Sadržaj
Uvod
1. Avet komunizma na Zapadnim sveučilištima
a. Oštro skretanje sveučilišta na lijevo
b. Preoblikovanje tradicionalnih akademskih doktrina komunističkom ideologijom
c. Korištenje novih akademskih polja za ideološku infiltraciju
d. Promicanje ljevičarskog radikalizma
e. Negiranje velikih američkih tradicija
f. Borba protiv klasika Zapadne civilizacije
g. Monopoliziranje udžbenika i liberalnih znanosti
h. Univerzitetska re-edukacija: ispiranje mozgova i moralna korupcija
2. Komunistički elementi u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju
a. Zatupljivanje učenika
b. Destruktivna priroda progresivnog obrazovanja
c. Obrazovanje: sredstvo za razmaziti učenike
d. Psihološka manipulacija
e. Infiltracija obrazovanja
3. Cilj: Uništiti obrazovanje na Istoku i Zapadu
Zaključak: Povratak tradicionalnom obrazovanju
Reference
Uvod
Obrazovanje igra važnu ulogu u njegovanju dobrobiti pojedinaca i samo-ispunjenju, održavanju društvene stabilnosti i osiguravanju budućnosti nacije. Nijedna velika civilizacija u povijesti čovječanstva nije olako shvatila obrazovanje.
Cilj obrazovanja je očuvanje moralnih standarda čovječanstva i očuvanje njegove bogom dane kulture. To je sredstvo kojim se znanje i umijeće prenose, a ljudi se socijaliziraju.
Tradicionalno, dobro odgojeni ljudi poštuju Nebo, vjeruju u bogove i nastoje slijediti vrline dobročinstva. Posjeduju veliko znanje tradicionalne kulture kao i vještinu u jednoj ili više profesija. Posvećeni svojim zvanjima, vjeruju u dobrotu prema drugima. Služe kao potporanj društva, nacionalnih elita i čuvara civilizacije. Njihov izvanredan karakter i ponašanje zaslužuju božansku blagonaklonost i blagoslove.
Kako bi uništio čovječanstvo, komunističkoj aveti je cilj prekinuti veze između čovjeka i bogova. Rušenje tradicionalnog obrazovanja neizostavan je korak u tom planu. Dakle, komunizam je prihvatio različite strategije za napad i potkopavanje obrazovanja i na Istoku i na Zapadu.
U istočnim zemljama koje su dom duboko utemeljenim kulturnim tradicijama, avet sama nije dovoljna da bi zavarao čitav narod. Komunizam je sustavno likvidirao tradicionalne elite kako bi zaustavio nosioce kulture da svoju baštinu prenesu narednim generacijama.
Istovremeno je bombardirao ostatak stanovništva neprekidnom propagandom.
Povijest i korijeni zapadne kulture razmjerno su jednostavni, što komunizmu daje plodno tlo da prikriveno zagađuje društvo potkopavanjem i sabotiranjem zapadnog obrazovanja. U stvari, kvarenje mladih na Zapadu mnogo je oštrije u usporedbi s onom u Kini. Tijekom američkih predsjedničkih izbora 2016. godine, dugogodišnje klevetanje konzervativnih kandidata od strane medija, zajedno s obmanjujućim anketama provedenim prije glasanja, ostavili su mnoge u šoku, posebno mlade studente, nakon što su objavljeni stvarni rezultati izbora.
Nakon pobjede Donalda Trumpa, na sveučilištima u Sjedinjenim Američkim Državama pojavio se smiješan fenomen. Neki su studenti osjećali takav strah, iscrpljenost ili emocionalnu traumu od izbora, da su zahtijevali da se nastava poništi i ispiti odgode. Kako bi se učenici oslobodili stresa i tjeskobe, neki su ugledni fakulteti organizirali razne terapijske aktivnosti. One su uključivale igranje s plastelinom ili građevinskim blokovima, bojanje i puhanje mjehurića. Neki su čak dali na raspolaganje mačke i pse kao kućne ljubimce studentima. Mnoga su sveučilišta studentima pružala psihološko savjetovanje, organizirale grupe za pomoć i uspostavile službe poput "postizbornog oporavka" ili "postizbornih resursa i podrške."[1]
Činjenica da je normalan demokratski proces postao strašniji od prirodne katastrofe ili terorističkog napada je apsurdna i pokazuje krajnji neuspjeh američkog obrazovnog sustava. Studenti, koji bi trebali biti zreli i racionalni, postali su netolerantni i infantilni kada su se suočili s promjenama i nevoljama.
Potpuni slom američkog obrazovanja jedna je od najtežih stvari koja se dogodila zemlji u posljednjih nekoliko desetljeća. To ukazuje da se komunizam uspio infiltrirati i korumpirati zapadno društvo.
Ovo se poglavlje uglavnom usredotočuje na Sjedinjene Američke Države kao primjer kako komunizam sabotira obrazovanje u slobodnim društvima. Čitatelji mogu primijeniti istu logiku da zaključe kako se obrazovanje potkopava u drugim zemljama sličnim putem.
Komunistička infiltracija američkog obrazovanja očituje se u najmanje pet područja.
Izravno promicanje komunističke ideologije među mladima. Komunistička ideologija postupno je preuzela zapadnu akademsku zajednicu infiltrirajući se u važna tradicionalna područja proučavanja, kao i izmišljajući nove znanosti proizašle iz njenog ideološkog utjecaja. Književnost, povijest, filozofija, društvene znanosti, antropologija, studij prava, multimedija i ostala područja preplavljena su raznim izvedenicama marksističke teorije. „Politička korektnost“ postala je smjernica za cenzuru slobodne misli na sveučilištima.
Smanjivanje izloženosti mlađih generacija tradicionalnoj kulturi. Tradicionalna kultura, ortodoksna misao, istinska povijest i klasična književnost kleveću se i marginaliziraju na mnogo različitih načina.
Spuštanje akademskih standarda počevši od vrtića i osnovne škole. Budući da se poduka postupno smanjivala, učenici novih generacija postaju manje pismeni i matematički sposobni. Posjeduju manje znanja, a njihova sposobnost kritičkog razmišljanja je zakržljala. Teško je tim studentima na logičan i iskren način obraditi ključna pitanja koja se tiču života i društva, a još teže vidjeti kroz komunističku prijevaru.
Indoktriniranje mladih učenika izopačenim predodžbama. Kako ta djeca postaju starija, pojmovi koje su im usadili postaju toliko snažni da ih je gotovo nemoguće prepoznati i ispraviti ih.
Hranjenje studenata sebičnošću, pohlepom i popustljivošću. To uključuje uvjeravanje da se suprotstave autoritetu i tradiciji, napuhavanje njihovog ega i osjećaja ovlasti, smanjenje njihove sposobnosti razumijevanja i toleriranja različitih mišljenja i zanemarivanje njihovog psihološkog rasta.
Komunizam je postigao svoje ciljeve na gotovo svih pet područja. Ljevičarska ideologija vodeći je trend na američkim sveučilištima. Učenjaci s različitim idejama ili su marginalizirani na svojim nastavnim položajima, ili im je zabranjeno da izraze svoja tradicionalna stajališta.
Četiri godine intenzivne indoktrinacije ostavljaju ljude sa završenim fakultetom s predispozicijom za liberalizam i progresivizam. Oni će bez razmišljanja prihvatiti ateizam, teoriju evolucije i materijalizam. Postaju uskogrudne „pahulje“ kojima nedostaje zdrav razum i slijede hedonistički način života bez preuzimanja odgovornosti za svoje postupke. Nemaju znanje, imaju uzak svjetonazor, znaju vrlo malo ili ništa o povijesti Amerike ili svijeta, i postali su glavna meta komunističke obmane.
U očima svijeta, Sjedinjene Američke Države i dalje su lider u obrazovanju. Već više od jednog stoljeća SAD je politička, ekonomska i vojna supersila. Njegova ulaganja u obrazovanje daleko premašuju većinu zemalja. Nakon Drugog svjetskog rata američka demokracija i bogatstvo privukli su talentirane ljude iz cijelog svijeta. Njegovi STEM diplomski programi i stručna sveučilišta nemaju premca.
Međutim, unutar toga se razvija kriza. Udio stranih studenata na diplomskim STEM programima daleko premašuje udio američkih studenata, a jaz se povećava sa svakom godinom.[2] To odražava eroziju osnovnog, srednjoškolskog i post-srednjoškolskog obrazovanja diljem SAD-a. Studente se namjerno zaglupljuje i uništava. Posljedice se odvijaju pred našim očima, a ima ih sve više.
KGB-ov dezerter Jurij Bezmenov, predstavljen u petom poglavlju, opisao je ranih 80-ih kako se komunistička ideološka infiltracija u Americi bližila kraju: "Čak i ako započnete odmah, evo u ovom trenutku započnete školovanje nove generacije Amerikanaca, trebat će vam još 15 do 20 godina da se ideološka percepcija stvarnosti vrati u normalu."[3]
Prošlo tri desetljeća otkako je Bezmenov dao svoj intervju. Tijekom tog razdoblja, iako smo bili svjedoci propasti Sovjetskog Saveza i drugih socijalističkih režima u Istočnoj Europi, infiltracija i subverzija komunizma na Zapadu uopće nije prestala. Komunistički elementi na Zapadu svoj su pogled na obrazovanje postavili kao primarni cilj. Preuzeli su instituciju na svim razinama, promovirajući vlastite iskrivljene teorije o obrazovanju, pedagogiji i roditeljstvu.
Treba naglasiti da su gotovo svi ljudi na svijetu, posebno oni koji su pohađali fakultet nakon šezdesetih, bili izloženi komunističkom utjecaju. Najteže su pogođene humanističke i društvene znanosti. Iako je samo nekoliko pojedinaca imalo namjere promicati komunističku ideologiju, većina ljudi na tim područjima znanosti je nesvjesno bila indoktrinirana. Ovdje izlažemo ciljeve komunizma kako bi ih ljudi mogli prepoznati i distancirati se od njih.
1. Avet komunizma na Zapadnim sveučilištima
a. Oštro skretanje sveučilišta na lijevo
Jedan od glavnih uzroka zbog kojeg su studenti prigrlili socijalističku ili komunističku ideologiju, ili su pod utjecajem radikalnih ideologija poput feminizma i zaštite okoliša (o čemu će kasnije biti riječi u ovoj knjizi), jest činjenica da se veliki dio osoblja na američkim sveučilištima skloniji ljevici.
U studiji iz 2007. godine pod nazivom „Društvena i politička stajališta američkih profesora“, među 1.417 anketiranih redovnih djelatnika fakulteta, 44,1 posto smatralo se liberalnim, 46,1 posto umjerenim, a samo 9,2 posto konzervativnim. Među njima, udio konzervativaca na državnim fakultetima je nešto viši (19 posto), a udio liberala bio je nešto niži (37,1 posto). Na umjetničkim fakultetima, 61 posto profesora bilo je liberalno, dok konzervativci čine samo 3,9 posto. Studija je također primijetila da su nastavnici pred odlaskom u mirovinu bili žešći ljevičari od novijih zaposlenika. U dobnoj skupini od 50 do 64 godine, 17,2 posto izjasnilo se da su ljevičarski aktivisti. Studija je također navela da većina sveučilišnih fakulteta podržava homoseksualnost i pravo na pobačaj.[4]
Studije nakon 2007. godine također potvrđuju ljevičarski trend među profesorima na četverogodišnjim sveučilištima u SAD-u. Studija objavljena u časopisu Econ Journal Watch, 2016. godine, istraživala je status birača profesora na odjelima za povijest i društvene znanosti na četrdeset vodećih američkih sveučilišta. Među 7.243 anketiranih profesora bilo je 3.623 demokrata i 314 republikanaca, što je u omjeru 11,5 naprema 1. Među pet anketiranih odjela najviše je neravnomjeran bio odjel povijesti, s omjerom 35 prema 1. Usporedite to sa sličnim istraživanjem iz 1968. godine, kada je među profesorima povijesti omjer demokrata i republikanaca iznosio je 2,7 prema 1. [5]
Drugo istraživanje o četverogodišnjim fakultetima iz 2016. godine utvrdilo je da je politička sklonost fakulteta neujednačena, posebno u Novoj Engleskoj. Na temelju podataka iz 2014. godine, anketa je utvrdila da je omjer liberalnih i konzervativnih profesora na fakultetima i sveučilištima širom zemlje 6 prema 1. U Novoj Engleskoj taj je omjer bio 28 prema 1. [6] Istraživanje istraživačkog centra Pew iz 2016. godine pokazalo je da je 31 posto ljudi koji su diplomirali imali liberalne poglede. Dvadeset i tri posto je bilo liberalno, samo 10 posto imalo je konzervativno stajalište, dok je 17 posto bilo konzervativno naklonjeno. Studija je otkrila da se od 1994. godine znatno povećalo zalaganje za liberalne stavove kod ljudi koji su stekli obrazovanje na diplomskom nivou. [7]
Znanstvenici koji su 2016. godine pohađali seminar na American Enterprise Institute rekli su da se oko 18 posto stručnjaka na područjima društvenih znanosti u SAD-u smatra marksistima, a samo 5 posto sebe smatra konzervativcima. [8]
Senator Ted Cruz jednom je komentirao studij prava prestižnog fakulteta kojeg je pohađao. "Bilo je više samoproglašenih komunista [kod fakultetskog osoblja] nego što je bilo republikanaca", rekao je. "Ako biste pitali [njih] da glasaju o tome treba li ova država postati socijalistička nacija, 80 posto osoblja glasalo bi da treba, a 10 posto bi mislilo da je to previše konzervativno."[9]
Komunizam je počeo svoj proboj kroz američko obrazovanje od vremena kada se ukorijenio u SAD. Od početka 20. stoljeća mnogi su američki intelektualci prihvatili komunističke ideje ili fabijansku socijalističku varijantu.[10]
Kontrakulturni pokret iz 1960-ih proizveo je veliki broj mladih anti-tradicionalnih studenata. U tom periodu sazrijevanja mladih uvelike su utjecali kulturološki marksizam i teorija Frankfurtske škole. 1973. godine, nakon što je predsjednik Nixon povukao američke trupe iz rata u Vijetnamu, studentske skupine povezane s antiratnim pokretom počele su nestajati, jer je glavni razlog protesta nestao. No, radikalizam nastao u tim velikim studentskim pokretima nije nestao.
Studenti s radikalnim pogledima nastavili su poslijediplomske studije na društvenim i kulturnim poljima novinarstva, književnosti, filozofije, sociologije, obrazovanja, kulture i slično. Nakon sticanja diplome započeli su karijeru u institucijama s najviše utjecaja na društvo i kulturu, kao što su sveučilišta, mediji, vladine agencije i nevladine organizacije. Ono što ih je tada vodilo bila je uglavnom teorija o "dugom maršu kroz institucije" koju je predložio talijanski marksist Antonio Gramsci. Tom "dugom maršu" cilj je bio promijeniti najvažnije tradicije Zapadne civilizacije.
Pobunjeni zapadnjački učenici su filozofa Frankfurtske škole Herberta Marcusea smatrali svojim "duhovnim kumom". Godine 1974., on tvrdi da Nova ljevica nije umrla, "i oživjet će ponovno na sveučilištima".[11] U stvari, Nova ljevica ne samo da je uspjela preživjeti, već je njen dugotrajni marš kroz institucije imao ogroman uspjeh. Kao što je jedan radikalni profesor napisao:
"Nakon Vijetnamskog rata, mnogi od nas nisu samo otpuzali natrag u svoje književne odaje; zakoračili smo na akademske položaje. Kako je rat završio, naša vidljivost je izgubljena i činilo se, na neko vrijeme, onim nepažljivim, da smo nestali. Sada imamo stalne poslove i ozbiljno je počeo posao preoblikovanja sveučilišta."[12]
Izraz "radikali na stalno" skovao je Roger Kimball u istoimenoj knjizi, objavljenoj 1989. godine. Izraz se odnosio na radikalne studente koji su bili aktivni u antiratnim pokretima, pokretima za građanska prava ili feminističkim pokretima 1960-ih i kasnije ušli na sveučilišta kako bi predavali i stekli stalnu poziciju profesora u '80-ima. Odatle su usađivali svojim studentima svoj sustav političkih vrijednosti i stvorili novu generaciju radikala. Neki od tih novih radikala postali su šefovi odjela i dekani. Svrha njihovog znanstvenog rada nije bila istražiti istinu, već koristiti akademsku zajednicu kao alat za potkopavanje zapadne civilizacije i tradicije. Cilj im je bio poništiti mainstream društvo i politički sustav proizvodeći više revolucionara poput njih.
Nakon dobivanja posla na stalno, profesori mogu sudjelovati u raznim odborima i imaju značajnu ulogu u zapošljavanju novih članova fakulteta, postavljanju akademskih standarda, odabiru tema za diplomske radove i određivanju područja istraživanja. Imaju dovoljno mogućnosti da iskoriste svoju moć kako bi isključili kandidate koji se ne uklapaju u njihovu ideologiju. Zbog toga se pojedinci koji imaju tradicionalnija gledišta i koji predaju i rade prema tradicionalnim konceptima, marginaliziraju. Kako profesori starijih generacija odlaze u mirovinu, oni koji ih zamjenjuju uglavnom su ljevičarski učenjaci indoktrinirani komunističkim idejama.
Gramsci, koji je skovao "dugi marš kroz institucije", intelektualce je podijelio u dva tabora: tradicionalne intelektualce i organske intelektualce. Prvi su suština koja održava tradicionalnu kulturu i društveni poredak, dok organski intelektualci, koji pripadaju novonastalim klasama ili grupama, imaju kreativnu ulogu u procesu borbe za hegemoniju unutar svojih klasa ili skupina. [13] "Proletarijat" koristi organske intelektualce na putu otimanja kulturne i na kraju političke hegemonije.
Mnogi radikali koji su dobili posao na stalno na fakultetima definirali su se kao "organski intelektualci", koji se protive sadašnjem sustavu. Poput Gramscija, oni slijede marksistički aksiom: „Filozofi su samo tumačili svijet, na različite načine. Međutim, svrha jest promijeniti ga.“
Na ovaj način obrazovanje se, za Ljevicu, ne odnosi na isticanje suštine znanja i ljudske civilizacije, već na pripremanje studenata na radikalne politike, društveni aktivizam i "socijalnu pravdu". Nakon što diplomiraju i priključe se društvu, pokazuju svoje nezadovoljstvo postojećim sustavom kroza pobunu protiv tradicionalne kulture, pozivajući se na destruktivnu revoluciju.
b. Preoblikovanje tradicionalnih akademskih doktrina komunističkom ideologijom
U komunističkim zemljama, marksizam-lenjinizam je vodeća ideologija u svakom predmetu, dok je na Zapadu akademska sloboda temeljni fokus. Osim sveprisutnih moralnih standarda i akademskih normi, ne bi trebalo biti pristranosti u korist određenih intelektualnih trendova. Ali od 1930-ih socijalizam, komunizam, marksizam i Frankfurtska škola silom su prodrli na američka sveučilišta, znatno mijenjajući humanističke i društvene znanosti.
Revolucionarni diskurs zauzima humanističke znanosti u Americi
U svojoj knjizi "Revolucija žrtava: porast studija identiteta i zatvaranje liberalnog uma", Bruce Bawer pita Alana Charlesa Korsa, povjesničara sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, o tri osobe za koje smatra da imaju najdublji utjecaj na humanističke znanosti u Sjedinjenim Američkim Državama. Bez odgađanja, Kors imenuje tri knjige: "Zatvorske bilježnice", Antonija Gramscija, "Pedagogiju potlačenih" Paula Freirea, i "Prezreni na svijetu" Frantza Fanona. [15]
Gramscija, talijanskog marksista, nije potrebno predstavljati jer je njegov rad opisan u prethodnim poglavljima. Freire, brazilski teoretičar obrazovanja, obožavao je Lenjina, Maoa, Castra i Che Guevaru. Njegova „Pedagogija potlačenih“, objavljena 1968. godine, a na engleskom jeziku tiskana dvije godine kasnije, postala je dio obavezne literature za akademske institute u Sjedinjenim Američkim Državama.
Bawer citira prosvjetnog radnika Sol Sterna, koji je rekao da se "Pedagogija potlačenih" ne bavi nekim posebnim obrazovnim problemima, već je "utopijski politički trakt koji zahtijeva svrgavanje kapitalističke hegemonije i stvaranje besklasnih društava." [16] Freireov rad samo ponavlja određeno stajalište, a to je da na svijetu postoje samo dvije vrste ljudi: tlačitelj i potlačeni. Potlačeni bi, prema tome, trebali odbiti svoje obrazovanje, postati svjesni svojih jadnih okolnosti i pobuniti se.
Fanon je rođen na otoku Martinik u Karipskom moru i pridružio se Alžirskom ratu protiv francuske kolonijalne vladavine. Njegovo djelo "Prezreni na svijetu" objavljeno je 1961. godine, uz predgovor francuskog egzistencijalista i komunista Jean-Paula Sartrea. Sartre je sažeo svoju teoriju kao takvu: Zapadni kolonizatori su utjelovljenje zla, dok su ne-zapadnjaci po svojoj prirodi plemeniti zbog toga što su kolonizirani i eksploatirani.
Fanon je pozvao ljude u kolonijama da se pobune protiv kolonijalne vladajuće klase, koristeći nasilje kao svoje mjesto okupljanja. Rekao je da je na razini pojedinaca nasilje sila pročišćavanja. "Oslobađa domorodaca od njegova kompleksa inferiornosti i njegovog očaja i neaktivnosti; čini ga neustrašivim i vraća mu samopoštovanje. "[17]
Prihvaćajući Fanonove ideje, Sartre u predgovoru piše: „Jer u prvim danima pobune morate ubijati: ustrijeliti jednog Europljana znači ubiti jednim udarcem dvije muhe, uništiti tlačitelja i potlačenog: ostaju mrtvac i slobodan čovjek; preživjeli, po prvi put, osjeća nacionalno tlo pod nogama. "[18]
Ideje Gramscija, Freirea i Fanona su varljive pripovijesti koje tjeraju ljude da doživljavaju povijest i društvo kroz leću klasne borbe. Nakon što iskra klasne mržnje uđe u njihova srca, studenti nauče zamjerati i suprotstavljati se normalnoj strukturi i radu društva, za koje je neizbježno rješenje pobuna i revolucija.
