Sadržaj
Uvod
1. Državni terorizam u komunističkim režimima
2. Kako su komunistički režimi izvozili teror
3. Komunističko porijeklo islamskog ekstremizma
a. Sayyid Qutb: Marks islamskog ekstremizma
b. Lenjinistička avangarda Džihada
c. Komunistička jezgra islamskog esktremizma
d. Qutb i uspon terorizma
e. Kako je komunizam napravio žrtve od običnih muslimana
4. Komunistička partija Kine podržava terorizam
a. KPK podržava Yasser Arafatove terorističke akte
b. Veza KPK i Al-Qaede
5. Prikriveni pakt između terorizma i Zapadne radikalne ljevice
Zaključak
Bibliografija
Uvod
Jutra 11. rujna 2001, teroristi su kidnapirali putničke zrakoplove i udarili njima u tornjeve blizance Svjetskog trgovačkog centra u Nju Jorku, kao i u Pentagon u Vašingtonu, ubivši oko 3.000 ljudi. To je bilo prvi put, od japanskog napada na Pearl Harbor, da je SAD pretrpjela udarac takvih razmjera na svom teritoriju. Napadi 9/11 su utjecali na cijeli svijet. SAD je pokrenula globalni „rat protiv terora“, srušivši islamski režim u Afganistanu i diktaturu Sadama Huseina u Iraku.
Otad se javnost upoznala sa terorističkim pokretima i njenim predstavnicima, kao Al-Qaeda i Osama bin Laden. Malo ljudi, međutim, zna za bliske odnose terorizma i komunizma.
Pojmovi „terorizam“ i „teroristički“ su se prvi put pojavili 1975. godine kao referenca na Vladavinu Terora u vrijeme Francuske Revolucije, koja je utemeljila komunistički pokret (vidi drugo poglavlje). [1]
U modernom svijetu, terorizam ima općenito 3 oblika: državni terorizam u komunističkim režimima; terorističke aktivnosti koje su vani izvodili agenti komunističkih režima u svrhu rasprostranjivanja nasilne revolucije i islamski ektremizam, koji mnogo od svoje ideologije i metoda duguje komunizmu.
1. Državni terorizam u komunističkim režimima
Komunističko stoljeće je bilo stoljeće laži, nasilja i ubijanja. Terorizam je, naročito, bio važna alatka komunista u rasprostranjivanju svoje ideologije širom svijeta. Uspon komunističkog režima, bez iznimke, dovodi do mobilizacije državne mašinerije da uvede užasavajuću brutalnost. Takva državno sponzorirana represija je državni terorizam.
Vladimir Lenjin se oslonio na terorizam da zgrabi vlast u Rusiji. 1918 godine Feliks Dzeržinski, koga je Lenjin smatrao herojem revolucije zbog njegove uloge direktora Sveruske izvanredne komisije (Čeka), je rekao: „Mi podržavamo organizirani teror – to treba otvoreno priznati.“ [2]
Marksist, Karl Kaucki, koji je 1919 objavio Terorizam i komunizam, je dao opsežni pregled o onome što će se dogoditi pod diktaturom proletarijata kojeg je Lenjin pokušao da osnuje. Razmatrajući nasilje Francuske revolucije, Kaucki je zaključio da su Lenjinovi boljševici nasljedili teroristički karakter Jacobinaca te će sa time da nastave. [3]
Juri N. Afanasjev, Ruski povjesničar, je krivio Lenjina za osnivanje politike državnog terora, nasilja i bezakonja. „Nasilje je zapravo naša cijela povijest.“ rekao je Afanasjev [4]
Nakon formiranja Sovjetskog Saveza, komunistički režimi Josefa Staljina, Mao Cetunga, Pol Pota, Fidel Kastra, Erich Honeckera, Nikolae Čaušeskua, Kim Il Sunga i drugih diktatora je u cijelosti ovisila o ubijanju da bi održali svoju vlast. Nasilje i barbarstvo njihovog državnog terora su spomenuti u prijašnjim poglavljima.
Nasilje i ubijanje je samo jedan dio programa komunističkog terora. Još razornije je kako komunizam koristi kombinaciju političke snage i vjersku vatrenost da indoktrinira ljude kulturom komunističke partije, usađujući sjeme prijevare, mržnje i nasilja kako bi se predavali iz pokoljenja na pokoljenje.
2. Kako su komunistički režimi izvozili teror
Namećući državni terorizam svojim ljudima, komunistički režimi su vani podržavali terorističke organizacije u svrhu poticanja revolucije ili destabiliziranja suparničkih država.
Protukomunistički stručnjak Brian Crozier, osnivač i direktor Instituta za studije konflikata, je proveo decenije proučavajući vezu između komunizma i terorizma, te je objavio mnogo knjiga i radova navodeći detalje svojih utvrđenja. On je bio pomoćnik anti-komunističkih lidera, poput Ronalda Regana i Magaret Tačer, u analiziranju komunističkog korištenja terora. [5]
Stanislav Lunev, bivši oficir Sovjetskog glavnog vojnog obavještajnog direktorata (GRU), koji je prebjegao na Zapad, je optužio GRU da je bio jedan od glavnih mentora terorista širom svijeta. [6]
Mnoge ekstremističke grupe koje su izvele napade protiv SAD, među njima Popularni front za oslobođenje Palestine, komandosi japanske Crvene armije, italijanske Crvene brigade, frakcija njemačke Crvene armije, turski krijumčari oružjem i južnoameričke gerile, su imali podršku sovjetskog KGB-a.
1975. godine Richarda Welcha, direktora CIA ureda u Ateni, su ubili grčki marksisti. [7] 1979. godine vrhovni NATO zapovjednik, Aleksander Haig bio je meta napada frakcije Crvene armije blizu Brisela. Tri njegova tjelohranitelja su bila ranjena kad je bomba eksplodirala ispod njihovih vozila, a onda je sljedila bomba ispod vozila zapovjednika. Rujna 1989. godine, general Frederick J. Kroesen, zapovjednik Centralne grupe vojske NATO-a, bio je ranjen u Heidelbergu, Zapadna Njemačka, kad su članovi frakcije Crvene armije ispalili protutenkovsku raketu na njegovo oklopno vozilo.
Najutjecajniji oblik modernog terorizma je bio, međutim, radikalni Islam kojeg je odgajao sovjetski blok kao sredstvo destabiliziranja svijeta Muslimana.
U prvom dijelu 20-og stoljeća, Bliski Istok je pripadao kolonijalnoj sferi Zapada. Kako su ljudi u tom području stekli neovisnost, Sovijetski Savez je zgrabio priliku da među njima dobije utjecaj. Danas se Bliski Istok nalazi u kompliciranoj i kaotičnoj situaciji koja je došla zbog suprotnosti muslimanskih denominacija, Arapsko-izraelskog sukoba, hladnog rata, politike oko nafte i sukoba civilizacije Zapadnog i islamskog kulturnog područja.
U takvom ambijentu je Sovjetski savez učinio prodor u muslimansko područje. To bi se na prvi pogled moglo učiniti proturječno. Muslimani sljede abrahamsku vjeru i vjeruju u Alaha, dok je Marksizam-Lenjinizam ateistički i pokušava da ukloni vjeru. Kako se mogu pomiriti?
Komunistički pokret naliči na epidemiju koja se širi kroz sve dostupne prijenosnike. Komunizam je učinio svoje prve korake ka muslimanskom području kratko nakon oktobarske revolucije, ali im to nije uspjelo.
Lipnja 1920. godine, Boljševici su pomogli pri utemeljenju Sovjetskog režima u Iranskoj provinciji Gilan, još poznatoj kao Perzijska socijalistička sovjetska republika ili Sovjetska republika Gilan. Režim je izvršio serije radikalnih reformi, uključujući zakone da izvlasti posjednike od njihova bogatstva, što je bilo popraćeno programom protuvjerske propagande. Takva sredstva su se dokazala neizmjerno nepopularna i taj režim je bio zbačen sljedećeg rujna.
