Sadržaj
1. Umjetnost: božanski dar
2. Neizmjeran utjecaj umjetnosti na čovječanstvo
3. Komunistička sabotaža i zloupotreba umjetnosti
a. Umjetnost u komunističkim zemljama
b. Komunistički elementi u pozadini avangarde
c. Inverzija tradicionalne estetike: ružnoća kao umjetnost
d. Izopačenje književnosti
Zaključak
Reference
1. Umjetnost: dar Božanskog
Ljudska civilizacija proizvela je bezbroj knjiga o tome što čini pravu ljepotu. Teisti znaju da sva čuda na svijetu dolaze s neba. Dubokoumna umjetnost je pokušaj oponašanja i prikazivanja nebeske ljepote u ljudskom svijetu. Umjetnička inspiracija dolazi od bogova.
Ako bogovi prosvijetle i i blagoslove bogova umjetnike, oni mogu postati izvanredne osobe u svojim poljima.
Sa snažnom vjerom i predanošću božanskom, veliki umjetnici su tijekom renesanse iskazali svoju genijalnost stvaranjem djela u slavu bogova. Njihove ispravne misli i dobrodušna djela primili su božansku potvrdu i blagoslov. Umjetnici tijekom razdoblja renesanse, kao Da Vinci, Michelangelo i Rafael, kao nekim čudom su svladali tehnike koje su daleko nadmašile tehnike njihovih prethodnika i njihovih suvremenika. Njihova djela, koja uključuju slike, kipove i arhitekturu, postala su bezvremenski klasici svjetske umjetnosti.
Stoljećima su ta djela plemeniti primjer za čovječanstvo. Cijeneći ta djela, umjetnici kasnijih generacija ne samo da mogu proučavati čistu umjetničku tehniku, već i javnost može istinski osjetiti i vidjeti božansku prisutnost. Kada su te djela, tehnike kojima su stvarani i genij koji je prožimao umjetnike, čuvaju, ljudsko društvo je u mogućnosti održavati vezu s božanskim. Na taj način, čak i dok ljudsko društvo prolazi kroz razdoblje dekadencije i propadanja, postojat će nada za povratak tradiciji i putu do spasenja.
Isti principi prevladavaju u sferi glazbe. Kao što izreka iz njemačke operne kuće, kaže: “Bach nam je dao riječ Božju. Mozart nam je dao smijeh Božji. Beethoven nam je dao vatru Božju. Bog nam je dao glazbu da bismo se mogli moliti bez riječi.” Cijeli svoj život, Johann Sebastian Bach smatrao je da su slavljenje i štovanje Boga najviši princip u stvaranju njegove glazbe. Na svim svojim važnim glazbenim partiturama mogu se vidjeti slova SDG (skraćenica od "Soli Deo gloria"), što znači "Slava jedino Bogu".
To je najviša sfera koju umjetnik može postići - materijalizacija nebeskih objekata u ljudskom svijetu kroz božje otkrivenje. Velike slike i skulpture, kao i najuzvišenije partiture ranog, baroknog i klasičnog kanona, bili su djela religioznih vjernika i predstavljaju vrhunac umjetničkog rada koje čovjek može postići.
Tri najvažnija elementa u umjetničkom stvaranju su predstavljanje, stvaranje i komunikacija. Sve umjetničke tvorevine sadrže temu, odnosno poruku koju autor želi komunicirati bez obzira na oblik umjetnosti, bilo da se radi o pjesmi, slikarstvu, kipu, fotografiji, romanu, drami, plesu ili filmu. Umjetnik dostavlja temu u srca čitatelja, slušatelja ili gledatelja. Taj je proces komunikacija, tj. prijenos umjetnikovih misli na primatelja.
Da bi postigli cilj komunikacije, umjetnici moraju posjedovati izvanrednu sposobnost imitacije i reinterpretacije, s obzirom da predmet imitacije može biti svijet bogova ili ljudi, ili čak podzemlja. Na temelju toga što žele prikazati, umjetnici započinju svoje stvaranje, tj. proces rafiniranja značajnijih elemenata koje su bitne za temu. Kroz jačanje vlastite izražajnosti i sposobnosti komuniciranja uspijevaju doprijeti do srca svoje publike. Ako umjetnik posjeduje pravednu vjeru u božansko i u moralnost, božansko će ga obdariti nadahnućem stvaranja. Takva će djela tada biti božanska, čista i dobrodušna, i na taj način korisna i za umjetnika i za društvo.
S druge strane, kada umjetnik napusti moralne standarde, negativni elementi utječu na kreativni proces, pri čemu zle sile koriste umjetnika da prikaže odvratne tvorevine i groteskne stvari iz podzemlja. Radovi te vrste štete njihovom autoru i širem društvu.
Prema tome vrijednost ortodoksne, tradicionalne umjetnosti postaje jasna. Božanska kultura i umjetnost na Istoku i Zapadu bile su veze između bogova i ljudske civilizacije i trebale su ih dovesti u kontakt. Ideje i poruke koje se prenose ovom umjetnošću su ljepota, dobrodušnost, svijetlo i nada. S druge strane, izopačenu umjetnost stvaraju oni koji su pod kontrolom zlih elemenata. Oni uništavaju vezu između čovjeka i boga i vuku čovjeka bliže zlu.
2. Neizmjeran utjecaj umjetnosti na čovječanstvo
Velika umjetnička djela prenose baštinu, znanje i mudrost te jačaju karakter. Zauzimaju visoke pozicije u velikim civilizacijama Istoka i Zapada.
Drevni grčki matematičar i filozof Pitagora vjerovao je da je tajna glazbe u njezinom oponašanju harmonije nebeskih tijela, koja odražavaju sklad univerzuma. Kinezi su imali slična gledišta. Kineska klasična djela "Zapisi o velikom povjesničaru" i "Klasik glazbe" raspravljaju o korespondenciji glazbe s pet elemenata i kako glazbeni instrumenti trebaju predstavljati i oponašati obrasce Neba i zemlje. Samo tako "glazba najvećeg stila" može pokazati "istu harmoniju koja prevladava između Neba i zemlje."[1] U drevnim kineskim pričama ta glazba može privući ždrala i feniksa, pa čak i prizvati nebeska bića.
