Specijalni serijal

Kako avet
komunizma
vlada svijetom

16. poglavlje: Komunizam iza pokreta za zaštitu čovjekove okoline

Sadržaj

Uvod

1. Komunistički korijeni pokreta za zaštitu okoline (environmentalizma)

a. Tri stadija environmentalizma

b. Environmentalizam i marksizam: Isti korijeni

c. Ekološki marksizam

d. Ekološki socijalizam

e. Zelena politika: Zeleno je novo crveno

f. Ekoterorizam

g. Greenpeace: Ne-miroljubiva priča

2. Mit o konsenzusu o klimatskim promjenama

a. Kratka povijest 'konsenzusa' o klimatskoj znanosti

b. Uspostavljanje dogme u znanstvenim krugovima

c. Znanstvenici su podijeljeni oko 'konsenzusa'

d. Zašto znanstvenici za zaštitu okoline (environmentalisti) naglašavaju mogućnost katastrofičnih scenarija

3. Environmentalizam: još jedan oblik komunizma

a. Politička infiltracija: Izgradnja svjetske vlade

b. Okrivljavanje kapitalizma

c. Medijsko suzbijanje oponirajućih glasova

d. 'Civilne' grupe manipulirane za uličnu revoluciju

e. Nova religija antihumanizma

4. Zaključak: Štujmo božansko i vratimo se tradiciji kako bi izbjegli krizu životne sredine

Reference

Uvod

Zemlja je životno okruženje čovječanstva koje osigurava hranu, resurse, i uvjete za razvoj. Omogućila je čovjeku da napreduje tisućama godina.

Čovječanstvo je u bliskoj interakciji s prirodnim okruženjem. Tradicionalna kineska i zapadna kultura naglašava dobroćudnu simbiozu čovjeka i prirode. Kao što je drevni kineski filozof Dong Zhongshu napisao u Raskošna rosa proljetnog i jesenskog ljetopisa: „Sve je na zemlji stvoreno za potrebe čovjeka.“ [1] Značenje podrazumijeva ideju Stvoritelja kako čovječanstvu treba omogućiti okolnosti za život te da je sve na planeti dano čovjeku na korištenje. Ljudi istovremeno u svojim životima moraju slijediti načela neba i zemlje, umjereno koristiti sve blagodati te proaktivno održavati i čuvati prirodno okruženje u kojem čovjek valja obitavati.

Zapadna tradicionalna kultura kaže da Stvoritelj pruža prirodno okruženje ljudskim bićima i očekuje da njime upravljaju. Stoga, čovjek treba cijeniti i dobro gospodariti svojim prirodnim okruženjem. U filozofiji tradicionalne kineske kulture postoji ravnoteža unutar svega, ali i imperativ da se ne škodi drugima. Konfucijska doktrina sredine kaže: „To je isti sustav zakona po kojem su sve stvorene stvari napravljene i razvijaju se same, svojim redoslijedom i sustavom, bez uzajamnog nanošenja štete; da se procesi Prirode odvijaju bez sukoba ili zbrke.“ [2]

Kineski preci su cijenili zaštitu okoliša. Prema povijesnim zapisima, u doba Yu Velikog: „Tijekom tri proljetna mjeseca, ljudi nisu nosili sjekire u šumu kako bi šuma mogla bujati. Tijekom tri mjeseca ljeta, ljudi nisu stavljali mreže u rijeke da bi se ribe mogle razmnožavati.“ [3]

Zengzi, konfucijski učenjak, piše: „Drvo se može posjeći u samo pravim sezonama i životinje zaklati samo u pravo vrijeme.“ [4] To nam iskazuje tradicionalnu kinesku ideju umjerenosti u svim situacijama kao i štovanju te zaštiti prirodnog okoliša.

Zagađenje nakon industrijske revolucije uzrokuje ozbiljnu ekološku štetu, a zapadna društva postaju svjesnija tog problema. Nakon primjene zakona i standarda o zaštiti okoliša, pitanje industrijskog zagađenja se učinkovito rješava i stanje okoliša se znatno poboljšava. Svijest javnosti o zaštiti okoliša u tom procesu enormno raste i široko se prihvaća činjenica kako je zaštita okoliša vrijedan cilj.

Moramo razlikovati nekoliko ideja: zaštitu okoliša, pokreti za zaštitu okoliša, i pokret za zaštitu okoline (environmentalizam). Zaštita okoliša, kako i naziv sugerira, podrazumijeva zaštitu okoline. Ljudi su razumjeli potrebu baviti se time od početka ljudske civilizacije i to nije imalo nikakve veze s bilo kojom određenom političkom ideologijom.

Pokret za zaštitu okoliša je društveni i politički pokret vezan za pitanja zaštite okoliša, čiji je primarni cilj mijenjanje ekoloških zakona, javnih promišljanja i navika, kroz masovne pokrete, političku agitaciju, i utjecaj na medije. Environmentalizam je filozofija i ideologija koja naglašava potrebu zaštite okoline i skladnog suživota između ljudskog društva i prirodne ekologije. Motivi u pozadini zaštite okoliša i environmentalizma nisu isti kao oni u komunizmu - ali komunisti su majstori u iskorištavanju masovnih pokreta i njihovim manipuliranjem zarad vlastitih ciljeva. Vidljivo je kako komunisti sa samim startom modernog environmentalizma sustavno rade na kooptiranju ovog pokreta.

Pitanja oko environmentalizma (pokreta za zaštitu okoline) su danas izuzetno složena: Pokret iskorištava senzacionalnu retoriku i istinsku želju ljudi da zaštite okoliš kako bi stvorio globalni politički pokret. Mnogi učesnici su dobronamjerni, gaje osjećaj za pravdu, i istinski ih brine budućnost čovječanstva.

Međutim, mnogi ne primjećuju da komunisti koriste environmentalizam kako bi njihova agenda zadobila legitimitet i podršku javnosti. Zato zaštita okoliša postaje izrazito politizirana, ekstremna, i čak pretvorena u kvazi religiju – religiju kojoj nedostaju tradicionalni moralni temelji. Obmanjujuća propaganda i različite obvezujuće političke mjere postaju dominantne i pretvaraju environmentalizam u neku vrstu „malog komunizma.“

Ovo se poglavlje fokusira na ideološku poveznicu između pokreta za zaštitu okoline (environmentalizma) s komunizmom i kako je spomenuti pokret iskorišten, manipuliran, i preusmjeren služiti ciljevima komunizma, no osvrće se i na moguće posljedice ovog fenomena ako mu se dopusti njegovo nesmetano razvijanje.

1. Komunistički korijeni pokreta za zaštitu okoline (environmentalizma)

Komunizam je na mnogim poljima napravio pedantne pripreme za uništavanje čovječanstva. Originalno iz Europe, komunizam pokreće nasilne revolucije i osvaja vlast kroz dvije velike sile Istoka - Rusiju i Kinu. Komunistički logor i zapadno društvo ulaze u dugi hladnoratovski sukob. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i istočnoeuropskog komunističkog bloka, komunisti počinju sijati svoje faktore u istočnom i zapadnom društvu nastojeći uspostaviti strogo kontroliranu globalnu vladu.

Komunizam mora, kako bi postigao taj cilj, stvoriti ili iskoristiti određenog „neprijatelja“ koji prijeti cijelom čovječanstvu, zastrašujući pritom svekoliku javnost kako bi se ljudi svijeta odrekli individualnih sloboda, a države vlastite nezavisnosti. Stvaranje globalne panike na račun predstojećih ekoloških katastrofa je naizgled obvezna postaja na putu ka tom cilju.

a. Tri stadija environmentalizma (pokreta za zaštitu okoline)

Formiranje i razvoj pokreta za zaštitu okoliša se neraskidivo povezuje s komunizmom. Njegov razvoj, naime, prolazi kroz tri faze. Prva faza je teorijsko razdoblje nastajanja koje započinje s objavljivanjem Komunističkog manifesta Karla Marxa i Friedricha Engelsa 1848. godine, a završava 1970. godine i prvim Danom planeta Zemlje.

Marx i njegovi učenici na početku ove faze ne uzimaju environmentalizam kao fokus svojeg teorijskog diskursa, ali marksistički ateizam i materijalizam se prirodno usklađuju sa glavnom tendencijom pokreta. Marx izjavljuje kako se kapitalizam protivi prirodi (ili okolišu). Marxovi učenici osmišljavaju pojam „ekosustav“ i diskretno uključuju environmentalizam u određene predmete ostavljajući ga da tamo sazrijeva.

U posljednjem desetljeću ove faze, od 1960. do 1970. godine, u SAD-u se pojavljuju dvije najprodavanije knjige - Silent Spring (1962.) i Population Bomb (1968.) Environmentalizam ulazi u javnu arenu pod krinkom „zaštite okoliša.“

Glavni događaj na početku druge faze je prvi Dan planeta Zemlje održan 1970. godine, a Ujedinjene Nacije uskoro, 1972. godine, održavaju prvu konferenciju UN-a o ljudskom okolišu u Stockholmu. U ovoj se fazi rapidno osniva mnoštvo organizacija, a raste i broj njihovih aktivnosti. U Sjedinjenim Državama i Europi vrše pritisak na vlade putem propagande, prosvjeda, i aktivizma pod izlikom znanstvenog istraživanja, zakonodavstva, sastanaka itd.

Kontrakultura na makro razini tijekom 1960-tih je nalik vojnoj paradi komunističkih elemenata na Zapadu. Dolazi u središte pozornosti angažirajući antiratne pokrete i pokrete građanskih prava, a zatim se hitro šire na druge oblike antikapitalističkih frontova, poput feminističkog pokreta, homoseksualnog pokreta itd.

Poslije 1970-tih i stišavanja vijetnamskih antiratnih pokreta, komunističke ideje započinju proces institucionalizacije nazvan „dugi marš kroz institucije“ i istovremeno preplavljuju pokrete feminizma i environmentalizama - i to je osnovni uzrok rasta ideologije pokreta za zaštitu okoline i agitiranja za iste.