Poslije, pojam „Islamski socijalizam“ je oživio. Predstavnici su bili Jaser Arafat, koji je predvodio Palestinski pokret za oslobođenje od 1969. godine do svoje smrti 2004. godine i Džamal Abdel Naser, koji je bio drugi egipatski predsjednik od 1954. godine do svoje smrti 1970. godine. Palestinski pokret za oslobođenje, kojeg je podržavao Sovjetski Savez i Kineska komunistička partija, se bavio široko rasprostranjenim terorističkim aktima.
Alžir, Južni Jemen i Afganistan su bili pod komunističkom vlasti u razna vremenska razdoblja za vrijeme hladnog rata. 1979 godine Sovjetski Savez je krenuo u invaziju na Afganistan i okupirao je tu državu 10 godina u pokušaju da podupre zadnji ostatak komunističkog režima u Muslimanskom području.
Promicanje komunizma u područjima s jakokm religijom je izazov. Pokušaji Sovjetskog Saveza da izravno izveze socijalističku revoluciju u muslimanskom području su se pokazali veoma neuspješni. Međutim, pošto sam komunizam nije uspio da uspostavi kontrolu nad područjem, učinio je mnogo da izvrši utjecaj na stvaranje i razvoj sadašnjeg islamskog ekstremizma.
Ion Mihai Pacepa, bivši general sa dvije zvijezde u komunističkoj Rumunjskoj, gdje je bio savjetnik predsjednika Nikolaea Čaušeskua, u ulozi šefa vanjske obavještajne službe zemlje i državni tajnik ministarstva unutarnjih poslova postao je dezerter najvišeg ranga iz Sovjetskog bloka kad je pobjegao u SAD, srpnja 1978. godine.
U njegovom članku „Ruski otisci stopala“ Pacepa je otkrio mnogo insajderskih podataka o komunističkoj podršci terorizmu na Bliskom Istoku.[8] On citira Aleksandra Saharovskoga, šefa Sovjetske vanjske obavještajne službe, govoreći: „U sadašnjem svijetu, kad je nuklearno oružje učinilo vojnu silu zastarjelom, terorizam treba postati naše glavno oružje.“
Samo 1969. godine izvedeno je 82 kidnapiranja zrakoplova. Mnogo od toga je bilo djelo PLO, uz podršku sovjetkih i kineskih komunista. Pacepa se prisjeća da kad je bio u posjeti u uredu Saharovskoga, primjetio je more malih crvenih zastavica zabodenih u kartu svijeta. Svaka zastavica je predstavljala kidnapirani zrakoplov.
Saharovski se pravio važan pred Pacepom da je taktika kidnapiranja zrakoplova njegov vlastiti izum. Između 1968. i 1978. godine, Rumunjska uprava za sigurnost je davala nedjeljnu zračnu isporuku vojne opreme Palestinskim teroristima u Libanonu. Arhiva o raspadu Istočne Njemačke pokazuje da 1983 godine, istočnonjemačka vanjska obavještajna agencija je poslala 1,877,600$ vredne municije za Kalašnjikov jurišne puške Libanonskim terorističkim organizacijama. Čehoslovačka je dala oslamskim teroristima 1,000 tona Semteksa-H, bezmirisnog plastičnog eksploziva.
Početkom 1970-tih, Juri Andropov, tadašnji šef KGB-a i poslije glavni tajnik Sovjetske komunističke partije, je započeo tajnu, studiozno planiranu propagandnu kampanju da postavi sjeme anti-semitističke i protu-američke mržnje širom arapskog i islamskog svijeta. Za svoj rad, Andropov je postao poznat kao „otac perioda dezinformacija.“ [9]
3. Komunističko porijeklo islamskog ekstremizma
Teroristički napadi 11. rujna 2001. najavili su velike promjene u svjetu. Postupci Bin Ladena i njegove grupe Al-Qaede bili su novost na naslovnici jer je prijetnja islamskog ekstremizma stekla značajnost.
Za veliku većinu ljudi širom svijeta 9/11 došao je kao šok i tragedija. Ali u Kini, pod cenzutom KPK, reakcije su bile posve različite. Od internetskih foruma i chat soba do sveučilišnih kafeterija, veliki broj ljudi je navijao za teroriste, uz komentare poput "Dobar posao!" i "Snažno podržavamo djela pravde protiv SAD." Prema anketi od 91.701 osobe na NetEaseu, važnoj kineskoj web stranici, samo 17.8 posto ispitanika izrazilo je snažno protivljenje terorističkim napadima, dok je većina ljudi odabrala "protivljenje SAD-u" ili "najbolje tek slijedi" povodom te katastrofe. [10]
Kinezi koji su se obradovali terorističkim napadima nikada nisu upoznali Bin Ladena i njegovu sortu, ali korijeni njihovog toksičnog razmišljanja su isti. Kinezi su od djetinjstva trovani komunističkom propagandom i kulturom Komunističke partije. Logično je, međutim, zapitati se kakvu bi to vezu moglo imati s Bin Ladenom, koji se borio protiv Sovjetskog Saveza u Afganistanu.
Ideološki izvor islamskog ekstremizma Bin Ladena može odvesti do Sayyida Qutba, egipatskog pionira islamskog terorizma, čovjeka koji bi se mogao opisati kao Marks islamskog džihada [11] i koji se često naziva "kumom modernog džihada." [12]
a. Sayyid Qutb: Marks islamskog ekstremizma
William McCants, stručnjak za borbu protiv terorizma i bivši istraživač Centra za borbu protiv terorizma u West Pointu, uočio je da islamski ekstremisti često navode Qutbova učenja kada objašnjavaju svoje motive, pa mnogi smatraju sebe njegovim nasljednicima.[13] Ayman al-Zawahiri, vođa al-Qaede nakon smrti Bin Ladena, smatrao je Qutbovu misao iskrom koja je zapalila vatru džihadijskog ekstremizma.
Godine 2016. stručnjak za Bliski Istok Hassan Hassan objavio je izvješće s Carnegieevom zadužbom za međunarodni mir pod nazivom Sektarizam Islamske države: ideološki korijeni i politički kontekst. Pred kraj izvještaja Hassan je citirao popularni sažetak bitne doktrine terorističke grupe ISIS: "Islamsku državu je napisao Sayyid Qutb, podučavao Abdullah Azzam, globalizirao Bin Laden, preneo u stvarnost Abu Musab al-Zarqawi, a provode ga Al-Bagdadis: Abu Omar i Abu Bakr. " [14]
Bin Laden i kasnije ISIS usvojili su i proširili ideologiju Qutba. Ukratko, Qutbizam je potraga za nasiljem da bi uništio trulo staro društvo, ili "džahilija", pozivajući džihadiste da daju svoj život za ideologiju koja će navodno dovesti do ljudskog oslobođenja. [15]
Ovaj bombastični stil podsjeća na spise Marksa i Lenjina i to s dobrim razlogom: Qutb je u mladosti bio član Komunističke partije, a njegove ideje bile su usađene u retoriku marksizma-lenjinizma. Robert R. Reilly, stariji kolega Odbora za vanjsku politiku SAD, rekao je da je Qutb zapravo komunistička međunarodna veza za Egipatsko muslimansko bratstvo i Komunističku partiju Egipta. [16]
Rođen 1906., Qutb je učio socijalizam i književnost krajem 1920-ih i 1930-ih. Do 1950. već je dvije godine studirao u inozemstvu u SAD, a nakon povratka u Egipat pridružio se Muslimanskom bratstvu. [17] Qutb je uvijek imao kontakt s poručnikom u vojsci Gamal Abdel Nasserom, vođom socijalistima sklonog Pokreta slobodnih oficira.
Godine 1952., Nasser je pokrenuo vojni puč svrgavši dinastiju Muhameda Alija, prozapadnu monarhiju. Kaže se da su ovaj socijalističko-revolucionarni udar planirali Qutb i Bratstvo zajedno s Nasserom. Međutim, dok se Qutb nadao da će Nasser uspostaviti islamski režim, Nasser je umjesto toga krenuo putem sekularizacije i 1954. počeo suzbijati Muslimansko bratstvo.