Konfucije je jednom rekao: “Dinastija Zhou iza sebe ima dva vijeka. Kako je to bogata kultura! Slijedim Zhou.”[2] Divio se tome kako je car Zhou vladao putem obreda i glazbe:„ Mudrac i car Shun izumio je glazbeni instrument s pet žica, koji je nazvao qin, uz čiju je melodiju pjevao svoju pjesmu o blagom ljetnom povjetarcu s juga, i gle čuda, njegovo carstvo je bilo dobro uređeno [pod blagim utjecajem njegove glazbe].”[3]
"Glazba princa Qina razbija neprijateljsku frontu", koju je sastavio prvi car dinastije Tang, Li Shimin, poštivale su okolne etničke manjine. "Nova knjiga o Tangu" zabilježila je da je za vrijeme traganja budističkih spisa na zapadu, svećeniku Xuanzang kralj u jednoj od kneževina rekao, "Vaš car mora da je svetac, jer je skladao skladbu “Glazba princa Qina razbija neprijateljsku frontu.”[4]
Tijekom vladavine Luja XIV, francuski kraljevski dvor pokazao je visoku profinjenost kroz ples i umjetnost. Ples ne sadrži samo tehnike kretanja, već i društveni bonton i norme. Luj XIV inspirirao je Europu kroz umjetnost i kulturu svog dvora te su ga imitirali drugi kraljevski dvorovi i stanovništvo u Europi.
Ne samo da je Frederick Veliki, kralj Pruske, bio izvanredan kralj, već je bio i vrstan glazbenik, skladatelj i flautist. Naručio je izgradnju Berlinske operne kuće, osobno nadzirao operu i otvorio je široj skupini društvenih klasa. Do dan danas opera ostaje važan dio njemačke kulture. Ovih nekoliko primjera jasno ukazuje na dugotrajan utjecaj ortodoksne umjetnosti na društvo.
Ortodoksna umjetnost je prilagođena prirodnom zakonu, oponaša božansku mudrost i donosi posebnu energiju i učinke. Ima blagotvoran utjecaj na ljude, i fizički i duhovno. Ortodoksni umjetnici djeluju ne samo na fizičkoj i tehničkoj razini, već i, što je još važnije, na duhovnoj razini, u prisnoj vezi sa temom rada. Takvi umjetnici ponekad izražavaju osjećaj doživljavanja više sile izvan ovog fizičkog svijeta. Učinak je sličan učinku pjevanja ode bogu, svečanom i božanskom iskustvu koje nadilazi ljudski jezik.
Za one koji cijene umjetnost, to je poseban način za postizanje zajedništva s božanskim. Umjetnost je poduprta akumuliranom mudrošću, kreativnošču i inspiracijom ljudi. Često postoje duboka značenja koja daleko nadilaze ono što se vidi na površini. Neka djela prenose posebnu vrstu duhovne energije. Sve to utječe na gledatelje na dubokoumnoj, duhovnoj razini. Učinak je jedinstven i nezamjenjiv s bilo kojim drugim načinom.
Dobar umjetnik može utjecati na moralnost društva uvodeći vrijednosti u ljudska srca kroz dirljive priče i slike. Čak i oni bez šireg znanja ili obrazovanja mogu steći uvid, inspiraciju i pouke koje tradicionalna umjetnost prenosi. U tradicionalnim društvima, koliko je ljudi naučilo razlikovati ispravno od neispravnog, dobro od zla, kroz folklorne priče kao što su "Mala sirena" i "Snjeguljica". Koliko Kineza je učilo iz majstorskih romana o kineskoj povijesti i od tradicionalnih umjetnosti pripovijedanja i drame? Takva djela prikazuju čovjeku nebeska načela, dopuštaju čovjeku da osjeća božansku veličanstvenost i potiču ga da se izjednači sa nebeskim načelima.
Degenerirane vrijednosti također vrše nevidljivi utjecaj kroz umjetnost. Profesor Robert McKee napisao je u svojoj knjizi „Priča“: „Svaka djelotvorna priča nam šalje punu ideju, usađuje ideju u nas, tako da moramo vjerovati. Zapravo, moć uvjerljivosti priče je toliko velika da možemo vjerovati njezinu značenju čak i ako smatramo da je moralno odbojna.”[5]
U pozitivnom i negativnom smislu, umjetnost može imati ogroman utjecaj na ljudski moral, misao i ponašanje. To nije pretjerivanje. U suvremenom društvu postoji mnogo primjera koji se mogu proučavati.
"Mozartov učinak", na primjer, privukao je svjetsku pozornost. Znanstvena zajednica provela je niz studija o pozitivnom utjecaju Mozartove glazbe na ljude i životinje. Godine 2016., detaljnija studija Mozartova učinka pokazala je da Mozartova glazba ima pozitivan učinak na ljudsku kognitivnu funkciju i ponašanje. Iznenađujuće, puštanje Mozartove glazbe u obrnutom smjeru ima posve suprotan učinak. Moderna atonalna glazba Arnolda Schoenberga ima sličan učinak kao i slušanje Mozarta unatrag, što ukazuje na njen štetan karakter.[6]
U usporedbi s atonalnom glazbom, rock glazba ima još negativniji učinak. Istraživač je prikupio podatke iz dva slična grada: grad u kojem radio i televizija emitiraju veliki broj rock pjesama zabilježio je 50 posto više slučajeva izvanbračne trudnoće, prekida školovanja, smrti mladih, zločina i tako dalje.[7] Neka rock glazba čak čini samoubojstvo razumnim. "Njezini mračni ritmovi i depresivni tekstovi svakako se mogu uzeti kao ohrabrenje za samoubojstvo, a nepobitna je činjenica da su mladi ljudi više puta ugasili svoje živote slušajući rock." Nerijetko su mladi ljudi počinili samoubojstva kako je opisano u rock tekstovima, a brojni rock glazbenici patili su od depresije, zloupotrebljavali drogu i počinili samoubojstva.
Još jedan poznati negativni primjer je nacionalistički nacistički film "Trijumf volje". Unatoč redateljici Leni Riefenstahl, koja je tvrdila da je napravila dokumentarac, propagandni film pokazao je vrhunsku umjetničku vještinu. Snažna energija iza velikih scena i prikaza zanosno je odjekivala među publikom. Mnoge metode u radu s kamerom utjecale su na film još desetljećima.
Međutim, taj filmski rad je također postao ključna propaganda Hitlera i Nacističke Njemačke i poznat je kao jedan od najuspješnijih propagandnih filmova u povijesti. Britanski list, The Independent, napisao je 2003. godine: “Trijumf volje” zaveo je mnoge mudre muškarce i žene, uvjerio ih da se dive, a ne preziru te nesumnjivo osvojio nacistima prijatelje i saveznike diljem svijeta.”[9]
Razumijevanje velike moći umjetnosti može nam pomoći da bolje razumijemo važnost tradicionalne umjetnosti i zašto zli elementi žele potkopati i sabotirati ljudsku umjetnost i uzrokovati njezinu degeneraciju.