Jedna od najvažnijih environmentističkih struja iz perioda 1970-tih godina su hipiji, okosnica kontrakulture. Komunizam je zapravo u procesu presvlačenja u novu kožu pod krinkom pokreta za zaštitu okoline nakon neuspjeha u Hladnom ratu. Nit vodilja je, naime, uvesti globalni komunizam pod svaku cijenu.

Treća faza započinje u predvečerje Hladnog rata. Ujedinjeni Narodi osnivaju Međuvladin odbor za klimatske promjene (IPCC) ne bi li koncept globalnog zagrijavanja uveli u političku domenu. [5] U Moskvi se uoči raspada Sovjetskog Saveza 1990. godine održava međunarodna konferencija za zaštitu okoliša. U svom se govoru, glavni tajnik Komunističke partije Sovjetskog Saveza, Mihail Gorbačov, zalaže za uspostavljanje međunarodnog sustava ekološkog praćenja te potpisuje sporazum o zaštiti „jedinstvenih okolišnih zona“, i izražava podršku UN-ovim ekološkim programima pozivajući na iduću konferenciju (održanu u lipnju 1992. godine u Brazilu). [6]

Gotovo svi zapadnjački environmentalisti prihvaćaju spomenute prijedloge i od tog trenutka počinju sagledavati globalno zatopljenje kao glavnu prijetnju čovječanstvu. Naglo eskalira i propaganda koja zaštitu okoliša iskorištava kao izliku za formiranje rigidnih političkih mjera, a rapidno raste broj te opseg zakona i propisa za zaštitu okoliša.

Environmentalizam postaje glavna alatka za ograničavanje sloboda građana širom svijeta, gubljenje suvereniteta nacija, te limitiranje i borbu protiv slobodnih zapadnjačkih društava. Bivši komunisti Sovjetskog Saveza zajedno s komunistima i njihovim podupirateljima na Zapadu nakon završetka Hladnog rata kreću iznova kroz pridruživanje pokretu za zaštitu okoliša. Environmentalizam se pojavljuje na svjetskoj pozornici kao sila koja sve više poprima komunističke boje.

b. Environmentalizam i marksizam: Isti korijeni

U razumijevanju vjernika ispravnih religija Istoka i Zapada, bog stvara ljudska bića po sopstvenom liku, pa ljudski život biva obdaren višom vrijednošću, svrhom, i dostojanstvom kad se usporedi s ostalim oblicima života na Zemlji. Bog također stvara prirodno okruženje. Čovjek ima obvezu brinuti se o prirodi koja postoji za čovjeka, a ne obrnuto.

Međutim, u očima ateista i materijalista, ljudski život ne sadrži tako posebnu kvalitetu. Engels u jednom od svojih eseja piše sljedeće: „Život je način postojanja albuminskih (tj., proteinskih) tijela.“ [7] Prema ovom shvaćanju, ljudski život je ništa doli jedinstvena konfiguracija proteina koja se ni po čemu bitnom ne razlikuje od životinja ili biljaka. Dakle, prosta logika nalaže kako ljudska bića mogu biti lišena slobode te čak i svojeg života u ime zaštite prirode.

Njemački kemičar i Marxov kolega, Justus von Liebig, je 1862. godine u knjizi o organskoj kemiji kritizirao britanske poljoprivrednike zbog korištenja uvezenog ptičjeg izmeta kao gnojiva. Britanska poljoprivreda je imala koristi od ptičjeg izmeta, učinkovitog gnojiva, i prinosi usjeva su se znatno povećali. Britanci su do sredine devetnaestog stoljeća posjedovali dovoljno visokokvalitetnih izvora hrane. Poslovanje i zarada povezana s izmetom ptica je beneficirala poduzetnicima u različitim zemljama, britanskim poljoprivrednicima, i lokalnoj populaciji.

Zašto se von Liebig protivio ovoj praksi? Prvo, postupak skupljanja ptičjeg izmeta, po njemu, škodi prirodi; drugo, trgovci izrabljuju radnike s niskim plaćama; treće, visoki prinosi hrane potiču porast broja stanovnika, a to zauzvrat zahtijeva više hrane i premašuje prirodni kapacitet; i četvrto, više ljudi i stoke znači više stajskog gnoja i smeća. [8]

Marx je, u to doba, prilikom pisanja Das Kapitala pažljivo proučavao von Liebigovo djelo. Pohvaljuje ga jer „razvija s gledišta prirodne znanosti, negativnu, tj. destruktivnu stranu moderne poljoprivrede“. [9] Marx, poput von Liebiga, smatra svaki napor stvaranja bogatstva kroz upotrebu prirodnih resursa, začaranim opakim krugom, zaključujući kako je „racionalna poljoprivreda nespojiva sa kapitalističkim sustavom.“ [10]

Lenjin i boljševička partija nakon državnog udara u Rusiji hitro proglašavaju „uredbu na zemljište“ i „uredbu na šume“ nacionaliziravši zemljišta, šume, vode, minerale, životinje, i biljne resurse kako bi spriječili javnost da ih koristi bez ovlaštenja. [11]

Američki meteorolog i pisac Brian Sussman navodi u svojoj knjizi, Eko tiranija: Kako će zeleni plan ljevice uništiti Ameriku, da su Marxove i Lenjinove ideje u velikoj mjeri usklađene s onima današnjih environmentalista. Po njihovom mišljenju, nitko nema pravo profitirati na račun prirodnih resursa. „Je li riječ o spašavanju šuma, kitova, puževa, ili klime, sve to počiva na duboko ukorijenjeno vjerovanju kako je želja za takvim profitom nemoralna i uništit će planetu ako se naposlijetku ne zaustavi, piše Sussman. [12]

Ovaj globalni ekološki pokret uključuje veliki broj mislilaca, političara, znanstvenika, društvenih aktivista, i medijskih ličnosti. Ovaj tekst nije dovoljno opsežan da u cijelosti istakne njihove misli, govori, i radnje, ali moramo izdvojiti jednu ličnost; Mauricea Stronga, utemeljitelja UN-ovog programa za zaštitu okoliša. Kanađanin, Maurice Strong, organizira 1972. godine Konferenciju UN-a o ljudskom okolišu, a 1992. godine Konferenciju UN-a za okoliš i razvoj. Maurice je nećak Anne Louise Strong, poznate prokomunističke novinarke koja je živjela u Kini. Strong, inače pod dubokim utjecajem svoje tetke, opisuje sebe „socijalistom u ideologiji i kapitalistom u metodologiji.“ [13]

Strong zauzima važno mjesto u globalnom pokretu za zaštitu okoliša. „Dijeli stajališta najradikalnijih uličnih prosvjednika, ali obnaša ulogu glavnog tajnika utječući na stvari u odijelu i kravati tijekom globalnih konferencija umjesto da galami do promuklosti ispred policijskih barikada za vrijeme istih događaja.“ [14]

Stavovi Strongove UN agencije su gotovo identični marksizmu, piše Sussman: „Privatno vlasništvo zemljišta je glavni instrument akumuliranja bogatstva i stoga pridonosi društvenoj nepravdi. Javna kontrola korištenja zemljišta je stoga neophodna.“ [15] Strong se odlučuje skrasiti u Pekingu nakon umirovljenja i umire 2015. godine.

Natalie Grant Wraga, pokojna stručnjakinja za Sovjetski Savez, provodi dubinsku studiju spomenute tematike i navodi sljedeće: „Zaštita okoliša se može koristiti kao izgovor za usvajanje niza mjera namijenjenih narušavanju industrijske baze razvijenih zemalja. Također može donijeti teškoće jer umanjuje životni standard i usađuje komunističke vrijednosti.“ [16] Zapravo, environmentalizam ne potječe samo iz bivšeg komunističkog bloka. Ono seže dublje i povezan je sa sveukupnim ciljem komunizma koji nastoji potkopati slobodu širom svijeta.

c. Ekološki marksizam

Britanski znanstvenici Ray Lankester i Arthur Tansley osmišljavaju pojam ekologije i ekosustava na prijelazu devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Obojica su fabijanski socijalisti, što je varijacija marksizma. Lankester, po struci zoolog, u relativno mlađoj dobi postaje prijatelj ostarjelog Marxa. Lankester često posjećuje Marxovu kuću u njegovoj poodmakloj dobi i bio je među nekolicinom koja je prisustvovala Marxovoj sahrani. Lankester u pismu Marxu navodi kako je proučavao Das Kapital, Marxovu knjigu iz 1867. godine „s najvećim zadovoljstvom i koristi.“ [17]

Tansley je najvažnija figura u ekologiji i botanici tog perioda u Engleskoj, a kao prvi predsjednik Britanskog ekološkog društva osmišljava pojam „ekosustav.“ Tansley tijekom svojih studija na Londonskom sveučilištu pada pod duboki Lankesterov utjecaj. [18]

Prvobitne veze između ekoloških ideja i marksizma se naizgled pojavljuju u trokutu Lankester, Tansley, i marksizam - iako, naravno, ekologija i environmentalizam ne predstavljaju istu stvar. Ekologija se odnosi na vezu živih bića i okoliša, dok se environmentalizam bavi ekološkim katastrofama. Ekologija se, međutim, usko povezuje s environmentalizmom jer pruža teoretsku osnovu za definiranje ekoloških katastrofa. Ekološki marksizam proizlazi iz ekologije i ide korak dalje od tih ideja.

