Sadržaj
1. Izvoz revolucije u Aziju
a. Korejski rat
b. Vijetnamski rat
c. Crveni Kmeri
d. Uspon i pad infiltracija KPK u jugoistočnoj Aziji
2. Izvoz revolucije u Afriku i Latinsku Ameriku
a. Latinska Amerika
b. Afrika
3. Socijalizam u istočnoj Europi
a. Sovjetska represija popularnih pokreta u istočnoj Europi
b. Albanija i Kina
4. Komunizam nakon Hladnog rata
Reference
Uvod
Komunistički kult se raširio diljem svijeta i pokretan je putem nasilja i obmana. Premda su komunističke supersile, poput Sovjetskog Saveza ili Kine, vojskom nametnule svoj politički sustav slabijim zemljama, valja napomenuti kako su njihovi osvajački pohodi potpomognuti, a u nekim slučajevima i omogućeni, učinkovitim korištenjem propagande. Komunistička partija Kine (KPK) posljednjih godina nastavlja slijediti svoju strategiju trošeći milijarde za potrebe programa Velike vanjske propagande. [1]
Ovo nam poglavlje objašnjava način na koji su komunistički režimi Istoka, a naročito onaj Narodne Republike Kine (NRK), proširili svoju ideologiju i utjecaj na području Azije, Afrike, Južne Amerike, i istočne Europe, u periodu Hladnog rata.
1. Izvoz revolucije u Aziju
Kineski komunistički pokret duguje svoj uspjeh Sovjetskom Savezu. Godine 1919. boljševički režim osniva Treću internacionalu (Kominternu) sa ciljem izvoza revolucije širom svijeta. U travnju 1920. godine Grigori Voitinsky kao predstavnik Treće komunističke internacionale putuje u Kinu i nedugo potom u Šangaju uspostavlja ured za pripremu formiranja KPK-a. Nekoliko godina, KPK je bila sasvim ovisna o sovjetskim novcima i služila je samo kao organ Komunističke partije Sovjetskog Saveza [2]. KPK nastavlja iduća tri desetljeća promicati sovjetske interese.
Pobjeda KPK u u kontinentalnoj Kini je indirektno bila povezana s infiltracijom utjecaja ljevičara u Sjedinjene Američke Države. Dužnosnici Ministarstva vanjskih poslova i drugih institucija sa simpatijama naspram kineskih komunista su utjecali na odnos SAD-a i Kine, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Zbog toga je SAD prekinuo potporu nacionalističkoj vladi Chiang Kai-sheka, dok su Sovjeti, s druge strane, pojačali svoju podršku KPK.
Američki predsjednik, Harry S. Truman, također odlučuje napustiti Aziju nakon Drugog svjetskog rata. Godine 1948. američka vojska napušta Južnu Koreju, a predsjednik 5. siječnja 1950. najavljuje da se SAD više neće miješati u pitanja Tajvanskog tjesnaca. To je uključivalo prestanak vojne pomoći, čak i slučaju rata, Chiang Kai-shekovoj strani, koja se tada već bila povukla na otok Tajvan i suočavala s vojnom invazijom komunističke Kine. [3] Američki državni tajnik, Dean Acheson, ponovo ističe Trumanovu odluku kako je Korejski poluotok izvan „obrambene zone“ SAD-a. [4] Ova anti-intervencijska politika omogućuje komunističkom bloku proširiti svoj utjecaj na Aziju koji se prekida tek odlukom Ujedinjenih naroda da zaštiti Južnu Koreju nakon vojne okupacije Sjevera u lipnju 1950. godine.
Izvoz revolucije je bio kamen temeljac vanjske politike komunističke Kine. Osim davanja značajne financijske potpore, obuke i oružja ljevičarskim pobunjenicima, NRK bi povremeno slala i vojne snage kako bi izravno pomogla tamošnjoj gerili u borbi protiv legitimno izabranih vlasti. Kineska financijska pomoć drugim zemljama doseže maksimum od skoro 7 posto nacionalnog budžeta 1973. godine, odnosno u vrhuncu perioda Velike kulturne revolucije.
Kineski narod je bio taj koji platio visoku cijenu ekstravagantnog projekta izvoza revolucije, i to ne samo novcem već vlastitim životima.
Prema riječima Qian Yapinga, kineskog znanstvenika s uvidom u tajne dokumente Ministarstva vanjskih poslova NRK: „Godine 1960. je 10.000 tona riže otpremljeno u Gvineju, a 15.000 tona pšenice u Albaniju. Od 1950. do kraja 1964. su izdaci za inozemnu pomoć iznosili 10,8 milijardi yuana, a u tom je vremenu najviše potrošeno tijekom … vrhunca Velike kineske gladi.” Od 1958. do 1962., na desetine milijuna ljudi umire od gladi. Međutim, sveukupni izdaci za inozemnu pomoć iznose 2,36 milijardi yuana. Nebrojeni Kinezi bili bi spašeni da su ta sredstva bila iskorištena za kupnju hrane. [5]
a. Korejski rat
Komunizam nastoji dominirati svijetom koristeći žudnju za moći ljudi poput Josifa Staljina, Mao Zedonga, Kim Il Sunga i Ho Ši Mina, kako bi što veće područje i što više ljudi podčinio svojom zlom ideologijom.