3. Komunistička sabotaža i zloupotreba umjetnosti
Budući da je umjetnost tako djelotvorna u mijenjanju društva, nije iznenađujuće da je komunizam koristio umjetnost u cilju društvenog inženjeringa čovjeka.
a. Umjetnost u komunističkim zemljama
Komunističke partije znaju moć umjetnosti i koriste ju za ispiranje mozga koristeći sve umjetničke oblike kao sredstva za ispiranje mozga. Mnogi su ismijavali KPK jer su im pjevači i glumci bili vojni generali. Pitaju se kako civili koji nisu prošli vojnu obuku niti su obučeni za oružje ili ratovanje mogu biti kvalificirani generali. KPK vjeruje da su ljudi u takvim ulogama jednako važni kao i obučeni vojnici u promicanju i održavanju komunističkog kulta, možda čak i važniji. U tom smislu, njihov vojni čin je savršeno u skladu s partijskim načelom. Kao što je Mao Zedong rekao, "Moramo imati i kulturnu vojsku, koja je apsolutno neophodna za ujedinjenje vlastitih redova i pobjedu nad neprijateljima."
Umjetničke izvedbe u komunističkim zemljama osmišljene su tako da ljudi zaborave nevolje koje trpe zbog komunističke vladavine i da kroz umjetnost održavaju svoju odanost partiji. Ovaj propagandni efekt, nazvan "misaoni rad", ne može se postići pukom borbenom moći.
Usporedite svečanu ceremoniju otvaranja KPK na Olimpijskim igrama u Pekingu, koja je zadala ogromne troškove poreznim obveznicima, Sjeverno Korejskom velikom festivalu pjesme i plesa Arirang i baletnoj trupi bivšeg Sovjetskog Saveza. Svi služe potrebama partije. U rujnu 2011. godine, kada je Ministarstvo kulture KPK održalo takozvani festival kineske kulture, nazvanom Kina: Umjetnička serija nacije, u Centru Kennedy u Washingtonu, izveden je KPK-ov klasični baletni program "Crveni odred žena", koji promiče klasnu mržnju i komunističko nasilje.
Ako bi ortodoksna umjetnost koja je bila bliska božanskoj i promovirala tradicionalne vrijednosti postojala istodobno s umjetnošću koju kontrolira partija i koja se koristila za javno ispiranje mozga, onda bi ona izgubila svoj monopol i ne bi imala učinka. Zbog toga sve komunističke zemlje imaju strogi sustav cenzure za umjetnost i izdavačku industriju.
b. Komunistički elementi u pozadini avangarde
Klasična umjetnost se stoljećima prenosila s koljena na koljeno. Ta tradicija trajala je do 20. stoljeća, kada je došlo do njenog naglog kraja. Prenošenje i nasljeđivanje umjetnosti zamijenjeno je radikalnom avangardom nakon čega je započela ubrzana degeneracija. Kao što kaže umjetnik Robert Florczak: „Dubokoumno, inspirativno i lijepo zamijenjeno je novim, drugačijim i ružnim. (…) Standardi su se smanjivali sve dok više nije postojao standard. Sve što je ostalo bilo je osobno izražavanje.”[11] Čovječanstvo je na taj način izgubilo svoj univerzalni osjećaj za estetiku.
Izvor ovih novih umjetničkih pokreta usko je povezan s ideološkim trendovima pod utjecajem komunizma. Mnogi od tih umjetnika su ili izravni komunisti ili para-komunisti jedne ili druge vrste, ili su bili izloženi utjecaju tih ideologija.
Georg Lukacs, mađarski komesar za kulturu Komunističke Internacionale i osnivač zapadnog marksizma, osnovao je Frankfurtsku školu. Jedan od zadataka škole bio je uspostaviti “novi kulturni oblik” napuštanjem tradicionalne kulture. Novi kulturni oblik je isključivao umjetnost koja je nastojala predstaviti božansko. Kao što je napisao Herbert Marcuse, njemački socijalist i predstavnik frankfurtske škole: „Umjetnost protestira protiv tih [danih društvenih] odnosa i istodobno ih nadilazi. Time umjetnost potkopava dominantnu svijest, svakodnevno iskustvo.”[12]
To jest, oni uključuju umjetnost u pobunu protiv božanskog i subverziju morala. Takvi pogledi dominiraju smjerom moderne umjetnosti.
Gustave Courbet, osnivač francuske realističke škole, bio je jedan od sudionika Pariške komune. Izabran je za člana odbora komune i predsjednika radikalne Federacije umjetnika. Courbet se posvetio transformaciji starog sustava i uspostavljanju novih umjetničkih smjerova. Naredio je Federaciji da razvali neo-klasičnu građevinu, stup Vendôme (koji je kasnije obnovljen). Courbet je negirao da je Bog stvorio ljudska bića, te je bio odlučan koristiti umjetnost kako bi izrazio svjetonazor proletarijata, kao i materijalizam. Poznat je po tome što je rekao: "Nikad nisam vidio ni anđele ni božice, pa me ne zanima slikati ih."
Courbet je smatrao da je reforma umjetnosti doista revolucija. U ime slikanja onog što je on nazvao stvarnošću, zamijenio je ljepotu ružnoćom. Njegove slike golotinje, primjerice, usredotočene su osobito na prikazivanje ženskih genitalija, navodno revolucionarnog čina, kao načina pobune i kršenja tradicije i na neki način daljnjeg poticanja komunističkog aktivizma. Razmišljanje i život Courbeta ilustrira blisku vezu između komunističke revolucionarne ideologije i moderne umjetnosti.
Pod utjecajem modernističke misli, revolucionarni zanos umjetnika s kraja 19. stoljeća doveo je do niza pokreta u svijetu umjetnosti. Za razliku od tradicionalnih škola umjetničkog izražavanja, to su bili avangardni pokreti koji su eksplicitno nastojali prekinuti tradiciju. Pojam "avangarda" su prvi put koristili socijalistički učenjaci za opisivanje umjetničkih pokreta koji su odgovarali njihovim političkim težnjama.
Krajem 19. stoljeća ti utjecaji doveli su do impresionizma. Od tada su suvremeni umjetnici napustili zahtjeve tradicionalnih uljanih slika na platnu, što je uključivalo i potrebu za preciznošću, proporcijom, strukturom, perspektivom i prijelazima između svjetla i sjene. Tada je došao neo-impresionizam (poentilizam) i postimpresionizam, usredotočujući svoja djela na istraživanje osobnih osjećaja umjetnika. Predstavnici u ovoj školi su Georges-Pierre Seurat i Vincent van Gogh, koji su bili uključeni u socijalizam.[14] Van Gogh se opijao absintom i patio od duševne bolesti, a njegove slike izgleda da odražavaju te tendencije.
Umjetnička djela sadrže poruke koje njihovi kreatori žele prenijeti, oni su mediji preko kojih autori komuniciraju sa svojom publikom. Umjetnici tijekom vrhunca renesanse prenose suosjećanje i ljepotu svojoj publici. Usporedite to sa suvremenim umjetnicima koji odišu negativnim i zlokobnim porukama. Moderni umjetnici napuštaju svoje vlastite misli te se predaju kontroli sablasnih duhova. Oni sami su često nedosljedni i zbunjeni, a njihova su djela slična njima; mračna, negativna, mutna, siva, depresivna, dekadentna i neuređena.