Ekološki marksizam dodaje pojam ekološke krize kao dodatak marksističkim argumentima o ekonomskoj krizi kapitalizma. Tako nastoji proširiti navodni sukob buržoazije i proletarijata dodavajući pitanje inherentnog sukoba između proizvodnje i okoliša. To je teorija dvostruke krize ili dvostrukog sukoba. U marksističkoj teoriji, osnovni sukob kapitalizma je između produktivnih snaga i odnosa sa proizvodnjom, što se naziva primarnim sukobom. Sekundarni sukob se odvija između proizvodnog okoliša (ekosustava) te proizvodnih snaga i sveukupnih odnosa u proizvodnji. U ovoj teoriji, primarni sukob vodi u ekonomsku krizu, dok sekundarni sukob vodi u ekološku krizu. [19]

Stoljetni razvoj kapitalizma razuvjerava marksistička predviđanja kako će se kapitalizam urušiti uslijed ekonomske krize. Naprotiv, kapitalizam nastavlja prosperirati. Kao odgovor, pojam ekološke krize postaje alat komunizma jer ljevičarski učenjaci otkrivaju da marksizam može poslužiti kao teoretska osnova za environmentalizam kako bi se radikalizirao pokret za zaštitu okoline i svjetonazor.

d. Ekološki socijalizam

Kako i samo ime sugerira, ekološki socijalizam je ideologija koja kombinira ekologiju i socijalizam. Kritičari ju nazivaju „lubenica“ - zelena izvana i crvena iznutra - zbog dodavanja tipičnih socijalističkih zahtjeva, poput „socijalne pravde“, ekološkim problemima u očiglednom pokušaju unaprjeđivanja socijalističke ideologije kroz nove načine.

Dobra ilustracija ekološkog socijalizma je Eko-socijalistički manifest, koji 2001. godine objavljuju Joel Kovel i Michael Lowy. Kovel nije uspio u svojoj kampanji da postane kandidat Stranke zelenih na američkim predsjedničkim izborima. Lowy je član Trockističke četvrte internacionale. Manifest navodi da kapitalizam nije u stanju riješiti ekološku krizu i bit će zamijenjen ekološkim socijalizmom. Oni ne smatraju ekološki socijalizam granom socijalizma, već ga percipiraju kao novo ime socijalizma u novoj eri. [20]

Kovel 2002. godine objavljuje knjigu naziva Neprijatelj prirode: Kraj kapitalizma ili kraj svijeta? Knjiga detaljno opisuje teoriju ekološkog socijalizma, oštro kritizira kapitalizam i sugerira promjenu trenutnog stanja utjelovljivanjem novih radikalnih smjernica. [21]

e. Zelena politika: Zeleno je novo crveno

S environmentalizmom u politici imamo zelenu ili eko-politiku. Stranka zelenih osnovana u mnogim zemljama svijeta je posljedica zelene politike koja obično nadilazi zaštitu okoliša kako bi se bavila socijalnom pravdom, feminizmom, antiratnim aktivizmom, i pacifizmom. Globalni zeleni su, primjerice, međunarodna organizacija povezana sa Strankom zelenih, i njihova povelja iz 2001. godine u snažnoj je sprezi s marksističkom ideologijom, a također veoma naglašava i navodnu jednakost između čovjeka i životinja. [22]

Socijalizam i komunizam obično pokreću environmentalizam (pokret za zaštitu okoline). Nakon pada komunističkih režima u Rusiji i Istočnoj Europi, mnogi bivši članovi komunističke partije i preostalih komunističkih snaga se udružuju ili osnivaju stranke zelenih, što rezultira ljevičarskom ideologijom Stranke zelenih, otkuda i potječe izraz Zelena ljevica.

Bivši vođa Sovjetskog Saveza, Gorbačov, padom sovjetske komunističke partije pokušava neuspješno ponovo ući u politiku. Tada postaje environmentalist i osniva Međunarodni zeleni križ. Jasno je da Gorbačov pritom rado unosi komunističke faktore u svoje težnje za zaštitu okoline. Također i često promiče uspostavu svjetske vlade s ciljem zaustavljanja ekološke krize. [23]

Mnoge komunističke partije Zapada su izravno uključene u pokrete za zaštitu okoliša. Jack Mundey, jedan od osnivača australskog pokreta za zelenu zabranu, je član Komunističke partije Australije. Njegova je supruga predsjednica Komunističke partije Australije. [24]

f. Ekoterorizam

Environmentalizam je od starta bio relativno radikalno nastrojen zbog ljevičarskih utjecaja. Sastoji se od mnogih radikalnih ogranaka, poput duboke ekologije, ekofeminizma, socijalne ekologije, bioregionalizma itd. Neki od tih ogranaka su izrazito radikalni. Najpoznatije među njima su Zemlja prva! i Front za oslobođenje Zemlje. Bave se neposrednim djelovanjem rabeći eksploziv i podmećući požare u pristupu poznatom kao ekoterorizam. Namjera je zaustavljanje radnji koje ova grupa smatra štetnim po okoliš.

Zemlja prva! se osniva 1979. godine uz slogan „bez kompromisa u obrani majke Zemlje!“ Grupa provodi izravne akcije s ciljem preventive sječe stabala, izgradnje brana, i drugih projekata. Jedna od poznatijih taktika se naziva „sjedenje na stablima“, naime, aktivisti sjede ispod ili se penju na drveće kako bi spriječili sječu. Aktivizam spomenute grupe privlači mnogo novih članova, uključujući ljevičare, anarhiste, i druge skupine željne bunta protiv mainstream društva.

Radikalniji članovi grupe osnivaju 1992. godine Front oslobođenja Zemlje koja se društvenim trendovima suprotstavlja podmetanjem požara. Krajem 2000. godine na Long Islandu poduzimaju akciju podmetanja požara u devet luksuznih vila koje preko noći bivaju spaljene do temelja. Kao glavno opravdanje za takvo djelo navode kako su vile izgrađene na tlu prirodne šume. Front oslobođenja Zemlje nakon paleži proglašava sljedeći slogan „Ako vi gradite, mi ćemo paliti!“

FBI objavljuje 2005. godine kako je Front za oslobođenje Zemlje najveća teroristička prijetnja u SAD-u, a osumnjičena je za umiješanost u preko 1200 nezakonitih djela te imovinsku štetu mjerenu u desecima milijuna dolara. [25] Njihove aktivnosti odavno premašuju granice uobičajenog političkog prosvjeda ili razlike u stavovima. Komunistička ideologija iskorištava mržnju kako bi određeni broj environmentalista preobratila u ekoteroriste, odnosno u skupinu nimalo drugačiju od bilo koje druge terorističke grupe.

g. Greenpeace: Ne-miroljubiva priča

Greenpeace je osnovan 1971. godine i najveća je organizacija za zaštitu okoliša na svijetu, s uredima u četrdeset država i prihodom većim od 350 milijuna dolara. Greenpeace je također jedna od najradikalnijih organizacija za zaštitu okoliša.

Paul Watson, suosnivač Greenpeacea, napušta organizaciju 1977. godine i izjavljuje: „Tajna uspjeha Davida McTaggarta [bivšeg predsjednika] je tajna uspjeha Greenpeacea: Nije važno što je istina, bitno je samo ono što ljudi vjeruju da je istina ... Vi ste ono što mediji odrede da jeste. [Greenpeace] je postao mit, odnosno stroj koji stvara mit.“ [26]

Patrick Moore, još jedan suosnivač Greenpeacea, je bio posvećen zaštiti okoliša. Kasnije napušta organizaciju jer otkriva kako ova „naglo skreće prema političkoj ljevici.“ [27] Razvija se u ekstremističku organizaciju s političkim agendom koja gaji nesnošljivost prema čitavoj industrijskoj proizvodnji te provodi program više orijentiran ka politici nego prema zdravoj znanosti. [28]

Strategija radikalnih organizacija za zaštitu okoliša je koristiti bilo koja sredstva u svrhu postizanja svojih ciljeva. U tom je pogledu radikalni environmentalizam sasvim u skladu s komunizmom. Šest aktivista Greenpeaca 2007. godine provaljuje u elektranu za obradu ugljena kako bi napravili sabotažu. Na sudu su optuženi za nanošenje imovinske štete u iznosu od 30.000 funti. Priznali su namjeru gašenja elektrane, no svoj čin su pokušali opravdati sprječavanjem još veće štete (environmentalističke krize uslijed ispuštanja stakleničkih plinova). Sud naposlijetku presuđuje kako njihova djela nisu bila zlonamjerna.

Sudske presude u korist Greenpeaca su bile uobičajene i prije ovog slučaja, incidenti uključuju prouzrokovanje štete u nuklearnim elektranama, automobilskim kompanijama, i proizvodnim pogonima borbenih zrakoplova. [29] Granica između legitimne i nelegitimne taktike biva sasvim izbrisana primjenom takve logike.

Tradicionalni marksizam-lenjinizam koristi obećanje o mogućoj utopiji da bi ozakonio ubijanje, pljačku, i podmetanje požara. Slično tome, pod krinkom pokreta za zaštitu okoline, komunisti upozoravaju na ekološke krize kako bi legitimirali nasilne i nezakonite taktike.

U navedenom primjeru aktivisti Greenpeacea uspješno uvjeravaju porotu da prihvati njihove zločinačke motive kao nešto legitimno, demonstrirajući da se velika skupina ljudi u društvu može dovesti u zabludu i prihvatiti varljive i neutemeljene argumente. Sve je to dio napuštanja univerzalnih vrijednosti i znak pada društvenog morala.

2. Mit o konsenzusu o klimatskoj promjeni

Klimatske promjene su vruća tema u današnjem društvu. Javna rasprava o ovom pitanju neuobičajeno je aktivna, s različitim mišljenjima medija, kako u široj javnosti, tako i u politici. Najčešći argument je da ljudska emisija stakleničkih plinova uzrokuje globalno zagrijavanje koje dovodi do opasnih klimatskih katastrofa. Zagovornici tvrde da se do ovog zaključka dolazi putem znanstvenog konsenzusa ili je to već utvrđena znanost. Ljudi koji odbacuju ovaj zaključak su, nekim environmentalistima, ne samo kontra-znanosti, već se smatraju i anti-čovječnima.