Nakon opsežnog planiranja, Sjeverna Koreja napada Jug 25. lipnja 1950. godine. Seoul pada za samo tri dana, a skoro cijeli Korejski poluotok biva zauzet nakon 45-dnevnog vojnog sukoba. Mao je imao svoje planove povodom Korejskog rata. Kineska vojska se gomilala na korejskoj granici kako bi se spremila pomoći Sjeveru. Postrojbe Ujedinjenih naroda prodiru duboko u teritorij Sjevera, no KPK im se suprotstavlja šaljući Narodnu dobrovoljačku vojsku koja spašava Kim Il Sungov komunistički režim od potpunog poraza. Trogodišnji sukob je koštao života nekoliko milijuna ljudi na obje zaraćene strane. Komunistička Kina je imala otprilike jedan milijun žrtava. [6]
Spašavanje Kimovog režima nije bio jedini motiv KPK za ulazak u konflikt. Tijekom građanskog rata s Kuomintangom (kineskim Nacionalistima) 1.7 milijuna vojnika prelazi u redove vojske Komunističke partije i upravo Korejski rat predstavlja zgodnu priliku za rješavanje tih politički nepouzdanih trupa. [7]
Budući da su se KPK i Sovjetski Savez borili za utjecaj nad Sjevernom Korejom, Sjever je imao koristi od obje strane. Na primjer, Kim Il Sung 1966. posjećuje Kinu i saznaje da se u Pekingu gradi podzemna željeznica te potom zahtjeva građenje identične podzemne željeznice i u Pyongyangu, ali besplatno. Mao odmah odlučuje zaustaviti gradnju u Pekingu te šalje u Pyongyang opremu i osoblje, uključujući dvije divizije Željezničkog korpusa Narodno oslobodilačke vojske (NOV) i brojne inženjere, ukupno nekoliko desetaka tisuća ljudi. Sjever nije potrošio ni novčića niti koristio svoje ljude u izgradnji, ali zahtijeva da KPK jamči sigurnost podzemne željeznice u vrijeme rata. Naposlijetku je sustav podzemne željeznice u Pyongyangu postao jedan od najdubljih u svijetu u to vrijeme, s prosječnom dubinom od 90 metara i najvećom podzemnom dubinom od 150 metara. Nakon završetka izgradnje, Kim Il Sung javno izjavljuje da su željeznicu dizajnirali i izgradili Korejci. Štoviše, Kim je često zaobilazio KPK i izravno odlazio Sovjetskom Savezu tražeći novac i materijal. Nakon Korejskog rata, KPK namjerno ostavlja neke ljude u Sjevernoj Koreji s misijom da Sjever približi NRK-i. Međutim, oni bliski KPK bivaju ubijeni ili pritvoreni, a KPK na kraju gubi na svim frontama. [8]
Sjeverna Koreja obuhvaća strahote komunizma nametnute izvana. Osim što je korejska nacija traumatizirana podjelom, Kimov režim predstavlja jedan od najbrutalnijih i represivnijih na planetu, a sjevernokorejski narod živi u krajnjoj bijedi.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, KPK drastično smanjuje svoju pomoć Sjevernoj Koreji. Devedesetih godina prošlog stoljeća Sjeverna Koreja proživljava zastrašujuću nestašicu hrane. Nevladina organizacija „Udruga prebjeglih Sjevernokorejaca“ izvještava 2007. kako je tijekom prvih 60 godina Kimove vladavine najmanje 3,5 milijuna ljudi umrlo od gladi i posljedičnih bolesti. [9]
b. Vijetnamski rat
KPK je prije Vijetnamskog rata podržavala Komunističku partiju Vijetnama (KPV) u srazu sa francuskom kolonijalnom vlašću. Francuzi 1954. gube bitku kod Dien Bien Phua, što rezultira Ženevskom konferencijom i sukobom između Sjevernog i Južnog Vijetnama. Francuzi se potom povlače iz Indokine, a Sjeverni Vijetnam vrši vojnu invaziju preko Ho Ši Minovog puta kroz Laos i Kambodžu. Sjedinjene Države sudjeluju u sukobu od 1964. do 1973. s ciljem spriječavanja širenja komunizma na Jug. Vijetnamski rat je u to doba bio najveći vojni konflikt od vremena Drugog svjetskog rata.
Mao je još 1952. šalje savjetodavne skupine u Komunističku partiju Vijetnama (KPV). Šef vojne savjetodavne skupine je bio gen. NOV-a, Wei Guoqing. Partijska savjetodavna skupina za zemljišnu reformu pritvara i pogubljuje desetke tisuća vijetnamskih zemljoposjednika i „bogatih seljaka“ izazvavši glad i seljački bunt Sjevera. KPK-a pomaže KPV-u suzbiti te ustanke lansirajući ideološki pokret za čišćenje Partije i vojske, nalik Yan'anskom pokretu čišćenja (1942.-1944.) Mao u velikoj mjeri pomaže Vijetnamu iako su tada desetine milijuna Kineza umirali od gladi. Učinio je to jer se želio natjecati sa Sovjetima oko utjecaja u Vijetnamu i također osnažiti svoj autoritet u KPK.
Liu Shaoqi 1962. godine kao potpredsjednik KPK okončava Maov katastrofični Veliki skok naprijed u Narodnoj skupštini pred 7.000 ljudi, planirajući obnoviti ekonomiju zemlje, ali i marginalizirati Maov utjecaj. No kako bi zadržao vlast Mao još snažnije gura Kinu u Vijetnamski rat, a Liu biva prisiljen povući svoje planove za oporavak gospodarstva s obzirom da nema uporište moći u NOV-u.
Mao 1963. šalje u Vijetnam prvo Luo Ruiqinga te potom i gen. Lin Biaoa. Liu Shaoqi obećava Ho Ši Minu da će NRK podnijeti troškove Vijetnamskog sukoba, sljedećim riječima: „Dođe li do rata, slobodno smatrajte Kinu vašim bojnim poljem.“ A podrška svakako nije izostala. Ukupna vrijednost pomoći do 1975. godine iznosi 20 milijardi dolara, a stotine tisuća pripadnika NOV-a biva prebačeno u Sjeverni Vijetnam kako bi sudjelovalo u različitim borbenim i ostalim ratnim ulogama. Ironično je to da zatražena pomoć komunističkog Vijetnama postaje točkom prijepora između NRK i Sjevernog Vijetnama. KPK neprestano opskrbljuje Sjever s oružjem i ostalom ratnom opremom kako bi ovaj nastavio svoja borbena djelovanja protiv SAD-a. KPV, s druge strane, želi što prije okončati sukob te se 1969. godine, bez prisutnosti Kine, priključuje Pariškim mirovnim pregovori pod vodstvom SAD-a.
Mao tijekom 1970-tih žurno želi potvrditi svoj politički autoritet nakon neuspješnog prebjega i smrti Lin Biaoa, istaknutog vojnog lidera Komunističke partije Kine. Narušeni kinesko-sovjetski odnosi, s druge strane, dosežu svoj vrhunac 1969. i niza vojnih konflikata tih dviju sila uz rijeku Ussuri. Kako bi se suprotstavio sovjetskoj prijetnji, Mao surađuje sa Sjedinjenim Državama i poziva američkog predsjednika Richarda Nixona u službeni posjet Kini.