Nakon impresionizma došao je ekspresionizam i fovizam, a potom Picassov kubizam. Godine 1944., Picasso se pridružio francuskoj Komunističkoj partiji. U svom pismu „Zašto sam postao komunist“, kaže: „Moje pridruživanje Komunističkoj partiji je logičan korak u mom životu, u mom radu i daje im značenje. (…) Ali za vrijeme ugnjetavanja i ustanka osjećao sam da to nije dovoljno, da se moram boriti ne samo slikanjem, već i sa cijelim svojim bićem.”[15]
Picasso potiče raskid s klasičnim metodama slikanja. Za njega je sve komadić tijesta kojeg je trebalo pokupiti i oblikovati onako kako mu je drago. Što su njegova djela bila jezivija, to je bio sretniji. Proces stvaranja čudovišnih slika je proces uništavanja slike, do te mjere da je nitko ne može razumjeti. Čak se ni Georgesu Braqueu, suvremenom umjetniku koji je osnovao kubizam s Picassom, nije svidio njegov rad "Gospođice iz Avignona" te je tvrdio da mora da je popio petrolej i pljuvao vatru na platno.[16]
Marcel Duchamp, osnivač umjetničkog dadaističkog pokreta, također je nastojao potkopati i pobuniti se protiv tradicije svojim izlaganjem i korištenjem gotovih predmeta. Preuređivao je pronađene ili tvornički izrađene predmete i pretvarao ih u tzv. umjetničke instalacije. Duchamp se naziva ocem konceptualne umjetnosti i zagovarao je ideju da se sve može nazvati umjetnošću. Dadaistički pokret je sam po sebi komunistički projekt, o čemu svjedoči manifest berlinskih dadaista koji su se pozvali na “međunarodnu revolucionarnu zajednicu za sve kreativne i intelektualne muškarce i žene na temelju radikalnog komunizma”, kao i “neposrednu eksproprijaciju vlasništva” i “hitno reguliranje svih seksualnih odnosa prema stajalištima međunarodnog dadaizma kroz uspostavu Dadaističkog seksualnog centra.”[17]
Dadaistička kritika tradicije transformirala se u nadrealizam u Francuskoj, koju je predstavljao komunist André Breton, koji se zalagao za revoluciju. Bio je protiv navodnog potiskivanja koje su donijeli razum, kultura i društvo, koje su bile tipične perspektive modernih umjetnika u Europi u to vrijeme. Umjetnički pokreti koji su proširili ta načela uključuju apstrakciju, minimalizam i pop art. Apstraktna umjetnost odnosi se na emocionalni izraz pobune, nereda, praznine i eskapizma. Sve te škole su vrsta postmodernizma, kojemu je cilj preokrenuti sva pravila, rasuđivanje i moralnost.[18] U svom najžešćem obliku, ti umjetnici stvaraju djela koja otvoreno oskvrnjuju sliku Marije, Isusove majke. [19]
Nisu svi moderni umjetnici podržavali lijevu politiku, ali postoji jasno ideološko zajedništvo s komunističkom mišlju, tj., odbacivanjem božanskog i pokušajem da se bog zamijeni kao polazna točka za razumijevanje ljudskog života. Svi ti izmi izvršili su sve veći utjecaj u javnoj sferi i naposljetku je došlo do potpune marginalizacije klasične umjetnosti.
c. Inverzija tradicionalne estetike: ružnoća kao umjetnost
Brojne škole suvremene umjetnosti, koje su se pojavile i razvile, dijele nekoliko zajedničkih stvari: izokreću konvencionalnu estetiku, ružnoću prikazuju kao ljepotu, cilj im je šokirati, do te mjere do koje dopušta umjetnikova mašta.
Marcel Duchamp potpisao je svoje ime na pisoar i nazvao ga "Fontana", te ga izložio javnosti u New Yorku. Iako je izlaganje objekta odbijeno, gesta je smatrana pametnom šalom među Duchampovim suvremenicima u svijetu umjetnosti, a kasnije su umjetnici i akademici smatrali da je to vrhunac kreativnosti. To je okruženje u umjetničkom svijetu u kojem se klasična štafelajska slika marginalizira, a umjetnost instalacije postavlja na istaknuto mjesto. Godine 1958., Yves Klein održao je svoju izložbu “Praznina” u galeriji Iris Clert u Parizu. Izloženi radovi ispostavilo se da su bili samo prazni, bijeli zidovi.
Velika ličnost poslijeratne njemačke avangarde, Joseph Beuys, pokrio je glavu medom i zlatnim listom i neprestano tri sata mrmljao mrtvom zecu u rukama, u djelu iz 1965. godine, “Kako objasniti slike mrtvom zecu”. Po mišljenju Beuysa, svatko bi mogao biti umjetnik. Jedna anegdota kaže da ga je jedan sumnjičavi promatrač, koji si nije mogao pomoći, pitao: "Govoriš o svemu živom, osim o umjetnosti!" Beuys je odgovorio: "Sve živo je umjetnost!"[20]
Godine 1961., Piero Manzoni, ključna figura avangarde, stavio je vlastiti izmet u 90 limenki, nazvao ih umjetničkim djelima i stavio ih na prodaju pod imenom "Merda d'artista" (Umjetnikov drek). U 2015. godini jedna od limenki prodana je u Londonu po rekordnoj cijeni od 182,500 funti, ili oko 240 tisuća dolara, stotinu puta većoj od cijene zlata iste te težine. Također je potpisao svoje ime na stražnjici gole žene, nazivajući djelo „Sculture viventi“ („Živa skulptura“).
U Kini je postojao goli „umjetnik“, koji je svoje tijelo premazao medom i ribljim uljem kako bi privukao muhe. Desakralizacija tijela čini se da namjerava prenijeti ideju da je život jeftin, ružan i odvratan.
U BBC-evom dokumentarcu “Beijing Swings” o “ekstremnim umjetnicima” u Kini, tzv. performans je uključivao konzumaciju mrtvog fetusa. Waldemar Januszczak, voditelj dokumentarnog filma, komentirao je: "Kina proizvodi najodvratniju i najmračniju umjetnost na svijetu."[21] Zapravo, to je rezultat potrage za demonskom prirodom. Neka od tih takozvanih modernih umjetničkih djela toliko su prljava i besramna da nadilaze mentalnu izdržljivost normalnih ljudi. Takvo ponašanje avangarde je Kulturna revolucija svijeta umjetnosti.