Već spomenuti aktivisti Greenpeacea koji su oštetili elektranu su oslobođeni svog zločina jer je poznati stručnjak, zagovornik ovog „konsenzusa“, svjedočio u njihovu korist, tvrdeći da bi količina stakleničkih plinova koje svaki dan ispušta elektrana dovela do istrebljenja čak četiri stotine vrsta životinja itd.

Jesu li znanstveni krugovi doista postigli konsenzus? Umirovljeni profesor meteorologije Tehnološkog instituta države Massachusetts, Richard Lindzen, 2007. godine je napisao članak u kojem izražava svoje stajalište kako znanost o klimi, zapravo, nije utvrđena. [30] Steven Koonin, bivši američki ministar energetike pod tajnikom za znanost i profesor na njujorškom sveučilištu, navodi u članku iz 2014. godine kako „Znanost o klimi nije utvrđena“, „Vrlo smo daleko od znanja potrebnog za stvaranje dobrih zakona o klimi.” [31] U drugom članku, Koonin podsjeća čitatelje: „Javnost uglavnom nije svjesna intenzivnih rasprava unutar klimatskih znanosti. Na nedavnom sastanku nacionalnog laboratorija sam uočio da više od 100 aktivnih vladinih i sveučilišnih istraživača vrlo živo izazivaju jedan drugog u debati i trude se odvojiti ljudske utjecaje od prirodne klimatske promjenjivosti. Nisu upitne nijanse, već temeljni aspekti našeg razumijevanja, poput očitog i neočekivanog usporavanja porasta globalne razine mora u posljednja dva desetljeća.“ [32]

Površinska temperatura planete je u općem porastu od 1880. godine, a ugljični dioksid i drugi staklenički plinovi koje ljudi ispuštaju u atmosferu imaju zagrijavajući učinak na svijet. Što se tiče ovih osnovnih pitanja, znanstvenici se ne razlikuju u svojim mišljenjima. Međutim, važnija pitanja, pitanja o kojima znanstvenici žustro raspravljaju, su sljedeća: Je li zagrijavanje prvenstveno uzrokovano ljudskom aktivnošću ili prirodnim čimbenicima? Koliko će svijet otopliti do kraja dvadeset prvog stoljeća? Ima li čovječanstvo sposobnost predviđanja klimatskih promjena u budućnosti? Hoće li zagrijavanje izazvati katastrofu?

Iz druge perspektive, međutim, se čini da je znanstvena zajednica postigla neku vrstu konsenzusa ili do neke granice ustalila znanost o klimatskim promjenama, budući da se glasovi onih koji oponiraju tzv. konsenzusu rijetko pojavljuju u medijima ili akademskim časopisima.

Fizičar Michael Griffin, bivši administrator NASA-e, izjavljuje u intervjuu za Nacionalni javni radio 2007. godine:

Ne sumnjam da globalno - da postoji trend globalnog zagrijavanja. Nisam siguran bi li bilo pošteno reći kako je to problem s kojim se moramo hrvati. Pretpostaviti da je to problem je pretpostaviti da je stanje zemljine klime u današnje vrijeme optimalno, najbolja klima koju možemo imati ili smo ikada imali i da trebamo poduzeti korake kako bismo bili sigurni da se ne promijeni.

Prije svega, mislim da su ljudska bića nesposobna osigurati stabilnost klime, što pokazuju milijuni godina naše povijesti, i drugo, nekako bih priupitao, koja ljudska bića - gdje i kada - imaju privilegiju odlučiti da je upravo ovakva klima koju imamo danas ovdje, u ovom trenutku, najbolja klima za sva ostala ljudska bića. Mislim da bi to bio prilično arogantan stav ljudi. [33]

Iako je Griffin pokušavao izraziti poniznost koju bi ljudi trebali imati prema znanosti, odmah je naišao na oštre kritike medija i nekih klimatskih znanstvenika, koji su čak prozvali njegove primjedbe neukima. Sutradan je, izložen ogromnim pritiskom, bio prisiljen ispričati se. [34]

Nekoliko mjeseci kasnije, u drugom intervjuu, Griffin izjavljuje: „Osobno mislim da su ljudi pretjerali u raspravi o klimatskim promjenama, do točke gdje postaje gotovo nezakonito smatrati to tehničkim predmetom. Ono umalo stječe vjerski status, što smatram bijednim.“ Iz Griffinovog stajališta glede „znanstvenog konsenzusa“, vidimo da tzv. konsenzus o klimatskim promjenama u biti nije bio dio znanstvenog procesa. On shvaća znanstveni napredak rezultatom rasprave: „Razvijate svoje teorije, objavljujete svoje podatke, unaprjeđujete svoje ideje, a drugi to pobijaju, ili pokušavaju to učiniti. Znanstveni konsenzus se razvija na taj način.“ [35] Korištenje svih načina i sredstava za gušenje same znanstvene rasprave narušava duh znanosti.

Profesor Lennart Bengtsson, suradnik Britanskog kraljevskog meteorološkog društva i bivši direktor Europskog centra za kratkoročne vremenske prognoze se na račun iznimnog ugleda i zasluženog poštovanja u svojem polju, pridružuje sr Zakladi za politiku globalnog zagrijavanja (eng.GWPF), savjetodavnoj skupina koja osporava teorije globalnog zagrijavanja. Posljedično biva suočen s teškim kritikama i pritiskom svojih kolega širom svijeta i primoran je podnijeti ostavku dva tjedna kasnije.

U pismu ostavke, Bengtsson navodi sljedeće: „Ovih dana sam pod tako ogromnim pritiskom zajednice iz čitavog svijeta, i to mi postaje gotovo nepodnošljivo. Ako se isto nastavi, neću biti u mogućnosti obavljati svoj normalan rad, i čak ću se zabrinuti za vlastito zdravlje i sigurnost. ... Kolege povlače svoju podršku, drugi kolege izlaze iz zajedničkog autorstva itd. ... Nikad ne bih očekivao nešto slično [u vrijeme senatora McCarthyja] u takvoj standardno mirnoj zajednici poput meteorologije. Očito se preobrazila posljednjih godina.“ [36]

Bengtssonovo opažanje je ispravno: Spomenuta „preobrazba posljednjih godina“ je posljedica ubačene komunističke ideologije i taktike borbe u području meteorologije.

Navodni znanstveni konsenzus o klimatskim promjenama je u stvarnosti preobrazio teoriju o klimatskim promjenama u dogmu. Klimatske promjene također predstavljaju presudna načela današnjeg environmentalizma – nešto sveto, nepovredivo i neupitno. Znanstvenici, mediji, i aktivisti za zaštitu okoline koji prihvaćaju ovaj princip zajedno rade na širenju straha od predstojeće katastrofe. Ova je doktrina pokretu za zaštitu okoliša važno sredstvo kako bi strahom primorali javnost da se pokori političkoj agendi. Procesom uspostavljanja i učvršćivanja ove dogme i tehnikom političke borbe komunističkog stila, poput obmane, zlostavljanja na radnom mjestu, javnog ponižavanja, prozivanja, i otvorenog sukoba – sve postaju očite.

a. Kratka povijest 'konsenzusa' o klimatskoj znanosti

Godine 1988. se osniva Međuvladin panel o klimatskim promjenama (eng.IPCC). Jedan od važnijih zadataka panela je procjena postojećih znanstvenih istraživanja otprilike svakih pet godina i objavljivanje mjerodavnih izjava na temu klimatskih promjena. Valjalo je uspostaviti znanstveni konsenzus o klimatskim pitanjima i pružiti znanstvenu osnovu za donošenje političkih odluka. [37] Izvješće IPCC-a nerijetko obuhvaća listu više tisuća prvih autora, koautora i recenzenata. Stoga su zaključci u IPCC izvještajima često smatrani konsenzusom tisuća vrhunskih svjetskih znanstvenika.

Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (eng.UNFCCC) izjavljuje 1992. godine da je njen cilj postizanje stabilizacije koncentracije stakleničkih plinova u atmosferi na razini koja sprječava opasni antropogeni utjecaj na klimatski sustav. Mora se napomenuti da se već pretpostavljalo kako su klimatske promjene uzrokovali ljudi i da su iste opasne. Kasnije je IPCC-u određeno identificirati „utjecaj ljudi na klimu“ i „opasne okolišne i društveno-ekonomske utjecaje klimatskih promjena.“ [38] Pretpostavka UNFCCC-a kako su ljudi odgovorni za opasne klimatske promjene je ograničila ono što IPCC treba otkriti. Također, ako klimatske promjene nisu opasne ili uzrokovane isključivo industrijom, donošenje političkih mjera kao i samo egzistiranje IPCC-a postaje nepotrebno. Takvi sukobi interesa su također ograničili fokus istrage IPCC-a. [39]

Izvještaji IPCC-a uklanjaju nesigurne izjave

Neposredno prije nego što je IPCC objavio svoje Drugo izvješće o procjeni 1995. godine, primjerak izvještaja pribavlja i Frederick Seitz, svjetski poznati fizičar, bivši predsjednik Nacionalne akademije znanosti i predsjednik njujorškog sveučilišta Rockefeller. Kasnije Seitz otkriva kako je sadržaja izvještaja u velikoj mjeri izmijenjen nakon znanstvene provjere uoči tiskanja. Izbrisane su sve nesigurnosti glede ljudskih aktivnosti koje utječu na klimatske promjene.