Qutb i Bratstvo su se pripremili za atentat na Nassera. Zavjera nije uspjela, a Qutb je optužen za pokušaj ubojstva i zatvoren. Tijekom tri godine zatvora Qutb je bio žestoko mučen. Kasnije su uvjeti postali opušteniji, pa mu je bilo dopušteno pisati. U zatvoru je napisao svoja dva najvažnija djela - U sjeni Kurana i Ključne etape. Te dvije knjige, koje pokrivaju njegove poglede na Kuran, islamsku povijest, Egipat i Zapadno društvo, u potpunosti su iznijele njegovo propagiranje protusekularnog, protu-zapadnjačkog ekstremizma.
Qutb je jednom nakratko pušten iz zatvora. Nije iskoristio priliku da napusti Egipat i ponovno je zatvoren. Godine 1966. Qutb je osuđen zbog svoje umiješanosti u zavjeru za atentat na Nassera, a pogubljen je vješanjem.
Qutbovo subverzivno razmišljanje islamskom je konceptu džihada podarilo novu interpretaciju. Kad se spomene džihad, mnogi odmah pomisle na "sveti rat". Na arapskom jeziku džihad jednostavno znači boriti se ili tući. Normalnim muslimanima to može značiti unutarnji sukob (samousavršavanje) ili obrambeni džihad. [18] Qutb je proširio ovu definiciju na proaktivno i neometano korištenje nasilja u "svetom ratu" džihada i postavio svoje teorijske temelje. [19] Qutb se ponosio što je došao na vješala i postao vjerski mučenik.
Qutbova filozofija smatrala je da je svaki društveni sustav koji se pridržavao sekularnih zakona ili etike bio antiislamsko "staro društvo" - džahilija (nepoznavanje vjerske istine, što se izvorno odnosilo na društvo prije širenja Islama). Čak i društvo koje je tvrdilo da je muslimansko i dalje moglo biti džahilija. Qutb je egipatski socijalni sustav, u kojem je živio, smatrao onim u kojem je džahilija bila dominantna i zbog toga ga je trebalo svrgnuti. [20]
Prema Qutbu, džahilija je bila najveća opstrukcija i muslimanima i nemuslimanima, sprječavajući ih da ispunjavaju islamske vrijednosti i zakon. Tvrdio je da je staro društvo bilo ljudima nametnuto i u tom procesu im je oduzimalo slobodu. Ti porobljeni ljudi - analogni radničkoj klasi u marksizmu - imali su pravo voditi džihad kako bi svrgnuli ugnjetavanje džahilije. Qutb je preporučivao džihad kao sredstvo oslobađanja za cijelo čovječanstvo, muslimansko kao i nemuslimansko. [21] Kada su Qutbove knjige postale javne, mnogi islamski čelnici smatrali su da je Qutb pretjerao i smatrali su njegove ideje herezom. [22]
Qutb je nadalje posudio marksistički koncept "lažne svijesti", koji se odnosi na prihvaćanje vladarovih ideala i kulture od strane običnih masa. Koncept tvrdi da to sprečava mase da shvate svoje vlastito ugnjetavanje i svrgnu kapitalizam u korist socijalizma. Za Qutba, oni koji žive pod džahilijom ne shvaćaju da su robovi, pa se zato ne angađuju u džihadu da bi se emancipirali. [23]
"Što učiniti?" kao što je Lenjin napisao u svojem pamfletu pod tim nazivom. Qutb je imao isto pitanje, pa je potražio rješenje kod Lenjina.
b. Lenjinistička avangarda Džihada
Qutbova pisma obiluju rječnikom poznatim učenicima marksizma i lenjinizma, poput "avangarda", "država", "revolucija" i slično. Situacija i izazovi s kojima se Lenjin suočavao u vrijeme pisanja svog pamfleta Što treba učiniti? odražava okolnosti s kojima se Qutb suočavao dok je formulirao svoju radikalnu ideologiju. Lenjin je položio svu nadu u uspješnu revoluciju na proletersku avangardnu stranku. Qutb je kopirao ovu teoriju i zamijenio lenjinističku političku stranku islamskim ekstremističkim organizacijama.
Lenjin je snažno naglasio važnost organizacije i avangarde. Utvrdio je jasnu razliku između spontanosti i svijesti, te uveo ideju osnovanje stranke. Prema Lenjinu, spontanim radnjama, radnici mogu postaviti samo površne zahtjeve, poput povećanja plaća i radnih sati u trajanju od osam sati, ali im nedostaje svijest koja je potrebna za oslobađanje čovječanstva.
Lenjin je vjerovao da su vanjski avangardisti (obično buržoaski intelektualci, koji imaju privilegiju obrazovanja) neophodni da potiču i indoktriniraju radnike, tako da ovi počnu vjerovati da je revolucija njihov jedini izlaz i dođu do razumijevanja da se samo oslobađanjem cijelog čovječanstva mogu sami osloboditi. Da bi u potpunosti upotrebili avangardu, neophodna je usko povezana politička stranka koja bi u potpunosti mogla organizirati njihove aktivnosti i pružiti im priliku za tajni rad profesionalnih revolucionara. Ova politička stranka, proleterska politička stranka, je avangarda proletarijata. [24]
Glenn E. Robinson, docent na Pomorskoj postdiplomskoj školi u Montereyu u Kaliforniji i znanstvenik iz Centra za bliskoistočne studije sveučilišta u Kaliforniji - Berkeley, govorio je o radikalnom islamu: „Iako iz očitih razloga ideolozi džihada ne navode Lenjina kao inspiraciju, njihovi pojmovi i logika, posebno Sayyid Qutbova, odaju taj utjecaj. Pošto se u Egiptu školovao četrdesetih godina prošlog vijeka, Qutb je sigurno bio izložen Lenjinovim zapisima. Dva ključna Qutbova koncepta dolaze izravno od Lenjina: jama'a (avangarda) i manhaj (program). " [25]
Izvlačeći iz suštine lenjinizma, Qutb se zalagao za organizaciju muslimanske verzije lenjinističke avangardne stranke.
"Qutb je dao isti argument za muslimanski svijet", napisao je Robinson. „Velika većina muslimana bila je previše zaokupljena i korumpirana sustavom nepravedne i protu-islamske vladavine da bi znala kako i kada ustati protiv države. Posvećena avangarda džihadskih kadrova bila je potrebna za organiziranje izravnih akcija protiv države. " [26] Također, „Lenjinovo inzistiranje na ključnosti avangardskog detaljnog i koherentnog programa za poduzimanje i zatim konsolidaciju revolucije isto je bilo izraženo, islamskim tonom, u Qutbovim spisima.“ [27]
Za Qutba, ova avangarda koja se sastoji od onoga što on naziva "istinskim muslimanima" - ili ekstremistima - ima revolucionarnu misiju oslobađanja svih muslimana i cjelokupne ljudske civilizacije. Avangarda treba snažno udariti po lažnim muslimanima, slijediti islamsku ideologiju kako je utvrđeno Qutbovom interpretacijom, uspostaviti novu naciju zasnovanu na islamizmu i koristiti nasilje za nametanje Islama ostatku svijeta.
Pored avangarde, Qutbova je teorija također uključivala i "socijalnu jednakost", brisanje klasa, aktivnost protiv vlade i oslobađanje čovječanstva. [28] Sve ove točke ponavljaju utvrđene ciljeve komunizma.
Nakon Qutbove smrti, njegov brat Muhammad Qutb nastavio je izdavati njegove knjige. Knjiga Ma'arakat ul-islamski rat-Ra'samaaliyyah, objavljena 1993. godine, ponovo otkriva Qutbovu komunističku inspiraciju. Qutb oštro poručuje da je islam "jedinstven, konstruktivan i pozitivistički aqidah, koji je modeliran i oblikovan iz kršćanstva i komunizma zajedno, miješanjem na najsavršeniji od načina, koji uključuje sve njihove (tj. kršćanstva i komunizma) ciljeve i povrh toga dodaje im harmoniju, ravnotežu i pravdu. " [29]
c. Komunistička jezgra islamskog esktremizma
Borba klasa je još jedna marksistička ideja koja je centralna za islamski ekstremizam. Marks je čitav svoj život pokušavao poticati sukobe između proletarijata i buržoazije kako bi proširio te sukobe do bespovratne točke i konačno "riješio" sukob revolucijom. Islamski ekstremisti djeluju na gotovo isti način.