Oni koji podržavaju modernizam su objeručke prihvatili trend, ali slikari koji su doista vješti u tehničkoj vještini slikanja zapali su u teška vremena. Slikari i kipari koji se drže stroge tradicije, koji su svoj zanat savladali mukotrpnom praksom, istisnuti su iz svijeta umjetnosti. John William Godward, engleski viktorijanski neoklasicistički slikar povezan s predrafaelitskim bratstvom, smatrao je da je diskriminiran s obzirom na to da je njegov stil realističnog klasičnog slikarstva pao u nemilost sa usponom Picassovih modernističkih djela. Godine 1922. počinio je samoubojstvo, a za njega se kaže da je u svojoj samoubilačkoj poruci napisao: "Svijet nije dovoljno velik i za mene i za Picassa." [22]
Slične metode usvojene su kako bi uništile glazbu. Istinska glazba prilagođava se glazbenoj teoriji i redu. Glazbeno štimanje, tonaliteti i modaliteti temelje se na harmonijski skladnim uzorcima izvedenim iz prirode. Svemir stvoren božanskim je harmoničan. Ljudi mogu poštivati i sudjelovati u harmoniji svemira, i tako stvoriti ljepotu, budući da je ljude stvorilo božansko.
Moderna atonalna glazba odbacuje ideje kao što su tonalitet, akordi i melodija, te joj nedostaje red u strukturi. Takva je glazba revolt protiv božanski prenesene klasične glazbe. Atonalna glazba narušava harmoniju u svemiru, zbog čega je mnogim slušateljima neugodno slušati ju. Moderni glazbenici tvrde, na temelju svojih iskrivljenih teorija estetike, da publika mora trenirati svoje uši kako bi se navikli na takvu glazbu, pa će i oni uživati u njoj.
Arnold Schoenberg, jedan od utemeljitelja suvremene glazbe, uveo je “sustav dvanaest tonova”, fundamentalno atonalnu strukturu koja je obilježila stvaranje anti-klasične glazbene tehnike. Schoenbergova glazba smatrana je negacijom cijele njemačke glazbene kulture, izdajom ukusa, osjećaja, tradicije i svih estetskih principa. Njegovu glazbu su Nijemci tada nazivali "kokainom": "Izvođenje Schoenberga znači isto što i otvaranje kokainskih barova za ljude. Kokain je otrov. Schoenbergova glazba je kokain.”[23] U kasnijim generacijama, glazbeni kritičar ga je ocijenio ovako: "Mjera je neizmjernosti čovjekova postignuća da, pedeset godina nakon njegove smrti, on još uvijek može isprazniti bilo koju dvoranu na zemlji." [24]
Ono što je dovelo do rasprostranjenog prihvaćanja Schoenberga bile su glazbene teorije Teodora W. Adorna, važne osobe u Frankfurtskoj školi. U radu iz 1949. godine, "Filozofija moderne glazbe", Adorno je pokušao upotrijebiti teoriju kako bi pokazao da je Schoenbergova metoda dvanaest tonova vrhunac glazbene kompozicije. To je postavilo temelje za široko prihvaćanje Schoenbergovog sustava kod kasnijih generacija skladatelja i glazbenih kritičara. Od tada su brojni glazbenici oponašali Schoenberga, a njegov avangardni stil imao je veliki utjecaj na poslijeratni glazbeni svijet.
Nakon što je uništila tradiciju s modernom glazbom, avangardna je umjetnost upotrijebila rock’n’roll kako bi zamjenila ulogu klasične glazbe u životima ljudi. Sidney Finkelstein, vodeći glazbeni teoretičar Komunističke partije SAD-a, otvoreno je izjavio da granice između klasičnog i popularnog trebaju biti eliminirane. Otprilike u isto vrijeme, snažno ritmička rock glazba dobiva sve veće uporište u Sjedinjenim Američkim Državama, jer je klasična i tradicionalna glazba istisnuta i marginalizirana. [27]
Karakteristike rock’n’rolla uključuju neharmonične zvukove, nestrukturiranu melodiju, snažne ritmičke udarce i emocionalne sukobe i kontradikcije, koje su vrlo slične komunističkoj ideji borbe. Prema "Zapisima Velikog Povjesničara", najistaknutijeg kineskog drevnog povjesničara Sima Qiana, samo kada se zvuk uklapa u moralnost može se nazivati glazbom. Tipično, životi rock’n’roll glazbenika puni su seksa, nasilja i droge.
Nakon rock’n’roll-a, drugi oblici glazbe, poput repa, pojavili su se u SAD-u i stekli popularnost. Reperski tekstovi obiluju psovkama i prostotama, a glazba jasno izražava svoju pobunu protiv tradicije i društva opisivanjem nasilja, promiskuiteta i konzumacije droga. [28] Kako moralnost društva u cjelini opada, takvi "umjetnički oblici", koji su se ranije smatrali supkulturama, pronašli su put do šireg društva i glavnih dvorana za izvedbe.
Do sada smo se usredotočili na trenutne okolnosti u svijetu umjetnosti i glazbe. U stvari, na cijeli umjetnički svijet je znatno utjecao suvremeni umjetnički pokret, koji se može vidjeti u odstupanju od tradicionalnih ideja, metoda i vještina u područjima kao što su skulptura, arhitektura, ples, dekoracija, dizajn, fotografija, filmovi itd. Mnogi ljudi koji se bave modernom umjetnošću pod snažnim su utjecajem komunističke ideologije. Na primjer, osnivačica modernog plesa, Isadora Duncan, bila je biseksualka i ateist. Usprotivila se baletu, nazivajući ga ružnim i neprirodnim. Ona i stotinjak studenata nastupali su u Moskvi za Lenjina i koristili "Internacionalu" kao glavnu plesnu temu.[29]
Što se tiče toga zašto ta odstupanja postoje, postaju trend, ili čak postaju mainstream, ona su usko povezana s komunističkom korupcijom tradicionalnih umjetnosti koja su bila nadahnuta božanskim. Naravno, to na prvi pogled nije očigledno, i čini se da je situacija oblik samoobmane koja je široko prihvaćena, predodžba da ako postoji teorija koja ju podupire, onda je to umjetnost.
Ako ljudi pomno promatraju razlike između avangardne umjetnosti i tradicionalne umjetnosti, vidjet će da umjetnici renesanse ne samo da su umjetnost koristili za slavljenje Boga, već u još većoj mjeri za prezentiranje ljepote na način koji je potaknuo osjećaj istine i dobrote u ljudskom srcu, i na taj način se održavala moralnost društva.
S druge strane, razni mutirani oblici avangardne umjetnosti pokušavaju preokrenuti sva dostignuća renesanse. Navode ljude da ih privlači ružnoća, koja u ljudima budi demonsku prirodu: mračne, dekadentne, izopačene, nasilne, zle i druge negativne misli dobivaju prevlast. Suvremena kleveta božanstvenosti dovela je ljude danas da budu otuđeni ne samo od Boga, nego i od vlastite unutarnje božanstvenosti, zajednice, tradicionalnih vrijednosti i morala. [30]
d. Izopačenje književnosti
Književnost je posebna umjetnička forma. Koristi jezik kako bi prenijela mudrost koju je božansko darovalo čovječanstvu, a također bilježi dragocjena životna iskustva čovječanstva. Dva velika epska djela drevnog grčkog svijeta, "Ilijada" i "Odiseja", prenose su složenu povijesnu priču u vrijeme Trojanskog rata, živopisno prikazujući bogove i ljude, slikajući veliko platno povijesti. Vrline poput hrabrosti, velikodušnosti, mudrosti, pravednosti i umjerenosti hvaljene u epovima postale su važan izvor vrijednosnog sustava Grčke i cijele zapadne civilizacije.