Koji je određeni teoretičar ili škola mišljenja imao najveći utjecaj na humanističke i društvene znanosti na američkim fakultetima, tema je rasprave. Jasno je, međutim, da su marksizam, Frankfurtska škola, frojdovska teorija i postmodernizam (koji su djelovali paralelno s komunizmom na uništavanju kulture i morala) postali dominantni na terenu.
Komunistička teorija prožima akademsku zajednicu
Od šezdesetih godina prošlog stoljeća disciplina književnih istraživanja u Sjedinjenim Američkim Državama doživljava fundamentalne promjene u načinu rada u različitim pod-poljima, poput engleske, francuske i komparativne literature. Tradicionalno su književni kritičari cijenili moralne i estetske vrijednosti klasičnih djela, smatrajući književnost važnim resursom za proširivanje horizonta čitatelja, razvijanje njihovog moralnog karaktera i njegovanje njihovog intelektualnog ukusa. U principu, akademska književna teorija sekundarna je književnosti samoj i služi kao pomoć njezinu razumijevanju i tumačenju.
Ispunjene popularnim trendovima u filozofiji, psihologiji i kulturi, različite vrste novih književnih teorija pojavile su se u akademskoj zajednici u vrijeme vrhunca kontra-kulturnog pokreta 1960-ih. Odnos teorije i književnosti bačen je unazad, jer su stvarni radovi svedeni na materijal za vrednovanje modernih interpretativnih pristupa. [19]
Koja je suština ovih teorija? Zajedno, one prave kaos od tradicionalnih akademskih disciplina, poput filozofije, psihologije, sociologije i psihoanalize, iskrivljenim prikazom društva i kulture. Kao što je rekao teoretičar književnosti Jonathan Culler: „Teorija je često gadna kritika pojmova zdravog razuma i, nadalje, pokušaj da se pokaže da je ono što uzimamo zdravo za gotovo kao „zdravorazumsko“ zapravo povijesna konstrukcija, posebna teorija koja nam se čini toliko prirodna da je uopće ne doživljavamo kao teoriju."[20]
Drugim riječima, moderne akademske teorije omalovažavaju, preokreću i uništavaju razumijevanja ispravnog i neispravnog, dobra i zla, ljepote i ružnoće, koja dolaze iz tradicionalnih obitelji, religijskih vjerovanja i etike, dok ih zamjenjuju zlim sustavom lišenim pozitivnih vrijednosti.
Otkidajući svoje zamršeno akademsko pakiranje, te takozvane teorije nisu ništa više no ispremještanje klasičnog i neomarksizma, Frankfurtske škole, psihoanalize, dekonstruktivizma , post-strukturalizma i postmodernizma. Zajedno čine osovinu kojoj je cilj uništiti temelje ljudske civilizacije i služiti kao maskirna slika komunizmu u svrhu prikradanja u akademske krugove Zapada. Od 1960-ih, komunizam je napravio brze pomake u područjima poput književnosti, povijesti i filozofije, uspostavljajući svoju dominaciju u humanističkim i društvenim znanostima.
"Teorija" o kojoj se raspravljalo manje je više ista stvar kao "kritička teorija". Njene permutacije uključuju novonastale kritičke studije prava, rase, spola, društva, znanosti, medicine i slično. Njena raširenost je manifestacija uspješnog širenja komunizma na akademskom i obrazovnom polju, kvarenjem mladih devijantnim razmišljanjem i postavljanjem puta za eventualno uništenje čovječanstva.
Politizacija književnih istraživanja
Iz perspektive marksističkog književnog kritičara, značaj književnog teksta ne leži u njegovoj unutarnjoj vrijednosti, već njegovom prikazu kako ideologija vladajuće klase, s obzirom na spol ili rasu, postaje dominantna. Iz ove perspektive, za klasike se kaže da uopće nemaju unutarnju vrijednost. Istaknuti američki marksistički teoretičar književnosti izjavio je da "politička perspektiva" predstavlja "apsolutni horizont čitatelja i svih interpretacija". [21] To jest, sva književna djela trebaju biti tretirana kao političke alegorije, a tek kada se otkriju dublja značenja klase, rase, roda ili seksualnog potlačivanja, može se razumijevanje smatrati dubokim ili kvalificiranim.
Ljudi iz komunističkih zemalja upoznati su s ovom vrstom dogmatske književne kritike. Kineski komunistički vođa Mao Zedong svrstao je "San o crvenim dvorcima", u jedan od četiri velika kineska klasika, riječima: "Četiri obitelji, žestoka klasna borba i nekoliko desetaka ljudskih života."
U komunističkim zemljama književni diskurs nije uvijek ograničen na civilizirane i sofisticirane rasprave o kuli od bjelokosti. To ponekad može postati poriv za krvavu borbu.
Kao odgovor na poziv Mao Zedonga na učenje od poštenog i iskrenog službenika dinastije Ming, Hai Ruija, povjesničar Wu Han napisao je dramu „Hai Rui razriješen dužnosti“. 10. studenog 1965. godine, šangajske vijesti Wenhui News objavile su kritički osvrt na dramu. Recenziju je napisao Yao Wenyuan, a zajednički su je planirali Maoova četvrta supruga Jiang Qing i radikalni teoretičar Zhang Chunqiao. Tvrdli su da je "Hai Rui razriješen dužnosti" aluzija na Penga Dehuaija, generala Narodnooslobodilačke vojske koji je pao zbog svog protivljenja "trima crvenim zastavama" (tri politike Komunističke partije generalne linije za socijalističku izgradnju, Veliki skok naprijed i narodne komune). (Ove su tri politike dovele do velike kineske oskudice.) Recenzija "Hai Rui razriješen dužnosti" postala je osigurač koji je pokrenuo desetljetnu brutalnost Kulturne revolucije.
Grubi pristup kineskih komunista kod tumačenja svih književnih djela u pogledu klasne borbe može se suprotstaviti mnogo suptilnijim književnim kritikama koje su se na fakultetima na Zapadu našle u posljednjih nekoliko desetljeća.
Zapadna neomarksistička književna kritika je poput virusa koji postaje jači i smrtonosniji i prolazi kroz beskrajne mutacije. Prisvaja druge teorije i prilagođava ih sebi kako bi ih koristio kao oružje, povlačeći velika djela ljudske kulture, od Grčkih i Rimskih klasika do romana Dantea, Shakespearea i iz Viktorijanskog doba, na književni operacijski stol koji će biti rastavljen i ponovno konfiguriran. Iako ova vrsta komentara koristi tajni žargon za stvaranje furnira sofisticiranosti, glavni argumenti se uglavnom svode na optužbe o predrasudama prema obespravljenim klasama, ženama ili etničkim manjinama.
Moderne kritike ta djela označavaju kao pripadnost nadgradnji vladajuće klase i opisuju ih kao da imaju učinak umanjivanja masa u njihove opresivne uvjete i sprječavaju ih da postignu svijest revolucionarne klase. Kao što je engleski znanstvenik Roger Scruton rekao, "Metode novog književnog teoretičara zaista su oružje subverzije: pokušaj uništavanja humanog obrazovanja iznutra, kako bi se uništio lanac simpatije koji nas veže za našu kulturu." [22]
Marksistička teorija ideologije
"Ideologija" je temeljni koncept humanističkih znanosti pod utjecajem marksista. Marx je moral, religiju i metafiziku kolektivno video kao ideologiju. Vjerovao je da je dominantna ideologija u klasno utemeljenom društvu ideologija vladajuće klase i da njezine vrijednosti ne odražavaju stvarnost kakva je postojala, već njenu suprotnost. [23]
Neomarksizam dvadesetog stoljeća učinio je uništavanje kulture nužnom fazom revolucije i u svojoj se literaturi opširno poziva na ideologiju. Mađarski marksist Georg Lukács definirao je ideologiju kao "lažnu svijest" za razliku od stvarne "klasne svijesti." Francuski marksist Louis Althusser predložio je koncept "ideoloških državnih aparata", koji uključuju religiju, obrazovanje, obitelj, pravo, politiku, sindikate, komunikaciju, kulturu i tako dalje, koji bi djelovali u kombinaciji sa surovim državnim aparatom.
Podmuklo izmjenjivanje činjenica može se naći unutar koncepta ideologije. Svako društvo ili sustav ima svoje nedostatke koje bi trebalo artikulirati i ispraviti. Međutim, Althusser i ostali marksisti ne zamaraju se sa zasebnim problemima. Umjesto toga, odbacuju sustav u cijelosti iz razloga što je sustav uspostavljen i održava vladajuću klasu radi zaštite svojih interesa.
Trovanje bunara važan je aspekt marksističke fiksacije ideologijom i može se vidjeti u Althusserovoj kompliciranoj ideološkoj kritici. Umjesto da se ispituju stvarne prednosti argumentacije, ideološki pristup oslanja se na optuživanje protivnika da prikrivaju svoje motive, ili da imaju pogrešan kontekst. Kao što nitko ne može piti vodu iz otrovanog bunara, podvrgavanje osobe glasinama ili drugim oblicima ubojstva likova čini njegovo mišljenje neprihvatljivim za javnost, bez obzira koliko razumno ili logično.
Althusserov sveobuhvatni koncept "ideoloških državnih aparata" odražava ekstremni prezir komunizma prema ljudskom društvu. Ništa nije prihvatljivo, osim potpunog odbacivanja i uništenja. To je manifestacija kojoj je cilj komunizmom iskorijeniti ljudsku kulturu.
Marksistički koncept ideologije počiva na apstraktnim, generaliziranim i suvišnim lažnim prijedlozima kojima je cilj pročišćavanje tradicionalnih moralnih vrijednosti. Dok su maskirali svoje stvarne namjere izražavajući očigledno moralno negodovanje, marksisti su prevarili i utjecali na ogroman broj ljudi.
Postmoderni marksizam
U jeku 1960-ih, grupa francuskih filozofa stvorila je ono što je ubrzo postalo najmoćnijim ideološkim oružjem za marksizam i komunizam u američkoj akademskoj zajednici. Predstavnici su Jacques Derrida i Michel Foucault, a nedavni podaci pružaju određenu sliku njihovog utjecaja danas. Godine 2007., Foucault je bio najcitiraniji autor u humanističkim znanostima, s 2.521 citatom. Derrida je zauzeo treće mjesto, nakon što je citiran 1874 puta. [24] Uslijedila su zapažanja o odnosu između postmodernizma i marksizma. [25] Smatramo kako ih je ispravno kolektivno nazivati postmodernim marksizmom.
Činjenica da jezik ima dvosmislene i višestruke slojeve značenja i da tekst može imati različita tumačenja, opće je poznata još od vremena starih Grka i prije carske Kine.
Derridaova teorija dekonstrukcije razrađena je obmana koja kombinira ateizam i relativizam te djeluje pretjerivanjem dvosmislenosti jezika kod analiziranja tekstova čak i kad je značenje jasno i dobro definirano.
Za razliku od konvencionalnog ateizma, Derrida je svoja stajališta izražavao jezikom filozofa. Kao rezultat toga, njegova stajališta nisu destruktivna samo za ideju boga, već i za pojmove racionalnosti, autoriteta i značenja povezanih s tradicionalnim vjerovanjima, dok teoretičari usklađeni s Derridom provode dekonstrukciju tih pojmova. Pošto je mnoge ljude prevari svojim intelektualnim dubinama, dekonstruktivna teorija rasprostranjena je preko svih humanističkih znanosti i zauzela je svoje mjesto kao jedno od najsnažnijih oruđa komunizma za uništavanje vjere, tradicije i kulture.
Michel Foucault jednom se pridružio Francuskoj komunističkoj partiji. Bit njegove teorije vrti se oko ideje da nema istine, već postoji samo moć. Budući da vlast monopolizira pravo na tumačenje istine, sve što predstavlja istinu licemjerno je i nepouzdano. Foucault je u svojoj knjizi "Discipliniraj i kazni" postavio sljedeće pitanje: "Da li je iznenađujuće da zatvori nalikuju tvornicama, školama, kasarnama, bolnicama, koji svi nalikuju zatvorima?" [26] Izjednačujući nezamjenjive institucije društva sa zatvorima i pozivanju ljudi da sruše te „zatvore“, Foucault je ogolio antisocijalnu prirodu svoje teorije.
Naoružani oružjem za dekonstrukciju, Foucaultovom teorijom i drugim kritičkim teorijama, učenjaci su stigmatizirali tradiciju i moral relativizirajući sve. Jačaju na aksiomima kao što su „sva interpretacija je pogrešna interpretacija“, „nema istine, samo interpretacije“ ili „nema činjenica, samo tumačenja“. Relativiziraju razumijevanje osnovnih pojmova poput istine, ljubaznosti, ljepote, pravde i tako dalje, a zatim ih odbacuju kao smeće.
Mladi studenti na fakultetima liberalnih umjetnosti ne usuđuju se dovoditi u pitanje autoritet svojih instruktora. Teže je ostati bistre glave pod stalnim ideološkim bombardiranjem koje slijedi. Jednom usredotočeni na proučavanje postmoderne marksističke teorije, teško je natjerati ih da razmišljaju na bilo koji drugi način. To je glavno sredstvo kojim je komunistička ideologija uspjela pokrenuti poprište u humanističkim i društvenim znanostima.
c. Korištenje novih akademskih polja za ideološku infiltraciju
U zdravom društvu, ženske studije ili istraživanja različitih rasa odražavaju prosperitet akademske zajednice, ali nakon kontra-kulturnih pokreta iz 1960-ih, neki radikali iskoristili su te nove discipline kako bi širili svoje ljevičarske ideje na sveučilištima i u istraživačkim institutima. Na primjer, neki znanstvenici smatraju da osnivanje odjela posvećenih afroameričkim studijama nije toliko zbog urođenog zahtjeva za takvom akademskom divizijom, već rezultat političkog ucjenjivanja. [27]
Studentski štrajk 1968. godine prisilio je San Francisco State College da se zatvori. Pod pritiskom Crne studentske unije, fakultet je osnovao Odjel za afričke studije, prvi takve vrste u Sjedinjenim Američkim Državama. Odjel je zamišljen ponajprije kao sredstvo za poticanje afroameričkih studenata, a s njim je nastala i jedinstvena afroamerička znanost. Postignuća afroameričkih znanstvenika dovedena su u prvi plan, a klasni materijali promijenjeni su tako da uključuju više spominjanja Afroamerikanaca. Matematika, književnost, povijest, filozofija i ostali predmeti podvrgnuti su sličnim izmjenama.
U listopadu 1968. godine, 20 članova Crnog sindikata studenata zatvorilo je još jedan kampus na Kalifornijskom sveučilištu, Santa Barbara, kad su zauzeli računarski centar fakulteta. Godinu dana kasnije, škola je osnovala Odjel za crne studije (Department of Black Studies) i Crni istraživački centar (Black Research Center).
U travnju 1969. godine, više od stotinu studenata afro-amerikanaca na Sveučilištu Cornell okupiralo je upravnu zgradu fakulteta mašući sačmaricama i nabojima municije, zahtijevajući uspostavljanje istraživačkog odjela za crnce, kojim će se služiti isključivo crnci. Kad se jedan profesor pojavio da ih zaustavi, studentski vođa zaprijetio je da Cornell University "ima tri sata života." Cornell University je na kraju pristao i osnovao treći odjel za istraživanje za crnce u Sjedinjenim Američkim Državama. [28]
Shelby Steele, koji je kasnije postao viši istraživač na Institutu Hoover na Sveučilištu Stanford, nekada je bio zagovornik osnivanja istraživačkih odjela na sveučilištima za crnce. Rekao je da sveučilišni čelnici imaju tako snažan osjećaj "bijele krivice" da pristaju na svaki zahtjev predstavnika sindikata studenata crnaca. [29] U isto vrijeme, na američka sveučilišta uvedene su ženske studije, latinoameričke studije, homoseksualne studije i tako dalje, a sada su sveprisutne.
Osnovna pretpostavka ženskih studija je da spolne razlike nisu rezultat bioloških razlika, već društveni konstrukti. Navodeći da su žene već dugo potisnute od strane muškaraca i patrijarhata, područje ženskih studija ima misiju pokrenuti žensku društvenu svijest, donijeti cjelokupne društvene promjene i revoluciju, u skladu s ovom perspektivom.
Feministička profesorica na Sveučilištu Kalifornija, Santa Cruz, odrasla je u poznatoj komunističkoj obitelji. S ponosom je pokazala svoje certifikate o pripadanju komunističkoj zajednici i bila je aktivistica za lezbijska prava. Od 1980-ih podučavala je feminizam i svoju seksualnu orijentaciju smatrala svojevrsnim načinom života koju koristi za buđenje političke svijesti. Zaposlila se kao profesorica. Nadahnuo ju je kolega komunist, koji joj je rekao da je to njezina misija. U javnom priopćenju rekla je: "Podučavanje je za mene postalo oblik političkog aktivizma." Osnovala je Odjel za feminističke studije na Sveučilištu Kalifornija, Santa Cruz. [30] U jednom je svom programu rada napisala da je ženska homoseksualnost "najviši oblik feminizma." [31]
Sveučilište Missouri osmislilo je kolegije kako bi studentima omogućilo da s gledišta ljevice vide pitanja feminizma, književnosti, spola i mira. Na primjer, kolegij nazvan Odbacivanje spola vidi spolove kao "umjetne kategorije proizvedene u određenoj kulturi", a ne kao prirodne proizvode. Studentima je usađeno samo jedno stajalište - pripovijest o tlačenju i diskriminaciji na temelju spola protiv više-rodnih identiteta. [32]
Kao što je rečeno u petom poglavlju, na antiratni pokret u zapadnom svijetu nakon Drugog svjetskog rata snažno su utjecale komunističke infiltracije. Posljednjih desetljeća na američkim se sveučilištima pojavio novi predmet - Mirovne studije. Intelektualci David Horowitz i Jacob Laksin proučavali su više od 250 organizacija koje su imale neke veze s novim akademskim područjem. Zaključili su da su te organizacije po prirodi političke, a ne akademske, a cilj im je bio novačenje studenata u antiratnu ljevicu. [33]
Citirajući popularni udžbenik „Mirovne studije i studije sukoba“, Horowitz i Laksin iznjeli su ideološke motive tog akademskog područja. U udžbeniku su se koristili marksističkim argumentima kako bi objasnili problem siromaštva i gladi. Autor je osudio zemljoposjednike i poljoprivredne trgovce, tvrdeći da je njihova pohlepa dovela do gladi stotina milijuna ljudi. Iako je poanta očito protiv nasilja, postoji jedan oblik nasilja kojem se autor ne protivi, već je u stvari hvali, a to je nasilje počinjeno tijekom proleterske revolucije.
Odlomak iz knjige „Mirovne studije i studije sukoba“ kaže sljedeće: „Iako je Kuba daleko od raja na Zemlji, a određena pojedinačna prava i građanske slobode još uvijek nisu široko prakticirane, slučaj Kube pokazuje da nasilne revolucije ponekad mogu rezultirati općenito poboljšanim uvjeti života mnogih ljudi." Knjiga ne spominje diktaturu Fidela Castra ili katastrofalne rezultate kubanske revolucije.
Budući da su napisane nakon 11. rujna, “Mirovne studije i studije sukoba” dotakle su se i problema terorizma. Iznenađujuće, činilo se da su njegovi autori imali toliko naklonosti prema teroristima da je izraz "terorist" stavljen pod navodnike. Branili su svoj stav rekavši: „Stavljanje„ terorista“ u navodnike možda smeta nekim čitateljima koji smatraju da je imenovanje samo po sebi očito. Ipak time ne želimo umanjiti užas takvih djela već naglasiti vrijednost kvalificiranog pravednog negodovanja tako što ćemo priznati da je jedna osoba "terorist", a drugi je "borac za slobodu." [34]
Akademska zajednica trebala bi biti objektivna i izbjegavati provođenje političkih planova. Ova nova akademska područja prihvatila su ideološko stajalište: profesori ženskih studija moraju prigrliti feminizam, dok profesori koji su uključeni u studije crnaca moraju vjerovati da političke, ekonomske i kulturne teškoće Afro-amerikanaca proizlaze iz diskriminacije od strane bijelaca. Ne postoje zbog istraživanju istine, već zbog promicanja ideološke naracije.
Ovi novi subjekti nuspojave su američke kulturne revolucije. Utemeljivši se na sveučilištima, proširili su se zahtijevanjem većeg budžeta i zapošljavanjem više studenata koji dodatno pojačavaju te kolegije. Ta su nova polja već duboko usađena u akademske krugove.
Ova nova akademska polja stvorili su ljudi sa zlim namjerama koji djeluju pod utjecajem komunističke ideologije. Njihov je cilj poticanje i širenje sukoba među različitim skupinama i poticanje mržnje u pripremi za nasilnu revoluciju. Malo su povezane sa ljudima (Afro-amerikancima, ženama ili drugima) za koje tvrde da se zalažu.
d. Promicanje ljevičarskog radikalizma
David Horowitz i Jacob Laksin u svojoj su knjizi, "Jednopartijska učionica: Kako radikalni profesori na najboljim američkim fakultetima indoktriniraju studente i potkopavaju našu demokraciju", nabrojali oko 150 ljevičarskih predmeta koji se nude na 12 sveučilišta. Ovi predmeti maskiraju svoju političku namjeru znanstvenim jezikom, ali neki od njih zanemaruju čak i osnovne akademske principe, čineći ih sličnim političkim kolegijima koji su obavezni u komunističkim zemljama.
Sveučilište u Kaliforniji, Santa Cruz, nudi seminarski kolegij pod nazivom „Teorija i praksa otpora i društveni pokreti“. Opis kolegija je sljedeći: „Cilj ovog seminara je naučiti kako organizirati revoluciju. Naučit ćemo što zajednice prošlosti i sadašnjosti čine da se odupru, izazovu i nadvladaju sustave moći koji uključuju (ali nisu ograničeni na) globalni kapitalizam, opresije države i rasizam. "[35]
Bill Ayers, ranije ugledni profesora na sveučilištu Illinois u Chicagu, bio je radikal u 1960-ima i vođa Weather Undergrounda, izvorno nazvanog Weatherman, što je bila frakcija Studenata za demokratsko društvo (SDS). Weatherman se povukao u podzemlje 1969. godine i postao prva domaća teroristička organizacija u Sjedinjenim Američkim Državama. Svoje napore posvetio je organiziranju radikalnih studenata, koji su sudjelovali u terorističkim aktivnostima namijenjenim rasplamsavanju rasnog sukoba.