Je li uništavanje Svjetskog trgovinskog centra na Manhattanu pomoglo u realizaciji ujedinjenog muslimanskog svijeta kakav je želio Qutb? Apsolutno ne. Bilo je to samo sredstvo za pogoršanje sukoba zapadnog i muslimanskog svijeta. Na zapadu, teroristički napadi pobudili su mržnju prema muslimanima, i obratno u muslimanskim zemljama. [30] Metode ekstremista odražavaju promicanje sukoba između proletarijata i buržoazije od strane Marksa i Lenjina kako bi se stvorili uvjeti potrebni za pokretanje revolucije.
Nije pretjerano reći da Qutbove teorije imaju veću sličnost komunizmu nego tradicionalnom islamu. Dok islamski ekstremisti ispovijedaju religiozno protivljenje komunizmu, u stvari oni su apsorbirali čiste osnove komunističke revolucionarne doktrine. Kao što je jedan autor napomenuo, "Ovdje navedeni argumenti su da pravi neprijatelj koji se suočava sa slobodnim svijetom ostaje komunizam i da radikalni islam nije ništa drugo do komunizam ogrnut tradicionalnim haljinama islama." [31]
Nasilni ekstremizam nije samo uveden u muslimanski svijet. Zapadni protukulturni pokret raširio je ljevičarsku ideologiju po svijetu, a s tim i Lenjinova teroristička učenja. Finski politički povjesničar Antero Leitzinger smatra da se moderni terorizam rodio između 1966. i 1967. godine, razvijajući se u isto vrijeme kad i međunarodni komunistički pokret. Prema Leitzingeru, to nije slučajnost. Šezdesetih godina, dok su radikalni studentski pokreti vladali zapadom, mnogi studenti iz muslimanskog svijeta, na razmjeni studenata, postali su povezani s ljevičarskim idejama i sa sobom kući donijeli ljevičarske koncepte poput nasilne revolucije. [32]
Godine 1974., Abdallah Schleifer, profesor medijskog istraživanja na Američkom sveučilištu u Kairu, upoznao je Aymana al-Zawahirija, koji je kasnije postao drugi zapovjednik al-Qaede. Al-Zawahiri, koji je u to vrijeme studirao medicinu na sveučilištu u Kairu, hvalio se da islamske ekstremističke skupine regrutuju većinu članova iz elitnih institucija, poput medicinskih i inženjerskih škola. Schleifer je odgovorio da nije iznenađen: Tijekom šezdesetih godina ove škole imale su najveću koncentraciju mladih marksista. Napomenuo je da je islamizam jednostavno novi trend koji se razvio u studentskim pobunama 1960-ih.
Schleifer se prisjetio: "Rekao sam: 'Slušaj, Ayman, ja sam bivši marksista. Kad razgovarate, osjećam se kao da sam se vratio u Partiju. Ne osjećam se kao da sam s tradicionalnim muslimanom. "[33]
Zanimljivo je da mnogi povezuju islamski ekstremizam s fašizmom (islamofašizam), te iz različitih razloga ne spominju njegovo komunističko podrijetlo. Fašizam je oblik nacionalizma i nema određenu religijsku pozadinu. Kada se razmotri islamski ekstremizam s obzirom na njegov cjelokupni pristup i doktrinu, postaje očito da on ima više zajedničkog s komunizmom.
d. Qutb i uspon terorizma
Qutbovi napisi utjecali su na mnoge mlade Arape, uključujući palestinskog intelektualca i kasnije jednog od osnivača al-Qaede, Abdullaha Yusufa Azama. [34] Izvještaj Komisije 9/11 predstavio je Qutbov utjecaj na svjetonazor Bin Ladena, a također je Azzama izravno nazivao "Qutbovim učenikom". [35]
Muhammad Qutb, mlađi brat Sayyida Qutba, također je bio jedan od glavnih prenositelja Qutbovih stavova. Muhammad Qutb kasnije je otišao u Saudijsku Arabiju i postao profesor koji je provodio istraživanje o islamu, a istovremeno je bio odgovoran za uređivanje, objavljivanje i promociju teorija svog pokojnog brata.
Bin Laden je čitao Qutbove knjige dok je bio student, a bio je upoznat s Muhammadom Qutbom i redovito je pohađao njegova tjedna javna predavanja. Michael Scheuer, također viši istraživač u The Jamestown Foundation i bivši službenik CIA, koji je nadgledao grupu zaduženu za Bin Ladena, opisao je Muhammad Qutba kao mentora Bin Ladena. [36]
Gore spomenuti drugi zapovjednik Al-Qaede, Ayman al-Zawahiri, također je fanatični učenik Sayyiba Qutba. [37] U mladosti je Zawahiri više puta čuo od svog ujaka o Qutbovom liku i kako je sjajno trpio u zatvoru. [38] Nakon Qutbove smrti Zawahiri je u svojim memoarima napisao: „Nasseritski režim je mislio da je islamski pokret zadobio smrtonosni udarac smaknućem Sayyida Qutba i njegovih drugova, ali prividna smirenost na površini prikrivala je neposrednu interakciju sa idejama Sayyid Qutba i formiranje jezgre modernog islamskog džihad pokreta u Egiptu. " [39]
Godine kad je Qutb obješen, Zawahiri, koji je tada imao 15 godina, pomogao je formirati podzemnu militantnu ćeliju koja je riješila "sprovesti Qutbovu viziju". [40] Nakon toga Zawahiri se pridružio egipatskom islamskom džihadu i kasnije postao mentor Bin Ladena i važan član Al-Qaede. Nakon što je Bin Laden ubijen, Zawahiri je postao vođa Al-Qaede.
Glenn E. Robinson, gore citirani stručnjak za Bliski Istok, rekao je da je u sunitskom muslimanskom svijetu Qutb najvažniji mislilac koji naglašava nasilni džihad. [41] Gotovo svi koncepti i inovacije sunitskih džihadskih skupina mogu se naći u Qutbovim knjigama. [42] Iako se različite džihadijske skupine mogu razlikovati po oblicima, sve imaju jednu zajedničku točku, a to je uporaba nasilja pod zastavom islama radi ostvarivanja političkih ciljeva. [43]
Ubojstvo egipatskog predsjednika Anwar Sadata 1981. godine od strane egipatskog islamskog džihada i napadi egipatske terorističke grupe al-Gamma al-Islamiya na vladine dužnosnike, sekularne intelektualce, egipatske kršćane i turiste tijekom devedesetih, sve su koraci u kampanji ostvarenja Qutbove vizije. [44]
Radikalne džihadske grupe koje slijede Qutbovu ideologiju svrstavaju se u teroriste salafijskih džihadija. Robert Manne, profesor politike na Sveučilištu La Trobe u Melbourneu u Australiji nazvao je Qutba “ocem salafijskog džihadizma” i “prethodnikom Islamske države”. [45] U svojoj knjizi Um Islamske države: ISIS i ideologija kalifata, napisao je: „Pedeset godina nakon pogubljenja Sayyida Qutba, ovo je ono što je postala tradicija salafijskog džihadizma, uma Islamske države. Nema više prijelazaka prekretnica. Konačno smo stigli do vrata pakla. " [46]
Izvještaj Stalna prijetnja: Evolucija al-Qa'ide i drugih salafijskih džihadista korporacije Rand u Americi ocrtao je utjecaj Qutba na salafijske džihadiste, a istodobno je navedeno više od 40 salafijskih džihadista. Aktivni su na gotovo svim kontinentima. [47]
Promatrajući postojeće ekstremističke islamske organizacije, iako im nedostaje jedinstvena vizija i streme ideološkim unutarnjim sukobima, postoji jedna osobina zajednička ogromnoj većini njih: Qutbov agresivni oblik džihada. Oni su u suštini naslijedili Qutbov rad, a to je komunistička revolucija u drugačijem obliku.