Sjedinjene Države suočene domaćim antiratnim pokretom nerado nastavljaju vojne aktivnosti te se 1973. povlače iz Vijetnama. Sjeverni Vijetnam 30. travnja 1975. okupira Saigon i zauzima Južni Vijetnam, a KPV pod vodstvom KPK započinje represiju slično kampanji KPK za suzbijanje kontrarevolucionara. Više od dva milijuna ljudi iz Južnog Vijetnama riskira svoj život bježeći iz zemlje, formirajući tako najveći azijski hladnoratovski val izbjeglica.
c. Crveni Kmeri
KPV se udaljuje od utjecaja Pekinga i osnažuje svoju povezanost sa Sovjetskim savezom nakon ujedinjavanja zemlje i potpisivanja mirovnih pregovora s Washingtonom. Nezadovoljan takvim razvojem događaja, Mao odlučuje koristiti Kambodžu kako bi izvršio pritisak na Vijetnam.
Kineska podrška Komunističkoj partiji Kampučije, ili tzv. Crvenim Kmerima, započinje 1955. godine, a njihove se vođe obučavaju u Kini. Pola Pota, najvišeg vođu Crvenih Kmera, odobrava Mao 1963. godine, dajući mu novac i oružje. Kmeri su samo 1970. godine dobili oružje i opremu za 30.000 ljudi. Kambodža oslabljena Vijetnamskim ratom pada pod vlast Crvenih Kmera 1975. godine.
Vlast Pol Pota je bila ekstremno brutalna. Ukinuo je valutu i zapovijedio svim urbanim stanovnicima pridruživanje seoskim kolektivnim odredima za prisilni rad. Trebalo je tek malo duže od tri godine da oko četvrtina kambodžanske populacije umre od gladi ili nasilno okonča svoj život u ozloglašenim „poljima smrti“. Crveni Kmeri ne teroriziraju samo vlastiti narod, već i višekratno prodiru u južni Vijetnam masakrirajući tamošnje pogranično stanovništvo. Vijetnam uz potporu Sovjeta napada Kambodžu u prosincu 1978. godine. Kambodžanci s olakšanjem dočekuju vijetnamsku vojsku i kraj trogodišnje strahovlade Crvenih Kmera, koji nakon samo jednomjesečnog rata gube svoje uporište u glavnom kambodžanskom gradu te bježe u planine nastavljajući gerilsku borbu. Vijetnamski kažnjivi rat protiv Crvenih Kmera razljućuje tadašnjeg kineskog vođu Deng Xiaopinga. Deng početkom 1978. godine naređuje „kontranapad“ protiv Vijetnama što rezultira trotjednim ratom, koji prema mnogim povjesničarima završava porazom Kine. KPK nastavlja izvoditi napade na Vijetnam tijekom 1980-ih.
Pol Potovo neprikladno ponašanje 1997. godine izaziva oštre svađe u njegovom vlastitom krugu istomišljenika. Naposlijetku ga uhićuje kmerski zapovjednik, Ta Mok, i na javnom suđenju biva osuđen na doživotni zatvor. Pol Pot umire od srčanog udara 1998. godine. Unatoč višekratnim kineskim opstrukcijama, Izvanredno vijeće kambodžanskog suda 2014. godine osuđuje kmerske vođe, Khieua Samphana i Nuona Chea, na doživotni zatvor.
d. Uspon i pad infiltracija KPK u jugoistočnoj Aziji
Pored svojih akcija u bivšim francuskim kolonijama Indokine, KPK mnogo ulaže podupirući komunističke pobune u zemljama jugoistočne Azije. Spomenuti komunistički pokreti su bili posebno aktivni tijekom 1950-tih i 1960-tih, da bi nakon tog perioda matične države porazile ili marginalizirale.
Izvoz komunističke revolucije ima bolne posljedice za kineske iseljenike. Brojni anti-kineski incidenti izbijaju širom jugoistočne Azije i tisuće Kineza biva ubijeno u etničkim incidentima. Također se i mnogima ograničava pravo na rad i obrazovanje.
Tipičan primjer je Indonezija. KPK tijekom 1950-ih i 1960-ih pruža značajnu financijsku i vojnu potporu toj zemlji kako bi podržala tamošnju Komunističku partiju (Partai Komunis Indonesia). KPI je 1965. najveća politička skupina s tri milijuna izravnih članova. Povrh toga, ukupan broj članova u pridruženim organizacijama i podružnicama okuplja dvadeset dva milijuna ljudi koji se nalaze širom indonezijske vlade, političkog sustava i vojske, a mnogi od njih su i bliski prvom indonezijskom predsjedniku Sukarnu.
Mao u to vrijeme kritizira Sovjetski Savez za potporu „revizionizmu“, što će reći skretanje od marksističke doktrine, te istovremeno snažno potiče KPI da krene putem nasilne revolucije. Čelnik KPI-a, Aidit, je idolizirao Maoa i pripremao organizirati vojni udar. Suharto, desničarski vojni vođa, 30. rujna 1965. osujećuje pokušaj državnog udara, prekida veze s Kinom i čisti veliki broj članova KPI-a. Uzrok ove čistke se povezuje s izjavama tadašnjeg premijera NRK-a, Zhou Enlaia. Tijekom jednog od međunarodnih susreta komunističkih zemalja, Zhou Sovjetskom Savezu i predstavnicima drugih komunističkih zemalja, obećava: „U Jugoistočnoj Aziji živi toliko puno Kineza, a kineska vlada je sposobna uvesti komunizam preko njih i promjeniti političku situaciju u jugoistočnoj Aziji preko noći.” Tog trenutka u Indoneziji započinju masovni anti-kineski pokreti kao odgovor na partijski pokušaj uvođenja revolucije u toj državi. [10]
Anti-kineski pokret u Burmi (Mianmar) je bio sličan. Kineski konzulat u Burmi i lokalna podružnica novinske agencije Xinhua su nedugo nakon početka Kulturne revolucije, 1967. godine, krenuli s intenzivnim promicanjem Kulturne revolucije među iseljenim Kinezima. Naime, poticali su studente da nose značke s Maovim likom, proučavaju njegovu Malu crvenu knjigu i suprotstave se burmanskoj vladi. Vojna hunta pod vladavinom generala Ne Wina izdaje zapovijed zabranivši nošenje takvih značaka i proučavanje Maove literature, a također i nalaže zatvaranje kineskih škola. U lipnju 1967. se događa nasilni anti-kineski incident u glavnom gradu Yangonu s više stotina ozlijeđenih i nekoliko desetaka pretučenih na smrt.