Weatherman je proveo bombaške napade protiv prijestolnice, sjedišta policije u New Yorku, Pentagona i ureda Nacionalne garde. Kao što glasi dobro poznat Ayersov citat: „Ubijte sve bogate ljude. Uništite im automobile i stanove. Dovedite revoluciju u svoju kuću, ubijte svoje roditelje."[36] Ayersove akademske publikacije u skladu su s njegovim životopisom. U svom tekstu tvrdi da moramo nadvladati naše "predrasude" koje se tiču nasilnih maloljetnika.[37]
Mreža ljevičarskih progresivista uspješno je spriječila FBI da uhiti Ayersa. Ponovo se pojavio 1980. godine i zaobišao zakon kako bi izbjegao kaznenu pravdu. Postao je profesor na Sveučilištu Illinois u Chicagu, gdje je izučavao predškolski odgoj. Njegova su politička stajališta bila nepromijenjena i nije pokazao kajanje zbog svojih terorističkih napada. Ayers je sukcesivno postao izvanredni profesor, zatim profesor, i na kraju dostigao svoj trenutni položaj istaknutog profesora. Dobio je i zvanje starijeg sveučilišnog naučnika, najveće časti u instituciji.
Svaki naslov koji je Ayer primio, rezultat je zajedničke odluke njegovih kolega u odjelu. To samo po sebi odražava prešutno priznanje i podršku sveučilišta prema njegovoj terorističkoj prošlosti.
e. Negiranje velikih američkih tradicija
Grupa politički angažiranih studenata na kampusu fakulteta Texas Tech provela je 2014. godine anketu, postavljajući tri pitanja: „Tko je pobijedio u Građanskom ratu?“, „Tko je naš potpredsjednik?“ i „Od koga smo stekli neovisnost?“ Mnogi studenti nisu imali pojma koji su odgovori, iako bi oni trebali biti općepoznati. Iako nisu znali za ove osnovne činjenice o politici i povijesti svoje zemlje, studenti su bili dobro upoznati s pojedinostima filmskih zvijezda i njihovim ljubavnim vezama. [38]
Institut za međufakultetske studije (ISI) je 2008. godine izvršio je nasumično anketiranje 2.508 Amerikanaca i ustanovio je da samo polovina može imenovati sve tri grane vlasti. [39] Odgovarajući na 33 pitanja otvorenog tipa o građanskoj kulturi, 71 posto ispitanika dobilo je prosječnu ocjenu od 49 posto, što nije prolazna ocjena. [40]
Učenje američke povijesti nije samo proces razumijevanja kako se nacija uspostavila, već je i proces razumijevanja na kojim se vrijednostima nacija izgradila i što je potrebno za očuvanje tih tradicija. Tek tada će narod njegovati ono što danas ima, zaštititi nacionalnu baštinu i prenijeti je na sljedeće generacije.
Zaboraviti povijest isto je kao i uništiti tradiciju. Ljudi koji ne znaju svoje građanske dužnosti omogućuju formiranje totalitarne vlade. Čovjek se ne može ne zapitati što se dogodilo s američkom poviješću i građanskim obrazovanjem? Odgovori se nalaze u udžbenicima koji studenti koriste i u njihovim nastavnicima.
Marksist Howard Zinn autor je popularne povijesne knjige pod naslovom "Narodna povijest Sjedinjenih Američkih Država". Knjiga se vrti oko pretpostavke da su sva herojska djela i inspirativne epizode iz američke povijesti besramna laž, te da je istinska povijest SAD-a mračno putovanje kroz potlačenost, uskraćivanje i genocid. [41]
Profesor ekonomije na sveučilištu u Bostonu vjeruje da su teroristi, koji su neprijatelji Sjedinjenih Američkih Država, pravi borci za slobodu i da su Sjedinjene Američke Države istinsko zlo. U članku objavljenom 2004. godine, izjednačio je teroriste koji su izveli napade 11. rujna s američkim pobunjenicima koji su 1775. ispustili prve pucnjeve u Lexingtonu i započeli Rat za neovisnost. [42]
f. Borba protiv klasika Zapadne civilizacije
Radikalni studenti i nastavnici su 1988. godine na Sveučilištu Stanford prosvjedovali protiv kolegija zvanog Zapadna civilizacija. Uzvikivali su: „Hej, hej, ho, ho! Zapadna civilizacija mora ići!“ Stanford je prihvatio zahtjeve prosvjednika i zamijenio ga kolegijem nazvanim Kulture, ideje, vrijednosti (CIV), s očiglednim multikulturalnim karakteristikama. Iako nisu uklonili neke od zapadnih kulturnih klasika poput Homera, Platona, Svetog Augustina, Dantea Alighierija i Shakespearea, zahtijevalo se da predmet uključuje djela nekoliko žena, manjinskih i drugih skupina ljudi za koje se smatra da su bili izloženi potlačivanju.
Zatim je Ministar obrazovanja SAD-a, William Bennett, osudio promjenu, nazvavši ga kurikulumom putem zastrašivanja. Unatoč tome, mnoga ugledna sveučilišta učinila su isto, a manji fakulteti uslijedili su kako ne bi zaostali. U nekoliko godina humanističke studije na američkim sveučilištima doživjele su veliku transformaciju.
U svojoj knjizi, "Ne-humanističko obrazovanje", konzervativni mislilac Dinesh D'Souza koristio je knjigu "Ja, Rigoberta Menchu: Indijska žena u Gvatemali" kako bi objasnio ideološku smjernicu novog kolegija CIV Sveučilišta Stanford. Knjiga zalazi u životna iskustva mlade američke indijanske žene Menchu Rigoberta iz Gvatemale. Nakon besmislenog ubojstva njenih roditelja u masakru, krenula je putem pobune, tijekom koje je postala sve radikalnija.
Rigoberta se pridružila Američkom indijanskom pokretu u Južnoj Americi, kako bi se borila za svoje pravo na samoopredjeljenje, suprotstavljajući se europeiziranoj latino kulturi. Prvo je postala feministkinja, zatim socijalistkinja, a na kraju i marksist. Pred kraj njene knjige prepričava kako je počela sudjelovati u skupštini Popularne fronte u Parizu, raspravljajući o temama poput buržoaskih tinejdžera i Molotovljevih koktela. Jedno poglavlje knjige glasi "Rigoberta se odriče braka i majčinstva." [43]
Poriv političke korektnosti protjerivanja klasika s američkih sveučilišta doveo je do različitih štetnih rezultata, uključujući sljedeće:
1. Slabo-kvalitetno pisanje s plitkim sadržajem koji sadrži revolucionarne pripovijesti ili može proći kao literatura o potlačenim žrtvama istiskuje klasična djela i njihovu vječitu dubinu.
2. Usporedba ovih vrsta literature i klasika naizgled im daje mjesto među klasicima i uvelike povećava njihov utjecaj na umove studenata. Postavljanje klasika na istu razinu kao što to prosječni radovi trivijaliziraju ih i relativiziraju.
3. Glavne teme klasika sada se tumače uporabom kritičke teorije, kulturoloških studija, politike identiteta i političke korektnosti. Učenjaci s entuzijazmom istražuju skriveni rasizam i seksizam u Shakespeareovim predstavama, homoseksualne trendove među likovima i tako dalje, iskrivljavajući i vrijeđajući klasična djela.
4. Pod utjecajem takvog načina razmišljanja, plemenite likove, sjajna dostignuća i moralne pouke prikazane u klasicima studenti smatraju teškima za povjerovati, i umjesto toga razvijaju instinkt gledanja na njih u negativnom i ciničnom svjetlu.
U tradicionalnom književnom obrazovanju glavne teme u klasicima uglavnom su o univerzalnoj ljubavi, pravdi, odanosti, hrabrosti, duhu samopožrtvovanja i drugim moralnim vrijednostima. Povijesno obrazovanje vrti se oko velikih događaja koji se tiču uspostave i razvoja nacije i njenih temeljnih vrijednosti.
Budući da gotovo svi klasici književnosti Zapada pišu bijeli europski muškarci, ljevičari zauzimaju zastave multikulturalizma i feminizma kako bi inzistirali na tome da ljudi čitaju književnost žena, ljudi obojane kože i tako dalje. Što se tiče nastave povijesti, moderno obrazovanje favorizira opisivanje povijesnog toka neke zemlje kao nečeg potpuno mračnog, ispunjenog ropstvom i iskorištavanjem žena i drugih manjinskih skupina. Cilj više nije prisjećati se tradicionalnog nasljeđa, već usaditi osjećaj krivnje prema ženama i manjinama.
Ljudi imaju samo ograničeno vrijeme koje mogu razumno iskoristiti za čitanje. Kada je edukacija namjerno osmišljena kako bi se istaknula politički korektna djela, smanjuje se vrijeme koje ljudi mogu provesti čitajući klasike. Rezultat toga je odvajanje generacija studenata od podrijetla svoje kulture, posebno od sustava vrijednosti koji se prenosi kroz kulturu i potječe iz religijskog vjerovanja. Kultura svake rase potječe od božanskog. Može biti raznolika, ali ne smije se pomiješati s drugom. Miješanje kultura znači uništavanje veza između rase kojoj kultura pripada i božanstava koja su je stvorila.
g. Monopoliziranje udžbenika i liberalnih znanosti
Ekonomist Paul Samuelson opisao je snagu udžbenika: „Baš me briga tko piše zakone jedne nacije, ili kuje najvažnije sporazume, ako ja mogu pisati ekonomske udžbenike.“ [44] Udžbenici, koji imaju veliku tiražu i nose autoritativne glasove, mogu imati ogroman utjecaj na studente. Tko god napiše udžbenike, ima ključ kojim može oblikovati povodljive umove mladih.
Nakon što su radikalni učenjaci i profesori stekli mandat i ugled, stekli su kontrolu nad sveučilišnim uredima i odborima zaduženim za publikacije. Koristili su svoju moć uvodeći nastavne materijale koji su sadržavali njihove ideologije i šopali ih svojim studentima. U nekim akademskim područjima udžbenici i obavezna literatura koje su izabrali profesori sadrže puno više marksističkih djela nego bilo koje druge škole mišljenja. Spomenuta "Narodna povijest SAD-a", Howarda Zinna, obavezna je literatura za mnoge studije povijesti, ekonomije, književnosti i ženskih studija.
Nakon što ljevičari dobe snagu u brojkama, mogu upotrijebiti mehanizam za stručno ocjenjivanje u američkoj akademskoj zajednici kako bi potisnuli ljude drugačijih mišljenja. Znanstveni radovi koji osporavaju ljevičarske ideologije bit će odbijeni.
Mnogi časopisi humanističkih znanosti vođeni su kritičkom teorijom i ispunjeni nejasnim tehničkim žargonom, dok su glavne teme odbacivanje božanskog, odbacivanje tradicionalne kulture i poticanje revolucije kako bi se poništio trenutni društveni, politički i ekonomski poredak. Postoji jedna kategorija intelektualaca koja želi dokazati da su tradicionalni moral i standardi, uključujući čak i znanstveni postupak, društveni konstrukti čija je svrha očuvanje moći vladajuće klase koji forsiraju svoje norme na cijelo društvo.
Profesor fizike na sveučilištu u New Yorku, Alan Sokal, objavio je 1996. godine u časopisu Social Text, za kulturološku studiju Sveučilišta Duke, rad „Prelazak granica: prema transformativnoj hermeneutici kvantne gravitacije.“ Citirajući 109 fusnota i pozivajući se na 219 izvora, rad tvrdi da je "kvantna gravitacija" sačinjena od strane društva i jezika. [45]
Istog dana kada je časopis objavljen, Sokal je objavio deklaraciju u drugom časopisu, Lingua Franca, navodeći da je njegov rad šala. Rekao je da je članak poslao u Social Text kao eksperiment u pogledu kulturoloških studija. [46]
Tijekom intervjua na radijskom programu "Kad se sve uzme u obzir ", Sokal je rekao da je inspiraciju pronašao u knjizi "Naprednije praznovjerje" iz 1994. godine. Autor knjige rekao je da će neke publikacije u humanističkim znanostima objavljivati bilo što što sadrži "istinsku ljevičarsku misao" i citira poznate ljevičarske mislioce. Sokal je to testirao ispunjavajući svoj rad ljevičarskim ideologijama, besmislenim citatima i potpunim besmislicama.[47]
Kasnije je Sokal napisao: "Rezultati mog malog eksperimenta pokazuju u najmanju ruku da neki modni sektori američke akademske ljevice postaju intelektualno lijeni. Urednicima Social Text-a svidio se moj članak jer im se svidio njegov zaključak: „Sadržaj i metodologija postmoderne znanosti pružaju snažnu intelektualnu potporu progresivnom političkom projektu." Očito nisu osjećali potrebu analizirati kvalitetu dokaza, konzistentnost argumenata ili čak relevantnost argumenata za tobožnji zaključak.“[48] Sokalov satirički pristup istaknuo je nedostatak akademskog principa ili vjerodostojnosti u područjima kritičke teorije i kulturoloških studija.
Pregledavanjem naslova časopisa na godišnjim sastancima velikih američkih akademskih udruga, jasno je vidjeti, tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, komunistički prodor u društvene znanosti. Udruženje Modernog Jezika najveće je takvo društvo, s 25 tisuća članova koji se uglavnom sastoje od profesora i učenjaka na područjima modernog jezičnog istraživanja i obrazovanja. Više od 10 tisuća pridružilo se godišnjoj konferenciji udruge.
Veliki dio radova navedenih na internetskoj stranici udruge koristi ideološki okvir marksizma, Frankfurtske škole, dekonstrukcije, post-strukturalizma i drugih devijantnih teorija. Drugi koriste feminizam, homoseksualna istraživanja, politike identiteta i druge radikalne trendove. Slične organizacije, uključujući Američko Udruženje Sociologa, odražavaju gotovo isto, iako u različitim mjerama.
Američka sveučilišta imaju tradiciju obrazovanja u humanističkim znanostima, i svima su obavezni i neki kolegiji iz humanističkih znanosti, bez obzira na smjer studija studenata. Danas obavezne predmete uglavnom podučavaju profesori iz područja književnosti, povijesti, filozofije i društvenih znanosti. Američki znanstvenik Thomas Sowell napomenuo je da, kao što sam izraz upućuje, obavezni predmeti ne ostavljaju studentima alternativu i profesori koji često koriste svoje predavaonice da šire svoje ljevičarske ideologije, koristeći čak i ocjene kao poticaj da studenti prihvate njihove preglede. Studenti koji se usude izazvati stavove profesora, kažnjavaju se nižim ocjenama. [49] Marksistički pogledi tih profesora humanističkih i društvenih znanosti ne samo da korumpiraju studente u njihovim akademskim područjima, nego utječu na gotovo čitavo studentsko tijelo.
Studenti žele biti tretirani kao odrasli, ali im je znanje i praktično iskustvo ograničeno. U relativno zatvorenom sveučilišnom okruženju, malo njih sumnja da bi njihovi uvaženi profesori iskoristili njihovu nevinost i povjerenje kako bi im usadili skup potpuno pogrešnih i štetnih ideologija i vrijednosti. Roditelji plaćaju visoku školarinu svojoj djeci kako bi savladali znanje i vještine koje će koristiti kao osnovu za pronalaženje mjesta u društvu. Kako mogu zamisliti da se od njihove djece zapravo kradu dragocjene godine i da se transformiraju u sljedbenike radikalnih ideologija koje će utjecati na njih do kraja života?
Generacija nakon generacije mladih ušla je u ovaj obrazovni sustav koji je bio snažno infiltriran aveti komunizma. Proučavaju udžbenike koje pišu ljevičari i internaliziraju njihove devijantne teorije ubrzavajući time pad kulture, morala i čovječanstva.
h. Univerzitetska re-edukacija: ispiranje mozgova i moralna korupcija
Sa porastom marksističke ideologije na sveučilištima, sveučilišna politika od 1980-ih sve se više fokusirala na sprječavanje "uvredljivih" opaski, posebno kad je riječ o vrijeđanju žena ili etničkih manjina. Prema američkom znanstveniku Donaldu Alexanderu Downsu, od 1987. godine do 1992. godine, oko tristo američkih sveučilišta provodilo je politiku regulacije govora, stvarajući paralegalni sustav zabrana koje uključuju zabranu jezika koji se smatra uvredljivim u odnosu na osjetljive skupine i teme.[50]
Oni koji podržavaju ove zabrane mogu biti dobronamjerni, ali njihovo djelovanje dovodi do smiješnog ishoda, jer sve veći broj ljudi zahtjeva prava kojima ih nitko na bilo koji način ne bi smio uvrijediti. Zapravo, po zakonu takvo pravo ne postoji, ali istaknutost kulturnog marksizma omogućilo je da bilo tko može tvrditi da je povezan s nekom od potlačenih skupina, navodeći razloge kao što su kultura, pretci, boja kože, spol, seksualna orijentacija i tako dalje. Administrativno osoblje na sveučilištima dosljedno je omogućilo povlašteni tretman onima koji tvrde da su žrtve takve nepravde.
Prema marksističkoj logici potlačeni su moralno ispravni u svim okolnostima, a mnogi se ne usuđuju dovoditi u pitanje autentičnost njihovih tvrdnji. Ta apsurdna logika temelji se na iskrivljenim kriterijima za prosuđivanje onoga što je moralno. Kako se grupni identiteti i osjećaji pojačavaju (u lenjinizmu i staljinizmu to se naziva visokom razinom klasne svijesti), ljudi nesvjesno napuštaju tradicionalne standarde dobra i zla, zamjenjujući ih grupnim razmišljanjem. To se najizraženije pokazalo u totalitarnim komunističkim državama, gdje je “potlačeni” proletarijat dobio opravdanje za ubijanje zemljoradnika i kapitalističkih “tlačitelja”.
Trend iznošenja proizvoljnih tvrdnji o uvredljivom ili diskriminacijskom jeziku pokrenuli su kulturni marksistički učenjaci koji su izmislili niz novih koncepata kako bi proširili definiciju diskriminacije. Među njima su ideje poput "mikro agresije", "traumatskih aktivatora (okidača)", „sigurnih zona“ i tako dalje. Sveučilišni administratori uveli su odgovarajuće politike i obvezno obrazovanje, kao što su tečajevi socijalne osjetljivost i tečajevi o raznolikosti.
Mikro agresija se odnosi na implicitni neverbalni prijestup s kojim se čovjek susreće u svakodnevnom životu, a navodni počinitelji možda nisu potpuno svjesni njegovih implikacija. Ova vrsta nenamjernog vrijeđanja ili neznanja označena je "neosjećajnošću" (lenjinizam ili staljinizam to smatraju niskom društvenom sviješću). Trening socijalne osjetljivosti postao je glavni aspekt prilagodbe nadolazećih brucoša. Studenti se upoznavaju s onim što se ne smije govoriti i kakva odjeća nije prihvatljiva, da im se ne dogodi mikro agresija zbog kršenja sveučilišnih propisa.
Na nekim kampusima izraz "dobrodošli u Ameriku" ne može se izgovoriti jer može predstavljati diskriminaciju i smatra se mikro agresijom: mogao bi uvrijediti etničke skupine koje su u prošlosti pretrpjele nepravedno postupanje SAD-a, kao što su Indijanci, Afrikanci, Japanci, itd. i Kinezi, podsjećajući ih na ponižavajuću povijest koju su pretrpjeli njihovi preci.
Slijedi jedan dugi popis izjava koje Sveučilište u Kaliforniji smatra mikro agresijom: „Sjedinjene Američke Države su melting pot“ (rasna diskriminacija), „Sjedinjene Američke Države su zemlja puna mogućnosti“ i „muškarci i žene imati jednake mogućnosti za uspjeh" (negirajući rodnu ili etničku nejednakost). [51] Mikro agresije su povod za administrativnu disciplinu, jer sprečavaju stvaranje "sigurnih prostora."
Tipična mikro agresija dogodila se na sveučilištu u Indianapolisu, Indiana, na Sveučilištu Purdue (IUPUI). Ured za Afirmativne Akcije sveučilišta rekao je bijelom studentu, koji je također radio kao domar, da je prekršio Pravilnik o rasnom uznemiravanju jer je čitao knjigu čiji naslov je „Notre Dame protiv Klana: Kako su Irski borci porazili Ku Klux Klan” u sobi za odmor na kampusu. Dvojica studenata-zaposlenika osjećali su se uvrijeđeni što je na naslovnici knjige bila fotografija skupa KKK-a i podnijeli prigovore da je njegov izbor knjige u sobi za odmor predstavljao rasno uznemiravanje. Kasnije, nakon pritiska grupa poput Fondacije za individualna prava u obrazovanju, IUPUI je priznao da je student nevin.[52]
Trening socijalne osjetljivosti i raznolikosti su po prirodi usporedivi s promijenjenim programima obrazovanja koji su se odvijali u bivšem Sovjetskom Savezu i u Kini. Svrha re-edukacije je jačanje klasnih koncepata. „Buržoazija“ i „zemljoposjednici“ (srodni bijelim muškarcima) moraju prepoznati svoj izvorni grijeh kao pripadnici tlačiteljske klase, a navodno potlačene skupine moraju imati „ispravno“ razumijevanje „buržoaske“ kulture. Na njih se vrši pritisak da uklone svoje "internalizirano tlačenje" kako bi prepoznali svoje opresijske uvjete. To je slično načinu na koji feminističko obrazovanje uči žene da tradicionalnu ženskost vide kao konstrukciju patrijarhata.