e. Kako je komunizam napravio žrtve od običnih muslimana
Izvještaj o terorizmu iz 2011. godine koji je objavio američki Nacionalni protuteroristički centar kaže da "u slučajevima u kojima bi se mogla utvrditi vjerska pripadnost stradalih od terorizma, muslimani su pretrpjeli između 82 i 97 posto smrtnih slučajeva povezanih s terorizmom u posljednjih pet godina." [48]
U državnim Izvještajima o terorizmu za 2016. godinu navedeno je ukupno 11.072 teroristička napada, koja su samo te godine uzrokovala 25.621 smrtni slučaj. Pored toga, velika vjerovatnoća da će se teroristički napadi dogoditi u zemljama i područjima sa većinom muslimana: „Iako su se teroristički napadi dogodili u 104 zemlje u 2016. godini, oni su bili jako geografski koncentrirani. Pedeset i pet posto svih napada dogodilo se u pet zemalja (Irak, Afganistan, Indija, Pakistan i Filipini), a 75 posto svih smrti uslijed terorističkih napada dogodilo se u pet zemalja (Irak, Afganistan, Sirija, Nigerija, i Pakistana). " [49]
Suprotno tome, teroristički napadi rezultirali su daleko manjim brojem smrtnih slučajeva u zapadnim zemljama. Istraživanje koje je sproveo Institut Cato u rujnu 2016., Terorizam i imigracija: Analiza rizika, zaključila je da su teroristi rođeni u inozemstvu ušli u zemlju, bilo kao imigranti ili turisti, te su odgovorni za 3.024 od 3.432 ubojstva koja su na američkom tlu počinili teroristi od 1975. do kraja 2015. Ovaj broj uključuje 2.983 osobe ubijene u napadima 9/11. [50] U terorističkim napadima godišnje biva ubijeno prosječno 74 Amerikanca.
Unatoč činjenici da ekstremističke skupine djeluju u ime islama, njihova najveća žrtva je muslimansko društvo. To je zato što je, bez obzira na površne izgovore, prava motivacija terorizma, želja za ubojstvom i uništenjem.
4. Kineska komunistička partija podržava terorizam
Komunistička partija Kine (CCP) dugo je podržavala terorističke aktivnosti u inozemstvu, uključujući one palestinskog terorističkog lidera Yassera Arafata. Pomažući u pokretanju taktike otmice komercijalnih avioprijevoznika, Arafat je ciljao na američke snage i postao inspiracija za bin Ladena.
a. KPK podržava Yasser Arafatove terorističke akte
Arafat je pokrenuo Palestinski narodnooslobodilački pokret (FATAH) 1959., a državu Palestinu uspostavio u studenom 1988. Do svoje smrti 2004. bio je vodeća figura raznih palestinskih militantnih organizacija. Arafat je vjerojatno bio omiljeni bliskoistočnjak KPK. Kinu je posjetio 14 puta i upoznao gotovo svakog kineskog komunističkog vođu, uključujući Mao Zedonga, Zhou Enlaia, Deng Xiaopinga i Jiang Zemina.
1964. Arafat je osnovao al-'Asifah ("Oluja"), FATAH-ovo vojno krilo, nakon čega je odmah otišao u Peking na sastanak s kineskim premijerom Zhou Enlaijem. Zhou ga je podsjetio da pazi na svoju strategiju i da ne koristi kontraproduktivne parole poput onih koji pozivaju na potpuno uništenje Izraela. [51]
Osim pružanja oružja i financijske potpore, Peking je često usmjeravao Palestinu u tome kako voditi sukob sa Sjedinjenim Državama i Izraelom, istodobno povećavajući svoj utjecaj na međunarodnoj sceni. KPK je također pozvala Palestince na obuku u Kini. Siječnja 1965. Arafat je objavio rat Izraelu na sjeveru Palestine koristeći svoje gerilske organizacije. Svibnja 1965., Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) osnovala je ured u Pekingu. Kina je, bez presedana, dala uredu PLO-a diplomatski tretman i otvoreno podržala PLO na raznim međunarodnim događajima.
Studenog 1988. godine devetnaesta sjednica Palestinskog nacionalnog vijeća objavila je neovisnost Palestinske države. Peking je to odmah priznao i uspostavio diplomatske odnose 20. studenoga.
Arafat i tadašnji generalni sekretar KPK Jiang Zemin posjetili su jedan drugog 2000. i 2001., u vrijeme kad su između Palestine i Izraela izbili veliki krvavi sukobi. Izrael je više puta osuđivao Arafata zbog njegove uloge u nasilju. Arafat se, uz potporu KPK, mogao suprostaviti Sjedinjenim Državama i Izraelu, a pritom je nadalje oštetio stabilnost Bliskog Istoka.
PLO i FATAH su se bavili raznim otvorenim i podzemnim militantnim terorističkim aktivnostima. Tvrdili su da je nasilna revolucija jedini način za oslobađanje zemlje, ideologija koja slijedi istu doktrinu komunističkih pokreta. Arafat je bio vrlo blizak ostalim komunističkim zemljama. Bio je član Socijalističke internacionale, a FATAH je bio promatrač u Partiji europskih socijalista. [52]
Sjedinjene Države i Izrael su označile Arafata kao čovjeka koji stoji iza brojnih terorističkih napada na Bliskom istoku. Bijela kuća je identificirala FATAH i PLO kao terorističke organizacije i zatvorila Palestinski informativni ured 1987 godine. [53]
1970. godine FATAH je planirao i izveo neuspješni atentat na jordanskog kralja Husein bin Talala. [54] U rujnu iste godine FATAH je pred televizijskim kamerama oteo tri komercijalna zrakoplova iz Britanije, Njemačke i Švicarske. Teroristi su tvrdili da je otmica zrakoplova imala veći učinak od ubistva stotine Izraelaca u bitci. [55]
1972. godine teroristička skupina Crni rujan, militantna frakcija FATAHa, izvela je teroristički masakr izraelskih sportaša na Olimpijskim igrama u Münchenu. Osoba koja je planirala i izvela ovaj masakr bio je Ali Hassan Salameh, Arafatov šef sigurnosti i direktor FATAH-ove obavještajne službe. Pored 11 ubijenih Izraelaca u napadu, poginuo je i zapadnonjemački policajac. [56] Arafat je bio jedan od prvih militanata koji su u svojim operacijama ciljali nevine civile.
b. Veza KPK i Al-Qaede
KPK je imala dalekosežne interakcije s al-Qaedom, počevši od njezine tajne suradnje s Talibanom, što je pružalo zaštitu Bin Ladenu. 1980. godine, osim što je poslala oko 300 vojnih savjetnika mudžahidinima u Afganistanu, KPK je postavila i kampove za vojnu obuku u Kashgaru i Hotanu u Xinjiangu kako bi ih uputila u vještine poput upotrebe oružja, vojne strategije, propagande i špijunaže ,
Xinjiang je postao baza za obuku afganistanskih mudžahidina za borbu protiv Sovjetskog Saveza. Do trenutka kad se Sovjetski Savez povukao iz Afganistana, kineska vojska je obučila najmanje nekoliko hiljada džihadista. Omogućila im je mitraljeze, raketne bacače i rakete zemlja-zrak, ukupno dvije do četiri milijarde američkih dolara vrijednosti. [57]
KPK je održavala bliske veze s Talibanima i Al-Qaedom nakon što su Talibani zgrabio vlast u Afganistanu, kao i u periodu kada su pružali zaštitu Bin Ladenu. Iako je al-Qaida izvela terorističke napade na američko veleposlanstvo i američku mornaricu, a Taliban je odbio predati Bin Ladena Ujedinjenim narodima, KPK se uvijek protivila sankcijama Ujedinjenih naroda protiv Talibana. 1998. godine SAD je krstarećim raketama napao baze al-Qaede. Kineski režim platio je al-Qaidi 10 milijuna dolara za kupnju američkih neeksplodiranih bombi kako bi poboljšao vlastitu tehnologiju. [58]
Istodobno, KPK je nastavila pružati osjetljivu vojnu tehnologiju državnim pokroviteljima terorizma. [59] Krajem 2000. godine, Vijeće sigurnosti UN-a predložilo je sankcije protiv Talibana kako bi ga prisilili da zatvori terorističke kampove za obuku Bin Ladena koji se nalazio na njenom teritoriju, ali Kina se suzdržala od glasanja. Nakon toga, KPK je nastavila tajne pregovore s Talibanimam i postigla dogovor da Huawei Technologies pomogne Talibanima da uspostave opsežni vojni komunikacijski sustav diljem Afganistana. [60] Na dan napada 9/11, kineski i talibanski dužnosnici potpisali su ugovor o proširenju gospodarske i znanstvene suradnje. [61]
Još šokantnije je da nakon napada 9/11, dva kineska vojna oficira proglašena su nacionalnim herojima zbog autorstva knjige pod naslovom Rat bez ograničenja, koja je objavljena 1999. godine. U knjizi su sugerirali da će, ukoliko Svjetski trgovački centar u New Yorku bude napadnut, to otvoriti kompliciranu dilemu za Sjedinjene Države. Autori su također al-Qaidu nazvali organizacijom koja je sposobna izvesti takvu operaciju. [62] Dovoljno je reći da je koncept kineskog režima „rata bez ograničenja“ pružio teoretski smjer za buduće operacije Bin Ladena.