Službeni mediji KPK u srpnju 1967. proglašavaju sljedeće: „Čvrsto podržavamo stanovnike Mianmara pod vodstvom Komunističke partije Burme (KPB) u pokretanju oružanih sukoba i velike pobune protiv vlade Ne Win-a.“
KPK nedugo potom šalje tim vojnih savjetnika zajedno sa 200 aktivnih vojnika kako bi pomogli odredima KPB-a koje su vladine snage protjerale u šume. 1. siječnja 1968. godine, veliki broj kineskih Crvenih gardi i snaga KPB-a napada Burmu iz Yunnana, poražava burmanske vladine snage i preuzima kontrolu nad regijom Kokang. [11]
Pokušaji KPK da izveze revoluciju za vrijeme Kulturne revolucije uključuju promicanje nasilja, davanje vojne obuke, oružja i financija. Kada je KPK prestala pokušavati izvesti revoluciju, komunističke partije izvan Kine se raspadaju, nesposobne da se ponovo oporave.
Komunistička partija Malezije (KPM) 1961. godine napušta oružani sukob kako bi odlučila steći političku moć putem normalnih izbora. Deng Xiaoping poziva Chin Penga i druge vođe KPM-a u Peking, zahtijevajući od njih nastavak nasilnog ustanka, vjerujući kako će revolucionarna „visoka plima“ vijetnamskog bojišta uskoro pomesti Jugoistočnu Aziju. Stoga, KPM idućih 20 godina ne posustaje od oružane borbe i revolucionarnih pokušaja. [12] KPK pak financira KPM i nabavlja za njih oružje na tajlandskom crnom tržištu, a 1969. osniva radio postaju Malezijski zvuk revolucije u gradu Yiyang, provincije Hunan, i emitira program na malezijskom, tajlandskom, engleskom i drugim jezicima. [13]
Osim gore navedenih zemalja, KPK je također pokušala izvesti revoluciju u Filipine, Nepal, Indiju, Šri Lanku, Japan itd. Ponekad se to činilo kroz pružanje vojne obuke, a ponekad širenjem propagande. Neke od tih komunističkih organizacija kasnije postaju međunarodno prepoznate terorističke skupine. Na primjer, japanska Crvena armija je bila ozloglašena po svojim anti-monarhističkim i pro-nasilnim revolucionarnim sloganima, a također i odgovorna za otmice zrakoplova, masakr civila u izraelskoj zračnoj luci Lod, i niz drugih terorističkih incidenata.
KPK smanjuje podršku komunističkim pokretima jugoistočne Azije krajem 1970-tih i nakon Kulturne revolucije. Tijekom sastanka između predsjednika Singapura Lee Kuan Yewa i Deng Xiaopinga, Lee zatražuje od Denga zaustavljanje radijske emisije KPM-a i indonezijske Komunističke partije. KPK je tada bila okružena neprijateljima i izolirana, a Deng je upravo povratio vlast traživši međunarodnu potporu, pa je prihvatio njegovu preporuku. Deng se sastaje s vođom KPM-a, Chin Pengom, i određuje rok za okončanje emitiranja koji potiču na komunističku revoluciju. [14]
2. Izvoz revolucije u Afriku i Latinsku Ameriku
Sovjetski Savez i NRK organiziraju opsežne kampanje za podršku komunističkim pokretima Bliskog istoka, Južne Azije, Afrike, i Latinske Amerike. Međutim, Sovjetski Savez krajem 1960-tih, pod pritiskom SAD-a i NATO-a te njihove strategije obuzdavanje, smanjuje tenzije i dolazi do daha koristeći novi ideološki pristup. Ta politička odluka poziva na mirni suživot sa zapadnim kapitalističkim zemljama, što posljedično uzrokuje pružanje slabije podrške revolucionarnim pokretima Trećeg svijeta. No KPK koja agitira globalnu revoluciju optužuje Sovjete za „revizionizam.“ Početkom šezdesetih godina, ministar Međunarodnog odjela za vezu i bivši veleposlanik NRK u Sovjetskom Savezu, Wang Jiaxiang, daje sličan prijedlog, no Mao ga kritizira i optužuje da se previše prijateljski ponaša prema imperijalistima, revizionistima i reakcionarima, te nedovoljno podržava svjetski revolucionarni pokret.
KPK tijekom Kulturne revolucije često koristi slogan: „Proletarijat će osloboditi sebe jedino oslobađanjem cjelokupnog čovječanstva.“ Partijski Ministar nacionalne obrane, Lin Biao, 1965. godine izjavljuje u članku naziva „Živjela pobjeda narodnog rata!“, kako je veliko uzdizanje u svjetskoj revoluciji neizbježno. Prema teoriji Maoa o „opkoljavanju gradova iz ruralnih područja" (način na koji je KPK preuzela vlast u Kini), Lin uspoređuje Sjevernu Ameriku i zapadnu Europu s gradovima, a Aziju, Afriku i Latinsku Ameriku smatra ruralnim područjima.
Izvoz revolucije u Aziju, Afriku, Latinsku Ameriku, KPK smatra važnim političkim i ideološkim zadatkom s obzirom da isti postavlja temelje za osvajanje Zapada. KPK se pod Maovim vodstvom, osim izvoza revolucije u Aziju, natječe sa Sovjetskim Savezom za utjecaj u Africi i Latinskoj Americi.
a. Latinska Amerika
Profesor Cheng Yinghong sa Državnog sveučilišta Delaware je napisao sljedeće u svom članku „Izvoz revolucije u svijet: istraživačka analiza utjecaja Kulturne revolucije u Aziji, Africi i Latinskoj Americi“:
U Latinskoj Americi maoistički komunisti sredinom 1960-tih uspostavljaju organizacije u Brazilu, Peruu, Boliviji, Kolumbiji, Čileu, Venezueli i Ekvadoru. Glavni članovi su mladi ljudi i studenti. Maoisti uz podršku Kine 1967. godine u Latinskoj Americi osnivaju dvije gerilske skupine: Oslobodilačku vojsku Kolumbije, čije su članice oponašale Crveni odred žena, nazvanu Odred María Cano [; i] Bolivijsku Caancahuazú gerilu, ili Nacionalno oslobodilačku vojsku Bolivije. Neki venecuelski komunisti u tom razdoblju pokreću akcije oružanog nasilja.