Prema marksističkoj analizi klase, osobno je političko: smatra se pogrešnim razumijevanje problema sa stajališta određenog tlačitelja. Stoga, kako bi se reformirao svjetonazor ljudi i osiguralo da u potpunosti slijede marksistički program, sve riječi i postupci koji negiraju potlačivanje klase ili klasnu borbu strogo se kažnjavaju. Trening socijalne osjetljivosti održava se kako bi se u potpunosti otkrila „socijalna nepravda“, te preusmjerilo stajalište „potlačenih“ grupa (žena, etničkih manjina, homoseksualaca i tako dalje).
Na primjer, 2013. godine, Northwestern sveučilište zahtijevalo je od svih studenata da završe kolegij o raznolikosti ljudi prije nego što diplomiraju. Prema uputama fakulteta, studenti će nakon završetka kolegija moći „proširiti svoju sposobnost kritičkog razmišljanja“ (naučiti klasificirati klase), „prepoznati vlastiti položaj u nepoštenom sustavu“ (prepoznati svoju klasnu komponentu) i preispitati svoje "vlastite moći i privilegije" (staviti se u cipele "potlačene" klase). [53]
Još jedan tipičan primjer je ideološki program reedukacije koji je započeo 2007.godine na sveučilištu Delaware. Naveden kao "tretman" za pogrešne stavove i vjerovanja, program je postao obavezan za 7000 učenika. Navedeni cilj programa bio je omogućiti studentima da prihvate postavljena stajališta koja se tiču pitanja kao što su politika, rasa, spol i ekologija.
Asistenti na sveučilištu trebali su sa studentima prolaziti po pojedinačnim anketama i davati studentima upitnike o rasi i spolu osoba s kojima bi htjeli biti u vezi, s ciljem da studenti postanu otvoreniji prema ulaženjima u veze sa osobama izvan svojih grupa. Kad je asistentica pitala studenticu kada je otkrila svoj rodni identitet (za razliku od biološkog spola), studentica je odgovorila da se to nje ne tiče. Asistentica ju je prijavila sveučilišnoj upravi. [54]
Ova masovna politička indoktrinacija ne samo da je pomiješala standarde za prepoznavanje moralnih vrijednosti, već je uvelike ojačala egoizam i individualizam. Ono što mladi studenti nauče jest da oni mogu koristiti visoko politizirane osjećaje grupe (politika identiteta) u ostvarivanju vlastitih individualnih želja. Jednostavnom tvrdnjom da pripadate grupi koja navodno pati od potlačenosti, možete optužiti i prijetiti drugima ili taj identitet iskoristiti za osobnu korist. Ako mišljenja drugih ljudi nisu u skladu s vašim, mogu počiniti prijestup i biti prijavljeni sveučilištu, što će ograničiti njihova prava na govor. Ako se nekom ne sviđaju ideje koje se objavljuju u konzervativnim studentskim novinama, na primjer, neki će možda čak smatrati prikladnim spaliti novine.
Je li netko uvrijeđen ili ne, stvar je subjektivnog osjećaja, ali danas čak i osjećaji prolaze kao objektivni dokaz. Došlo je do te točke da sveučilišni profesori moraju neprestano okolišati. Nedavno su studenti na mnogim sveučilištima počeli zahtijevati da prije predavanja određenog sadržaja profesori prvo moraju izdati „upozorenja“, jer bi neke teme za raspravu ili materijala za čitanje mogli izazvati negativne emocionalne reakcije. U posljednjih nekoliko godina, čak su djela poput Shakespeareovog „Mljetačkog Trgovca“ i „Metamorfoze“ drevnog rimskog pjesnika Ovidija završila na popisu literature za koja su potrebna upozorenja. Neka sveučilišta čak preporučuju izbjegavanje djela za koja se smatra da izazivaju emocionalne reakcije kod nekih studenata. [55]
Mnogi studenti koji odrastaju u takvoj atmosferi lako mogu povrijediti ego i trude se svim silama ne biti uvrijeđeni. Grupni identitet (to jest, druga verzija „klasne svijesti“ koju propovijeda komunizam) koji se promovira na fakultetima ostavlja studente neupućenima o neovisnoj misli i osobnoj odgovornosti. Kao i radikalni studenti šezdesetih koji su sada njihovi profesori, i ovi su protiv tradicije. Prepuštaju se zbunjenosti i seksualnom promiskuitetu, ovisnosti o alkoholu i drogama. Njihov je govor prepun psovki. A ipak, ispod njihovog prezira prema ovozemaljskim konvencijama su krhka srca i duše, nesposobne podnositi ni najmanji udarac ili prepreku, a kamoli preuzeti stvarnu odgovornost.
Tradicionalno obrazovanje potiče samokontrolu, neovisno mišljenje, osjećaj odgovornosti i razumijevanje drugih. Avet komunizma ne želi ništa drugo nego da sljedeća generacija potpuno odustane od svojih moralnih stavova i postanu njegovi podanici na putu do vladanja svijetom.
2. Komunistički elementi u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju
Iako je komunizam najutjecajniji na sveučilišnoj razini, utjecao je i na osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Njegov je utjecaj potkopavao intelektualni razvoj i zrelost djece, čineći ih osjetljivijim na ljevičarske utjecaje na fakultetu. Zbog toga generacije učenika znaju sve manje i posjeduju slabije sposobnosti rasuđivanja i kritičkog razmišljanja. To traje već više od stotinu godina. John Dewey, voditelj progresivnog obrazovnog pokreta, pokrenuo je taj trend. Naredne obrazovne reforme uglavnom su krenule tim istim smjerom.
Osim što kod učenika potiče ateizam, vjerovanje u teoriju evolucije i komunističku ideologiju, osnovno i srednjoškolsko obrazovanje u SAD-u prolazi i kroz proces psihološke manipulacije, koja uništava tradicionalna uvjerenja i moral učenika. Usađuje moralni relativizam i moderne koncepte koji stvaraju korumpiran odnos prema životu. To se događa u svim sektorima obrazovanja. Sofisticirane mjere onemogućavaju studentima i javnosti da se zaštite od tog trenda.
a. Zatupljivanje učenika
Sjedinjene Države su demokratska republika. Od predsjednika do zastupnika, gradonačelnika gradova i članova odbora školskih okruga, sve biraju birači. Hoće li se demokratska politika provoditi na način koji je svima uistinu koristan, ovisi ne samo o moralnoj razini ljudi, već i o razini njihovog znanja i razumijevanja. Ako glasači nisu dobro upućeni u povijest, političke i ekonomske sustave i socijalna pitanja, imat će poteškoće s odabirom službenika koji će svoje platforme temeljiti na dugoročnim i temeljnim interesima zemlje i društva. To dovodi zemlju u opasnu situaciju.
Grupa stručnjaka, koju je naručio američki Odjel za obrazovanje, je 1983. godine napisala izvještaj A Nation at Risk (Nacija u opasnosti), nakon osamnaest mjeseci istraživanja. Autori izvještaja kažu:
„Da bi naša država funkcionirala, građani moraju biti u stanju postići zajedničko razumijevanje složenih pitanja, često u kratkom roku i na temelju oprečnih ili nepotpunih dokaza. Obrazovanje pomaže u formiranju zajedničkih razumijevanja, kako je Thomas Jefferson davno izrekao u svojoj s pravom čuvenoj izreci: „Ne znam za nijedan siguran sigurnosni sklop krajnjih snaga društva, osim ljudi samih; a ako smatramo da nisu dovoljno prosvjetljeni da bi kontrolirali svoje cjelovito diskrecijsko pravo, lijek nije da im to oduzmemo, nego da ih obavijestimo o njihovom pravu na diskreciju."
Pojedinci s malo znanja i slabim sposobnostima kritičkog razmišljanja nisu u stanju prepoznati laži i obmane. Obrazovanje igra ogromnu ulogu. Dakle, komunistički elementi prodiru u sve razine obrazovnog sustava, čineći studente glupim i neukim i tako podložnijim manipulacijama.
Izvještaj sadrži ove dodatne točke: „Obrazovni temelj našeg društva trenutačno narušava porast mediokritetstva koji prijeti našoj budućnosti kao naciji i narodu.“
„Da je neprijateljska sila pokušala Americi nametnuti osrednji obrazovni sustav koji postoji danas, možda bismo na to gledali kao objavu čin rata.“
„Čak smo potrošili i uspjehe u studentskim postignućima uslijed izazova Sputnik. Štoviše, uklonili smo ključne sustave podrške koji su pomogli da se ta dobit ostvari. Zapravo, počinili smo čin nezamislivog, jednostranog obrazovnog razoružanja."[1]
Izvještaj citira analitičara Paula Coppermana: "Prvi put u povijesti naše zemlje, vještine, steknute obrazovanjem jedne generacije, neće nadmašiti, neće se izjednačiti, neće se ni približiti onim od njihovih roditelja."
Izvješće navodi neke šokantne nalaze: Osim što su ocjene američkih studenata često na dnu u usporedbi s drugim državama, 23 milijuna odraslih Amerikanaca funkcionalno je nepismeno, tj. posjeduje najosnovnije vještine opismenjavanja i nedostaje im sposobnosti kojima bi zadovoljili potrebe složenog modernog života i rada. Omjer funkcionalne nepismenosti iznosi 13 posto među 17-godišnjacima i može doseći 40 posto među manjinama. Od 1963. do 1980. godine ocjene na Scholastic Aptitude Test-ovima (SAT-ovima) skliznule su, pri čemu je prosjek bodova engleskog opao za više od 50 bodova, a prosječni matematički rezultat smanjio se za gotovo 40 bodova. „Mnogi 17-godišnjaci ne posjeduju intelektualne vještine "višeg reda" koje bismo od njih trebali očekivati. Gotovo 40 posto ne može izvući zaključke iz pisanih materijala, a samo jedna petina može napisati uvjerljiv esej, te samo jedna trećina može riješiti matematički problem koji zahtijeva nekoliko koraka."[2]
Nakon 1980-ih, ljudi s uvidom u polje obrazovanja pokrenuli su kampanju Povratak na osnove, ali je li to pomoglo da se zaustavi pad u američkom obrazovanju? Mark Bauerlein, profesor engleskog jezika na sveučilištu Emory, 2008. godine napisao je knjigu The Dumbest Generation (Najgluplja generacija). Prvo poglavlje knjige objedinjuje rezultate ispitivanja i anketa koje je provelo Ministarstvo obrazovanja i nevladinih organizacija, sažimajući nedostatke u znanju američkih studenata iz predmeta povijesti, građanske kulture, matematike, znanosti, tehnologije, likovne umjetnosti i još mnogo toga. Na ispitu iz povijesti 2001. godine koji izdaje Nacionalna agencija za procjenu napretka u obrazovanju (NEAP - National Education Progress Assessment), 57 posto učenika pokazalo je „ispod osnovno“ znanje i nedovoljnu ocjenu, a samo 1 posto ih je postiglo „napredno“ znanje. Iznenađujuće su odgovorili na pitanje „Koja je zemlja bila saveznik SAD-a u II Svjetskom ratu?“, za koje je 52 posto odabralo Njemačku, Japan ili Italiju, umjesto Sovjetskog Saveza. Rezultati u drugim područjima bili su podjednako razočaravajući. [3]
Pad kvalitete u obrazovanju u SAD-u očigledan je svima. Od 1990-ih, pojam „zaglupljivanje“ pojavljivao se u mnogim knjigama o američkom obrazovanju i postao je pojam koji američki nastavnici ne mogu izbjeći. John Taylor Gatto, profesor i obrazovni istraživač u New Yorku, napisao je: „Uzmite udžbenik iz matematike ili retorike petog razreda iz 1850. godine i vidjet ćete tekstove koji bi se danas smatrali fakultetskom razinom.”[4]
Kako bi izbjegli da američki obrazovni sustav izgleda loše, Služba za ispitivanje obrazovanja (ETS - Educational Testing Service) morala je redefinirati 1994. godine pragove prolaznosti prijemnog ispita na sveučilištima, SAT-ove. Kada je SAT počeo preuzimati moderni oblik 1941. godine, rezultati jezičnog ispita bili su 500 bodova (najbolja ocjena je 800 bodova). Do 1990-ih prosječni se rezultat smanjio na 424 boda; ETS je tada redefinirao 424 kao 500 bodova. [5]
Pad kvalitete obrazovanja ne odražava se samo na pad pismenosti učenika. Zbog nedostatka osnovnih znanja, sposobnost kritičkog razmišljanja američkih studenata naglo je palo. Znanstvenik Thomas Sowell istaknuo je devedesetih: „Nije samo to što Johnny ne može čitati čak ni to što Johnny ne može misliti. Johnny ne zna što je razmišljanje, jer u mnogim javnim školama, razmišljanje se tako često brka s osjećajima."[6]
Za razliku od buntovnih studentskih vođa iz 1960-ih koji su govorili rječito, današnji mladi ljudi koji sudjeluju na uličnim prosvjedima i s kojima su razgovarali televizijski novinari rijetko su mogli jasno izraziti svoje zahtjeve. Nedostajao im je osnovni zdrav razum i logika.
Razlog pada ocjena nije to što studenti danas nisu toliko inteligentni kao prije, već zato što komunizam tiho vodi rat protiv sljedeće generacije, koristeći obrazovni sustav kao svoje oružje. Charlotte Thomson Iserbyt, autorica knjige Namjerno zaglupljivanje Amerike: Kronološki papirnati trag i bivša viša savjetnica za politiku Ministarstva obrazovanja SAD-a 1980-ih, rekla je: „Razlog zbog kojeg Amerikanci ne razumiju ovaj rat je to što se on vodi u tajnosti. U školama naše nacije, ciljajući na našu djecu koja su zatočena u učionicama. "[7]
b. Destruktivna priroda progresivnog obrazovanja
Ustanak protiv tradicije u američkim osnovnim i srednjim školama započeo je progresivnim obrazovnim pokretom s početka 20. stoljeća. Sljedeće generacije naprednih prosvjetnih radnika izmislile su niz lažnih teorija i diskursa koji su koristili za izmjenu nastavnih planova i programa, stanjivanje nastavničkih materijala i snižavanje akademskih standarda. To je donijelo ogromnu štetu tradicionalnom obrazovanju.
Od Rousseaua do Deweya
Na Johna Deweya, oca američkog progresivnog obrazovanja, uvelike su utjecale ideje francuskog filozofa iz 18. stoljeća Jean-Jacquesa Rousseaua.
Rousseau je vjerovao da su ljudi po prirodi dobri i da su društveni problemi odgovorni za pad morala. Rekao je da je čovjek slobodan i jednak po rođenju i da će s obzirom na prirodno okruženje svi uživati u svojim urođenim pravima. Nejednakost, privilegiranost, iskorištavanje i gubitak čovjekove urođene dobrote bili su proizvodi civilizacije, tvrdio je. Za djecu je Rousseau zagovarao model "prirodnog odgoja" prema kojem bi bili prepušteni sami sebi. Ovo obrazovanje nije trebalo vjerska, moralna ili kulturna učenja.
Zapravo je čovječanstvo obdareno i dobrotom i rđavošću. Bez njegovanja dobrote, rđavi aspekti ljudske prirode prevladat će do točke gdje ljudi smatraju da nijedno sredstvo nije neopravdano, nijedan grijeh previše griješan. Rousseau je svojom elegantnom retorikom privukao mnoge krivo vođene sljedbenike. Teško je precijeniti štetan utjecaj koji je njegova pedagoška teorija imala na zapadno obrazovanje.
Otprilike stoljeće kasnije, Dewey je nastavio tamo gdje je Rousseau stao i dalje razvijao svoj destruktivni rad. Prema Deweyju, koji je bio pod utjecajem Darwinove teorije evolucije, djecu treba odmaknuti od tradicionalnog odgoja roditelja, religije i kulture i dopustiti im da se slobodno prilagode svojem okruženju. Dewey je bio pragmatičar i moralni relativist. Vjerovao je da ne postoji nepromjenjivi moral i da su ljudi slobodni djelovati i ponašati se onako kako smatraju prikladnim. Koncept moralnog relativizma presudan je prvi korak u odvajanju čovječanstva od moralnih pravila koja je postavio Bog.
Dewey je bio jedan od 33 osobe koja su svoja imena upisala na Humanistički manifest (The Humanist Manifesto), napisan 1933. godine. Za razliku od humanista renesanse, humanizam 20. stoljeća u osnovi je vrsta sekularne religije koja je ukorijenjena u ateizmu. Temeljen na modernim konceptima kao što su materijalizam i teorija evolucije, on ljudsko biće smatra strojem ili zbrojem biokemijskih procesa.
U ovoj računici, cilj obrazovanja je oblikovanje i vođenje subjekata prema nastavnikovim željama, nešto što se u osnovi ne razlikuje od Marxovog "novog socijalističkog čovjeka." Dewey je bio demokratski socijalist.
Američki filozof Sidney Hook rekao je: "Dewey je marksizam opskrbio sa epistemologijom i socijalnom filozofijom koju je Marx napola vidio i pola je zacrtao u svojim ranim djelima, ali nikada nije adekvatno definirao." [8]
Dok je građanski rat 1921. godine bjesnio širom Rusije, Sovjeti su našli vremena da izrade pamflet na 62 stranice s odjeljcima iz Deweyjeve knjige Demokracija i obrazovanje (Democracy and Education). Rektor Drugog državnog sveučilišta u Moskvi, Albert P. Pinkerich, napisao je je 1929. godine: "Dewey se beskrajno približio Marxu i ruskim komunistima." [9] Biograf Alan Ryan napisao je da je Dewey "opskrbio intelektualno oružje poštenim socijaldemokratskim, ne-totalitarno marksistima. "[10]
Progresivni edukatori ne kriju svoj cilj preobražavanja stavova učenika prema životu. Da bi postigli ovaj cilj, preokrenuli su sve aspekte učenja, uključujući strukturu razreda, nastavnih materijala i metoda i odnosa učitelja i učenika. Fokus obrazovanja prešao je s nastavnika na učenike (ili djecu). Osobno se iskustvo smatra nadmoćnijim od znanja iz knjiga. Predavanja su zauzela stražnje sjedalo, a njihovo mjesto zauzeli su projekti i aktivnosti.
Konzervativni američki časopis Human Events je Deweyevu Demokraciju i obrazovanje postavio kao petu na svojoj listi deset najštetnijih knjiga 19. i 20. stoljeća. Istaknuto je primijetio da je Dewey „omalovažavao školovanje koje se usredotočilo na tradicionalni razvoj karaktera i opremanje djece znanjem te ohrabrivalo podučavanje vještina razmišljanja“. [11]
Pronicljivi kritičari od samog početka su se naginjali prema progresivizmu kada je riječ o obrazovanju. Knjiga iz 1949. godine, And Madly Teach: A Layman Looks at Public School Education (I luđaci podučavaju: Laički pogled na školovanje u javnim školama), dala je jezgroviti i sveobuhvatan protuargument glavnih načela progresivnog obrazovanja. [12] Napredni odgajatelji odbacili su svoje kritičare kao "reakcionare" i koristili različita sredstva da ih suzbiju ili zanemaruju.
Dewey je proveo više od 50 godina kao profesor na sveučilištu Columbia. Tijekom razdoblja kad je vodio Učiteljski fakultet, najmanje petina svih učitelja u osnovnim i srednjim školama primala je instrukcije ili diplome na Columbiji. [13] Progresivno se obrazovanje od tada se proširilo i izvan granica SAD-a.
Nasuprot figurama kao što su Marx, Engels, Lenjin, Staljin ili Mao, Dewey nije težio postati revolucionarnim guruom ili preuzeti svijet. Cijelog života je bio intelektualac i profesor, ali sustav obrazovanja koji je stvorio postalo je jedno od najsnažnijih oruđa komunizma.
Popuštanje učenicima
Prema Rousseauovoj teoriji obrazovanja, ljudi se rađaju dobri i slobodni, ali ih društvo učini lošima. Stoga je najbolja metoda obrazovanja da se djeci daju slobodne ruke i popušta djetetovom vlastitom hirovitom razvoju.
Pod utjecajem rusoovske misli, progresivni obrazovni radnici još od vremena Deweya često su dijelili takve ideje: Ne treba prisiljavati vrijednosti roditelja ili učitelja na učenike; dok odrastaju, djeci se treba omogućiti da sami donose svoje prosudbe i odluke. Engleski pjesnik Samuel Taylor Coleridge svojedobno je elegantno dao sljedeće mišljenje:
„Thelwall je smatrao da je vrlo nepravedno utjecati na djetetov um usađujući bilo kakva mišljenja prije nego dođe u godine diskrecije i bude u mogućnosti da odabere sam. Pokazao sam mu svoj vrt i rekao mu da je to moj botanički vrt. "Kako to?", Rekao je, "prekriven je korovom." - Oh, odgovorio sam, "to je samo zato što još nije stigla u svoju dob diskrecije i izbora. Korovu je, vidiš, oduzeta sloboda i smatrao sam da je nepravedno od mene biti pristran prema ružama i jagodama. "[14]
Domišljat pjesnik koristio je analogiju kako bi prijatelju priopćio jedno načelo: Etika i mudrost se mukotrpno njeguju, baš kao i u vrtlarstvu. Ako ne nadgledate vrt, uzrokovat ćete rast korova. Napuštanje djece slično je prepustiti ih uvijek prisutnim zlim silama. To predstavlja krajnju nepažnju i neodgovornost.
Dobro i zlo istodobno su prisutni u ljudskoj prirodi. Iako su djeca u usporedbi jednostavnija i nevina, podložna su lijenosti, ljubomori, borbenosti, sebičnosti i drugim negativnim osobinama. Društvo je velika obojana bačva. Ako djeca, sa svojim prirodnim lošim sklonostima (zajedno s dobrim), nisu pravilno odgajana, onda će ih, kad su dostigla "dob diskrecije i izbora", već su kontaminirana lošim mislima i navikama. Pokušaji odgoja u tom trenutku bit će prekasni.
Ova popustljivost studentima dosegla je vrhunac u pedagoškom književnom djelu Summerhill: Radikalni pristup obrazovanju (Summerhill: A Radical Approach to Education), objavljenom 1960. godine. Autor knjige, A.S. Neill, otvorio je 1921. godine internat, Summerhill School, koji je prihvaćao djecu u dobi od 6 do 16 godina. Škola je djeci dala potpunu autonomiju. Djeci je bilo dopušteno da odluče žele li uopće ići u razred i žele li ići u jedan razred, ali ne i u drugi. Na Neilinu misao o obrazovanju snažno je utjecao filozof Frankfurtske škole Wilhelm Reich, snažni zagovornik seksualne slobode, sa kojim se često dopisivao.