Seitzov članak u časopisu The Wall Street Journal navodi sljedeće: „U mojih više od 60 godina kao član američkih znanstvenih krugova, ... nikada nisam svjedočio tako uznemirujućoj korupciji u postupku stručnog pregleda nego događaja koji su prethodili ovom izvještaju IPCC-a.” [40]

Izbrisane izjave uključuju sljedeće: [41]

  • „Nijedno od gore navedenih istraživanja ne pokazuje jasne dokaze da opažene [klimatske] promjene možemo pripisati specifičnom uzroku povećanja stakleničkih plinova.“

  • „Nijedna studija do danas nije u potpunosti ili djelomično pripisala [primjećene klimatske promjene] antropogenim [umjetnim] uzrocima.“

  • „Bilo kakve tvrdnje o potpunom otkrivanju značajnih klimatskih promjena će vjerojatno ostati sporne do smanjivanja nesigurnosti glede ukupne prirodne promjenjivosti klimatskog sustava.“

Iako IPCC kasnije utvrđuje kako sve modifikacije odobrava autor, izmjene otkrivaju kako na njegov izvještaj utječe politika. Evaluacijski izvještaj ne sadrži nikakvo originalno istraživanje, već uglavnom sažima ono postojeće. Budući da postojeće istraživanje sadrži toliko različitih pogleda, kako bi se prema utvrđenom planu „postigao konsenzus“, IPCC se jednostavno riješava proturječnih stavova.

Travnja 2000. godine, Treće IPCC izvješće o procjeni u svom nacrtu kaže: „Postoji vidljiv ljudski utjecaj na globalnu klimu.“ Verzija objavljena u listopadu iste godine kaže: „Vjerojatno je da su povećane koncentracije antropogenih stakleničkih plinova značajno pridonijele opaženom zagrijavanju u posljednjih 50 godina.“ U konačnom, službenom zaključku, izjava je još naglašenija: „Većina uočenog zagrijavanja tijekom posljednjih 50 godina je vjerojatna posljedica povećanja koncentracije stakleničkih plinova.“

Kada je glasnogovornik ekološkog programa UN-a, Tim Higham, upitan o znanstvenoj osnovi retoričkih promjena, njegov odgovor je bio iskren: „Nije bilo nove znanosti, ali su znanstvenici željeli predstaviti jasnu i snažnu poruku donositeljima politike.“ [42]

Drugim riječima, UNFCCC je dao zadatak IPCC-u, jasno im dajući do znanja kakav odgovor žele dobiti. IPCC je samo dostavio zatraženo.

Izvještaj IPCC-a prenaglašava 'konsenzus katastrofe'

Paul Reiter, profesor na Institutu Pasteur u Francuskoj, vodeći je stručnjak za malariju i druge bolesti koje prenose insekti. On se nije složio s izvješćem IPCC-a i morao je zaprijetiti sudskom tužbom ne bi li IPCC uklonio njegovo ime s popisa vrhunskih dvije tisuće znanstvenika koji podržavaju izvješće. Tvrdi kako IPCC „čini da se svi vrhunski znanstvenici slažu, ali to nije istina.“ [43]

U svom iskazu američkom Senatu 25. travnja 2006., Reiter govori: „Bolan aspekt rasprave je da ovu lažnu 'znanost' na javnom forumu podržavaju utjecajni paneli 'stručnjaka.' Mislim pritom na Međuvladin panel o klimatskim promjenama (IPCC). Svakih pet godina ova organizacija UN-a objavljuje 'konsenzus najboljih svjetskih znanstvenika' o svim aspektima klimatskih promjena. Ne samo da je sumnjiv postupak odabira tih znanstvenika, takav konsenzus je stvar politike, a ne znanosti.“ [44]

Environmentalisti promiču predodžbu da će bolesti koje prenose insekti, poput malarije, harati kako se nastavi klimatsko zagrijavanje, a to je također i glavni argument IPCC-a. Bloomberg izjavljuje 27. studenoga 2007. godine: „Globalno zagrijavanje izložit će još više milijuna ljudi opasnosti od malarije i denga groznice, navodi se u izvještaju Ujedinjenih naroda, koji poziva na hitan pregled zdravstvenih opasnosti koje predstavljaju klimatske promjene.“ [45] Međutim, Reiter ne priznaje ovu jednostavnu povezanost između klimatskog zagrijavanja i širenja zaraznih bolesti.

Ističe kako malarija nije ograničena na tropska područja. Velika epidemija malarije se dogodila u bivšem Sovjetskom Savezu 1920-tih, a druga u gradu Arhangelsk u blizini Arktičkog kruga s zabilježenih trideset tisuća slučajeva zaraze i deset tisuća smrti. [46] Prema izvještaju časopisa Naturea iz 2011. godine, znanstvenici otkrivaju da se, suprotno prethodnoj pretpostavci, rast malarične zaraze od komaraca usporava s rastom temperature. [47] Ovo potvrđuje Reiterovo mišljenje.

Povlačenje drugog znanstvenika iz IPCC-a također iskazuje da IPCC koristi navodni „konsenzus katastrofe“ u svrhu svoje operativne kulture. Christopher Landsea, istraživač uragana iz Uprave za američke oceane i atmosferu te jedan od vodećih autora četvrtog izvještaja IPCC-a o procjeni, povlači se iz organizacije u siječnju 2005. godine. U otvorenom pismu izjavljuje: „Osobno ne mogu u dobroj vjeri nastaviti doprinositi znanstveno neutemeljenom procesu kojega smatram motiviranim unaprijed stvorenom agendom.“ Proziva IPCC neka potvrdi kako će se izvještaj prikloniti znanosti, a ne senzacionalizmu. [48]

Landsea se ne slaže s vodećim autorom izvješća IPCC-a u pogledu veze između uragana i klimatskih promjena. Vodeći autor IPCC-a (koji inače nije stručnjak na polju istraživanja uragana) naglašava da bi klimatsko zagrijavanje izazvalo intenzivnije uragane. Isti, međutim, ne podastire čvrste činjenične podatke koje bi podržale njegovu tvrdnju. Landsea ističe kako prijašnji podaci ne mogu potvrditi takvu povezanost; čak ako ona teoretski i postoji, neznatna je i zanemariva.

David Deming, geolog i geofizičar na Sveučilištu u Oklahomi, pribavlja 150 godina stare podatke o temperaturi za Sjevernu Ameriku proučavanjem ledenih jezgara te objavljuje svoj istraživački članak u časopisu Science. Zagovornici konsenzusa su u to doba Deminga smatrali privrženikom konsenzusa. Deming ističe tijekom saslušanja u američkom Senatu kako mu je vodeći autor IPCC-a poslao email u kojem se navodi sljedeće: „Moramo se riješiti srednjovjekovnog toplog razdoblja.“ [49] Srednjovjekovno toplo razdoblje se odnosi na klimatsko zagrijavanje područja sjevernog Atlantika između 950. i 1150. godine. Brisanje tog razdoblja u povijesnoj krivulji klimatskih promjena ojačava tvrdnju da sadašnje zagrijavanje nema presedana.

Takvih je incidenata mnogo. U svojoj knjizi Crvene vruće laži, kako paničari globalnog zagrijavanja koriste prijetnje, prijevaru, i trikove da bi vas pogrešno informirali, Christopher C. Horner, stariji američki istraživač na Kompetitivnom institutu za poduzetništvo, navodi mnoge izvorne autore IPCC izvještaja koji se protive zaključcima orgnizacije i njegovim ispolitiziranim postupcima. [50] Postavili su svrsishodna pitanja i iznijeli prateće podatke kako bi osporili IPCC-ov tzv. konsenzus. Međutim, njihovi vapaji bivaju marginalizirani u sadašnjem akademskom i medijskom okruženju.

b. Uspostavljanje dogme u znanstvenim krugovima

Uspostavljanje i konsolidacija navodnog konsenzusa o klimatskim promjenama je glavni korak u korištenju environmentalizma za potrebe manipuliranja javnosti, pojačavanja svijesti o katastrofi, i iskrivljavaju ljudskih vrijednosti. Dovede li se do svojeg kraja, prirodna putanja nam donosi uspostavu globalne super-vlade – odnosno, komunizma. Iako se spomenuto uglavnom odigravalo u znanstvenim krugovima, bilo je potpomognuto zajedničkom snagom medija, vlade, i akademskih institucija.

Bez obzira na akademski ugled znanstvenika, jednom kad ovaj javno izrazi sumnju u konsenzusnu dogmu, odmah se suočava s ogromnim pritiskom svojih kolega i akademskih institucija, prisiljavajući ga da se podredi većini. Ljudi s iskustvom življenja u komunističkom totalitarnom društvu gaje slična iskustva s jedinom razlikom što su ovi kritizirali dogmu komunističke partije.

David Bellamy je poznati britanski aktivist za zaštitu okoline i predsjednik Kraljevskog društva za očuvanje životinjskog svijeta. Međutim, javno iskazivanje nevjerice u konsenzusnu dogmu teorije globalnog zagrijavanja, čini da Društvo objavljuje izjavu kojom izražava nezadovoljstvo njegovim istupom. [51] Tada prestaje obavljati funkciju predsjedavajućeg, a aktivisti koji su ga prije poštovali sumnjaju u njegovu uračunljivost ili pomišljaju da je na platnom spisku velikih naftnih kompanija (Big Oil). [52]

Henk Tennekes, bivši direktor Kraljevskog nizozemskog meteorološkog društva biva otpušten jer odbija podržati konsenzusnu dogmu o klimatskim promjenama. Slično tome, službenik Svjetske meteorološke organizacije, Aksel Winn-Nielsen, je izložen klevetama IPCC koji ga etiketira „industrijskim oruđem.“ Talijanskim istraživačima Alfonsu Suteri i Antoniosu se uskraćuju sredstva za istraživanje nakon što su ovi posumnjali u teoriju antropogenog klimatskog zagrijavanja. [53]

U svojoj knjizi Klima ekstremnosti: Znanost globalnog zatopljenja koju ne žele da znate, Patrick J. Michaels, bivši predsjednik Američkog udruženja državnih klimatologa i klimatolog na Sveučilištu u Virginiji, nabraja brojne primjere u kojima aktivisti za zaštitu okoline potiskuju znanstvene disidente u svrhu postizanja navodnog konsenzusa. Budući da je inzistirao na stavu kako klimatske promjene ne uzrokuju katastrofu - optimističnu stavu u konfliktu s konsenzusnom dogmom - guverner Virginije mu je saopćio kako više ne može govoriti na temu globalnog zatopljenja kao državni klimatolog. Naposlijetku odlučuje podnijeti ostavku.