Osim toga, ljevičarski vođa peruanske Komunističke partije, Abimael Guzmán, se obučava u Pekingu krajem šezdesetih godina. Osim studiranja eksploziva i vatrenog oružja, još je važnije shvaćanje Misli Mao Zedonga, osobito ideje o „duhu koji se mijenja u materiju“, te da se slijeđenjem pravog puta ide od „ne imanja vojske do imanja vojske; ne imanja oružja do imanja oružja.” [15]
Guzmán je bio vođa Komunističke partije Perua (poznatu i kao „Sjajni put“), koju su vlade SAD-a, Kanade, Europske unije, i Perua označile kao terorističku organizaciju.
Kuba je prva zemlja Latinske Amerike koja uspostavlja diplomatske veze s KPK. Kako bi pridobila Kubu i istodobno se natjecala sa Sovjetskim Savezom za vodstvo u međunarodnom komunističkom pokretu, KPK u studenom 1960. godine, odobrava Che Guevari zajam od 60 milijuna dolara prilikom njegove kineske posjete. U to doba su ljudi u Kini umirali od gladi uslijed kampanje Veliki skok naprijed. Zhou Enlai je također rekao Guevari da bi pregovaranjem mogao zatražiti izbjegavanje vraćanja duga. Fidel Castro kasnije počinje favorizirati Sovjetski Savez nakon pogoršanja kinesko-sovjetskih odnosa, no KPK šalje veliki broj propagandnih materijala kubanskim dužnosnicima i građanima putem veleposlanstva u Havani u pokušaju poticanja državnog udara protiv Castrova režima. [16]
Meksiko i KPK 1972. godine uspostavljaju diplomatske odnose, a za prvog kineskog veleposlanika u Meksiku biva izabran Xiong Xianghui, obavještajni agent KPK-a. Xiongu je određeno prikupljanje obavještajnih podataka (također i o SAD-u), ali i uplitanje u poslove meksičke vlade. Malo prije njegova stupanja na dužnost, Meksiko najavljuje uhićenje skupine gerilaca obučenih u Kini. Meksički predsjednik Luis Echeverrí je posebno bijesan jer je, uspostavljajući diplomatski odnos sa Kinom, izdržao žestoko protivljenje meksičke opozicije i Sjedinjenih Država. Xiong predlaže Zhou Enlaiu da pozove Echeverriju u državnički posjet kako bi se izgladio incident. Echeverrija prihvaća poziv te kasnije zatražuje od Kine povlašteni trgovinski tretman koji KPK prihvaća. [17]
b. Afrika
Cheng također objašnjava kako KPK utječe na neovisnost afričkih zemalja i njihov put nakon proglašenja vlastite neovisnosti:
Prema izvješćima zapadnih medija, početkom šezdesetih godina, neki mladi afrički revolucionari iz Alžira, Angole, Mozambika, Gvineje, Kameruna, i Konga se obučavaju u Harbinu, Nanjingu i drugim kineskim gradovima. Član Afričke nacionalne unije Zimbabvea (eng. ZANU) opisuje svoju jednogodišnju obuku u Šangaju. Osim vojne obuke, uglavnom se bave političkim studijima, kako mobilizirati ruralne ljude i inicirati gerilski rat s ciljem pokretanja narodnog rata. [18]
Kineska pomoć Tanzaniji i Zambiji je bio najveći vanjski projekat odnosno pokušaj izvoza revolucije u Afriku u razdoblju šezdesetih godina prošlog stoljeća.
Navodimo sljedeći primjer; KPK šalje veliki broj stručnjaka iz Ureda za tekstilnu industriju u Šangaju kako bi pomogla izgraditi tvornicu tekstila u Tanzaniji. Odgovorna je osoba ove projekte za pomoć obojala snažnim ideološkim prizvukom i po dolasku u zemlju organizira postavljanje crvene zastave s pet zvjezdica na gradilište, podiže Maov kip s njegovim citatima, pušta propagandne pjesme iz doba Kulturne revolucije, te recitira Maove riječi. Gradilište se pretvara u model za Kulturnu revoluciju u inozemstvu. Također organizira propagandni tim za promicanje Mao Zedongovih Misli i aktivno širenje buntovnih pogleda među lokalnim radnicima. Tanzanijske su vlasti bijesno promatrale pokušaje KPK da pokrene revoluciju u njihovoj zemlji.
Mao potom odlučuje izgraditi željezničku prugu Tanzanija-Zambija koja povezuje Istok Afrike sa središnjim i južnim dijelom tog kontinenta. Kina u periodu od šest godina (1970 – 1976), za potrebe izgradnje željeznice, sa 320 mostova i 22 tunela, šalje 50.000 radnika i troši skoro 10 milijardi yuana. Današnji ekvivalent takvog projekta bi se mjerio u više stotina milijardi yuana, ili nekoliko desetaka milijardi američkih dolara. No loše upravljanje i korupcija u objema zemljama uzrokuje nerentabilnost željeznice koja za nastavak funkcioniranja još uvijek ovisi o kineskoj pomoći.
3. Socijalizam u istočnoj Europi
Sovjetski Savez zauzima Istočnu Njemačku, nakon Drugog svjetskog rata i pada nacističkog režima, prema podijeli teritorija određenoj na jaltskoj konferenciji. Moskva formira vojni savez Varšavskog pakta čije su članice komunistički režimi istočne Europe.
Odmicanjem Hladnog rata slabi i dominacija Sovjetskog Saveza nad članicama Pakta. Raskol Kine i Sovjetskog Saveza omogućuje utjecaj NRK na režime istočne Europe, posebice balkanske zemlje Albanije.
a. Sovjetska represija popularnih pokreta u istočnoj Europi
Sovjeti otvaraju period ograničenih političkih sloboda na 20. kongresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza u veljači 1956. godine i tajnim govorom lidera Nikite Hruščova u kojem se ovaj odriče Staljina. Nove okolnosti prvo potpiruju anti-komunistički bunt u Poljskoj, pa Mađarskoj, a posljedično i u drugim zemljama istočne Europe.
Nakon smrti de facto diktatora Bolesława Bieruta, u ožujku 1956. godine, njegov poljski nasljednik traži reforme i prekid s ostavštinom staljinizma. U lipnju na desetine tisuća tvorničkih radnika u Poznanju započinju štrajk. Prosvjedi su ugušeni u krvi, a partijsko vodstvo primjećujući uspon domoljubnih sentimenata poduzima korake kako bi umirilo narod. Za lidera Partije izabiru, Władysława Gomułku, čovjeka koji se ne libi suprotstaviti Hruščovu i Sovjetskom Savezu.