Osim prema znanju, škola je bila izrazito opuštena u pogledu etike, discipline i odnosa muškaraca i žena, slijedeći sve anti-tradicionalne vrijednosti. Dječaci i djevojčice mogli su se povremeno družiti ili živjeti zajedno, što bi škola ignorirala ili čak olakšavala. Neil je omogućio osoblju i studentima da zajedno plivaju goli na otvorenom bazenu. Njegov 35-godišnji pastorak podučavao je umjetnost i često bi sa sobom dovodio djevojke iz viših razreda. [15]
Neil u svojoj knjizi kaže: "Svaki stariji učenik na Summerhillu zna iz naših razgovora i mojih knjiga da odobravam aktivan seksualni život za sve koji to žele, bez obzira na njihovu dob." [16] Čak je nagovijestio da nije zabranjeno zakonom, omogućio bi dječacima i djevojčicama da spavaju zajedno. [17] Kada je izašao Summerhill, brzo je postao bestseler. Samo u 1960-ima prodan je u više od tri milijuna primjeraka, postajući "klasik" i obavezna literatura na učiteljskim fakultetima.
Drevna kineska izreka kaže: „Strogi učitelj proizvodi iznimne učenike.“ Ljudi sa znanjem i iskustvom na Zapadu otkrili su da strogi učitelji postižu bolje rezultate u učionici. Oni također imaju pozitivniji utjecaj na ponašanje svojih učenika. [18]
Nažalost, u Sjedinjenim Američkim Državama i drugim zapadnim zemljama, pod utjecajem progresivizma i obrazovne autonomije, doneseni su zakoni koji ograničavaju opseg kojim roditelji ili nastavnici mogu upravljati učenicima. Zbog toga su se nastavnici počeli bojati disciplinirati učenike. Loše navike studenata ne ispravljaju se pravodobno, što dovodi do naglog pada osjećaja za moral i njihovih akademskih postignuća.
Obrazovanje usmjereno na studente
Najvažnija funkcija obrazovanja jest održavanje i prenošenje tradicionalne kulture ljudske povijesti. Nastavnici su inkubator koje povezuje prošlost, zarad budućnosti. Prema kineskoj izreci "Učitelj treba prenijeti Dao, podučiti znanja i raščistiti zabune". Deweyeva progresivna obrazovna misao uklonila je autoritet nastavnika i umanjila njihovu važnost. Njegov je stav bio suštinski antiintelektualni i protiv zdravog razuma, tj. protiv obrazovanja samog.
Zagovornici progresivnog obrazovanja tvrde da se studenti moraju smjestiti u središte i treba im se dopustiti da samostalno istražuju, kako bi došli do vlastitih odgovora. Ipak, sadržaj tradicionalnih udžbenika nakupljan je tokom tisuće godina ljudske civilizacije. Na koji način bi to tako brzo mogli istražiti mladi i neuki studenti? Stvarna namjera progresivnog obrazovanja jest da se učenicima prerežu veze s tradicionalnom kulturom. Negacija nastavničkih autoriteta u procesu obrazovanja je negacija njihove uloge u prenošenju civilizacijskog znanja. To je prikriveni motiv komunizma.
Sedam mitova o obrazovanju (Seven Myths About Education ) Daisy Christodouloue analizira i demantira sedam široko rasprostranjenih zabluda, uključujući tvrdnje da činjenice onemogućavaju razumijevanje; instrukcije pod vodstvom učitelja su pasivne; projekti i aktivnosti su najbolji način učenja; podučavanje znanja je indoktrinacija i drugo. [19] Većina tih mitova prepuštena je progresivnom obrazovanju, ali nakon što su prenošeni preko nekoliko generacija postali su kuga u obrazovnoj kulturi. Christodoulou je Engleskinja, te većina njezinog rada koristi primjere iz Velike Britanije, iz kojih se vidi da su progresivni obrazovni koncepti oštetili cijeli svijet.
Primjerice, uzmite prvu zabludu. Moderno američko obrazovanje degradiralo je tradicionalne metode pažnje i zapamćivanja i čitanja naglas na prakse poput "mehaničkog pamćenja", "učenja napamet" i "intenzivnog vježbanja". Mnogi su upoznati s ovim. Rousseau je u svom romanu Emile, ili obrazovanje (Emile, or an Education), napao učenje napamet i verbalne lekcije, a takvu teoriju podržavali su Deweyovi progresivni učitelji.
Američki obrazovni psiholog Benjamin Bloom 1955. godine je predložio čuvenu Bloomovu taksonomiju koja je ljudsku spoznaju podijelila na šest razina, od niskih do visokih: sjetiti se, shvatiti, primijeniti, analizirati, procijeniti, stvoriti. Posljednja tri smatra se razmišljanjem višeg reda jer te sposobnosti uključuju sveobuhvatnu analizu. Ne analiziramo jake i slabe strane Bloomove klasifikacije same, već samo ističemo da su, otkad je predložen sustav klasifikacije, progresivni nastavnici koristili izgovor da njeguju „mišljenje višeg reda“ kako bi oslabili podučavanje znanja u školama.
Svaka osoba sa zdravim razumom zna da je posjedovanje određenih osnovnih znanja temelj svakog intelektualnog zadatka. Bez značajne rezerve znanja kao osnove, takozvano mišljenje višeg reda, kritičko i kreativno razmišljanje mogu poslužiti samo zavaravanju sebe i drugih. Bloomov klasifikacijski sustav pruža naizgled znanstveni izgovor za nedostižan pristup progresivnih obrazovnih radnika.
Jedna od osnova teorije učenja usmjerenog na studente jest da studenti biraju ono što uče u skladu s vlastitim interesima. Teorija također kaže da nastavnici trebaju podučavati učenike samo onome što ih zanima. Ta se ideja čini vjerodostojnom, ali možda zapravo nije. Učiti učenike na zabavan način jest ono što bi svaki učitelj želio, ali djeca imaju plitko znanje i ograničen vid, te ne mogu prosuditi što je važno naučiti, a što nije. Nastavnici moraju preuzeti odgovornost za vođenje učenika kako bi mogli nadići svoja površna interesovanja i proširili svoje vizije i razumijevanja. Jednostavno obraćanje površnim interesovanjima učenika samo će dovesti do njihove trajne infantilizacije. Usvajanjem naputka koji je usmjeren na studente, nastavnici obmanjuju studente i roditelje, što je neodgovorno prema društvu.
Studije su otkrile da u američkom društvu postoji tendencija da odrasli ostanu u stadiju adolescencije duže nego u drugim nacijama. Nacionalna akademija znanosti 2002. godine definirala je adolescenciju kao razdoblje od 12 do 30 godina. Zaklada MacArthur otišla je još dalje i pokušala tvrditi da se osoba smatra odraslom osobom u dobi od 34 godine. [20] Obrazovni sustav i mediji snose odgovornost za ovo produženo razdoblje adolescencije u kojem su se našli mnogi odrasli.
Jedan od izgovora progresivnog obrazovanja za smanjenje potrebe za nastavom jest da se uz popularizaciju obrazovanja, više ljudi upisuje u srednje škole i fakultete, pa tako prosječna razina postignuća ne može biti tako visoka kao u prošlosti. To je pogrešno mišljenje. Prilagođavanje obrazovanja demokratskom društvu trebalo bi omogućiti onima koji prije nisu imali priliku obrazovati se da je dobiju. A ne da se snize standardi ili da svi dobiju inferiorno obrazovanje zbog lošije kvalitete obrazovnog sustava.
Progresivizam tvrdi da beskorisne klasične predmete poput grčkog i latinskog zamjenjuje modernijim predmetima, ali na kraju, većina škola zapravo ne uvodi visokokvalitetne predmete korisne za moderni život, poput napredne matematike, ekonomije, i moderne povijesti. Umjesto toga, progresivni profesori promoviraju nastavu poput vožnje, kuhanja, ljepote i sprečavanja nesreća, koji nemaju nikakve veze sa akademskim sustavom. Reforme kurikuluma i nastavnih metoda koje zagovaraju progresivni nastavnici obmanjuju učenike koji još nisu dobro informirani, kao i roditelje koji se oslanjaju na škole, nastavnike i takozvane stručnjake.
Ako pogledamo samo neke metode podučavanja koje predlaže progresivno obrazovanje, one nisu beskorisne kada se primijene na neke predmete i područja učenja. Međutim, kad promatramo progresivni obrazovni pokret i njegovu specifičnu pozadinu i ishode, postaje jasno da se progresivno obrazovanje postavlja u opreku s tradicionalnim obrazovanjem, čime mutira obrazovanje i, u konačnici, uništava ga.
Za razliku od Marxa, Engelsa, Lenjina, Staljina i Maoa, Dewey nije imao ni ambiciju biti revolucionar, niti aroganciju pokušati pokrenuti svjetsku revoluciju. Ako njegov život stavimo u perspektivu, on je očito bio učenjak i profesor, ali obrazovni pokret koji je pokrenuo postao je jedno od najkorisnijih sredstava komunizma za potkopavanje ljudskog društva.
c. Obrazovanje: sredstvo za razmaziti učenike
Dva učenika srednje škole Columbine u Coloradu ubili su, 20. travnja 1999. godine, deset učenika i jednog nastvanika i ranili više od dvadeset ljudi u pomno planiranom masakru. Tragedija je šokirala SAD. Ljudi su se pitali zašto bi ta dva učenika izvela takav hladnokrvan napad, ubijajući svoje kolege i nastavnika kojeg su poznavali godinama.
Kada usporedimo društvene pojave u različitim povijesnim razdobljima, nastavnici su primijetili da su do 1960-ih problemi s ponašanjem američkih studenata bili manji, poput kašnjenja, pričanja tijekom nastave bez dozvole ili žvakaće gume. Nakon 1980-ih, postojali su gori problemi poput pretjeranog pijenja, zloupotrebe droga, predbračnog seksa, trudnoće, samoubojstva, bandi ili čak nasumičnog pucanja. Taj trend zabrinuo je one koji su vidjeli kako se stvari razvijaju, ali malo je ljudi znalo prave korijene promjene i nitko nije mogao propisati odgovarajući tretman za poremećaj.
Iskrivljenost i silazna spirala moralnih standarda američke mladeži nisu bili slučajni.
Ateizam i evolucija
Dr. Frederick Charles Schwarz, autor knjige Možete vjerovati komunistima… da su komunisti (You Can Trust The Communists . . . to Be Communists) i pionir američkih antikomunističkih kampanja, primijetio je: „Tri osnovna načela komunizma su ateizam, evolucija i ekonomski determinizam. Tri osnovna načela američkog sustava javnih škola su ateizam, evolucija i ekonomski determinizam.“[21] Njegova je tvrdnja da su u američkim javnim školama usvojeni ključni elementi komunističke ideologije.
Božansko je stvorilo čovječanstvo i postavilo moralne standarde koji bi trebali regulirati ljudski život. Vjera u bogove postavlja temelj moralnosti za društvo i podupire postojanje ljudskog svijeta. Komunizam je prisilno širio ateizam i teoriju evolucije u školama kao sredstvo uništavanja morala. To bi se moglo očekivati u komunističkim državama poput Kine i bivšeg Sovjetskog Saveza, ali u SAD-u to se provodilo prisilno.
Pod izgovorom odvajanja crkve od države, ljevičari su se usprotivili podučavanju kreacionizma u američkim javnim školama, iako su promicali teoriju evolucije. Javne se škole ne usuđuju prijeći takve granice. Ovaj tip obrazovanja neizbježno dovodi do smanjenja broja vjernika jer su djeca indoktrinirana idejom da je teorija evolucije znanstvena istina i da je ne treba dovoditi u pitanje.
Od 1960-ih sudovi širom SAD-a zaustavili su proučavanje Biblije u javnim školama, opet pod izgovorom odvajanja crkve od države. Jedan sud presudio je da učenici uživaju slobodu govora i medija, osim ako je tema religiozna, kada takav govor postaje neustavan. [22]
Učenicima u javnim školama Aljaske rečeno je 1987. godine da ne koriste riječ "Božić", jer sadrži riječ "bog". Iste te godine savezni sud u Virginiji presudio je da se homoseksualne novine mogu distribuirati na srednjoškolskom kampusu, ali vjerske novine su zabranjene. Godine 1993. jednom učitelju glazbe u osnovnoj školi u Colorado Springsu bilo je zabranjeno naučiti djecu božićne pjesme, zbog navodnog kršenja sekularnosti. [23]
Nastavni i ispitni materijali u SAD-u moraju proći smiješno strogu kontrolu zbog anti-teističke orijentacije obrazovnog sustava, u kombinaciji s desetljećima političke korektnosti. Diane Ravitch, povjesničarka obrazovanja, 1997. godine jednom je sudjelovala u ispitivanju sadržaja testiranja u američkom Ministarstvu obrazovanja. Na njezino iznenađenje, načelo „Bog pomaže onima koji pomažu sebi“ promijenjen je u „Ljudi bi trebali pokušati riješiti stvari kad god je to moguće“, jer u originalu postoji riječ „bog“. [24]
S jedne strane, američki javni obrazovni sustav izbacio je vjerovanje u boga iz škola pod izgovorom odvajanja crkve od države. S druge strane, evolucija se sa svojim neriješenim rupama u teoriji smatra istinom koja je nužna za obrazovanje djece koja nemaju mentalnu pripremu, ili obranu. Djeca imaju tendenciju da vjeruju u autoritet svojih učitelja.
Roditelji s religioznim uvjerenjima uče svoju djecu da poštuju druge, ali djeca kojima je usađena teorija evolucije vjerojatno će osporiti vjerski odgoj koji im daju njihovi roditelji. Barem neće religijska uvjerenja svojih roditelja uzimati ozbiljno. Rezultat je to da obrazovanje odvaja djecu od roditelja s vjerskim uvjerenjima. To je najizazovniji problem s kojim se suočavaju religiozne obitelji kada je riječ o obrazovanju njihove djece, i to je najefikasniji aspekt anti-teističkog obrazovnog sustava.
Komunistička ideologija
Peto poglavlje ove knjige ilustrira prirodu političke korektnosti: Ona djeluje poput misaone policije komunizma, koristeći skup iskrivljenih političkih standarda kako bi zamijenila autentične moralne standarde. Od 1930-ih, komunizam je postepeno ušao u američke škole. Od tada je politička korektnost igrala dominantnu ulogu u američkom obrazovnom sustavu. Kada se uvela u praksu, došla je u različitim oblicima, od kojih su neki izrazito varljivi.
E. Merrill Root, autor knjige Ispiranje mozgova u srednjim školama (Brainwashing in the High Schools), objavljene 1950-ih, proveo je istraživanje na 11 setova nastavničkih materijala korištenih u Illinoisu između 1950. i 1952. godine. Utvrdio je da su američku povijest okarakterizirali kao povijest borbe za moć između bogatih i siromašni, između povlaštene nekolicine i siromašnih. To je suština marksističkog ekonomskog determinizma. Takav nastavni materijal promiče razvoj globalne vlade koja naglašava globalnu zabrinutost iznad problema svakog pojedinog naroda i na kraju vodi u globalni socijalizam. [25]
Školski okrug u Minnesoti je 2013. godine usvojio projekt pod nazivom Svi za sve (All for All), koji je u fokus stavio učenje rasne jednakosti - jednakost koja se ovdje odnosi na politiku identiteta. Ova ideologija krivi sustavnu rasnu diskriminaciju za loše rezultate učenika iz nekih etničkih manjina, što dovodi do napora posvećenog uklanjanju "bijelih privilegija". Projekt je zahtijevao da se sve nastavne aktivnosti temelje na rasnoj jednakosti i da trebaju podučavati samo nastavnici i administratori koji su na dubljoj razini svjesni pitanja vezanih uz rasnu jednakost.
Projekt je započeo s vrtićima. Nastava engleskog jezika u desetim razredima je usredotočena na teme kolonizacije i migracije, kao i na društvene konstrukcije rase, klase i spola. Kurikulum za 11. razred tvrdio je: „Do kraja godine, naučit ćete kako primijeniti marksističke, feminističke, postkolonijalne [i] psihoanalitičke… leće u literaturi.“ [26]
U srpnju 2016. godine, Kalifornija je usvojila novi društveni znanstveni okvir za osnovne i srednje škole. Izvorni lijevi okvir napravljen je da još više nalikuje ljevičarskoj ideološkoj propagandi. Sadržaj koji bi trebao biti naglašen na satima povijesti i društvenih znanosti, poput duha američkih utemeljitelja i vojne, političke i diplomatske povijesti, bio je smanjen ili zanemaren. Suprotno tome, kontra-kultura šezdesetih bila je strastveno naglašena i postala je temeljnim principima nacije.
Kurikulum je također artikulirao jasan anti-tradicionalni okvir spola i obitelji. Na primjer, uzmite predmete za 11. razred. Kurikulum je tvrdio da se treba usredotočiti na kretanja prava manjinskih rasa, plemena i religija, kao i na žene i lezbijke, homoseksualce, biseksualce i transrodne osobe (LGBT). Zapravo se rijetko spominju religije, ali mnogo se pisalo o seksualnim manjinama. Posebno su uključene LGBT grupe koje su imale značajan udio ukupnog kurikuluma iz povijesti za 11. razred. LGBT dijelovi napisani su tonom koji podupire "seksualno oslobođenje". Primjerice, u dijelu o AIDS-u sugerirano je da strah ljudi od AIDS-a uzrokuje smanjenje seksualnog oslobođenja. [27]
Seksualni sadržaj zauzima mnoga poglavlja, istiskujući druge sadržaje od puno veće vrijednosti za mlade. Primjerice, tijekom predavanja o Prvom svjetskom ratu, učenici jedva da nauče išta o fundementalnoj ulozi američke vojske u njemu, ali uče da su američki vojnici europske seksualne običaje smatrali zadovoljavajućim. [28] Ovaj lijevo usmjereni kurikulum prepun je izobličenja i pristranosti, usmjeravajući učenike na averziju prema vlastitoj zemlji. Iako je samo Kalifornija usvojila ovaj kurikulum, utjecaj ovog pristupa je mnogo širi. [29]
d. Psihološka manipulacija
Drugi glavni način na koji se učenici moralno korumpiraju jest uvođenje značajne psihološke manipulacije u obrazovanju, ubrizgavanjem moralnog relativizma učenicima.
U ožujku 1984. godine, stotine roditelja i nastavnika prisustvovali su raspravama o izmjenama zaštite prava učenika koje su održane u sedam gradova, uključujući Washington, Seattle i Pittsburgh. Svjedočenja na raspravama imaju više od 1300 stranica. Konzervativna aktivistica Phyllis Schlafly uvrstila je neka od svjedočanstava u svoju knjigu Zlostavljanje djece u učionici (Child Abuse in the Classroom), objavljene u kolovozu 1984. godine.
Schlafly je sažeo probleme opisane u svjedočanstvima, uključujući korištenje „obrazovanja kao terapije.“ Za razliku od tradicionalnog obrazovanja kojem je cilj prenošenje znanja, obrazovanje kao terapija usredotočuje se na mijenjanje emocija i stavova učenika. Ova vrsta obrazovanja koristi psihološke igre. Tjera učenike da popunjavaju ankete o osobnim pitanjima i prisiljava djecu na donošenje odluka poput odraslih, koji se bave pitanjima samoubojstva i ubojstva, braka i razvoda, pobačaja i usvajanja. [30]
U stvari, takvi predmeti nisu postavljeni zbog psihološkog zdravlja studenata. Oni su trebali zamijeniti stavove učenika kroz psihološko uvjetovanje.
Psihologija i obrazovanje
Moderno obrazovanje uvelike se temelji na filozofiji i psihologiji. Osim progresivnog obrazovanja Johna Deweya, koji je imao ogroman utjecaj na američki obrazovni sustav, tu su i psihoanaliza Sigmunda Freuda i humanistička psihologija Carla Rogersa. Kritička teorija Frankfurtske škole kombinira teorije Marxa i Freuda. Herbert Marcuse, teoretičar frankfurtske škole, pozvao je na uklanjanje svih inhibicija kako bi mladi ljudi mogli pustiti svoje prirodne instinkte i prepustiti se svojim osobnim hirovima. [31] Upravo je to razmišljanje pomoglo ubrzati rađanje kontra-kulture 1960-ih.
Duboko pod utjecajem gore spomenutih škola psihologije, prvi je generalni direktor Svjetske zdravstvene organizacije, kanadski psiholog Brock Chisholm, rekao u jednom od svojih govora 1946. godine:
"Koje se osnovne psihološke distorzije mogu naći u svakoj civilizaciji ...? To mora biti sila koja obeshrabruje sposobnost uvida i priznavanja očiglednih činjenica... koja proizvodi inferiornost, krivnju i strah. ... Jedina psihološka sila koja je sposobna proizvesti te izopačenosti je moral, koncept ispravnog i neispravnog. (…) [Ta] umjetno nametnuta inferiornost, krivnja i strah, obično poznata kao „grijeh“, ... proizvodi toliko društvene nepravde i nesreće u svijetu. ... Sloboda od morala znači slobodu promatranja, razmišljanja i razumnog ponašanja. … Ako se čovječanstvo želi osloboditi svoga krupnog tereta dobra i zla, psihijatri moraju preuzeti prvobitnu odgovornost. “[32]
Na temelju lažnih ideja, Chisholm je predložio šokantnu teoriju: Da bi se pojedinac oslobodio psihološke boli, mora se neutralizirati moral i pojam ispravnog i neispravnog. Stoga je ovaj psiholog ratovao protiv morala. Naizgled pod utjecajem Chisholma, humanistički psiholog Carl Rogers smislio je predavanja „pojašnjenja vrijednosti“ kojim je svrha iskorjenjivanje tradicionalnih vrijednosti i koncepata ispravnog i pogrešnog.
Na koncu, Deweyev moralni relativizam, odbijanje inhibicija Frankfurtske škole i Chisholmove psihološke teorije zajedno su djelovale u napadu i potkopavanju tradicionalnih vrijednosti. Uništili su moralna utvrđenja javnih škola u SAD-u.