George Taylor s Državnog sveučilišta Oregon, drugi državni klimatolog, nailazi na iste probleme te na kraju biva prisiljen podnijeti ostavku. Davidu Legatesu, bivšem direktoru Centra za klimatske studije na Sveučilištu Delaware i tamošnjem državnom klimatologu, guverner saopćava da ne može istupati kao državni klimatolog po pitanju globalnog zagrijavanja. Asistent klimatologa države Washington, Mark Albright, dobiva otkaz jer infornira e-mailom radoznalog novinara i građane o cjelokupnom zapisu snježnih padavina na Kaskadskom gorju, umjesto odabira djelomičnih zapisa (koji upućuju zagrijavanje), premda ga šef upozorava da to ne čini. [54]

Ovdje je fokus rasprave područje ekspertize klimatologa - pitanja klimatske znanoste, a ne pitanja državne politike. U komunističkim je zemljama grubo političko uplitanje u znanost uobičajeno. U zapadnim se zemljama environmentalistička politika koristi kako bi se miješala u akademske slobode.

Akademska istraživanja koja sumnju u dogmu konsenzusa se rijetko viđaju u akademskim časopisima, pojavi koja je započela 1990-tih. Michaels izjavljuje u Stakleničkoj zavjeri, dokumentarcu iz 1990. godine, na britanskom TV kanalu (Channel 4), da se izazivaju nevolje ako je čovjekovo političko gledište neprihvatljivo. Njegov rad biva odbijen u nizu znanstvenih časopisa. Upitavši urednika časopisa zašto je tako postupio, dobija odgovor kako njegov rad mora proći više norme ocjenjivanja od ostalih.

Ondašnje je razumijevanje, sukladno izvješću IPCC iz 1990. godine, bilo kako je opseg globalnog zagrijavanja ekvivalalentan prirodnim klimatskim promjenama. Iako je Michaelovo stajalište bilo drugačije od stajališta mnogih drugih, ono se nije moglo smatrati osobito heretičkim. Međutim, cilj uspostavljanja lažnog konsenzusa je već bio postavljen i svi su ga trebali prihvatiti.

Težište državnih financiranja uvelike pridonosi formiranju i konsolidaciji navodnog konsenzusa. Hipoteza kako ljudi izazivaju globalno zagrijavanje i uzrokuju prirodne katastrofe dovodi da istraživanja klimatskih promjena utječe na donošenje političkih odluka. Stoga će istraživanja koja podržavaju ovu hipotezu prirodno dobivati puno sredstava za istraživanje i slijedom toga će se objavljivati i veliki broj akademskih članaka. Nametnuti konsenzus će, s druge strane, omesti znanstvenike u traženju i istraživanju drugih mogućih smjerova.

William Gray je poznati profesor i pionir američkog istraživanja uragana. Kao kritik konsenzusne dogme u klimatsku teoriju, ustanovljuje da mu se zahtjevi za dobijanje sredstava za financiranje istraživanja opetovano odbijaju. [55]

Mnogi znanstvenici koji sumnjaju u konsenzusnu dogmu o klimatskim pitanjima održavaju u ožujku 2008. godine privatni akademski događaj u New Yorku. Izjavljuju da su naišli na razne prepreke pokušavajući objaviti svoje rezultate istraživanja u akademskim časopisima. Meteorolog Joseph D'Aleo, bivši predsjednik Odbora američkog meteorološkog društva za prognozu i analizu vremena, kazuje kako se neki njegovi kolege nisu usuđivali prisustvovati sastanku zbog straha od otkaza te vjeruje kako „vrlo vjerojatno postoji suzdržana većina“ znanstvenika sa polja klimatologije, meteorologije, i srodnih znanosti koji ne podržavaju „konsenzus.“ [56]

Profesorica Judith Curry, bivša dekanica Škole za znanost Zemlje i atmosfere na Georgia institutu za tehnologiju, citira riječi znanstvenika zaposlenog u NASA-i, prilikom svjedočenja u Senatu 2015. godine: „Prisustvovao sam na sastanku uskog kruga znanstvenika povezanih s NASA-om i naš glavni menadžer mi je rekao kako mu njegov nadređeni poručuje da ne bismo trebali pokušavati objavljivati radove koji su u suprotnosti s aktualnim tvrdnjama o globalnom zatopljenju, jer će on (njegov nadređeni) biti u nevolji suočen s 'nepoželjnim' publicitetom.” [57]

Curry nadalje navodi u svom svjedočenju: „Klimatološki znanstvenik koji iznosi izjavu o dvojbi ili u nekoj mjeri sumnja u klimatsku debatu biva kategoriziran kao poricatelj ili „trgovac sumnjama“, za čije se motive pretpostavlja da su ideološki ili financijski motivirani korporativnim interesima industrije fosilnih goriva. Moje vlastito iskustvo u javnoj raspravi je o tome kako je IPCC okarakterizirao dvojbu što uzrokovuje da me se označi kao 'klimatskog heretika' koji se okreće protiv svojih kolega. … Na klimatske znanstvenike se stavlja ogroman pritisak da se usklade sa tzv. konsenzusom. Taj pritisak ne dolazi samo od političara, već i od saveznih agencija za financiranje, sveučilišta, profesionalnih društava te samih znanstvenika koji su zeleni aktivisti i zagovornici tog pitanja. Iza osnaživanja ovog konsenzusa stoje jaki monetarni, reputacijski, i interesi nadzornih tijela.“[58]

Curry je članica Američkog meteorološkog društva i Odbora nacionalnog vijeća za klimatska istraživanja. Odlučuje se rano povući unatoč akademskom uspjehu jer nije bila u stanju raditi pod takvim pritiskom. Budući da je posljednjih godina osporavala „konsenzus“ IPCC-a, senator, mediji, drugi znanstvenici je stigmatiziraju kao „anti-znanstvenom“, „poricateljem“, itd. Član Kongresa je čak uputio pismo dekanu Georgia institutu za tehnologiju kako bi ovaj proniknuo u njezine motive. [59] Kao drugi razlog za prijevremenu mirovinu izdvaja to što joj nije bilo omogućeno objasniti studentima i postdoktorskim istraživačima kako „se snaći unutar LUDILA u području klimatskih znanosti.“ [60]

Roger Pielke Jr., profesor na Sveučilištu Colorado, je surađivao s Curry na temu klimatskih promjena. Prvobitno je radio na Sveučilišnom kooperativnom institutu za istraživanje znanosti okoliša (eng.CIRES). Premda prihvaća većinu IPCC „konsenzus“ zaključaka, biva izložen sličnim pritiscima jer ističe kako podaci ne podržavaju ideju da klimatske promjene uzrokuju ekstremne vremenske pojave poput uragana, tornada, i suše. Naposlijetku prelazi u Centar za sportsko upravljanje sveučilišta Colorado. [61]

Pielke izdvaja da Curryjino iskustvo dokazuje da „istaknuto mjesto u akademskoj zajednici ne jamči akademsku slobodu.“ [62] Nije ni čudo što Joanne Simpson, profesorica na Američkoj inženjerskoj akademiji i iznimna bivša atmosferska NASA znanstvenica, tek nakon umirovljenja iskazuje skeptizicam prema „konsenzusu“: „Budući da više nisam povezana s niti jednom organizacijom niti primam bilo kakva financijska sredstva, mogu biti sasvim iskrena.“ Izjavljuje: „Kao znanstvenik, ostajem skeptična.“ [63]

c. Znanstvenici su podijeljeni oko 'konsenzusa'

Spomenuto je ranije kako znanstvenici imaju različita stajališta o tome je li ljudska aktivnost glavni faktor koji utječe na klimatske promjene, a također i kako će se klimatske promjene iskazati u budućnosti. Mnogo je razloga za različitosti mišljenja. Prvo, klimatske su promjene vrlo široka i složena tema koja uključuje mnoga područja, poput astronomije, meteorologije, ekologije, fotokemije, spektroskopije, oceanografije itd. Klima uključuje mnoge međudjelujuće podsustave, kao što su zemaljska atmosfera, hidrosfera, biosfera, i litosfera. Postoje mnogi fizički, kemijski, i biološki procesi koji su još uvijek daleko da bi ih dovoljno dobro spoznali.

Gledajući geološku povijest naše planete, ona nikad nije prestala prolaziti kroz klimatske promjene, a česte su bile i epizode globalnog zagrijavanja. Prije više od 3,000 godina, tijekom kineske Shang dinastije, Središnja nizina (dio Sjevernokineske nizine) je bila suptropski krajolik. Ljudi su lovili slonove, i to je višekratno zabilježeno u tadašnjim zapisima na oklopima kornjača. Procjenjuje se da je prosječna godišnja temperatura bila za oko 2 stupnja (Celzija) viša no danas. U dinastiji Tang (626–907) se dogodilo još jedno razdoblje zagrijavanja. Agrumi su se uzgajali na zemljištu carske palače Chang'an na području današnje sjeverozapadne Kine. [1] Na Zapadu su pak srednjovjekovni Europljani gradili zadivljujuće katedrale u periodu zagrijavanja od 950. do 1250. godine. [2]

Sjeverna hemisfera prema geološkim zapisima doživljava brzo zagrijavanje prije otprilike 11.270 godina i tada prosječna temperatura naglo raste za oko 4 C u roku od nekoliko godina. Još jedno poznato zagrijavanje se odvija krajem razdoblja Mlađeg Dryasa prije otprilike 11.550 godina, kad je temperatura tijekom desetljeća porasla i za oko 10 C. [3] Uzroci ovih klimatskih promjena su i dalje predmet znanstvenih rasprava.

Naravno, ako nismo u stanju objasniti razloge klimatskih promjena u povijesti, tada nam je i teško objasniti uzroke klimatskih promjena današnjeg doba. Povijesni uzroci klimatskih promjena iz prošlosti su možda i dalje na snazi. Mnogi znanstvenici vjeruju da to pitanje trebamo tretirati s poniznošću te biti spremni priznati granice našeg znanja.