Pokušaj mađarskog prevrata se događa u listopadu 1956. godine kada grupa studenata postavlja pred Partiju ukupno 16 zahtjeva, uključujući i povlačenje sovjetske vojske iz njihove zemlje. Prosvjednici 23. listopada ruše brončani kip Staljina i iza njega ostaju samo čizme u koje masa stavlja mađarske zastave. Pretpostavlja se da je na ulicama bilo oko 200.000 prosvjednika. Sovjetska vojska otvara vatru na mnoštvo ubijajući desetine nenaoružanih demonstranata.
Sovjetski Savez prvobitno želi surađivati sa novoosnovanom opozicijskom strankom imenujući Imre Nagya za premijera i predsjedatelja Vijeća ministara. Međutim, Nagy povlači Mađarsku iz Varšavskog pakta i zagovara daljnju liberalizaciju zemlje. Sovjeti 4. studenog šalju u znak odmazde tenkove i 60.000 vojnika te ubijaju nekoliko tisuća ljudi slamajući pokret za nezavisnost. Nagy biva uhićen i pogubljen zajedno sa stotinama svojih pristaša. Stotine tisuća Mađara posljedično bježi na Zapad. [19]
Praško proljeće u Čehoslovačkoj slijedi 1968. godine, odnosno, desetljeće nakon sovjetske invazije na Mađarsku. Nakon Hruščovljeva govora (1956.), politika u toj zemlji postaje manje stroža pa Komunistička partija Čehoslovačke (KPČ) omogućava rast relativno neovisnog civilnog društva. Jedan od istaknutijih osoba tog doba je Václav Havel, koji kasnije postaje prvi predsjednik Češke Republike.
Reformistički političar, Aleksandar Dubček, preuzima 5. siječnja 1968. godine dužnost prvog tajnika KPČ-a te osnažuje reforme uz slogan „socijalizam s humanim licem.“ Dubček nedugo potom u velikim razmjerima započinje rehabilitaciju pojedinaca pogrešno progonjenih u vrijeme Staljina. Disidenti su oslobođeni, kontrola medija popustila, akademska sloboda poticana, građanima dopušteno slobodno putovati u inozemstvo, a smanjen je i nadzor religija. Najznačajnija stavka dopušta KPČ limitiranu unutarstranačku demokraciju.
Sovjetski Savez u strahu od mađarskog scenarija iz 1956. godine, i sličnih reakcija ostalih zemalja, smatra takve reforme izdajom socijalističkih principa. Sovjetski dužnosnici s Generalnim sekretarom KPSS-a, Leonidom Brežnjevim, održavaju od ožujka do kolovoza 1968. pet sastanaka s Dubčekom pokušavajući ga odvratiti od demokratskih reformi. Dubček, međutim, zanemaruje sve Brežnjeve zahtjeve. Sovjetski savez i članice Varšavskog pakta u kolovozu te godine bez najave okupiraju Čehoslovačku sa stotinama tisuća vojnika. Invazija označava kraj Praškog proljeća kao i „socijalizma s ljudskim licem.“ [20]
Sovjetski Savez se oslanjao na svoju vojnu snagu da nametne komunističku vlast nad istočnom Europom i zadrži kontrolu nad regijom, no čak i najmanji pomak ka liberalizaciji je doveo do pobune protiv socijalističkog sustava. Krajem osamdesetih godina sovjetsko vodstvo započinje političke i ekonomske reforme, uzrokujući kraj Hladnog rata, pad Berlinskog zida i kolaps svih komunističkih režima istočne Europe. S obzirom da Sovjetski Savez odustaje od održavanja skupe politike u svrhu daljnje kontrole, stanovnici Poljske, Rumunjske, Bugarske, Čehoslovačke i Istočne Njemačke, ustaju u općenito mirnim prosvjedima protiv lokalnih komunističkih režima.
Dana 4. lipnja 1989. godine se događa masakr na Trgu Tiananmen u Kini, ali i Poljska organizira svoj prvi krug slobodnih demokratskih izbora. Drugi krug, održan 18. lipnja, uklanja komuniste i njihove koalicijske partnere iz parlamenta.
Do listopada 1989. više gradova Istočne Njemačke se pak suočava sa masovnim demonstracijama protiv vladajuće Partije socijalističkog jedinstva. U posjeti Berlinu tog mjeseca, sovjetski vođa Mihail Gorbačov, saopćava Generalnom sekretaru Partije, Erichu Honeckeru, kako je reforma jedini put prema naprijed.
Neposredno nakon toga Istočna Njemačka ukida putna ograničenja prema Mađarskoj i Čehoslovačkoj, koji prolaze kroz vlastite političke liberalizacije po uzoru na Sovjetski savez i to omogućava nebrojenim ljudima prebjeg u Zapadnu Njemačku preko Čehoslovačke. Berlinski zid više ne uspjeva zaustaviti valove odbjeglih građana te Partija 9. studenog odustaje od nadzora međudržavne njemačke granice. Desetine tisuća prelazi u Zapadni Berlin, a zid biva porušen. Desetljećima simbol komunističke Željezne zavjese preko noći odlazi u ropotarnicu povijesti. [21]
b. Albanija i Kina
KPK je uložila veliki napor kako bi stekla utjecaj nad Albanijom, koja je ranije kritizirala Moskvu napustivši Varšavski pakt. Mao je bio zadovoljan albanskim raskidanjem veza sa Sovjetima, pa započinje program davanja „pomoći“ toj zemlji, bez obzira na troškove.