Moralni relativizam
Amerikanci koji su pohađali školu kasnih 1970-ih možda se sjećaju izmišljenog scenarija kojeg su mnogi učitelji spominjali za vrijeme sata, a koji je išao ovako: Nakon potonuća broda, kapetan, nekoliko djece, trudnica i gay čovjek uđu u čamac za spašavanje. Čamac za spašavanje je preopterećen i jedna osoba mora biti puštena. Nastavnici bi zatražili od učenika da razgovaraju i odluče tko se mora spustiti iz čamca, odričući se svog života. Nastavnik ne bi komentirao niti prosuđivao komentare učenika.
Ova se priča često koristila na satovima objašnjavanja vrijednosti koji su se pojavili u 1970-ima. Osim što su se koristili za objašnjavanje vrijednosti, satovi su korišteni za donošenje odluka, afektivno obrazovanje, Quest program prevencije droga i seksualnu edukaciju.
William Kilpatrick, autor knjige „Zašto Johnny ne može raspoznati dobro od lošeg (Why Johnny Can’t Tell Right From Wrong)“, opisao je satove kao „pretvaranje rasprava u učionici u besmislene rasprave gdje mišljenja idu tamo-ovamo, ali zaključci se nikada ne donose.“
Kilpatrick je napisao: „To je rezultiralo da nastavnici drže nastavu u učionicama poput domaćina talk show-a, gdje su preporučene teme za raspravu prednosti razmjene supruga, kanibalizam i učenje djece da masturbiraju. Za učenike je to značilo veliku konfuziju oko moralnih vrijednosti: učenje kako preispitivati vrijednosti koje su tek stekli, zaboravljanje vrijednosti naučenih kod kuće, i zaključak da su pitanja ispravnog i pogrešnog uvijek samo subjektivna. To je stvorilo generaciju moralno nepismenih: učenici koji znaju vlastite osjećaje, ali ne poznaju svoju kulturu. "[33]
Znanstvenik Thomas Sowell shvatio je da su ove sesije koristile iste mjere primijenjene u totalitarnim zemljama za pranje mozgova ljudima. Oni uključuju sljedeće: „Emocionalni stres, šok ili desenzibilizacija; razbijanje intelektualne i emocionalne otpornosti; izolacija, bilo fizička ili emocionalna, od poznatih izvora emocionalne potpore u otporu; unakrsno preispitivanje postojećih vrijednosti; često manipuliranje pritiska vršnjaka; lišavanje pojedinca normalnih obrambenih mehanizama, poput rezerviranosti, dostojanstva, osjećaja privatnosti ili mogućnosti odbijanja u sudjelovanju; nagrađivanje prihvaćanja novih stavova, vrijednosti i vjerovanja. "[34]
Sowell napominje da su sesije slične po tome što potiču učenike da se pobune protiv tradicionalnih moralnih vrijednosti koje su ih naučili njihovi roditelji i društvo. Nastava se odvijala na neutralan ili "nepristran" način. Drugim riječima, učitelj ne razlikuje ispravno i pogrešno, već traži ono što pojedinac osjeća da je dobro. Usredotočeni su na "osjećaje pojedinca, umjesto na zahtjeve funkcionalnog društva ili zahtjeve intelektualne analize." [35]
„Samrtno obrazovanje“ i obrazovanje prevencije droga
U rujnu 1990. godine američki televizijski kanal ABC emitirao je emisiju koja je gledatelje vrlo zabrinula. U njoj je škola odvela učenike u mrtvačnicu kao dio svog novog programa "samrtnog obrazovanja." Učenici su pregledavali i dodirivali leševe. [36]
Uobičajene nastavne aktivnosti samrtnog obrazovanja uključuju aktivnosti poput pisanja vlastitih epitafa, biranja svojih ljesova, uređivanja vlastitih pogreba i pisanja vlastite osmrtnice. Upitnik o obrazovanju smrti uključivao je sljedeće: [37]
"Kako ćeš umrijeti?"
"Kad ćeš umrijeti?"
"Jeste li ikad poznavali nekoga tko je umro nasilnom smrću?"
"Kad ste posljednji put žalovali? Je li to bilo izraženo suzama ili tihom boli? Jeste li tugovali sami ili s nekim drugim? "
"Vjerujete li u zagrobni život?"
Očito ta pitanja nemaju nikakve veze sa učenjem. Osmišljeni su za ispitivanje pogleda učenika na život, njihova vjerska uvjerenja i njihove osobnosti. Neka od pitanja imaju ciljaju izazvati određene reakcije i mogu negativno utjecati na tinejdžere.
Kaže se da samrtno obrazovanje može pomoći učenicima da uspostave pravi stav pred licem smrti. Međutim, samoubistva tinejdžera koji su bili u tim razredima dogodili su se diljem države. Iako uzročno-posljedična veza nije znanstveno uspostavljena, roditelji svakako mogu posumnjati i bojati se izlaganja psihološki nezrelih učenika informacijama o smrti i samoubojstvu, neki će učenici vjerojatno razviti depresiju i beznađe što može pridonijeti razlozima za počinjenje samoubojstva.
I edukacija o prevenciji droga postala je vrlo popularna u školama. Međutim, 1976. godine, dr. Richard Blum sa sveučilišta Stanford, proveo je četverogodišnje istraživanje kolegija za suzbijanje droga pod nazivom Odluči se. Skupina koja je pohađala kurs imala je slabiju sposobnost odupiranja drogama od kontrolne skupine koja nije pohađala.
Između 1978. i 1985. godine profesor Stephen Jurs proveo je istraživački projekt uspoređujući postotak pušenja i konzumacije droga među studentima koji su pohađali kurs Quest (Potraga) i onih koji ga nisu. Rezultat je pokazao da su oni koji nisu pohađali kolegij zadržali stalnu ili sniženu stopu pušenja i konzumacije droga. [38]
Ni samrtno obrazovanje smrti ni obrazovanje za suzbijanje droge nisu rezultirali očekivanim ishodom – dakle, koja je bila stvarna svrha? Svrha je bila zatrovati djecu. Djeca su vrlo znatiželjna, ali imaju nezreli moralni temelj. Novi i čudni sadržaji potiču njihovu znatiželju i mogu ih odvesti niz taman put. U međuvremenu, takvo obrazovanje ima tendenciju emocionalno otupiti studente, zbog čega na nasilje, pornografiju, teror i moralnu dekadenciju gledaju kao na obične dijelove života. Njihova tolerancija prema zlu povećava se zauzvrat. Čitava vježba dio je lošeg korištenja umjetnosti, nasilja i pornografije kako bi se postigao moralni pad.
Pornografski seksualni odgoj
Tradicionalno i na Istoku i na Zapadu seks je u javnosti tabu tema. Prema objema tradicijama, božansko je ustanovilo da se seksualno ponašanje mora odvijati samo unutar braka. Svi drugi oblici seksualnog ponašanja smatraju se promiskuitetnim i grešnim, kršeći božanske standarde morala. To čini seks i brak nerazdvojnim, a seks ne može biti predmet javne rasprave u društvu koje pravilno funkcionira. U tradicionalnom društvu mladi su dobivali samo obrazovanje iz fiziologije, a nije bilo potrebe za današnjim seksualnim obrazovanjem.
Moderni koncept seksualnog obrazovanja prvi je uveo Georg Lukács, osnivač Frankfurtske škole socijalne teorije i filozofije. Njegova je svrha bila potpuno poništavanje tradicionalnih zapadnih vrijednosti. Lukács je 1919. godine bio narodni povjerenik za obrazovanje i kulturu u kratkom mađarskom boljševičkom režimu. Razvio je radikalan program seksualnog obrazovanja koji je učio studente o slobodnoj ljubavi i o tome koliko je brak "zastario". [39]
Seksualna revolucija šezdesetih uništila je te tradicionalne zapadnjačke vrijednosti. Stope spolno prenosivih bolesti i tinejdžerskih trudnoća počele su brzo rasti. U tim okolnostima, ljudi koji su željeli riješiti takve socijalne probleme promovirali su seksualno obrazovanje. Ali u obrazovnom sustavu koji je već odstupio od tradicionalnih moralnih učenja, seksualno obrazovanje seksualne odnose tretiralo je kao nepovezane sa brakom i umjesto toga naglašavalo sigurnost (sprječavanje bolesti i trudnoće), slijedeći tako Lukácsov model seksualnog odgoja ignorirajući sve moralne aspekte seksa.
Ovaj oblik obrazovanja postao je oruđe za uništavanje mladih. Oni su također bili izloženi vanbračnom, promiskuitetnom ponašanju i homoseksualnosti, time normalizirajući takvo ponašanje. Rezultat svega toga je prepuštanje mlađe generacije onome što oni misle da je sloboda, ali što je, u stvari, put koji skreće od standarda koje je odredilo božansko. Ova vrsta seksualnog odgoja od osnovne škole pa nadalje uništila je tradicionalne vrijednosti obitelji, individualnu odgovornost, ljubav, čednost, osjećaj srama, samokontrole, odanosti i još mnogo toga.
Deweyev oblik progresivnog obrazovanja „učiti radeći“ pogodan je alat za marksiste. Program seksualnog obrazovanja Fokus na djecu, koji široko promoviraju Centri za kontrolu i prevenciju bolesti, preporučuje učiteljima da organiziraju studente da se takmiče u "utrci kondoma". Svaki student mora staviti kondom na seksualnu igračku za odrasle, a zatim je skinuti. Tko najbrže završi, pobjeđuje. [40]
„Budi ponosan! Budi odgovoran!“ još jedan je program koji je odobrio CDC i koji je promovirala organizacija Planirano roditeljstvo i druge obrazovne organizacije. Program zahtijeva da učenici igraju uloge. Na primjer, dvije studentice koje razgovaraju o sigurnijem seksu. Učeničke upute još su jedna ideja progresivizma. U ovom programu, učitelj je upućen da postavi učenicima pitanja o intimnosti sa seksualnim partnerima kako bi oni u grupi raspravljali o tome. [41] Većini ljudi koji u svom srcu još uvijek nose tradicionalne vrijednosti, teško je razlikovati to navodno obrazovanje od dječje pornografije.
Glavni zagovornik programa Planirano roditeljstvo (Planned Parenthood), najveći je pružatelj seksualnog obrazovanja i knjiga u SAD-u, a ima podružnice u 12 zemalja. Također promovira pravo na pobačaj. Grupa je ranije bila poznata kao Američka liga za kontrolu rađanja (American Birth Control League). Njezina osnivačica, Margaret Sanger, bila je progresivna socijalistkinja koja je obožavala Staljinovu Rusiju i putovala tamo kako bi joj odala počast. Također je bila snažna zagovornica pokreta za seksualno oslobođenje. Zabilježena je njena izjava da su je izvanbračni odnosi "stvarno oslobodili." [42] Smatra da žene imaju pravo postati samohrane majke, pa je čak i pisala svojoj 16-godišnjoj unuci o seksualnim odnosima govoreći: "Tri puta dnevno je bilo taman."[43] Osnovala je ligu jer je njen promiskuitetni način života to zahtijevao. Na modernim kursovima za seksualno obrazovanje koje je stvorila ova organizacija nije teško uočiti da seksualno oslobađanje svoje korijene vadi u komunizmu.
Savršeno normalno (Perfectly Normal) je udžbenik o seksualnom obrazovanju koji je preveden na 30 različitih jezika, a prodano je više od milijun primjeraka diljem svijeta. U knjizi je korišteno blizu stotinu crteža golotinje kako bi se opisali različiti normalni i nenormalni pokreti, osjećaji i fizički osjećaji masturbacije između suprotnih spolova i homoseksualaca, kao i metode kontracepcije i pobačaja. Autor je tvrdio da djeca imaju pravo znati sve takve podatke. [44] Glavna tema knjige je da je ta raznolikost seksualnog ponašanja „normalna“ i da nitko ne bi smio biti predmet moralne osude.
U često korištenom srednjoškolskom udžbeniku za seksualno obrazovanje, autorica uči djecu da neke religije vjeruju da je seks izvan braka grešan i piše: „Morate sami odlučiti koliko su vam te poruke važne.“ [45] Ukratko, ovaj svjetonazor u osnovi drži da su sve vrijednosti relativne i da će ono što je ispravno, a što pogrešno, djeca odlučiti sama.
Danas američke javne škole imaju dvije osnovne vrste satova seksualnog obrazovanja. Ranije je opisan jedan tip koji obrazovne organizacije snažno promoviraju: cjeloviti nastavni plan i program za seksualno obrazovanje, koji uključuje upute o seksualnom ponašanju, kontracepciji, prevenciji spolno prenosivih bolesti i slično. Druga vrsta uči mlade ljude da kontroliraju svoju seksualnu želju, ne raspravlja o kontracepciji i potiče odgađanje seksualnog ponašanja do braka.
Neosporno je da je društveni moral, posebno opći stav prema seksu, velikim dijelom odstupio od tradicionalnog, temeljenog na vjeri. Mediji i internet preplavljeni su pornografskim sadržajima, koji vuku djecu prema rubu ponora.
Na današnjem obrazovnom polju kojim upravlja ateizam, većina javnih škola koje slijede „vrijednosnu neutralnost“ ne žele ili se ne usuđuju podučavati djecu da je seks izvan braka sramotan i nemoralan, niti djecu poučavaju razlikovati ispravno od pogrešnog prema tradicionalnim moralnim načelima.
Seksualno obrazovanje je i danas vruća tema u društvu. Brojni su argumenti u različitim sektorima društva oko pitanja sigurnosti u seksualnoj aktivnosti, koji su usredotočeni na stope tinejdžerskih trudnoća i spolno prenosivih bolesti. Međutim, činjenica da škole javno podučavaju tinejdžere seksualnom ponašanju očito će povećati seks izvan braka, što krši tradicionalni seksualni moral. Čak i da nema tinejdžerskih trudnoća ili spolno prenosivih bolesti, znači li to da je sve u redu kada su tinejdžeri promiskuitetni?
U Europi, gdje je seksualna kultura još slobodnija nego u SAD-u, stopa tinejdžerske trudnoće je upola manja od one u SAD-u, zbog „učinkovitog“ seksualnog obrazovanja. Neki su zbog ovoga oduševljeni, dok su drugi jako zabrinuti. Bez obzira na ove brojke, s dekadentnim stavom prema seksualnom ponašanju u usponu, komunizam radi na ostvarenju svog cilja uništavanja ljudskog morala.
Samopoštovanje i egocentrizam
Od 1960-ih godina, nova se dogma snažno promovirala na području američkog obrazovanja i odgovorna je za veliki pad u obrazovnoj kvaliteti: kult „samopoštovanja“.
Površinski, samopoštovanje treba upućivati na osjećaj samopouzdanja i samopoštovanja koji proizlazi iz vlastitih sposobnosti i dostignuća. Međutim, samopoštovanje koje se promiče u američkim školama nešto je sasvim drugo. U svojoj knjizi, Kurikulum dobrih osjećaja: zaglupljivanje američke mladeži (The Feel-Good Curriculum: The Dumbing Down of America's Kids), u ime samopoštovanja, istraživačica obrazovanja dr. Sc. Maureen Stout, piše o vrlo uobičajenom fenomenu u trenutnim američkim školama: Učenici brinu o svojim ocjenama, ali ne zanima ih što su naučili ili koliko su truda uložili. Da bi udovoljili zahtjevima učenika za boljim ocjenama, nastavnici su prisiljeni smanjiti težinu pitanja na ispitima i smanjiti zahtjeve predmeta. Ali to rezultira samo slabijim učenicima koji ulažu još manje napora. Kolege autorice navikli su na taj fenomen i čak vjeruju da bi škola trebala biti poput maternice - izolirana od vanjskog svijeta kako bi učenici mogli steći emocionalnu udobnost, ali ne i intelektualni razvoj ili otpornost. Čini se da se fokus stavlja na osjećaje učenika, a ne na njihov ukupni rast. [46]
Kao što su istakli mnogi komentatori, dogma samopoštovanja brka uzrok i posljedicu. Samopoštovanje je rezultat napora, a ne preduvjet uspjeha. Drugim riječima, osjećati se dobro ne vodi uspjehu, ali čovjek se osjeća dobro nakon što postane uspješan.
Ovakva pogrešna koncepcija samopoštovanja sporedni je proizvod psihoterapijskog stila obrazovanja koji se uzdiže od 1960-ih. Psihoterapijsko obrazovanje završilo je indoktriniranjem velikog broja mladih ljudi osjećajem ovlasti i žrtve. Stout definira uobičajeni način razmišljanja kao: „Želim raditi što želim, kako želim i kada želim, i ništa i nitko me neće zaustaviti“.
Američko obrazovanje pretjeruje sa idejama slobode i egocentričnosti u ime sentimentalnog samopoštovanja. Ovaj stil obrazovanja proizvodi generaciju mladih koji ne cijene moral i ne preuzimaju odgovornost. Brinu samo o svojim vlastitim osjećajima, a ne o osjećajima drugih ljudi. Oni teže uživanju, a pokušavaju izbjeći trud, žrtvu i patnju. To je uništilo moral američkog društva.
e. Infiltracija obrazovanja
Kontrola nad američkim srednjoškolskim i osnovnoškolskim obrazovanjem
Dugo vremena nakon osnivanja SAD-a, savezna vlada nije bila uključena u obrazovanje; te su odluke prepuštene crkvi i svakoj državnoj vladi. Savezna vlada je 1979. godine osnovala Odjel za obrazovanje (ED - Department of Education). Ovlasti ED-a od tada su proširene. Trenutno njegova moć nad obrazovnim strategijama i raspodjelom proračuna za obrazovanje daleko nadmašuje ono što je nekad imao. Roditelji, školski okruzi i državne vlade, koje su imale veće uloge u obrazovanju, sve su više prisiljene izvršavati naredbe državnih službenika. Roditelji i školski okruzi postupno su izgubili moć odlučivanja o tome što će se podučavati i kako to podučavati u školama.
Snaga sama je neutralna - oni koji upravljaju njome mogu činiti ili dobro ili loše. Centralizacija moći sama po sebi nije nužno loša stvar. Pitanje je kako osoba ili institucija koristi svoju moć i koji su joj ciljevi. Centralizacija moći u američkom obrazovanju važno je pitanje jer se marksizam infiltrirao u sve razine vladinih agencija, posebno u centralnu birokraciju. Pod takvim okolnostima, jednom kada se donese pogrešna odluka, njezin utjecaj je sveobuhvatan i nekolicina preostalih bistroumnih ljudi ne mogu je ispraviti.
Kao što je objasnio pisac i bivši učitelj B.K. Eakman, jedan od rezultata centralizacije moći u američkom obrazovanju je da službenici zaduženi za obrazovanje u kratkom roku ne mogu vidjeti kako se postepeno razvijaju nove strategije i koliki utjecaj kroz duže vremensko razdoblje imaju. Mnogi se ljudi bave ograničenim opsegom poslova. Iako neki događaji mogu izazvati sumnju, većina ljudi nema vremena, energije, resursa ili hrabrosti da sami istraže svoje sumnje. Čak i ako se pobude nečije sumnje u nekim slučajevima, bez drugih dijelova slagalice, ne mogu učiniti ništa više nego pokoriti se onome što su im rekli njihovi supervizori. Tako svi postaju dio gigantskog stroja. Teško im je vidjeti posljedice njihovih odluka na studente i društvo, i kao rezultat toga, moralna odgovornost im se umanjuje. [48] Komunizam može iskoristiti slabosti ovog sustava i razbiti obranu društva jednu po jednu.
Nadalje, nastavnički fakulteti, izdavačke kuće, organizacije za akreditaciju obrazovanja i ustanove za akreditaciju nastavnika imaju odlučujući utjecaj na obrazovanje i stoga svi postaju metama infiltracije.
Uloga učiteljskih sindikata
Deveto poglavlje ove knjige govori o tome kako komunizam manipulira i koristi sindikate. Učiteljski sindikati postali su jedan od ključnih razloga neuspjeha američkog obrazovanja. Ovi sindikati ne brinu o podizanju kvalitete obrazovanja, već postaju profesionalne organizacije koje nagrađuju neuspjeh, štite nesposobnost i žrtvuju savjesne učitelje koji žele dati svoj doprinos u svojem polju i koji se istinski posvećuju podučavanju učenika.
Tracey Bailey bila je učiteljica u srednjoj školi koja je 1993. godine osvojila nagradu Nacionalnog učitelja godine. [49] Tada je upravitelj Američke udruge učitelja (AFT) rekao da mu je drago što je član sindikata osvojio ovu prestižnu čast. Međutim, istina je da Bailey više nije bila član AFT-a. Bailey vjeruje da su veliki učiteljski sindikati upravo razlog neuspjeha američkog javnog obrazovanja - oni su dio problema, a ne rješenje. Drži da su sindikati jednostavno posebna interesna skupina koja štiti status quo i stup sustava koji nagrađuje osrednjost i nesposobnost. [50]
Veliki američki učiteljski sindikati imaju adekvatna sredstva i neizmjeran utjecaj te su svrstani u jednu od najvažnijih političkih lobističkih skupina u državi. Učiteljski sindikati postali su glavna prepreka koja koči benigne reforme u obrazovnom sustavu. Na primjer, Kalifornijsko udruženje učitelja (CTA) pri AFT-u ima ogroman iznos prikupljenih sredstava od svojih članova koje koriste za proguravanje novih zakona i za političke donacije. Kalifornija je 1991. godine u svoj državni ustav pokušala ubaciti Propoziciju 174, dopuštajući obiteljima da koriste školske bonove koje im je dostavila državna vlada kako bi mogle birati najbolje škole za svoju djecu. Međutim, CTA je blokirao prijedlog i čak prisilio školu da odustane od svog komercijalnog ugovora s franšizom koja radi hamburgere koja je donirala 25.000 dolara za taj pothvat. [51]
Isključivanje obiteljskog utjecaja kod obrazovanja djece
Drugi ključni cilj komunizma je udaljavanje djeteta od roditelja čim se rodi, kako bi ih umjesto roditelja odgajala zajednica ili nacija. Ovo nije lak zadatak, ali stvari se u tišini kreću u tom smjeru.