Istaknuti znanstvenik Freeman Dyson, član Američke nacionalne akademije znanosti i suradnik Kraljevskog društva, vjeruje da moderna znanost ne razumije klimatske promjene:

„Od tih uvjerenja je najupitnija predodžba da je znanost o klimatskim promjenama utvrđena i shvaćena. Za najveću od svih klimatskih promjena slovi ledeno doba koje je prekrilo polovicu Sjeverne Amerike i Europe s kilometar debelim ledenim pokrovom. Ledeno doba se ponavljalo više puta u prošlosti, a uskoro će započeti još jedno. Novo ledeno doba će predstavljati katastrofu kudikamo veću od bilo kakvog klimatskog zagrijavanja. Postoji mnogo teorija o ledenom dobu, ali bez pravog razumijevanja. Sve dok ne razumijemo ledeno doba, nećemo razumijeti niti klimatske promjene.“ [4]

Zbog složenosti klimatskih pitanja je nemoguće provesti eksperimente i provjeriti teorije u kontroliranim laboratorijskim uvjetima. Znanstvenici koji se bave klimatološkim istraživanjima se sada oslanjaju na digitalne klimatske modele.

Ključni dokazi pruženi u izvješću IPCC-a podržavaju zaključak da su ljudi vodeći uzrok globalnog zagrijavanja, a on proizlazi iz simulacija klimatskih promjena. Nagađanja o tome koliko će temperatura porasti na kraju 21. stoljeća su također rezultat takvih simulacija. Katastrofalne posljedice predviđene klimatskim promjenama se također temelje na špekulacijama korištenjem računalnih modela.

No ti modeli dolaze sa svojim vlastitim ograničenjima i mnogi znanstvenici sumnjaju u njihovu pouzdanost. Profesorica Judith Curry vjeruje da prirodni čimbenici izuzeti u modeliranju klimatskih promjena igraju veliku ulogu. [5] U članku objavljenom u Biltenu američkog meteorološkog društva piše kako IPCC uglavnom ignorira nesigurnost proračuna modela. [6]

Zbog nedostatka razumijevanja ključnih procesa klimatskih promjena ili zbog želje za računanjem, neke se činjenice u klimatskim modelima ne mogu realno prikazati. Istraživači usvajaju parametrizaciju koja pojednostavljuje model korištenjem nepotpunih podataka za procese poput stvaranje oblaka (uključujući njihovu interakciju s vodenom parom), padaline, interakcija između oblaka i sunčevog zračenja, kemijskih i fizičkih procesa aerosola (tekuće ili krute sitne atmosferske čestice), i slično. [7] Sve to unosi značajnu nesigurnost u spomenuti model.

Vodena para je najrasprostranjeniji i najvažniji staklenički plin u atmosferi, ali zato što se veoma razlikuje ovisno o razdoblju i lokaciji, odgovarajuća nesigurnost je također velika. [8] Na različitim visinama, staklenički učinak vodene pare varira, a satelitska mjerenja vertikalne raspodjele vodene pare mogu biti i do 40% netočna. [9]

Oblaci na nižim nadmorskim visinama imaju snažan učinak hlađenja uzrokovan odrazom sunčeve svjetlosti, a polu prozirni cirus oblaci na većim visinama imaju efekt zagrijavanja. Neki aerosoli, poput onih iz vulkanskih erupcija, blokiraju sunčevu svjetlost i potiču hlađenje, dok drugi, poput čestica čađe, apsorbiraju zračenje i stvaraju zagrijavanje. U međuvremenu, aerosoli će vjerojatno sijati oblake i uzrokovati neizravno hlađenje. Prostorna i zemljopisna distribucija aerosola i oblaka, i njihova optička svojstva jako variraju širom planete. Ostali čimbenici također utječu na promjene u koeficijentu refleksije (sunčeva refleksija Zemlje), poput rasta i umiranja zemaljske vegetacije.

Zbog nedostatka dovoljnih podataka o promatranju ili nedovoljnog razumijevanja sadašnjih znanstvenika, ovi važni procesi dovode do velikog stupnja slobode (tj. proizvoljnosti) u parametrizaciji klimatskih modela, što jako povećava njihovu nesigurnost. Te nesigurnosti potiču veliki skepticizam oko valjanosti modela. Na primjer, staklenički plinovi poput ugljičnog dioksida izravno zrače Zemlju oko 2,5 vata po četvornom metru, [10] dok Zemlja prima oko 1.366 vata [11] zračenja sunčeve energije po kvadratnom metru. Dvije tisućine promjena u koeficijentu refleksije uzrokovane nesigurnošću u modeliranju aktivnosti oblaka ili aerosola je dovoljna da se nadmaši tvrđena uloga stakleničkih plinova.

Znanstvenik sa Sveučilišta Harvard, Willie Soon i drugi smatraju da klimatski modeli nisu prikladni za nagađanja o budućim klimatskim promjenama. [12] Princetonski fizičar Dyson, naziva parametrizaciju u modelu „faktorom gluposti“, jer se ti parametri mogu umjetno podesiti. On misli da možemo učiti iz modela, ali ne možemo ga koristiti za predviđanje: „Dakle, onda imate formulu. ... Ali ako ga koristite za drugačiju klimu, kada imate dvostruko više ugljičnog dioksida, nema garancije da je to ispravno. Ne postoji način da se to ispita.“ [13] Dyson također kritizira IPCC zbog toga što je velikim dijelom ignorirana uloga sunca u klimatskom sustavu. Vjeruje da je sunce, a ne čovjek, glavna odrednica klimatskih promjena.

Počev 2002. godine, izraelski znanstvenik Nir J. Shaviv, piše niz radova tvrdeći da je na temelju povezanosti opsega pokrića oblaka opaženih satelitima i količine kozmičkog zračenja, Zemljino ledeno doba povezano s kozmičkim zrakama. Zaključuje da potonje uzrokuje klimatske promjene. Istodobno, kaže da su promjene sunčevog zračenja odigrale sličnu (ako ne i veću) ulogu, u usporedbi sa ljudskim aktivnostima, u pogledu rasta prosječnih globalnih temperatura dvadesetog stoljeća. Vjeruje da staklenički plinovi koje proizvodi čovjek igraju manju ulogu u globalnom zatopljenju nego što se to općenito vjeruje. [14]

Postoje neke unutarnje promjene u samoj klimi koje tek treba u potpunosti razumjeti i one onemogućavaju pravilan prikaz digitalnih klimatskih modela. Postojeći klimatski modeli ne mogu pravilno opisati fenomen El Niña, a kamoli ga predvidjeti. [15] Pošto su najviše temperature u periodu holocena bile između 7.000 i 9.000 godina, globalna temperatura pada za 0,5 C do 1 C, ali izračuni modela pokazuju da je u posljednjih 11.000 godina porasla za 0,5 do 1 stupanj. Činjenica da se sadržaj ugljičnog dioksida povećavao u posljednjih 6.000 do 7.000 godina pokazuje da je model osjetljiv samo na zagrijavajuće učinke stakleničkih plinova. [16] Općenito, među raznim čimbenicima koji utječu na promjenu klimatskog sustava, modeli mogu odražavati samo učinke zagrijavanja uzrokovanog stakleničkim plinovima, dok se hlađenje uzrokovano drugim čimbenicima ne odražava točno.

Osim toga, uočeni porast temperature između 1998. i 2013. godine skoro da stagnira. Hans von Storch, njemački znanstvenik za klimu i profesor na Sveučilištu u Hamburgu, je rekao 2013. godine: „Pred nama je zagonetka. Nedavna ispuštanja CO2 su zapravo povećana naglije no što smo očekivali. Posljedica je da smo prema većini klimatskih modela trebali vidjeti porast temperature za oko 0,25 C u posljednjih 10 godina. To se nije dogodilo. U stvari, porast u posljednjih 15 godina iznosi tek 0,06 C - vrijednost sasvim bliska nuli.“ Storch misli da to znači da je model vjerojatno precijenio ulogu ugljičnog dioksida ili podcijenio utjecaj prirodnih promjena klime. [17]

Također postoje različita mišljenja među znanstvenicima o tome kako gledati na unutarnje procese klimatskog sustava. Richard Lindzen, prethodno spomenuti član Američke akademije znanosti, vjeruje da u klimatskom sustavu postoji samo-regulirajući mehanizam koji veoma smanjuje efekte zagrijavanja stakleničkih plinova. U vlastitom radu iz 2001. godine navodi da su prema opažanjima, tropski cirus oblaci velikih visina (koji omogućuju prolaz sunčeve svjetlosti, ali blokiraju ispuštajuće infracrvene zrake s površine i imaju efekt staklenika) u negativnoj korelaciji s temperaturom površine mora i kad se temperatura povećava, oblačni se pokrov smanjuje. To omogućava površini Zemlje da neometana od infracrvenog zračenja rasprši toplinu u svemir. Taj je samo-regulirajući mehanizam uspoređen sa zjenicom ljudskog oka (koja se prilagođava svjetlosnoj izloženosti) i uvelike ublažava efekt staklenika. [18] Lindzenova teorija je još uvijek predmet rasprave.

Bivši NASA-in znanstvenik Roy Spencer sa Sveučilišta u Alabami rekapitulira satelitska promatranja i iznosi različite uvide glede uloge sloja oblaka. Ističe kako postojeći klimatski model tretira formaciju i raspršenost oblaka kao funkciju temperaturnih promjena, ali stvarna je situacija sasvim suprotna. Upravo promjena volumena oblaka uzrokuje promjene temperature, pa zaključujemo kako je učinak zagrijavanja stakleničkim plinovima mnogo manji no što se predviđa postojećim klimatskim modelom. [19]

Znanstvenici imaju različita stajališta o tumačenju promatranih meteoroloških podataka i pouzdanosti podataka. Dr. John Christy, direktor istraživačkog centra Earth Science Systems na Sveučilištu u Alabami, je jedan od vodećih autora IPCC-a. Analizirao je poremećaj urbanih površinskih rezervoara plina (atmosferske rubne slojeve) u blizini meteorološkog opservatorija pomoću širenja urbane sredine i razvitkom na površini (poput poljoprivrednih aktivnosti). Vjeruje se da povećana aktivnost čovjeka povećava zabilježenu površinsku temperaturu.