Kad je Vijeće sigurnosti UN-a, nakon napada 9/11, uvelo sankcije talibanskom režimu, Kina ne samo da se suzdržala od glasovanja, već je poslala i vojno osoblje da podrži Talibane odmah nakon što je američka vojska započela zračne napade u Afganistanu. Također, nakon napada 9/11 američke obavještajne agencije doznale su da ZTE i Huawei, dvije kineske tehnološke kompanije povezane sa vojskom, pomagale talibanskoj vojsci da uspostavi telefonsku mrežu u Kabulu, glavnom gradu Afganistana. [63]
2004. godine otkriveno je da su kineske obavještajne agencije koristile fiktivne kompanije kako bi pomogle Bin Ladenu da prikupi novčana sredstva i pere novac na financijskim tržištima širom svijeta. [64]
Padom Berlinskog zida, komunistički se logor suočio s potpunim kolapsom. Naslijedivši ideološku odeždu Sovjetskog Saveza, KPK je ostavljena da se sama suoči s ogromnim pritiskom slobodnog svijeta. Kako se to dogodilo, napad 9/11 se desio upravo kad su Sjedinjene Države i slobodni svijet počeli usmjeravati pažnju na osudu komunističke tiranije. Prioriteti su se drastično promijenili, a slobodni svijet morao je odustati od plana borbe protiv komunizma jer je počeo rat protiv terorizma. To je poštedilo KPK i omogućilo da se komunizam opet proširi.
Dok je zapadni svijet vodio rat na Bliskom Istoku, desilo se prenošenje bogatstva velikih razmjera između Kine i Sjedinjenih Država. Komunizam je bio u stanju da izgradi još jednu supersilu.
Kaos koji je izazvao terorizam uzrokovao je da slobodni svijet skrijene pažnju sa komunističke prijetnje, odgađajući glavni sukob dobra i zla, dok se isti odigrava u našem svijetu.
5. Prikriveni pakt između terorizma i zapadne radikalne ljevice
Savremeni njemački skladatelj jednom je rekao: "To je najveće umjetničko djelo koje postoji u čitavom kosmosu." Nije govorio je o Beethovenovoj devetoj simfoniji, već o terorističkim napadima 11. rujna. [65]
Nakon 11. rujna radikalni zapadni ljevičarski intelektualci razveselili su se napadima i branili počinitelje. Jedan američki pisac pohvalio je teroriste zbog uništavanja "Babilonske kule" (odnosno Svjetskog trgovačkog centra) kao simbola američkih zlodjela. Danima nakon napada, talijanski dramatičar i dobitnik Nobelove nagrade za književnost rekao je: "Veliki špekulanti se valjaju u ekonomiji koja svake godine ubije desetine milijuna ljudi siromaštvom - pa što je onda 20.000 mrtvih u New Yorku?" [66] Profesor na Sveučilištu Colorado-Boulder okarakterizirao je one koji rade u Svjetskom trgovačkom centru kao "male Eichmanne", misleći na jednog od arhitekata nacističkog holokausta. [67]
Nadajući se da će spriječiti Sjedinjene Države da izvode vojne intervencije u Afganistanu i Iraku, razne radikalne ljevičarske snage pokrenule su opsežni proturatni protestni pokret.
Profesor ljevice na vodećem američkom sveučilištu rekao je u govoru na sveučilištu da su Sjedinjene Države "najveća zemlja terorizma" i da je Washington planirao pokrenuti "tihi genocid" u Afganistanu. [68]
Ljevičari su držali bdijenja za mir i poučavanja širom zemlje. Dok su operacije SAD-a protiv terorista u Afganistanu bile u punom jeku, profesor je otišao na dvotjedno putovanje na indijski potkontinent, šireći glasine milionima muslimana i hindusa. Optužio je Sjedinjene Države da planiraju ubiti glađu tri milijuna ili četiri milijuna Afganistanaca.
Profesor na Sveučilištu Columbia rekao je kako bi "on osobno želio vidjeti milijun Mogadishanaca". [69] U Bitci za Mogadish, 1993. godine, borci koje je obučila Al-Qaida, postavili su zasjede američkim specijalnim snagama u Somaliji, usmrtivši 18 američkih vojnika.
Proturatni pokret, pokrenut od strane radikalne ljevice, ciljao je na Sjedinjene Države kako bi spriječio njezine napore u ratu protiv terorizma.
U veljači 2003., mjesec dana prije nego što su Sjedinjene Države napale Irak, Bin Laden je putem Al Jazeere objavio audio zapis pozivajući ljude da se bore protiv američke vojske na ulicama. Otvoreno je izjavio: "Interesi muslimana i interesi socijalista podudaraju se u ratu protiv križara." [70]
ANSWER (Act Now to Stop War and End Racism) je antiratna organizacija koja se eksponira u medijima. Njeni su članovi uglavnom socijalisti, komunisti, ljevičari ili progresivisti. Mnogi njeni osnivači su povezani s Međunarodnim centrom djelovanja i Svjetskom radničkom strankom, koja je komunistička radikalna organizacija. U tom je smislu ANSWER zapravo snaga prve linije koja se ravna s staljinističkim komunizmom. U antiratnom pokretu također je sudjelovala Not In Our Name, frontalna organizacija Revolucionarne komunističke partije, koja je marksističko-lenjinistička stranka povezana s kineskim komunističkim režimom. [71]
Pored aktivnog zataškavanja terorista i organiziranja antiratnih pokreta, ljevičari su u pravnim krugovima uložili sve sile u protivljenju Patriotskom zakonu, koji je Kongres usvojio nedugo nakon 9/11 kako bi ojačao protuterorističke sposobnosti SAD-a. Prije usvajanja zakona, FBI je čekao sedam godina prije uhićenja Samija al-Ariana, profesora računalnih znanosti na Sveučilištu Južna Florida koji je teroristima pružao financijsku potporu. Da je ranije postojao ekvivalent Patriotskom zakonu, ranije uhićenje Ariana moglo je spriječiti napade 11. rujna. [72]
Slijepi šeik Omar Abdel-Rahman, koji je planirao bombardiranje Svjetskog trgovačkog centra 1993. godine, osuđen je na doživotni zatvor 1995 godine. Njegova braniteljica Lynne Stewart posjetila je zatvor i poslala Abdel-Rahmanovu poruku sljedbenicima na Bliskom Istoku, govoreći im da nastave svoje terorističke aktivnosti. Stewart je proglašena krivom 2005. godine. Iznenađujuće, nakon presude za krivicu, postala je politički idol ljevice i više puta je bila pozivana da predaje na sveučilištima, pravnim fakultetima i drugim mjestima. [73]
Proučavanje američkog znanstvenika Davida Horowitza iz 2004. pod nazivom Bezbožni savez: Radikalni islam i američka ljevica otkriva gadnu povezanost islamskih ekstremista i radikalnih ljevičara. Prema njegovoj analizi, radikalna ljevica širom svijeta poslužila je da zaštiti islamske džihadiste. [74]
Biti uz teroriste protiv zapadnih demokratskih država dio je dugog pohoda radikalne ljevice da uništi zapadno društvo iznutra. Oni su spremni koristiti bilo koju metodu koja im pomaže u postizanju ovog cilja. Iako ljevičarska ideologija nema površni odnos s islamskim ekstremizmom, njihovi se ciljevi poklapaju i tvore pogubni savez protiv zapadnog svijeta te postaju moćna alatka komunizma.