U komunističkim zemljama studente "buržoaske" klase potiče se da prekidaju vezu s roditeljima. Pored toga, obrazovanje usmjereno na ispite produžava vrijeme koje učenici moraju provesti u školi, smanjujući tako utjecaj koji roditelji mogu imati nad svojom djecom. U zapadnim se zemljama koriste različiti pristupi koji isključuju utjecaj obitelji na obrazovanje djece. To uključuje produženje vremena provedenog u školi, spuštanje minimalne dobne granice za pohađanje škole, sprječavanje učenika da nose udžbenike i nastavne materijale kući i obeshrabrivanje učenika da sa roditeljima podijele kontroverzne teme koje su naučili u razredu.
Predmeti poput „Pojašnjenja vrijednosti“ pokušavaju odvojiti učenike od roditelja. Roditelj učenika, koji je pohađao predmet Potraga (Quest), komentirao je: „Činilo se kao da su roditelji uvijek prikazani u lošem svjetlu. Priča bi bila o ocu i njegovom sinu, recimo; a otac je uvijek bio zapovjednički nastrojen, uvijek prestrog, uvijek nepošten." Često, podtekst ovih predmeta je „vaši roditelji vas ne razumiju, ali mi da."[52]
Ponekad, zbog zakonskih zahtjeva, učenici moraju prvo dobiti roditeljsku suglasnost prije nego što mogu sudjelovati u određenim aktivnostima. U takvim prilikama, nastavnici ili školsko administrativno osoblje često koriste pogrešne i dvosmislene riječi kako bi roditeljima bilo teško saznati detalje tih aktivnosti za koje potpisuju suglasnost. Ako se roditelji žale, školske vlasti ili školski okrug imaju metode kojima rješavaju žalbe: odugovlačenje, smanjivanje odgovornosti ili rješavanje žalbi samo na papiru. Na primjer, mogli bi reći da roditelji nemaju stručno znanje odgajatelja, da i drugi školski okruzi rade isto, da se nitko osim njih ne žali i tako dalje.
Većina roditelja nema vremena ni resursa da se dugo raspravlja sa školom ili školskim okrugom. Štoviše, kad učenik odraste za nekoliko godina, napustit će školu. Roditelji će općenito odlučiti šutjeti. U međuvremenu, dijete je u školi gotovo talac, a roditelji se ne usuđuju uvrijediti školske vlasti. Nemaju drugog izbora nego da se suzdrže od prosvjeda. Kada roditelji protestiraju protiv školskih praksi, školske vlasti mogu ih proglasiti ekstremistima, buntovnicima, religioznim bigotima, fanaticima, fašistima i slično. Čineći to, školske vlasti odvraćaju ostale roditelje od iznošenja prigovora. [53]
Zbunjujući i nejasan obrazovni žargon
U predgovoru svoje knjige „Namjerno nesmetano zaglupljivanje Amerike“ (The Deliberate Dumbing Down of America) Iserbyt ističe problem:
"Razlog zbog kojeg Amerikanci ne razumiju ovaj rat je taj što se vodi potajno - u školama naše nacije, ciljajući na našu djecu koja su u učionicama u zatočeništvu. Vođa ovog rata koristi vrlo sofisticirane i učinkovite alate:
• hegelijanska dijalektika (zajedničko stajalište, konsenzus i kompromis)
• stupnjevanje (dva koraka naprijed, jedan korak unatrag)
• semantička obmana (redefiniranje uvjeta za postizanje sporazuma bez razumijevanja). “
O ovom fenomenu pisao je i Phillis Schlafly. U predgovoru svoje knjige, Zlostavljanje djece u učionici (Child Abuse in the Classroom), rekla je da satovi psihoterapije koriste niz posebnih pojmova kako bi spriječili roditelje da razumiju pravu svrhu i metode takvih predmeta. Ti pojmovi uključuju modifikaciju ponašanja, kritičko razmišljanje višeg reda, moralno rasuđivanje i tako dalje. [54]
Desetljećima su američki nastavnici stvarali zasljepljujuću paletu pojmova poput konstruktivizma, kooperativnog učenja, iskustvenog učenja, dubokog razumijevanja, rješavanja problema, obrazovanja utemeljenog na istraživanju i ishodima, personaliziranog učenja, konceptualnog razumijevanja, proceduralnih vještina, cjeloživotnog učenja, interaktivne nastave i tako dalje. Previše ih je za popisati. S jedne strane, neki se pojmovi čine razumnim, ali istraga konteksta pojmova i onoga čemu oni vode otkriva da je njihova svrha diskreditacija tradicionalnog obrazovanja i promicanje odustajanja od obrazovanja. Oni su primjeri ezopovskog ili orvelovskog jezika, pri čemu je ključ interpretacije izvrnuti značenja. [55]
Velike promjene predmeta i udžbenika
Knjiga Nitko se ne usudi nazvati to izdajom (None Dare Call It Treason), objavljena 1960-ih, analizira program reforme udžbenika 1930-ih. Ta je reforma kombinirala sadržaje iz različitih disciplina, kao što su povijest, geografija, sociologija, ekonomija i politologija, u skup udžbenika. Ovaj je skup knjiga odustao od sadržaja, sustava vrijednosti i načina kodifikacije tradicionalnih udžbenika. „Anti-religijska pristranost je veoma izražena; toliko je otvorena bila propaganda za socijalističku kontrolu nad životima ljudi", [56] da su udžbenici narušavali američke heroje i američki Ustav.
Ovaj je skup udžbenika bio vrlo velik i nije potpadao u područje nijedne tradicionalne discipline; prema tome, stručnjaci u raznim disciplinama nisu na to obratili puno pažnje. Mnogo godina kasnije, kad je javnost shvatila problem i počela mu se suprotstavljati, pet milijuna učenika već je odgojeno putem takvih materijala. Danas se u osnovnim i srednjim školama u SAD-u povijest, zemljopis, građanski odgoj i tako dalje svrstavaju u kategoriju "društvenih studija", i ideja koja stoji iza njih ista je.
Da su promjene udžbenika bile transparentne, stručnjaci i roditelji bi ih doveli u pitanje. Novo uređeni udžbenici, koji kombiniraju nekoliko predmeta zajedno, ne pripadaju nikakvoj jasnoj predmetnoj taksonomiji, tako da stručnjaci imaju poteškoća prosuđivati sadržaj izvan vlastite profesije, što olakšava udžbenicima da prođu reviziju i budi prihvaćeni od strane školskog okruga i društva.
Nakon deset ili dvadeset godina, neki ljudi mogu vidjeti zavjeru iza ovog skupa udžbenika. Međutim, kad su bili spremni govoriti, učenici su već odrasli i nastavnici su se već bili navikli na nove udžbenike i nastavne metode. Tada je bilo nemoguće vratiti udžbenike u njihov tradicionalni oblik. Čak i ako mali broj ljudi shvati ozbiljne nedostatke udžbenika, javnost ne čuje njihov glas i manje je vjerojatno da će utjecati na procese donošenja odluka. Ako su suprotni glasovi glasniji, to je prilika za pokretanje sljedećeg kruga reformi, dodatno razrjedivši tradicionalni sadržaj i umetnuti ljevičarske ideje. Nakon nekoliko rundi reformi, nova generacija učenika tako se odvaja od tradicije, pa je povratak gotovo nemoguć.
Ažuriranja američkih udžbenika obavljena su vrlo brzo. Neki kažu da je to zato što je znanje ubrzano raslo. Međutim, u stvari, osnovna znanja koja ćemo steći u osnovnoj i srednjoj školi ne mijenjaju se mnogo. Pa zašto je objavljeno toliko knjiga i stalno ih se ponovno tiska? Površni razlog je taj što se izdavači međusobno natječu. Površno gledano, u cilju ostvarivanja profita, ne žele da studenti više godina upotrebljavaju isti skup udžbenika, ali na dubljoj razini, baš kao što je reorganizacija sadržaja udžbenika, postupak se koristio za iskrivljavanje nastavnih materijala za sljedeću generaciju.
Reforma obrazovanja: dijalektička borba
Od 1950-ih i 1960-ih, američko obrazovanje provelo je niz reformi, ali nijedna nije donijela očekivana poboljšanja. SAT-ovi rezultati američkih studenata 1981. godine dosegli su rekordno nisku razinu, što je pokrenulo objavljivanje izvještaja Ugrožena nacija (A Nation at Risk) i kretanja "natrag osnovama" u obrazovanju. Kako bi promijenili neugodno stanje obrazovanja u Sjedinjenim Američkim Državama, nekoliko uprava od 1990-ih uzastopno je pokrenulo velike reforme, bez ikakvog učinka. Oni ne samo da nisu pomogli, već su donijeli i probleme koje je bilo još teže riješiti. [57]
Vjerujemo da većina ljudi uključenih u reformu obrazovanja iskreno želi učiniti dobre stvari za učenike i društvo, ali zbog utjecaja različitih pogrešnih misli, njihove namjere često im se obije o glavu. Rezultati mnogih tih reformi završavaju promicanjem komunističkih ideja. Kao i u drugim poljima, infiltracija obrazovne reforme ne treba osvojiti sve u jednoj bitci. Uspjeh reforme nije njezin cilj. Zapravo je svaka reforma na početku svog osmišljavanja osuđena na neuspjeh kako bi pružila izgovor za sljedeću reformu. Svaka reforma je veće odstupanje, a svaka ljude čini otuđenijima od tradicije. Ovo je dijalektika borbe - jedan korak natrag, a zatim dva koraka naprijed. Na ovaj način ljudi neće žaliti zbog kolapsa tradicije, već će se pitati: "Tradicija - što to znači?"
3. Cilj: Uništiti obrazovanje na Istoku i Zapadu
S ciljem korumpiranja obrazovanja na Zapadu, komunizam može čekati stotine godina ako je potrebno i postići svoj cilj progresivnim obrazovanjem tijekom generacija. Kina posjeduje čvrste kulturne tradicije 5000 godina stare. Međutim, zahvaljujući specifičnim povijesnim uvjetima u vrijeme kada su komunisti došli na vlast, oni su mogli iskoristiti mentalitet kineskog naroda da traži brz uspjeh i momentalnu dobrobit. To je navelo kineski narod da prihvati radikalna sredstva koja su ih brzo odvojila od tradicije u samo nekoliko desetljeća. Na ovaj način, komunizam je postigao svoj cilj korumpiranja obrazovanja i ljudi u Kini.
Početkom 20. stoljeća, kada je Deweyevo progresivno obrazovanje počelo nagrizati SAD, njegovi su se etnički kineski sljedbenici vratili u Kinu i postali pioniri modernog kineskog obrazovanja. Britanski topovi uništili su samopoštovanje kineskog naroda, a intelektualci su bili željni pronaći način kako bi ojačali naciju. Komunisti su iskoristili ove uvjete da pokrenu takozvani Pokret nove kulture (New Culture Movement) koji je odbacio kineske tradicije.
Pokret koji je napao kulturu bio je proba za Kulturnu revoluciju 1960-ih. Pokret Nove kulture ima tri glavna predstavnika: Deweyev učenik, Hu Shi; Chen Duxiu, jedan od osnivača Komunističke partije Kine; i Lu Xun, kojeg je Mao Zedong kasnije pohvalio kao "glavnog zapovjednika kineske kulturne revolucije". Li Dazhao, još jedan osnivač Komunističke partije Kine, također je preuzeo važnu ulogu u kulturnom pokretu u kasnijem razdoblju.
Kritizirajući Kinu zbog grešaka njezina tradicionalnog puta razvoja, Pokret nove kulture pripisao je akumuliranu slabost Kine u posljednjih stotinu godina tradicionalnoj konfucijskoj kulturi i zalagao se za odbacivanje konfucijanizma. Tradicionalna kultura viđena je kao "stara kultura", dok se sva zapadnjačka kultura tretirala kao nova. Kritizirana su tradicionalna uvjerenja zbog nepoštovanja ideja znanosti i demokracije. Taj je pokret bio preteča žestokom pokretu četvrtog svibnja i pokrenuo je prvi val temeljite subverzije tradicionalne etike i vrijednosti. Istodobno je postavio temelje marksizmu infiltrirati Kinu sa Zapada, omogućujući mu da se iskorijeni, klija i raste.
U obrazovanju je najveća šteta koju je nanio Pokret nove kulture bila kampanja za promicanje promjenu pismenog kineskog jezika. Kao što zagovara Hu Shi, osnovne škole su promijenile stil učenja kineskog jezika umjesto da upotrebljavaju domaći kineski jezik. Kao rezultat toga, nakon jedne generacije, većina Kineza jedva je znala čitati i razumjeti klasični kineski. To je značilo da su Knjiga promjena (The Book of Changes), Proljetni i Jesenski ljetopisi (Spring and Autumn Annals), Dao De Jing, Unutrašnji klasik žutog cara (Yellow Emperor’s Inner Classic) (Huangdi Neijing) i druge tradicionalne knjige sada nedostupne običnom studentu. Umjesto toga, oni su tretirani kao ezoterični sadržaji za specijalizirano istraživanje znanstvenika. 5000 godina slavne kineske civilizacije pretvoreno je u puki ukras.
Tijekom razvijanja kineske kulture, bogom je dan aranžman da se pisani klasični kineski jezik odvoji od govornog jezika. U Kini je tijekom povijesti bilo mnogo velikih razmjera različitih etničkih grupa i višestrukih selidbi kineskog kulturnog gravitacijskog centra; stoga se govorni jezik neprestano mijenjao. No, zbog odvajanja između govornog jezika i klasičnog kineskog koji se koristi u pisanju, klasični kineski ostao je uglavnom nepromijenjen. Studenti dinastije Qing još uvijek su mogli čitati i razumjeti dinastiju Song i Tang, pa čak i klasike prije dinastije Qin. To je omogućilo da se tradicionalna kineska kultura i literatura prenose, neprekinuti, kroz tisuće godina.
Međutim, komunizam je uzrokovao odvajanje Kineza od svojih kulturnih korijena kroz jezik. Istovremeno, kombinirajući pisani jezik s govornim jezikom, postalo je lakše zamijeniti devijantne riječi i izraze, te tako odgurnuti kineski narod još dalje od tradicije.
Kampanje za pismenost i popularizaciju kulture u osnovnoškolskom obrazovanju koje je Kineska komunistička partija (KPK) preuzela prije i nakon njene uspostave podvrgnulo je svoju zarobljenu publiku izravnom i eksplicitnom ispiranju mozga. Na primjer, prvih nekoliko fraza koje su učenici naučili na nastavi pismenosti i prve godine osnovne škole bili su propaganda poput "nek' nam dugo živi predsjednik Mao", "zlo staro društvo" i "zli američki imperijalizam", izrazi koji u potpunosti ilustriraju klasnu borbu temeljenu na mržnji, sustavu koji je zahtijevala Partija.
U usporedbi s devijantnim idejama koje progresivno obrazovanje umeće u dječje knjige (poput Heather ima dvije mame), iako se u metodi razlikuju, oba su pokreta u biti oblik ideološke indoktrinacije namijenjene mladima. Kineska djeca koja se odgajaju na taj način odrastaju obranjujući tiranski režim KPK-a na svoju vlastitu inicijativu, omalovažavajući i grdeći ljude koji govore o univerzalnim vrijednostima. Djeca obrazovana na Zapadu odrastaju i postaju dio gnjevnih studentskih gomila koje sprečavaju govornike da govore o tradicionalnim vrijednostima i optužuju ih za diskriminaciju.
Nedugo nakon što je KPK uspostavio svoj režim, započeo je kampanju za reformu misli, a protiv intelektualaca, usredotočujući se na sveučilišne kampuse i srednje škole. Njezini su glavni ciljevi bili reformirati pogled na život intelektualaca, prisiliti ih da napuste tradicionalna moralna načela i odreknu se filozofije da prvo poboljšaju sebe prije nego što to prošire na obitelj, državu i svijet. Koristila je marksistički klasni pogled na svijet i život, iz perspektive klase "proletarijata".
Osobito su profesori starijih generacija morali opetovano kritizirati sebe, priznavati nepravde i prihvaćati da su ih kolege i studenti nadziru i kritiziraju i prijavljuju. Čak su prisiljavani podsvjesno priznati i eliminirati „kontra-revolucionarne misli“, koje su nazivane agresijom protiv klase proletarijata. Naravno, ovo je bilo mnogo intenzivnije od današnjeg treninga socijalne osjetljivosti. Neki nisu bili u stanju podnijeti poniženje i stres te su počinili samoubojstvo. [58]
Nakon toga, KPK je započela prilagodbu fakulteta i odjela na sveučilištima. To je umanjilo, spojilo ili eliminiralo odjele poput filozofije, sociologije i onih povezanih s humanističkim znanostima, ostavljajući mnoga sveobuhvatna sveučilišta samo sa sovjetskim i inženjerskim odjelima. To je bilo zato što KPK nije bila u stanju tolerirati prijetnju svojoj tiranskoj vladavini iz bilo koje neovisne ideološke političke perspektive i društvenih pitanja. To je bilo povezano sa fakultetima humanističkih znanosti, koji su u doba Republike Kine imali akademsku slobodu. U isto vrijeme, proučavanje marksističke politike i filozofije postalo je obvezno za sve studente. Cijeli je postupak završen u roku od dvije do tri godine. Na Zapadu je komunizmu trebala čitava generacija da uspostavi nove discipline s ciljem ideološke indoktrinacije i ubrizgavanja marksističke misli u sveučilišta. Iako se brzina jako razlikovala, postignuti su slični rezultati.
KPJ je 1958. godine započela svoju revoluciju u obrazovanju, koja je imala sljedeće istaknute značajke:
Kao prvo, obrazovanje je naglašeno kao sredstvo koje treba služiti proletarijatu. Studenti su, pod vodstvom odbora partije, bili organizirani za pripremu nastavnih planova i programa. Na sveučilištu u Pekingu 60 studenata na odjelu kineskog jezika napisalo je traktat od 700 000 znakova pod nazivom Povijest kineske književnosti u samo 30 dana (the History of Chinese Literature in only 30 days). [59]
To je u potpunosti naglasilo temeljno uvjerenje progresivnog obrazovanja da bi metode podučavanja trebale biti „usredotočene na studente“, usredotočene na „istraživačko učenje“ i „kooperativno učenje“, to jest, što i na koji način naučiti, sve su trebali raspraviti i odlučiti učenici sami. Cilj je bio jasan: uklanjanje "praznovjernih uvjerenja" u autoritetnim figurama (čemu je cilj bio potaknuti protu-tradicijski stav), povećavanje egocentričnosti učenika i postavljanje temelja za pobunu tijekom kulturne revolucije koja dolazi.
Drugo, obrazovanje i produktivna radna snaga trebali bi biti povezani. Svaka škola imala je vlastitu tvornicu, a tijekom Velikog skoka naprijed (Great Leap Forward) učitelji i učenici su talili čelik i obrađivali zemlju. Čak je i sveučilište koje se prije fokusiralo na društvene discipline, poput kineskog sveučilišta Renmin, upravljalo sa 108 tvornica. Na papiru, studenti su "učili radeći", ali zapravo nisu ništa naučili.
U kasnijoj fazi kulturne revolucije studenti su bili mobilizirani kako bi uništili sve oblike kulturne baštine povezane s tradicionalnom kulturom, bilo one opipljive ili nematerijalne (detalje potražite u šestom poglavlju). To opet imitira kontra-kulturni pokret koji se odvijao na Zapadu. Nakon što je započela kulturna revolucija, Mao je smatrao da se situacija "buržoaskih intelektualaca" koji vladaju školama ne bi trebala nastaviti. Dana 13. lipnja 1966. godine, KPK je objavila obavijest o reformi prijema na sveučilišta i započela „kampanju korektivnih akcija“: ukinuti su sveučilišni prijemni ispiti i veliki broj studenata „radnika-seljaka-vojnika“ je upisano na fakultete.
Film "Raskid sa starim idejama" (Breaking With Old Ideas), proizveden tijekom Kulturne revolucije, odražavao je razlog ove reforme: "Mladić koji je odrastao na siromašnoj farmi nije dovoljno pismen, ali žuljevi na njegovim rukama steknuti napornim poljoprivrednim radom kvalificiraju ga za upis. “Ravnatelj škole kaže:„ Možete li nas kriviti za njihovu nisku razinu pismenosti? Ne! Ovaj dug trebaju podmiriti nacionalisti, zemljoposjednici i kapitalistička klasa [tlačitelji]! "
Na Zapadu je postojao profesor koji je objavio članak tvrdeći da ispiti iz matematike vode rasnoj diskriminaciji (jer učenici određenih etničkih manjinskih skupina imaju niže ocjene iz matematike u usporedbi s bijelim učenicima). [60] Drugi profesor objavio je rad u kojem je rekao da matematički standardi, temeljeni na višim rezultatima muških učenika, dovode do spolne diskriminacije kod žena kad vrijedi isti standard za oba spola. [61] Kvalificiranje studenata za sveučilište na temelju njihovih žuljeva i pripisivanje nižih bodova iz ispita iz matematike rasnoj i spolnoj diskriminaciji su metode koje komunizam koristi kako bi zaglupio studente i zaustavio njihov intelektualni rast.
Nakon Kulturne revolucije, Kina je nastavila održavati prijemni ispit za sveučilišta. Od tada je priprema za taj ispit bila krajnji cilj osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja. Pod ovim utilitarističkim obrazovnim sustavom mnogi su učenici postali strojevi koji su učili samo da polože ispite, bez sposobnosti samostalnog razmišljanja ili razlikovanja ispravnog od pogrešnog. U isto vrijeme, marksistička filozofija, politika i ekonomija tvrdoglavo su ostali obvezni ispitni predmeti.
U glavama učenika koji su odsječeni od tradicije, standardi ispravnog i pogrešnog, i dobra i zla, vrednuju se prema komunističkim standardima. Nakon terorističkog napada 11. rujna mnogi su se učenici radovali. Učenici osnovne škole izjavljivali su da žele postati korumpirani službenici kad odrastu. Sveučilišni studenti se prostituiraju i postaju surogat majke za novac.
Komunizam je preoteo mlađu generaciju.