Zbog velikog utjecaja koji književnost ima na ljude, elementi zla kontroliraju ljude, osobito izgubljene ljude koji traže slavu i bogatstvo, izmišljaju i promiču djela književnosti koja prenose ideologiju komunizma; kleveću tradicionalnu kulturu, uništavaju moral ljudi, šire pesimizam, pasivnost i besmisao života. Književnost je postala jedan od ključnih alata koji komunistički elementi koriste za kontrolu svijeta.
Neki utjecajni radovi izravno promiču komunističku ideologiju. Nakon što je Pariška komuna bila potisnuta, član komune Eugene Pottier napisao je Internacionalu u kojoj je pisalo: "Ne postoje spasitelji svijeta, niti Bog, niti car, niti tribun." Internacionala je postala službena pjesma Prve i Druge Internacionale i postala je službena pjesma Kineske komunističke partije. Često se primjenjuje tijekom okupljanja i u književnim djelima u komunističkim zemljama diljem svijeta.
Tijekom povijesti Sovjetskog Saveza i KPK, kako bi isprali mozak javnosti, dotične komunističke partije uputile su svoje intelektualce da prikazuju, koristeći tradicionalne tehnike, život proletarijata i koncept klasne svijesti kako bi objasnili ideologiju i politike komunističke partije. To je dovelo do velikog broja književnih djela, uključujući sovjetske romane; „Željezna poplava“ i „Kako se kalio čelik“, i romane o KPK; „Pjesma mladih“, „Sunce sja na Sanggan rijeci“ i slično, što je imalo ogroman propagandni učinak. Komunistička partija taj stil rada naziva "socijalističkim realizmom". Mao Zedong je generalizirao funkciju ove vrste književnosti kao "služenje radnicima, farmerima i vojnicima" i "služenje proletarijatu".[31] Takva vrsta književnosti uspješno usađuje ideologiju. Međutim, metode kojima komunizam koristi književnost da uništi čovječanstvo nije ograničeno samo na to.
U nastavku slijedi sažetak nekih od glavnih učinaka književnosti pod utjecajem komunista.
Korištenje književnosti za uništavanje tradicije. Veliki korak prema uništenju čovječanstva bio je klevetanje tradicionalne civilizacije koju je božansko dalo čovječanstvu. Bilo u Kini ili na Zapadu, komunistički elementi koriste intelektualce modernih stavova kako bi stvorili i promovirali djela koja iskrivljuju ili kleveću tradicionalnu kulturu.
Za vrijeme Kineskog pokreta Nove kulture, autor Lu Xun postao je poznat po zlobnom napadu na tradiciju i osuđivanju kineskih starina. U svom prvom romanu, "Dnevnik luđaka", upotrijebio je protagonista da proglasi da se cijela kineska povijest može sažeti u dvije riječi: "jede ljude." Mao Zedong je pohvalio Lu Xuna kao "najvećeg i najhrabrijeg zastavnika vojske nove kulture" i " zapovjednika kineske kulturne revolucije." Mao je također rekao: "Put kojim je krenuo bio je put nove kineske nacionalne kulture." [32]
U Europi 1909. godine talijanski pjesnik Marinetti objavio je "Futuristički manifest", pozivajući na potpuno odbacivanje tradicije i slavljenje strojeva, tehnologije, brzine, nasilja i nadmetanja. Ruski pjesnik i komunist Vladimir Majakovski objavio je 1913. godine "Šamar u lice javnom ukusu", izražavajući također svoju odlučnost da se odvoji od ruske tradicionalne književnosti.
Braniti gnusne prikaze kao 'stvarnost.' Danas, intelektualci i umjetnici koriste književnost i umjetnost kako bi prikazali stvari ili prizore koji su ružni, čudni i zastrašujući, koristeći izgovor da samo pokazuju stvari kakve jesu.
Tradicionalna umjetnost prenosi harmoniju, milost, jasnoću, suzdržanost, pristojnost, ravnotežu, univerzalnost i ideale, koji zahtijevaju selekciju i izbor. Po mišljenju suvremenih umjetnika, takvi se radovi ne mogu smatrati stvarnima. Takva gledišta zapravo potječu iz pogrešnog razumijevanja porijekla i funkcije umjetnosti. Umjetnost potječe iz svakodnevnog života, ali bi trebala nadići svakodnevni život kako bi se u njoj uživalo i kako bi se mogla proučavati. Zbog toga umjetnici moraju odabrati, usavršiti i obraditi ono što žele prikazati tijekom kreativnog procesa. Slijepo fokusiranje na "realizam" umjetno ograničava granice života i umjetnosti. Ako je ova vrsta apsolutnog realizma umjetnost, onda je ono što svi vide i čuju sama umjetnost. A ako je to slučaj, zašto trošiti vrijeme i novac na obuku umjetnika?
Korištenje književnosti za korumpiranje moralnih vrijednosti. Izgovori kao što su "izražavanje istinskog ja", "struja svijesti" i slično naveli su ljude da napuste tradicionalne moralne standarde i upuste se u demonsku stranu ljudske prirode. Primjer je ono što je francuski komunist i pjesnik André Breton napisao u “Nadrealističkom manifestu”, definirajući svoju novu literaturu: “Psihički automatizam u svom čistom stanju, koji se koristi kako bi izrazio, (verbalno, pomoću pisane riječi, ili u bilo kojem drugom obliku ili kojim drugim načinom) stvarno funkcioniranje misli. Diktirano mislima, u odsutnosti bilo kakve kontrole koja se provodi razumom, izuzeta od bilo kakve estetske ili moralne brige.”[33]
Struja svijesti i nadrealističko “automatsko pisanje” usko su povezani. Pod utjecajem psihopatologije Sigmunda Freuda, neki pisci na Zapadu počeli su eksperimentirati s stilom pisanja struje svijesti s početka 20. stoljeća. Takvi spisi obično imaju jednostavne priče i usredotočuju se na unutarnje i privatne misaone procese beznačajnih likova (anti-heroja) kroz narative sastavljene od slobodnih misli.
Ljudska bića istovremeno sadrže potencijal i za dobrotu i za zlo. Život treba biti posvećen stalnom uzdizanju moralnih standarda i njegovanju vrline putem samo-suzdržavanja. U modernom društvu, mnogi ljudi doživljavaju loše misli i želje. Njihovo izlaganje za potrošačku javnost jednako je zagađivanju društva.