Kineska državna novinska agencija (Xinhua) izvještava sljedeće: „Kina u periodu od 1954. do 1978. u 75 navrata pruža financijsku pomoć Radničkoj partiji Albanije, u ukupnom iznosu od 10 milijardi yuana." U to vrijeme Albanija broji samo oko dva milijuna stanovnika, što znači da je svaka osoba primila ekvivalent od pet tisuća yuana. Dok je kineski prosječni godišnji BDP po glavi stanovnika iznosio tek dvije stotine yuana. U tom razdoblju Kina prolazi kroz Veliki skok naprijed i rezultirajuću glad, te ekonomski kolaps uzrokovan Kulturnom revolucijom Mao Zedonga. Kina svoje iznimno oskudne devizne pričuve za vrijeme Velike gladi iskorištava za uvoz zaliha hrane. Reis Malile, albanski veleposlanik u Kini, 1962. godine putuje u Kinu kako bi zatražio pomoć u obliku opskrbe hranom. Brod s pšenicom je iz Kanade trebao doploviti u Kinu, no Liu, ondašnji potpredsjednik Partije, zapovijeda da brod promijeni smjer i istovari teret u albansku luku. [22]
Kina pomaže Albaniji u izgradnji tekstilne tvornice, no upotrjebljuje svoje vlastite devizne rezerve za kupovinu pamuka za Albaniju s obzirom da ga zemlja nije posjedovala. Jednom prilikom albanski dužnosnici potražuju od Geng Biaoa, tadašnjeg kineskog veleposlanika u Albaniji, da zamijeni glavne strojeve u tvornici gnojiva zahtjevajući da ista bude nabavljena iz Italije. Kina potom kupuje strojeve iz Italije i instalira ih za Albaniju. Zemlja ne cijeni pomoć i uzima ju zdravo za gotovo. Ogromne količine iz Kine poslanog čelika, strojne opreme i preciznih instrumenata biva napušteno da propada izloženo vremenskim uvjetima. Albanske dužnosnike to nije brinulo; znali su da će im Kina jednostavno dati još ako se materijal ili oprema pokvari odnosno zagubi.
Albanija 1974. godine potražuje od Kine posudbu u iznosu pet od milijardi yuana koju NRK odobrava premda je zemlja tada uzdrmana Kulturnom revolucijom i uslijed toga se nalazi na rubu potpunog ekonomskog kolapsa. No albansko je vodstvo svejedno vrlo nezadovoljno i pokreće anti-kineski pokret sa sloganima poput: „Nikada nećemo popustiti pod ekonomskim pritiskom strane zemlje.“ Također odbija zahtjev Narodne Republike Kine za naftom i asfaltom.
4. Komunizam nakon Hladnog rata
Sovjetski savez prolazi kroz drastične promjene nakon revolucija iz 1989. godine. Komunistički tvrdolinijaši iz KPSS-a, KGB-a, i vojske, smatraju Gorbačovljeve reforme izdajom komunizma organiziravši vojni udar, smještaju sovjetskog lidera u kućni pritvor te šalju tenkove na ulice Moskve. Ipak, zavjera ne dobiva podršku većine članova Partije ili javnosti te urotnici bivaju uhićeni ili čine samoubojstvo. Pokreti za neovisnost se sve više šire državom i Gorbačov 25. prosinca 1991. godine proglašava raspad Sovjetskog Saveza na petnaest nezavisnih republika.
Kraj Hladnog rata, raspad Sovjetskog bloka, i pokretanje ekonomskih reformi naizgled signaliziraju okončanje komunističke prijetnje slobodnom svijetu i čovječanstvu. Tenzije između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza u stvarnosti odvraćaju pažnju svijeta od spletki Komunističke partije Kine kojoj se u višedesetljetnom periodu pružila mogućnost osnažiti vlastiti totalitarni sustav te potkopati slobodni svijet.
Cjelokupni osvrt na zločine komunizma se tek treba dogoditi za razliku pokreta denacifikacije poslije Drugog svjetskog rata i javnih suđenja ratnim zločincima, odnosno općom edukacijom o zlu fašističke ideologije. Rusija i mnoge druge sovjetske republike također nikada zapravo nisu ni raskinule sa sovjetskom prošlošću ili ukinule tajni policijski aparat. Državu vodi bivši agent KGB-a koji je u kasnijim godinama služio kao šef tajne ruske policije. Ne samo da su komunističke ideologije i njezini sljedbenici još uvijek aktivni, već i šire svoj utjecaj na Zapad te cjelokupni svijet.
Antikomunistički aktivisti na Zapadu - starije generacije s dubljim razumijevanjem komunizma - polako izumiru, dok noviji naraštaji nisu o tome dovoljno obrazovani. Komunisti i ljevičarsko orijentirane organizacije zato nastavljaju svoje radikalne ili progresivne pokrete s ciljem svrgavanja i razaranja tradicionalnih vrijednosti i društvenih strukture.
Prvi predsjednik Ruske Federacije, Boris Jeljcin, poduzima akciju pročišćavanja sovjetske ideologije otpuštajući bivše sovjetske državne službenike, rušeći statue Lenjina i drugih komunističkih vođa i obnavljajući pravoslavne crkve koje je uništio KPSS. No ove se mjere čišćenja zemlje od duboko ukorijenjene partijske kulture uglavnom pokazuju površnima, s obzirom da su takve stvari bile gotovo sedam desetljeća usađivane u mentalitet ljudi i institucije. Nadalje, politička previranja i nadolazeći postsovjetski ekonomski pad dolijevaju vodu na mlin nostalgije za propalim političkim sustavom.
Rast podrške i buđenje komunističkih sentimenata dovodi do osnivanja Komunističke partije Ruske Federacije (KPRF) koja postaje važnija politička stranka do uspona Vladimira Putina i njegove Ujedinjene Rusije.
U nedavnim istraživanjima javnog mnijenja, poput one iz 2015. moskovske RBK TV, većina se ispitanika (otprilike 60%) izjašnjava da bi Sovjetski Savez trebao biti oživljen. U svibnju 2017. godine je obilježena 100. obljetnicu uspona Sovjetskog Saveza na vlast, a Sovjetska komunistička omladinska liga, osnovana ranije kao podružnica KPSS-a, održava na Crvenom trgu ispred Lenjinovog groba ceremoniju prisege povodom pridruživanja partijskoj mladeži. Predsjednik KPRF-a, Genadij Zjuganov, izjavljuje na skupu kako se Partiji nedavno pridružilo šezdeset tisuća novih članova i da Komunistička partija nastavlja preživljavati i širiti se.
Avet komunizma nastavlja zaposjedati najveću državu na svijetu. Samo u Moskvi postoji 80 spomenika posvećenih Lenjinu, čiju grobnicu na Crvenom Trgu nastavljaju posjećivati njegovi sljedbenici i turisti. Svijet još uvijek nije u potpunosti razotkrio i osudio zločine KGB-a. U većini zemalja svijeta je u proteklom stoljeću izblijedio utjecaj komunizma na politički sustav. Na vrhuncu Hladnog rata je postojalo više od dvadeset deklariranih komunističkih režima. Danas ih preostaje samo četiri: Kina, Vijetnam, Kuba, i Laos. Iako je Sjeverna Koreja na površini napustila marksističko-lenjinistički komunizam, ona je i dalje totalitarna komunistička država. Više od sto država na svijetu ima registrirane komunističke partije.