Zaključak
Od pariške komune i Lenjinove institucionalizacije nasilja, pa sve do KPK progona pod pokroviteljstvom države, komunizam je uvijek koristio terorizam za postizanje svojih ciljeva. Štoviše, izvan teritorija koji kontroliraju komunistički režimi, komunizam je manipulirao raznim skupinama i ljudima kako bi izveo terorističke akte, sijući kaos širom svijeta i bacajući diverzantski dimni zaslon na svoje neprijatelje. Napredak znanosti i tehnologije je olakšao teroristima da ugroze nevine žrtve.
Teroristi koriste nasilje kako bi bacili društvo u nered, a strah koriste kako bi ljude stavili pod svoju kontrolu. Oni krše moralne vrijednosti koje se univerzalno održavaju u čovječanstvu kako bi postigli svoje ciljeve. Korijeni komunizma mogu se vidjeti u njihovim temeljnim idejama, jer komunistička ideologija pruža teoretski okvir za njihove zle vrijednosti.
Primarne žrtve islamskog ekstremizma su ljudi zemalja iz kojih potiču teroristi. Dok mediji usredotočuju svoju pozornost na terorističke napade koji ciljaju na zapadno društvo, velika većina ubijenih su muslimani. Slično tome, više od 100 milijuna smrti uzrokovanih komunizmom gotovo su sve bile osobe koje žive pod vladavinom komunističkih režima.
Terorizam je neodvojiv od komunizma, koji je sam po sebi najveći korijenski uzrok terorizma. Dok se ovi otrovni korijeni ne iskopaju, čovječanstvo neće uživati niti jedan dan mira. Samo prepoznavanjem uloge komunizma u terorističkim aktivnostima koje zlostavljaju naš svijet i stajanjem na strani tradicionalnih moralnih vrijednosti i vjere, ljudi se mogu zaštititi od ove prijetnje.
Bibliografija
[1] Brian Whitaker, “The Definition of Terrorism,” The Guardian, May 7, 2001, https://www.theguardian.com/world/2001/may/07/terrorism.
[2] “Lenin and the Use of Terror,” World Future Fund, accessed November 17, 2018, http://www.worldfuturefund.org/wffmaster/Reading/Quotes/leninkeyquotes.htm.
[3] Karl Kautsky, Terrorism and Communism: A Contribution to the Natural History of Revolution (1919), accessed November 17, 2018, https://www.marxists.org/archive/kautsky/1919/terrcomm/index.htm.
[4] Carey Goldberg, “‘Red Saturday’ Not Such a Celebration for Lenin,” Associated Press, April 21, 1990，https://apnews.com/0f88bdb24ea112b606c9c56bca69e9dd; Francis X. Clines, “Upheaval in the East; Soviet Congress Debates New Presidency,” The New York Times, March 13, 1990, https://www.nytimes.com/1990/03/13/world/upheaval-in-the-east-soviet-congress-debates-new-presidency.html.
[5] Brian Crozier, The Rise and Fall of the Soviet Empire (Rocklin, CA: Prima Lifestyles, 2000).
[6] Stanislav Lunev, Through the Eyes of the Enemy: The Autobiography of Stanislav Lunev (Washington, D.C.: Regnery Publishing, Inc., 1998), 80.
[7] “The KGB’s Terrorist Footprints,” The Washington Post, September 23, 1981，https://www.washingtonpost.com/archive/politics/1981/09/23/the-kgbs-terrorist-footprints/16f129fd-40d7-4222-975c-6e39044768bf/?utm_term=.0f15a9d808da.
[8] Ion Mihai Pacepa, “Russian Footprints,” National Review, August 24, 2006, https://www.nationalreview.com/2006/08/russian-footprints-ion-mihai-pacepa/.
[9] Ion Mihai Pacepa and Ronald Rychlak, Disinformation: Former Spy Chief Reveals Secret Strategies for Undermining Freedom, Attacking Religion, and Promoting Terrorism (Washington, D.C.: WND Books, 2013), Chapter 33.
[10] “A Sampling of Chinese Public Opinion Following the 9/11 Terrorist Attacks,” [〈911恐怖分子袭击事件之后：国内言论摘登〉] Modern China Studies 《當代中國研究》, http://www.modernchinastudies.org/us/issues/past-issues/75-mcs-2001-issue-4/596-911.html. [In Chinese]
[11] Paul Berman, “The Philosopher of Islamic Terror,” The New York Times Magazine, March 23, 2003, https://www.nytimes.com/2003/03/23/magazine/the-philosopher-of-islamic-terror.html.
[12] Raymond Ibrahim, “Ayman Zawahiri and Egypt: A Trip Through Time,“ The Investigative Project on Terrorism: A Special Report, November 30, 2012, https://www.investigativeproject.org/3831/ayman-zawahiri-and-egypt-a-trip-through-time.
[13] Dale C. Eikmeier, Qutbism: An Ideology of Islamic-Fascism, Defense Technical Information Center, March 2007, accession number ADA485995, http://www.dtic.mil/docs/citations/ADA485995.
[14] Hassan Hassan, The Sectarianism of the Islamic State: Ideological Roots and Political Context (Washington: Carnegie Endowment for International Peace, June 2016), 26, https://carnegieendowment.org/files/CP_253_Hassan_Islamic_State.pdf.
[15] Andrew McGregor, “Al-Qaeda’s Egyptian Prophet: Sayyid Qutb and the War On Jahiliya,” Terrorism Monitor 1, No. 3, May 4, 2005, https://jamestown.org/program/al-qaedas-egyptian-prophet-sayyid-qutb-and-the-war-on-jahiliya/.
[16] Robert R. Reilly, The Roots of Islamist Ideology (London: Centre for Research into Post-Communist Economies, February 2006), 4, http://crce.org.uk/briefings/islamistroots.pdf.
[17] Berman, “The Philosopher of Islamic Terror.”
[18] McGregor, “Al-Qaeda’s Egyptian Prophet,” https://jamestown.org/program/al-qaedas-egyptian-prophet-sayyid-qutb-and-the-war-on-jahiliya/.
[19] A. E. Stahl, “‘Offensive Jihad’ in Sayyid Qutb’s Ideology,” International Institute for Counter-Terrorism, March 24, 2011, https://www.ict.org.il/Article/1097/Offensive-Jihad-in-Sayyid-Qutbs-Ideology#gsc.tab=0.
[20] McGregor, “Al-Qaeda’s Egyptian Prophet.”
[21] Stahl, “‘Offensive Jihad’ in Sayyid Qutb’s Ideology.”
[22] McGregor, “Al-Qaeda’s Egyptian Prophet.”
[23] Roxanne L. Euben, “Mapping Modernities, ‘Islamic’ and ‘“Western,’” in Border Crossings: Toward a Comparative Political Theory, ed. Fred Reinhard Dallmayr (Lanham, Md.: Lexington Books, 2013), 20.
[24] Vladimir Lenin, What Is to Be Done? trans. Joe Fineberg and George Hanna, accessed November 17, 2018, https://www.marxists.org/archive/lenin/works/1901/witbd/.
[25] Glenn E. Robinson, “Jihadi Information Strategy: Sources, Opportunities, and Vulnerabilities,” in Information Strategy and Warfare: A Guide to Theory and Practice, eds. John Arquilla and Douglas A. Borer (London: Routledge, 2007), 92.
[26] Ibid.
[27] Ibid.
[28] McGregor, “Al-Qaeda’s Egyptian Prophet.”