Zaključak: Povratak tradicionalnom obrazovanju
Na obrazovnom sustavu počiva budućnost zemlje, nacije i same ljudske civilizacije. To je dugoročni pothvat čiji se utjecaj proteže kroz stoljeća ili čak tisućljeća. Osvrnuvši se na posljednjih stotinu godina, američki obrazovni sustav gotovo je slomljen infiltracijom i utjecajem komunističke ideologije. Roditelji i učitelji imaju vezane ruke i ne mogu učenicima pružiti kvalitetno obrazovanje. Škole, koje su trebale njegovati talenate učenika, umjesto toga su im popuštale i odvele na krivi put. Cijelo je društvo duboko zabrinuto zbog nedostatka morala kod učenika, niske razine vještina, krhke psihe i loših navika, kao i kaotičnih, antinacionalnih i antisocijalnih trendova u koje su se uhvatili. Sile zla koje proždiru potomke i budućnost čovječanstva.
Među 45 ciljeva navedenih u klasiku Goli komunist (The Naked Communist) iz 1958. godine, ciljevi obrazovanja su sljedeći: „Preuzmite kontrolu nad školama. Koristite ih kao pojaseve transmisije za socijalizam i trenutnu komunističku propagandu. Ublažite nastavni plan i program. Preuzmite kontrolu nad udruženjima nastavnika. Partijski program stavite u udžbenike. "[62]
Gledajući američko obrazovanje, ti ciljevi nisu samo postignuti, već je situacija postala još gora. Američka kultura zbog političke i ekonomske snage SAD-a predmet je divljenja i oponašanja od strane zemalja širom svijeta. Većina zemalja koristi SAD kao model za reformu obrazovanja. Američki koncepti podučavanja, nastavni materijali, nastavne metode i prakse upravljanja školom zahvatili su mnoge zemlje. Dakle, u određenoj mjeri promjena američkog obrazovanja jednaka je promjeni obrazovanja u cijelom svijetu.
Kako na početku Kreacije, tako i kad je ljudska civilizacija postala pokvarena, rađaju se prosvijećena bića ili sveci. Ta prosvijetljena bića ili sveci upravo su skupina ljudi poznata kao "učitelji". Na primjer, Sokrat, utemeljitelj drevne grčke civilizacije, bio je učitelj. U evanđeljima je Isus sebe nazivao učiteljem. Sakyamuni Buda ima deset imena, od kojih je jedno „učitelj neba i čovjeka“. Konfucije je bio edukator, a Lao Zi je bio Konfucijev učitelj. Oni su ljudima govorili kako biti čovjek, kako poštovati boga, kako se slagati s drugima i kako poboljšati moral.
Ova prosvijetljena bića i sveci najveći su edukatori čovječanstva. Njihove su riječi oblikovale najveće civilizacije i postale temeljna klasika svih civilizacija. Vrijednosti koje podučavaju i načini poboljšanja morala omogućuju svakom pojedincu postizanje duhovne transcendencije i zdravlja. Pojedinci zdravog uma od ključne su važnosti za društveno zdravlje. Nije čudno da su ovi najveći edukatori došli do sličnog zaključka: Svrha obrazovanja je njegovanje dobrog karaktera.
Istočno i Zapadno klasično obrazovanje, koje se prakticira tisućama godina, baštini kulturu koju je bog dao ljudima i zadržava takva dragocjena iskustva i resurse. Prema duhu klasičnog obrazovanja, i talent i integritet važni su kriteriji za ocjenjivanje uspjeha obrazovanja. U procesu oživljavanja tradicije ljudskog obrazovanja, blago klasičnog obrazovanja vrijedno je očuvanja, istraživanja i učenja.
Ljudi s visokim moralnim vrijednostima sposobni su samoupravljati. To je društvena norma kojoj su se nadali oci-osnivači Amerike. Oni moralno plemeniti dobit će božje blagoslove, a kroz marljivost i mudrost dobit će materijalno obilje i duhovno zadovoljstvo. Još važnije, ljudi visokog morala dopuštaju da se društvo širi i traje generacijama. Ovo su učenja prosvijetljenih bića i svetaca, najvećih prosvjetara čovječanstva, o tome kako se današnji ljudi mogu vratiti tradiciji.
Reference
[1] Robby Soave, “Elite Campuses Offer Students Coloring Books, Puppies to Get Over Trump,” Daily Beast,
https://www.thedailybeast.com/elite-campuses-offer-students-coloring-books-puppies-to-get-over-trump.
[2] Elizabeth Redden, “Foreign Students and Graduate STEM Enrollment,” Inside Higher Ed, October 11, 2017, https://www.insidehighered.com/quicktakes/2017/10/11/foreign-students-and-graduate-stem-enrollment.
[3] G. Edward Griffin, Deception Was My Job: A Conversation with Yuri Bezmenov, Former Propagandist for the KGB, (American Media, 1984).
[4] Scott Jaschik, “Professors and Politics: What the Research Says,” Inside Higher Ed, February 27, 2017, https://www.insidehighered.com/news/2017/02/27/research-confirms-professors-lean-left-questions-assumptions-about-what-means.
[5] Ibid.
[6] Ibid.
[7] Ibid.
[8] “The Close-Minded Campus? The Stifling of Ideas in American Universities,” American Enterprise Institute website, June 8, 2016, https://www.aei.org/events/the-close-minded-campus-the-stifling-of-ideas-in-american-universities/.
[9] Fred Schwartz and David Noebel, You Can Still Trust the Communists… to Be Communists (Socialists and Progressives too) (Manitou Springs, Colo.: Christian Anti-Communism Crusade, 2010), 2–3.
[10] Zygmund Dobbs, “American Fabianism,” Keynes at Harvard: Economic Deception as a Political Credo. (Veritas Foundation, 1960), Chapter III.
[11] Robin S. Eubanks, Credentialed to Destroy: How and Why Education Became a Weapon (2013), 26.
[12] Walter Williams, More Liberty Means Less Government: Our Founders Knew This Well (Stanford: Hoover Institution Press, 1999), 126.
[13] David Macey, “Organic Intellectual,” The Penguin Dictionary of Critical Theory (London: Penguin Books, 2000), 282.
[14] Karl Marx, “Theses On Feuerbach” (Marx/Engels Selected Works, Volume One), 13–15.
[15] Bruce Bawer, The Victims’ Revolution: The Rise of Identity Studies and the Closing of the Liberal Mind (New York: Broadside Books, 2012), Chapter 1.
[16] Ibid.
[17] Franz Fanon, The Wretched of the Earth, trans. Constance Farrington (New York: Grove Press, 1963), 92.
[18] Jean Paul Sartre, “Preface,” The Wretched of the Earth, by Franz Fanon, 22.
[19] Roger Kimball, Tenured Radicals: How Politics Has Corrupted Our Higher Education, revised edition (Chicago: Ivan R. Dee, 1998), 25–29.
[20] Jonathan Culler, Literary Theory: A Very Short Introduction (Oxford: Oxford University Press, 1997), 4.
[21] Fredrick Jameson, The Political Unconscious: Narrative as a Socially Symbolic Act (Ithaca, NY: Cornell University Press, 1981), Chapter 1.
[22] Roger Kimball, “An Update, 1998,” Tenured Radicals: How Politics Has Corrupted Our Higher Education, 3rd Edition (Chicago: Ivan R. Dee, 2008), xviii.
[23] Karl Marx, “The German Ideology” (Progress Publishers, 1968).
[24] “Most Cited Authors of Books in the Humanities, 2007,” Times Higher Education, https://www.uky.edu/~eushe2/Bandura/BanduraTopHumanities.pdf.
[25] Joshua Phillip, “Jordan Peterson Exposes the Postmodernist Agenda,” The Epoch Times, June 21, 2017, https://www.theepochtimes.com/jordan-peterson-explains-how-communism-came-under-the-guise-of-identity-politics_2259668.html.
[26] Roger Kimball, “The Perversion of Foucault,” The New Criterion, March 1993, https://www.newcriterion.com/issues/1993/3/the-perversions-of-m-foucault.
[27] David Horowitz and Jacob Laksin, One Party Classroom (New York: Crown Forum, 2009), 51.
[28] Ibid., 51–52.
[29] Bawer, The Victims’ Revolution: The Rise of Identity Studies and the Closing of the Liberal Mind, Chapter 3.
[30] Horowitz and Laksin, One Party Classroom, 3.
[31] David Horowitz, The Professors: The 101 Most Dangerous Academics in America (Washington D.C.: Regnery Publishing, Inc., 2013), 84–5.
[32] Horowitz and Laksin, One Party Classroom, 212.
[33] David Horowitz, Indoctrinate U.: The Left’s War against Academic Freedom (New York: Encounter Books, 2009), Chapter 4.
[34] Ibid.
[35] Horowitz and Laksin, One Party Classroom, 1–2
[36] Quoted from http://www.azquotes.com/author/691-Bill_Ayers.
[37] Horowitz, The Professors: The 101 Most Dangerous Academics in America, 102.
[38] “Who Won the Civil War? Tough Question,” National Public Radio, November 18, 2014, https://www.npr.org/sections/theprotojournalist/2014/11/18/364675234/who-won-the-civil-war-tough-question.
[39] “Summary of Our Fading Heritage: Americans Fail a Basic Test on Their History and Institutions,” Intercollegiate Studies Institute Website, https://www.americancivicliteracy.org/2008/summary_summary.html.
[40] “Study: Americans Don’t Know Much About History,” July 17, 2009, https://www.nbclosangeles.com/news/local/Study-Americans-Dont-Know-About-Much-About-History.html.
[41] Howard Zinn, A People’s History of the United States (New York: Harper Collins, 2003).
[42] Horowitz, The Professors: The 101 Most Dangerous Academics in America, 74.
[43] Dinesh D’ Souza, Illiberal Education: The Politics of Race and Sex on Campus (New York: The Free Press, 1991), 71.
[44] Paul Samuelson, “Foreword,” in The Principles of Economics Course, eds. Phillips Saunders and William B. Walstad (New York: McGraw-Hill College, 1990).
[45] Alan D. Sokal, “Transgressing the Boundaries: Toward a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity,” Social Text No. 46/47 (Spring–Summer, 1996), 217–252.
[46] Alan D. Sokal, “A Physicist Experiments with Cultural Studies,” Lingua Franca (June 5, 1996). Available at http://www.physics.nyu.edu/faculty/sokal/lingua_franca_v4/lingua_franca_v4.html.
[47] Alan D. Sokal, “Parody,” “All Things Considered,” National Public Radio, May 15, 1996, https://www.npr.org/templates/story/story.php?storyId=1043441.
[48] Alan D. Sokal, “Revelation: A Physicist Experiments with Cultural Studies,” in Sokal Hoax: The Sham That Shook the Academy, ed. The Editors of Lingua Franca (Lincoln, NE: University of Nebraska Press, 2000), 52.
[49] Thomas Sowell, Inside American Education: The Decline, The Deception, The Dogma (New York: The Free Press, 1993), 212–213.
[50] Donald Alexander Downs, Restoring Free Speech and Liberty on Campus (Oakland, CA: Independent Institute, 2004), 51.
[51] Eugene Volokh, “UC Teaching Faculty Members Not to Criticize Race-Based Affirmative Action, Call America ‘Melting Pot,’ and More,” The Washington Post, June 16, 2015, https://www.washingtonpost.com/news/volokh-conspiracy/wp/2015/06/16/uc-teaching-faculty-members-not-to-criticize-race-based-affirmative-action-call-america-melting-pot-and-more/?utm_term=.c9a452fdb00f.
[52] “Victory at IUPUI: Student-Employee Found Guilty of Racial Harassment for Reading a Book Now Cleared of All Charges,” Foundation for Individual Rights in Education, https://www.thefire.org/victory-at-iupui-student-employee-found-guilty-of-racial-harassment-for-reading-a-book-now-cleared-of-all-charges/.
[53] “Colleges Become Re-Education Camps in Age of Diversity,” Investor’s Business Daily, https://www.investors.com/politics/editorials/students-indoctrinated-in-leftist-politics/.
[54] Greg Lukianoff, “University of Delaware: Students Required to Undergo Ideological Reeducation,” Foundation for Individual Rights in Education, https://www.thefire.org/cases/university-of-delaware-students-required-to-undergo-ideological-reeducation/.
[55] Alison Flood, “US Students Request ‘Trigger Warnings’ on Literature,” The Guardian, May 19, 2014, https://www.theguardian.com/books/2014/may/19/us-students-request-trigger-warnings-in-literature.
Below are references for sections 2-3.
[1] A Nation at Risk, https://www2.ed.gov/pubs/NatAtRisk/risk.html.
[2] Ibid.
[3] Mark Bauerlein, The Dumbest Generation: How the Digital Age Stupefies Young Americans and Jeopardizes Our Future (New York: Jeremy P. Tarcher/Penguin, 2008), Chapter One.
[4] John Taylor Gatto, Dumbing Us Down: The Hidden Curriculum of Compulsory Schooling (Gabriola Island, BC, Canada: New Society Publishers, 2005), 12.
[5] Charles J. Sykes, Dumbing Down Our Kids: Why American Children Feel Good about Themselves but Can’t Read, Write, or Add (New York: St. Martin’s Griffin, 1995), 148–9.
[6] Thomas Sowell, Inside American Education (New York: The Free Press, 1993), 4.
[7] Charlotte Thomson Iserbyt, The Deliberate Dumbing Down of America: A Chronological Paper Trail (Ravenna, Ohio: Conscience Press, 1999), xvii.
[8] Robin S. Eubanks, Credentialed to Destroy: How and Why Education Became a Weapon (invisibleserfscollar.com, 2013), 48.
[9] Ibid., 49.
[10] Ibid., 45–46.
[11] “Ten Most Harmful Books of the 19th and 20th Centuries,” Human Events, May 31, 2005, http://humanevents.com/2005/05/31/ten-most-harmful-books-of-the-19th-and-20th-centuries/.
[12] Mortimer Smith, And Madly Teach: A Layman Looks at Public School Education (Chicago: Henry Regnery Company, 1949). See also: Arthur Bestor, Educational Wastelands: The Retreat from Learning in Our Public Schools, 2nd ed. (Champaign, Illinois: University of Illinois Press, 1985).
[13] John A. Stormer, None Dare Call It Treason (Florissant, Missouri: Liberty Bell Press, 1964), 99.
[14] I. L. Kandel, “Prejudice the Garden toward Roses?” The American Scholar, Vol. 8, No. 1 (Winter 1938–1939), 77.
[15] Christopher Turner, “A Conversation about Happiness, Review – A Childhood at Summerhill,” The Guardian, March 28, 2014, https://www.theguardian.com/books/2014/mar/28/conversation-happiness-summerhill-school-review-mikey-cuddihy.
[16] Alexander Neil, Summerhill School: A Radical Approach to Child Rearing (New York: Hart Publishing Company, 1960), Chapter 3.
[17] Ibid., Chapter 7.
[18] Joanne Lipman, “Why Tough Teachers Get Good Results,” The Wall Street Journal, September 27, 2013, https://www.wsj.com/articles/why-tough-teachers-get-good-results-1380323772.
[19] Daisy Christodoulou, Seven Myths about Education (London: Routledge, 2014).
[20] Diane West, The Death of the Grown-Up: How America’s Arrested Development Is Bringing down Western Civilization (New York: St. Martin’s Press, 2008), 1–2.
[21] Fred Schwartz and David Noebel, You Can Still Trust the Communists… to Be Communists (Socialists and Progressives too) (Manitou Springs, CO: Christian Anti-Communism Crusade, 2010), back cover.
[22] Stein v. Oshinsky, 1965; Collins v. Chandler Unified School District, 1981.
[23] John Taylor Gatto, The Underground History of American Education: A Schoolteacher’s Intimate Investigation into the Problem of Modern Schooling (The Odysseus Group, 2000), Chapter 14.
[24] Diane Ravitch, “Education after the Culture Wars,” Dædalus 131, no. 3 (Summer 2002), 5–21.
[25] Steven Jacobson, Mind Control in the United States (1985), 16, https://archive.org/details/pdfy-6IKtdfWsaYpENGlz.
[26] “Inside a Public School Social Justice Factory,” The Weekly Standard, February 1, 2018, https://www.weeklystandard.com/katherine-kersten/inside-a-public-school-social-justice-factory.
[27] History Social-Science Framework (Adopted by the California State Board of Education, July 2016, published by the California Department of Education, Sacramento, 2017), 431, https://www.cde.ca.gov/ci/hs/cf/documents/hssfwchapter16.pdf.
[28] Ibid., p. 391.
[29] Stanley Kurtz, “Will California’s Leftist K-12 Curriculum Go National?” National Review, June 1, 2016, https://www.nationalreview.com/corner/will-californias-leftist-k-12-curriculum-go-national/.
[30] Phyllis Schlafly, ed., Child Abuse in the Classroom (Alton, Illinois: Pere Marquette Press, 1984), 13.
[31] Herbert Marcuse, Eros and Civilization: A Philosophical Inquiry into Freud (Boston: Beacon Press, 1966), 35.
[32] B. K. Eakman, Cloning of the American Mind: Eradicating Morality through Education (Lafayette, Louisiana: Huntington House Publishers, 1998), 109.
[33] William Kilpatrick, Why Johnny Can’t Tell Right from Wrong and What We Can Do about It (New York: Simon & Schuster, 1992), 16–17.
[34] Thomas Sowell, Inside American Education: The Decline, the Deception, the Dogmas (New York: The Free Press, 1993), 36.
[35] Ibid., Chapter 3.
[36] “Death in the Classroom,” 20/20, ABC Network, September 21, 1990, https://www.youtube.com/watch?v=vbiY6Fz6Few.
[37] Sowell, Inside American Education: The Decline, the Deception, the Dogmas, 38.
[38] Kilpatrick, Why Johnny Can’t Tell Right from Wrong and What We Can Do about It, 32.
[39] “We Teach Children Sex … Then Wonder Why They Have It,” Daily Mail, August 1, 2004, http://www.dailymail.co.uk/debate/article-312383/We-teach-children-sex–wonder-it.html.
[40] “Focus on Youth with ImPACT: Participant’s Manual,” Centers for Disease Control and Prevention, https://effectiveinterventions.cdc.gov/docs/default-source/foy-implementation-materials/FOY_Participant_Manual.pdf?sfvrsn=0.
[41] Robert Rector, “When Sex Ed Becomes Porn 101,” The Heritage Foundation, August 27, 2003, https://www.heritage.org/education/commentary/when-sex-ed-becomes-porn-101.
[42] Norman K. Risjord, Populists and Progressives (Rowman & Littlefield, 2005), 267.
[43] Madeline Gray, Margaret Sanger (New York: Richard Marek Publishers, 1979), 227–228.
[44] Rebecca Hersher, “It May Be ‘Perfectly Normal,’ But It’s Also Frequently Banned,” National Public Radio, September 21, 2014, https://www.npr.org/2014/09/21/350366435/it-may-be-perfectly-normal-but-its-also-frequently-banned.
[45] Kilpatrick, Why Johnny Can’t Tell Right from Wrong and What We Can Do about It, 53.
[46] Maureen Stout, The Feel-Good Curriculum: The Dumbing Down of America’s Kids in the Name of Self-Esteem (Cambridge, Massachusetts: Perseus Publishing, 2000), 1–3.
[47] Ibid., 17.
[48] B. K. Eakman, Educating for the ‘New World Order’ (Portland, Oregon: Halcyon House, 1991), 129.
[49] “Teacher of the Year Ceremony,” C-Span, https://www.c-span.org/video/?39846-1/teacher-year-ceremony
[50] Sol Stern, “How Teachers’ Unions Handcuff Schools,” The City Journal, Spring 1997, https://www.city-journal.org/html/how-teachers%E2%80%99-unions-handcuff-schools-12102.html.
[51] Troy Senik, “The Worst Union in America: How the California Teachers Association Betrayed the Schools and Crippled the State,” The City Journal, Spring 2012, https://www.city-journal.org/html/worst-union-america-13470.html.
[52] Kilpatrick, Why Johnny Can’t Tell Right from Wrong and What We Can Do about It, 39.
[53] Samuel Blumenfeld and Alex Newman, Crimes of the Educators: How Utopians Are Using Government Schools to Destroy America’s Children (Washington D. C.: WND Books, 2015), Chapter 14.
[54] Schlafly, Child Abuse in the Classroom, 14.
[55] Valerie Strauss, “A serious Rant about Education Jargon and How It Hurts Efforts to Improve Schools,” Washington Post, November 11, 2015, https://www.washingtonpost.com/news/answer-sheet/wp/2015/11/11/a-serious-rant-about-education-jargon-and-how-it-hurts-efforts-to-improve-schools/?utm_term=.8ab3d85e9e45.
[56] Stormer, None Dare Call It Treason, 104–106.
[57] Regarding the criticism of “common core,” see Duke Pesta, “Duke Pesta on Common Core – Six Years Later,” https://www.youtube.com/watch?v=wyRr6nBEnz4, and Diane Ravitch, “The Common Core Costs Billions and Hurts Students,” New York Times, July 23, 2016, https://www.nytimes.com/2016/07/24/opinion/sunday/the-common-core-costs-billions-and-hurts-students.html.
[58] There are many such cases. For examples, readers to refer to Zhou Jingwen, Ten Years of Storm: The True Face of China’s Red Regime [風暴十年：中國紅色政權的真面貌], (Hong Kong: shi dai pi ping she [時代批評社], 1962). Web version available in Chinese at https://www.marxists.org/chinese/reference-books/zjw1959/06.htm#2
[59] Luo Pinghan, “The Educational Revolution of 1958,” Literature History of the Communist Party, Vol. 34
[60] Robert Gearty, “White Privilege Bolstered by Teaching Math, University Professor Says,” Fox News, October 24, 2017, http://www.foxnews.com/us/2017/10/24/white-privilege-bolstered-by-teaching-math-university-professor-says.html.
[61] Toni Airaksinen, “Prof Complains about ‘Masculinization of Mathematics,’” Campus Reform, August 24, 2017, https://www.campusreform.org/?ID=9544.
[62] W. Cleon Skousen, The Naked Communist (Salt Lake City: Izzard Ink Publishing, 1958, 2014), Chapter 12.