Oslobađanje čovjekove loše strane u obliku "kritike" i "protesta". Pisci i umjetnici u zapadnom slobodnom svijetu, pod utjecajem anti-tradicionalističkih osjećaja, smatraju sve zakone, propise i moralne kodekse ograničenjima i opresijom. Oni vide probleme modernog društva i slabosti ljudske prirode, ali umjesto da ih racionalno rješavaju, promiču ekstremni individualizam putem kritike i protesta, prepuštajući se svojim osobnim žudnjama. Koriste degenerirana sredstva da izraze takozvani otpor, dok jačaju lošu stranu svoje prirode, prepuštajući se mržnji, lijenosti, žudnji, požudi, agresiji i potrazi za slavom. Nedostatak moralne samokontrole neće riješiti nikakva socijalna pitanja, nego će ih pogoršati.
Tijekom kontra-kulturnog pokreta šezdesetih, američki pjesnik Allen Ginsberg postao je predstavnik generacije bitnika i dan danas ga obožavaju oni koji se žele pobuniti protiv društva. Njegova pjesma "Howl" opisuje ekstremne stilove života i mentalna stanja, uključujući alkoholizam, seksualni promiskuitet, droge, sodomiju, samo-povrjeđivanje, prostituciju, javnu golotinju, nasilje, krađu, skitanje i ludilo. Kako je pokret kontra-kulture postao institucionaliziran, "Howl" se smatrao književnim klasikom i uključen je u brojne književne zbirke. Ginsberg je priznao da je u ranim godinama bio komunist i da mu nije žao.[34] Idolizirao je Fidela Castra i druge komunističke diktatore i široko promovirao homoseksualnost i pedofiliju. Ginsberg je jasna manifestacija zajedničke točke između komunizma i ekstremnog individualizma.
Širenje pornografije putem književnosti. Od početka 20. stoljeća počeo se pojavljivati eksplicitno seksualni sadržaj u književnim djelima, od kojih su neki bili potpuno ispunjeni takvim sadržajem, ali su još uvijek hvaljeni kao klasici. Mnogi komentatori i znanstvenici napustili su svoju društvenu odgovornost i pohvalili takve pornografske radove kao stvarna, umjetnička remek-djela. Znamo da mnoge tradicionalne moralne vrijednosti funkcioniraju putem apstinencije. Razbijanje takvih ograničenja, pod bilo kakvom izlikom, potkopava i uništava moralnost.
Dehumanizacija ljudi kroz književnost. U posljednjih nekoliko desetljeća, kako je kultura postajala sve više i više konfuzna, pojavilo se mnogo žanrova fikcije, uključujući trilere i horore, nadnaravno i fantazije. Kroz takva djela, elementi niže razine mogu kontrolirati ljudske umove i tijela, što rezultira dehumanizacijom ljudskih bića.
Ljudi kažu da "led debljine jednog metra nije nastao nakon jednog hladnog dana." Također je potrebno dugo vremena i uključenost mnogih područja da bi književnost degradirala tako daleko da se koristi kao sredstvo za zlo. Romantizam je proširio opseg literature na živote ljudi, dok su neke ružne i bizarne pojave, uključujući ekstremna i luda ljudska mentalna stanja, predstavljeni široj javnosti. Nekoliko britanskih romantičnih pjesnika nazvano je "Sotonistička škola" zbog nemoralnog sadržaja njihovih pjesama.
Realizam koristi izgovor prikaza stvarnosti kako bi izrazio degeneriranu stranu ljudske prirode. Određena djela naglašavaju iskrivljene misli i nemoralno ponašanje. Jedan kritičar nazvao je realizam "romantikom na sve četiri".[35] Filozofija naturalizma, koju je promicao Jean-Jacques Rousseau, primjerice, pripisuje pad ljudskog morala društvenom okruženju i obiteljskoj genetici, uklanjajući time moralnu odgovornost individue. Esteticizam poziva na "umjetnost radi umjetnosti", tvrdeći da je umjetnost zamišljena da jednostavno pruži čulni poticaj i ne nosi nikakav moralni imperativ.
Zapravo, sva umjetnost ima suptilan, značajan i dugotrajan učinak na moralni smisao. Negirati moralnu odgovornost umjetnika je otvoriti vrata nemoralnim stvarima. Ne možemo poricati činjenicu da su različite škole književnosti stvarale neke kvalitetne radove, ali s njima su se umiješali grozni radovi. Iako ne možemo reći da komunistički elementi izravno manipuliraju tim trendovima u književnosti, negativni elementi očito su rezultat opadanja moralnih standarda. Oni su utrli put komunističkoj ideologiji kako bi uništila čovječanstvo putem književnosti.
Kad osoba piše, njegov moralni standard i mentalno stanje odražavaju se u njegovu radu. Uz opći pad ljudske moralnosti, negativno razmišljanje pisaca zauzima dominantan stav. To je stvorilo brojna djela koja, umjesto da pokušaju iznijeti dobrotu ljudima, vuku ljude prema paklu.
Zaključak
Moć umjetnosti je ogromna. Dobra umjetnost može pročistiti ljudsko srce, podići moralnost, uskladiti yin i yang, pa čak i omogućiti ljudima da budu povezani s nebom, zemljom i božanskim bićima.
U prošlom stoljeću, avet komunizma iskoristila je čovjekovu demonsku prirodu i zlobu, potičući stvaranje brojnih vidova "umjetnosti". Ljudi su navedeni na pobunu i bogohuljenje, suprotstavljanje tradiciji i poništavanje morala. Krajnji rezultat toga je da je veliki dio društva poprimio demonske karakteristike, što bi bilo potpuno šokantno za sve one koji su živjeli u prethodnoj eri.
U usporedbi s ljepotama tradicionalne umjetnosti, suvremena umjetnost je krajnje ružna. Ljudski estetski standardi su uništeni. Avangardna umjetnost postala je mainstream i upravlja golemim iznosima novca. Tradicionalne, plemenite umjetnosti postale su predmetom ismijavanja. Umjetnost je izmanipulirana tako da je pretvorena u sredstvo putem kojeg se ljudi prepuštaju svojim žudnjama i izbacuju svoju demonsku prirodu. Granica između ljepote i ružnoće, ljubaznosti i vulgarnosti, dobrote i zla, zamagljena je ili izbrisana. Grotesknost, kaos i tama zamijenili su univerzalne vrijednosti. Ljudsko društvo je ispunjeno demonskim porukama, a ljudska bića se usmjeravaju na put dekadencije i uništenja.
Samo kada se uzdigne moralnost i ljudi se vrate vjeri i tradiciji će čovječanstvo moći vidjeti još jednu renesansu u umjetnosti. Tek tada ćemo svi vidjeti ljepotu, plemenitost i veličanstvenost onoga što umjetnost može biti i što bi trebala biti.
Reference
[1] “Record of Music,” Classic of Rites, Chinese Text Project, https://ctext.org/liji/yue-ji?filter=435370&searchmode=showall#result
[2] Confucius, Lunyu, 3.14
[3] Sima Qian, “A Treatise on Music,” Records of the Grand Historian, Vol. 24.