[29] “Impaling Leninist Qutbi Doubts: Shaykh Ibn Jibreen Makes Takfir Upon (Declares as Kufr) the Saying of Sayyid Qutb That Islam Is a Mixture of Communism and Christianity,” January 2, 2010, http://www.themadkhalis.com/md/articles/bguiq-shaykh-ibn-jibreen-making-takfir-upon-the-saying-of-sayyid-qutb-that-islam-is-a-mixture-of-communism-and-christianity.cfm.
[30] Damon Linker, “The Marxist Roots of Islamic Extremism,” The Week, March 25, 2016, http://theweek.com/articles/614207/marxist-roots-islamic-extremism.
[31] Charles Moscowitz, Islamo-Communism: The Communist Connection to Islamic Terrorism (City Metro Enterprises, 2013), Introduction.
[32] Antero Leitzinger, “The Roots of Islamic Terrorism,” The Eurasian Politician, No. 5 (April–September 2002), http://users.jyu.fi/~aphamala/pe/issue5/roots.htm.
[33] Lawrence Wright, The Looming Tower: Al-Qaeda and the Road to 9/11 (New York: Knopf Publishing Group, 2006), 21.
[34] Dawn Perlmutter, Investigating Religious Terrorism and Ritualistic Crimes (New York: CRC Press, 2004), 104.
[35] The 9/11 Commission Report, The National Commission on Terrorist Attacks Upon the United States, 55, https://www.9-11commission.gov/report/911Report.pdf.
[36] Michael Scheuer, Through Our Enemies’ Eyes: Osama bin Laden, Radical Islam, and the Future of America, 2nd ed. (Washington: Potomac Books, 2006), 114.
[37] Lawrence Wright, The Looming Tower: Al-Qaeda and the Road to 9/11 (New York: Knopf Publishing Group, 2006), 36.
[38] Lawrence Wright, “The Man Behind Bin Laden: How an Egyptian Doctor Became a Master of Terror,” The New Yorker, September 16, 2002, https://www.newyorker.com/magazine/2002/09/16/the-man-behind-bin-laden.
[39] Lawrence Wright, The Terror Years: From Al-Qaeda to the Islamic State (New York: Vintage Books, 2016), 17.
[40] Wright, The Looming Tower, 36.
[41] Glenn E. Robinson, “The Four Waves of Global Jihad, 1979–2017,” Middle East Policy 24, No. 3 (Fall 2017), 70, https://www.researchgate.net/publication/319160351_The_Four_Waves_of_Global_Jihad_1979-2017.
[42] Robinson, “Jihadi Information Strategy,” 88.
[43] Robinson, “The Four Waves of Global Jihad,” 85.
[44] Anthony Bubalo and Greg Fealy, “Between the Global and the Local: Islamism, the Middle East, and Indonesia,” The Brookings Project on U.S. Policy Towards the Islamic World, No. 9 (October 2005), 7, https://www.brookings.edu/wp-content/uploads/2016/06/20051101bubalo_fealy.pdf.
[45] Robert Manne, “Sayyid Qutb: Father of Salafi Jihadism, Forerunner of the Islamic State,” The ABC, November 7, 2016, http://www.abc.net.au/religion/articles/2016/11/07/4570251.htm.
[46] Joshua Sinai, “Mining the Roots of the ‘Why and How’ of Terrorism,” review of The Mind of the Islamic State: ISIS and the Ideology of the Caliphate, by Robert Manne, The Washington Times, October 31, 2017, https://www.washingtontimes.com/news/2017/oct/31/book-review-the-mind-of-the-islamic-state-by-rober/.
[47] Seth G. Jones, A Persistent Threat: The Evolution of al Qa’ida and Other Salafi Jihadists (Rand Corp, 2014), 64–65, https://www.rand.org/content/dam/rand/pubs/research_reports/RR600/RR637/RAND_RR637.pdf.
[48] 2011 Report on Terrorism, The National Counterterrorism Center, 14, https://fas.org/irp/threat/nctc2011.pdf.
[49] Country Reports on Terrorism 2016, Bureau of Counterterrorism and Countering Violent Extremism, https://www.state.gov/j/ct/rls/crt/2016/272241.htm.
[50] Alex Nowrasteh, Terrorism and Immigration: A Risk Analysis, Cato Institute, September 13, 2016, https://object.cato.org/sites/cato.org/files/pubs/pdf/pa798_1_1.pdf.
[51] Shi Yanchun, [時延春]“Zhou Enlai and the Middle East,” [〈周恩來與中東〉] Party History in Review 《黨史縱橫》, 7–8. http://waas.cssn.cn/webpic/web/waas/upload/2011/06/d20110602193952375.pdf [In Chinese]
[52] Party of European Socialists, accessed November 17, 2018, https://www.google.com/url?q=https://web.archive.org/web/20130503194245/http:/www.pes.eu/en/about-pes/pes-members/parties&sa=D&ust=1542506434796000&usg=AFQjCNHwfLae215sWQn58IVwbGPeL_N0jg.
[53] “U.S. Orders Closure of Palestine Information Office, Department Statement, September 15, 1987, Transcript,” US Department of State Bulletin, November 1987，https://web.archive.org/web/20090808192756/http://findarticles.com/p/articles/mi_m1079/is_n2128_v87/ai_6198831/.
[54] Andrea L. Stanton, Edward Ramsamy, Carolyn M. Elliott, Peter J. Seybolt, eds., Cultural Sociology of the Middle East, Asia, and Africa: An Encyclopedia, Vol. 1 (Los Angeles: SAGE, 2012), 274.
[55] Stefan Aubrey, The New Dimension of International Terrorism (Zürich: vdf Hochschulverlag AG an der ETH, 2004), 34.
[56] Ibid., 34–36.
[57] S. Frederick Starr, Xinjiang: China’s Muslim Borderland, first ed. (London: Routledge, 2004), 149.
[58] John Hooper, “Claims that China Paid Bin Laden to See Cruise Missiles,” The Guardian, October 20, 2001, https://www.theguardian.com/world/2001/oct/20/china.afghanistan.
[59] Ted Galen Carpenter, “Terrorist Sponsors: Saudi Arabia, Pakistan, China,” The Cato Institute, November 16, 2001, https://www.cato.org/publications/commentary/terrorist-sponsors-saudi-arabia-pakistan-china.
[60] “China’s Role in Osama bin Laden’s ‘Holy War’ On America,” The Population Research Institute, 3, No. 23 (September 19, 2001), https://www.pop.org/chinas-role-in-osama-bin-ladens-holy-war-on-america/.
[61] Yitzhak Shichor, “The Great Wall of Steel: Military and Strategy in Xinjiang,” in Xinjiang: China’s Muslim Borderland, ed. S. Frederick Starr (London: Routledge, 2004), 158.
[62] Qiao Liang and Wang Xiangsui, Chao Xian Zhan (Unrestricted Warfare) (Beijing: Zhongguo shehui chubanshe, 2005), Chapters 2 and 5. [In Chinese]
[63] “Chinese Firms Helping Put Phone System in Kabul,” The Washington Times, September 28, 2001, https://www.washingtontimes.com/news/2001/sep/28/20010928-025638-7645r/.
[64] D. J. McGuire, “How Communist China Supports Anti-U.S. Terrorists,” Association for Asian Research, September 15, 2005, http://www.asianresearch.org/articles/2733.html.
[65] Jamie Glazov, United in Hate: The Left’s Romance with Tyranny and Terror (Los Angeles: WND Books, 2009), Chapter 14.
[66] Ibid.
[67] “Ward Churchill Profile,” Discover the Networks, accessed November 17, 2018, http://www.discoverthenetworks.org/individualProfile.asp?indid=1835.
[68] Glazov, United in Hate, Chapter 14.
[69] “Nicholas De Genova Profile,” Discover the Networks, accessed November 17, 2018, http://www.discoverthenetworks.org/individualProfile.asp?indid=2189.
[70] Glazov, United in Hate, Chapter 14.
[71] Ibid.
[72] Ibid.
[73] “Lynne Stewart Profile,” Discover the Networks, accessed November 17, 2018, http://www.discoverthenetworks.org/individualProfile.asp?indid=861.
[74] David Horowitz, Unholy Alliance: Radical Islam and the American Left (Washington D.C.: Regnery Publishing, Inc., 2004), 37.