Do 1980-tih u Latinskoj Americi postojalo je oko pedeset komunističkih partija s ukupnim članstvom od milijun ljudi (Komunistička partija Kube je činila otprilike polovicu). Početkom 1980-tih, Sjedinjene Države i Sovjetski Savez su u žestokoj konkurenciji na važnim točkama Latinske Amerike i Azije. Partije koje su se oslanjale na nasilje kao fokusom svojeg djelovanja, poput Komunističke partije Perua, postaju sve malobrojnije nakon pada Sovjetskog Saveza i režima istočne Europe.
Međutim, većina tih zemalja nastavlja upražnjavati varijacije socijalizma. Lijevo orijentirane političke stranke preuzimaju imena poput Demokratska socijalistička stranka, Narodna socijalistička partija itd. Premda su brojne komunističke partije Srednje Amerike uklonile predznak „komunistička“ iz svojih imena, one i dalje u svojim aktivnostima nastavljaju promicati komunističke i socijalističke ideologije na još varljiviji način.
U većini od trideset i tri nezavisne zemlje Latinske Amerike i Kariba, komunistička partija biva prihvaćena kao legitimni politički entitet. U Venezueli, Čileu, Urugvaju, i drugdje, komunističke partije i vladajuće stranke nerijetko formiraju koalicijske vlade, dok su Partije u ostalim zemljama obično u ulozi opozicije.
Na Zapadu i nekim zemljama u drugim regijama, komunizam ne pribjegava nasilnim metodama kako je to činio na Istoku. Ipak se zahvaljujući zagovornicima ljevičarskih ideologija skrivenim pristupom infiltrira u svaki aspekt društva u Sjedinjenim Državama i drugim zemljama. Desetljećima kasnije, forme komunizma na Zapadu su u principu uspjele u podrivanju tradicionalne kulture i moralnosti, razarajući božanski darovanu kulturu. Avet komunizma je u tom pogledu već stekla kontrolu nad cijelim svijetom.
Reference
1. Chongyi Feng, “How the Chinese Communist Party Exerts Its Influence in Australia,” ABC News (Australia), June 5, 2017.
2. Jung Chang and Jon Halliday, “Lukewarm Believer (1920–25; age 26–31),” Mao: The Unknown Story (New York: Anchor Books, 2006).
3. Harry S. Truman, “Statement on Formosa” (speech, White House, January 5, 1950), USC US–China Institute, accessed April 19, 2020.
4. “US Enters the Korean Conflict,” National Archives, last modified September 7, 2016.
5. Qian Yaping 錢亞平, “60 nian lai Zhongguo de dui wai yuanzhu: zui duo shi zhan guojia caizheng zhichu 7%” 60年來中國的對外援助：最多時佔國家財政支出7% [“Sixty Years of China’s Foreign Aid: Up to 7 Percent of the National Fiscal Expenditure”], People’s Daily, May 27, 2011. [In Chinese]
6. Chen Xianhui 陈宪辉, “Di 38 zhang kang Mei yuan Chao” 第38章 抗美援朝 [“Chapter 38: Resist US, Aid Korea”], in Geming de zhenxiang. Ershi shiji Zhongguo jishi 革命的真相.二十世纪中国纪事The Truth of the Revolution: 20th Century Chronology of China. [In Chinese]
7. Zhong Shanluo 鐘山洛, Dangshi mimi 黨史秘密 Secrets of Party History. [In Chinese]
8. Chen Xianhui 陈宪辉, “Di 52 zhang Wen Ge wai jiao: duiwai shuchu geming” 第52章 文革外交与输出革命 [“Chapter 52: The Cultural Revolution Diplomacy and Export Revolution”], in Geming de zhenxiang. Ershi shiji Zhongguo jishi 革命的真相.二十世纪中国纪事The Truth of the Revolution: 20th Century Chronology of China. [In Chinese]
9. Li Su 李肃, “Jie mi shi ke: taoli Chaoxian wangming Zhongguo (wanzhengban)” 解密时刻：逃离朝鲜 亡命中国 (完整版 ) [“Leaking Moment: Escaping North Korea, Dying in China” (complete version)], Voice of America, October 8, 2012. [In Chinese]
10. Song Zheng 宋征, “1965 Yinni ‘9.30’ zhengbian shimo” 1965印尼『9.30』政政变始末 [“The 9.30 Coup in Indonesia in 1965”], China In Perspective, modified September 20, 2017. [In Chinese]
11. Wang Nan 王南, “Shuo gu lun jin: Miandian de Zhongguo chongjidui bo”, 说古论今：缅甸的中国冲击波 [“Talking About History: China’s Shock Wave in Myanmar”], Voice of America, February 24, 2012. [In Chinese]
12. Cheng Yinghong 程映虹, “Xiang shijie shuchu geming—”Wen Ge” zai Ya Fei La de yingxiang chutan “向世界输出革命──“文革”在亚非拉的影响初探 [“Exporting Revolution to the World: An Early Exploration of the Impact of the Cultural Revolution in Asia, Africa and Latin America”], Modern China Studies, vol. 3 (2006). [In Chinese]
13. Chen Yinan 陳益南, “She zai Zhongguo de Ma Gong diantai”, 設在中國的馬共電台 [“MCP Radio Station in China”], Yanhuang Chunqiu, vol. 8, 2015. [In Chinese]
14. Cheng Yinghong, “Xiang shijie shuchu geming.”
15. Ibid.
16. Chen, “Di 52 zhang Wen Ge wai jiao.”
17. Hanshan 寒山, “Jin shi zuo fei: Xiong Xiangshi he Zhonggong zai La Mei shuchu geing de lishi” 今是昨非﹕熊向暉和中共在拉美輸出革命的歷史 [“Xiong Xianghui and the CCP’s history of exporting revolution to Latin America”], Radio Free Asia, November 17, 2005. [In Chinese]
18. Cheng, “Xiang shijie shuchu geming.”
19. Chen Kuide 陈奎德, Jindai xianfa de yanhua 近代宪政的演化[The Evolution of Contemporary Constitutionalism], The Observer (2007), chap. 60. [in Chinese]
20. Ibid., chap. 67.
21. Ibid., chap. 77.
22. Wang Hongqi, “Zhongguo dui Aerbaniya de yuanzhu” 中国对阿尔巴尼亚的援助 [“China’s Aid to Albania”], Yanhuang Chunqiu, accessed April 16, 2020. [In Chinese]