[4] Ouyang Xiu and Song Qi, New Book of Tang, Vol. 237
[5] Robert McKee, Story: Style, Structure, Substance, and the Principles of Screenwriting (New York: Harper-Collins Publishers, 1997), str.129–130
[6] Yingshou Xing, et al., “Mozart, Mozart Rhythm and Retrograde Mozart Effects: Evidences from Behaviours and Neurobiology Bases,” Scientific Reports Vol. 6, Članak broj: 18744 (2016), https://www.nature.com/articles/srep18744.
[7] David A. Noebel, The Marxist Minstrels: A Handbook on Communist Subversion of Music, (Tulsa, Okla.: American Christian College Press, 1974), str.58–59.
[8] David Cloud, “Rock Music and Suicide,” Way of Life Literature, 20.10.2000, https://www.wayoflife.org/reports/rock_music_and_suicide.html.
[9] Val Williams, “Leni Riefenstahl: Film-maker Who Became Notorious as Hitler’s Propagandist,” The Independent, 10.09.2003, https://web.archive.org/web/20090830045819/http://www.independent.co.uk/news/obituaries/leni-riefenstahl-548728.html.
[10] Mao Tse-tung, n.d., “Talks at the Yenan Forum on Literature and Art,” pristupljeno:10.07. 2018, https://www.marxists.org/reference/archive/mao/selected-works/volume-3/mswv3_08.htm.
[11] Robert Florczak, Why Is Modern Art So Bad? PragerU, https://www.youtube.com/watch?v=lNI07egoefc
[12] Herbert Marcuse, The Aesthetic Dimension: Toward a Critique of Marxist Aesthetics (Boston: Beacon Press, 1978), ix.
[13] “Gustave Courbet Quotes,” http://www.azquotes.com/author/3333-Gustave_Courbet.
[14] Tony McKenna, “Vincent van Gogh,” Taylor & Francis Online, Critique: Journal of Socialist Theory, 2011, “Vincent van Gogh,” Critique Vol. 39 (2), 2011: str.295–303, https://www.tandfonline.com/doi/abs/10.1080/03017605.2011.561634.
[15] Pablo Picasso, “Why I Became a Communist,” https://blogs.cul.columbia.edu/schapiro/2010/02/24/picasso-and-communism/. Također pogledati: “Picasso, the FBI, and Why He Became a Communist | On Archiving Schapiro,” pristupljeno:11.07. 2018, https://blogs.cul.columbia.edu/schapiro/2010/02/24/picasso-and-communism/
[16] Robert Hughes, The Shock of the New: The Hundred-Year History of Modern Art—Its Rise, Its Dazzling Achievement, Its Fall (London: Knopf, 1991), 24. Također pogledati: https://www.moma.org/learn/moma_learning/pablo-picasso-les-demoiselles-davignon-paris-june-july-1907
[17] Richard Huelsenbeck and Raoul Hausmann, “What Is Dadaism and What Does It Want in Germany?” in Robert Motherwell, ed., The Dada Painters and Poets: An Anthology, 2. izdanje, (Cambridge, Mass.: Belknap Press, 1989).
[18] Michael Wing, “Of ‘-isms,’ Institutions, and Radicals: A Commentary on the Origins of Modern Art and the Importance of Tradition,” The Epoch Times, 16.03.2017, https://www.theepochtimes.com/of-isms-institutions-and-radicals_2231016.html.
[19] Katherine Brooks, “One of The World’s Most Controversial Artworks Is Making Catholics Angry Once Again,” Huffington Post, 13.05.2014, https://www.huffingtonpost.com/2014/05/13/piss-christ-sale_n_5317545.html.
[20] “Joseph Beuys: The Revolution Is Us,” Tate, https://www.tate.org.uk/whats-on/tate-liverpool/exhibition/joseph-beuys-revolution-us.
[21] Ben Cade, n.d., “Zhu Yu: China’s Baby-Eating Shock Artist Goes Hyperreal,” Culture Trip, Pristupljeno: 26.07.2018, https://theculturetrip.com/asia/china/articles/zhu-yu-china-s-baby-eating-shock-artist-goes-hyperreal/.
[22] Brad Smithfield, “‘The World Is Not Big Enough for Me and a Picasso’: The life and Artwork of John William Godward,” The Vintage News, 10.01.2017, https://www.thevintagenews.com/2017/01/10/world-not-big-enough-picasso-life-artwork-john-william-godward/.
[23] Walter Frisch, ed., Schoenberg and His World (Princeton, N.J.: Princeton University Press, 1999), str.94.
[24] Norman Lebrecht, “Why We Are Still Afraid of Schoenberg,” The Lebrecht Weekly, July 8, 2001, http://www.scena.org/columns/lebrecht/010708-NL-Schoenberg.html.
[25] Golan Gur, “Arnold Schoenberg and the Ideology of Progress in Twentieth-Century Musical Thinking,” Search: Journal for New Music and Culture 5 (Ljeto 2009), http://www.searchnewmusic.org/gur.pdf.
[26] Ibid.
[27] David A. Noebel, The Marxist Minstrels: A Handbook on Communist Subversion of Music, str.44–47.
[28] Jon Caramanica, “The Rowdy World of Rap’s New Underground,” New York Times, 22.06.2017, https://www.nytimes.com/2017/06/22/arts/music/soundcloud-rap-lil-pump-smokepurrp-xxxtentacion.html.
[29] “Politics and the Dancing Body,” Library of Congress, https://www.loc.gov/exhibits/politics-and-dance/finding-a-political-voice.html.
[30] Michael Minnicino, “The New Dark Age: The Frankfurt School and ‘Political Correctness,’” reprinted from Fidelio Magazine (Zima 1992), Pristupljeno: 13.08.2018, http://archive.schillerinstitute.org/fid_91-96/921_frankfurt.html.
[31] Mao Zedong, “Talks at the Yenan Forum on Literature and Art,” 1942, Selected Works of Mao Tse-Tung, (Marxists.org), https://www.marxists.org/reference/archive/mao/selected-works/volume-3/mswv3_08.htm.
[32] Mao Zedong, “On New Democracy,” 1940, Selected Works of Mao Tse-Tung (Marxists.org), Pristupljeno: 13.08.2018, https://www.marxists.org/reference/archive/mao/selected-works/volume-2/mswv2_26.htm.
[33] André Breton, “Manifesto of Surrealism,” https://www.tcf.ua.edu/Classes/Jbutler/T340/SurManifesto/ManifestoOfSurrealism.htm.
[34] Allen Ginsberg, “America,” https://www.poetryfoundation.org/poems/49305/america-56d22b41f119f.
[35] Irving Babbitt, Rousseau and Romanticism (Boston: Houghton Mifflin,1919), str.104.