U posljednjih stotinu godina zapisa koji pokazuju porast površinske temperature, najniža noćna temperatura je porasla brže od najviše dnevne temperature. Christy vjeruje da širenje ljudske aktivnosti na terenu može objasniti tu pojavu, prije nego porast stakleničkih plinova. [20]

Među znanstvenicima također postoji polemika o učincima klimatskog zagrijavanja. Na primjer, David Russell Legates, direktor Centra za klimatske studije na Sveučilištu Delaware, je 2014. godine svjedočio na američkom Senatu: „Moj je opći zaključak da su suše u Sjedinjenim Državama češće i jače tijekom hladnijih razdoblja. Dakle, povijesni zapis ne opravdava tvrdnju da bi globalno zagrijavanje moglo negativno utjecati na poljoprivredne aktivnosti.“ [21]

William Happer, bivši zamjenik rektora Sveučilišta Princeton, je svjedočivši u Senatu izjavio kako je trenutna razina ugljičnog dioksida povijesno niska i da će veće razine ugljičnog dioksida beneficirati biljnom životu, uključujući i poljoprivrednim kulturama - činjenicu koju je IPCC ignorirao. Happer je utemeljio klimatski model tijekom 1990-tih kad je bio šef Ureda za istraživanje energije u Odjelu za energetiku. Vjeruje da porast temperature predviđen postojećim klimatskim modelima mnogo veći od zamijećenog jer model precjenjuje promjenjivost klimatskog sustava. [22]

d. Zašto environmentalisti ističu mogućnost katastrofičnih scenarija

Glavni znanstvenik IPCC-a je jednom prilikom izjavio: „Ako u budućnosti želimo dobre zakone za zaštitu okoline, morat ćemo imati katastrofu. To je poput sigurnosti u javnom prijevozu. Jedini način da ljudi nešto urade je da se dogodi nesreća.“ [23] Iako je kasnije pojasnio da se ne zalaže za fabriciranje podataka, poruka je bila jasna: Katastrofa je glavni pokretač djelovanja i donošenja zakona.

Povezivanje globalnog zagrijavanja sa slučajevima ekstremnih vremenskih prilika je postala popularna metoda za potrebe naglašavanja ozbiljnosti klimatskih problema. Znanstvene hipoteze koje su usklađene s popularnim trendom se također neprestano pojavljuju.

Sjevernu Ameriku je početkom 2014. godine zadesila izuzetno hladna zima. Jedna teorija o uzrocima oštre zime jest da globalno zagrijavanje uzrokuje topljenje Sjevernog pola koje pak mijenja putanju mlazne struje. Posljedično, ekstremno hladna zračna masa sa Sjevernog pola silazi južnije te stvara češće hladno vrijeme na tom području. Mediji i environmentalisti podržavaju takvu nelogičnu hipotezu: čak je i velika hladnoća uzrokovana globalnim zagrijavanjem, tvrde. U stvari, meteorološki zapisi tijekom dugoročnog razdoblja pokazuju da se pojavljivanja ekstremno hladnog vremena u Sjevernoj Americi smanjuju, a ne obrnuto.

Pet uglednih meteorologa objavljuje 2014. godine zajedničko pismo u časopisu Science želeći ilustrirati tu činjenicu. Navode da je početkom 1960-tih, krajem 1970-tih (posebno 1977.) i 1983., kad je sloj leda na Sjevernom polu bio puno deblji i širi nego sada, bilo puno hladnije vrijeme nego 2014. godine. Izvjesno je kako su se posljednjih pedeset do sto godina smanjila pojavljivanja izuzetno hladnog vremena. [24]

John Wallace, profesor atmosferskih znanosti, kaže: „Uspostavljanje veze između ekstremnih vremenskih događaja i klimatskih promjena nije tako lako kao što se možda čini. Moć statističkog zaključivanja ograničena je veličinom uzorka. … Čak i kad je veza statistički značajna, kao u slučaju toplinskih valova, što ekstremniji događaj, to je manji relativni doprinos globalnog zagrijavanja u uočenoj anomaliji. … Ograničenja nametnuta veličinom uzorka ne bi bila tako ozbiljna stvar da su mehanizmi koji povezuju ekstremne vremenske događaje s klimatskim promjenama dobro razumljivi, ali nažalost, nisu.” [25]

Steve Koonin, bivši drugi senatski podtajnik za znanost pri Američkom ministarstvu energetike, objavljuje članak u studenom 2017. godine u časopisu The Wall Street Journal naziva: „Varljivo novo izvješće o klimi.“ Kritizira Poseban izvještaj o klimatskim znanostima američke Vlade jer naglašava mentalitet katastrofe sa svojim pogrešnim prikazivanjem porasta razine mora. [26]

Posebno izvješće o klimatskoj znanosti navodi da se od 1993. godine razina mora povećala dvostruko više no što je to zabilježeno tijekom ostatka dvadesetog stoljeća. Ali izvještaj zanemaruje činjenicu da je nedavna brzina porasta bila usporediva s brzinom porasta početkom dvadesetog stoljeća, kad je ljudska aktivnost malo utjecala na okoliš. To je zavaravanje propuštanjem. Sažetak izvještaja kazuje da sredinom 1960-tih toplotni valovi u Sjedinjenim Državama postaju učestaliji. Međutim, podaci skriveni u izvješću govore da učestalost sadašnjih toplinskih valova nije veća od one tijekom 1900-tih.

Slična taktika zastrašivanja se pojavila i 2014. godine u izvješću Nacionalne procjene klime američke Vlade, koji naglašava povećani intenzitet uragana nakon 1980-tih, ali zanemaruje zapise sačuvane tijekom dužeg vremenskog razdoblja. Nacionalna oceanska i atmosferska uprava (eng.NOAA) nedavno izjavljuje kako ne može pronaći dokaze o utjecaju na snagu uragana, a koji su posljedica ljudske aktivnosti. [27]

Zapravo, toplinski valovi su se najčešće događali 1930-tih, a ne u 21. stoljeću. Indeks toplinskog vala američke Agencije za zaštitu okoliša pokazuje da je četiri godine tijekom 1930-tih godišnji indeks toplotnog vala bio 0.45, dok je najtoplija godina u 21. stoljeću do sada imala indeks od oko 0.3. [28] Ispuštanje stakleničkih plinova tijekom 1930-tih je bilo samo 10% usporedi li se sa emisijama plinova tijekom 21. stoljeća. [29]

Profesor Mike Hulme, direktor britanskog Tyndall Centra za istraživanje klimatskih promjena, kaže: „Posljednjih je nekoliko godina u ovoj zemlji stvorena nova ekološka pojava - pojava 'katastrofalnih' klimatskih promjena. Čini se da puka „klimatska promjena“ nije dovoljno loša, pa sada mora biti 'katastrofalna' da bude vrijedna pažnje. … Zašto u tome nisu samo učesnici kampanja, već i političari i znanstvenici, koji otvoreno zbunjuju s terminima straha, terora i katastrofe s vidljivom fizičkom stvarnošću klimatskih promjena, aktivno ignorirajući pažljivo štićenje koje okružuje znanstvena predviđanja?“ [30]

Pokojni Stephen H. Schneider bio je zagovornik „konsenzusa“ klimatske teorije i vodeći autor koordinacije u Radnoj grupi II Međuvladinog odbora za klimatske promjene (IPCC), Treći izvještaj o procjeni. U intervjuu za magazin Discover 1989. godine, kaže: „S jedne strane, kao znanstvenici smo etički vezani za znanstvene metode. S druge strane, mi nismo samo znanstvenici, već i ljudska bića. Da bismo to učinili treba nam široka podrška kako bismo osvojili maštu javnosti. To, naravno, podrazumijeva dobijanje puno medijske pažnje. Stoga trebamo ponuditi zastrašujuće scenarije, izaći s pojednostavljenim, dramatičnim izjavama i što manje spominjati eventualne sumnje u naše teorije.“ Vjeruje kako znanstvenici moraju birati između „učinkovitosti i iskrenosti“, iako dodaje da želi oboje. [31]

Klimatska kriza dobija mnogo reklame. Iza nje su zlobne snage koje ne samo žele utrti put ka globalnoj vladi, već i uništiti istraživačku etiku znanstvene zajednice. Klimatologija je znanost stara svega nekoliko desetljeća. Ipak, hipoteze oko globalnog zatopljenja se ishitreno prihvaćaju kao činjenica. Globalno zagrijavanje dobija snažnu podršku u naslovnicama medija kako bi se prikrilo netočnosti temeljne znanosti. Vlade ulažu sredstva u istraživanje hipoteza o globalnom zatopljenju, dok istovremeno marginaliziraju druga otkrića. U procesu uspostavljanja, učvršćivanja i jačanja „konsenzusa“ se otkriva komunistička priroda borbe i mržnje.

Dok znanstvenici grade „konsenzus“, mediji i političari označavaju „konsenzus“ katastrofalnih klimatskih promjena „znanstveno dokazanim“ i šire ga svijetom kao nepobitnu doktrinu. Razmišljanje na tu temu je uglavnom unificirano, a isprepletene i zamršene predodžbe dobra i zla su usađene u ljudske umove.

Gore spomenuto odbacivanje Greenpeaceovih eko terorističkih zločina u Britaniji se temeljio upravo na tzv. konsenzusu da staklenički plinovi uzrokuju klimatsku katastrofu. Mnoštvo propisa i zakona temeljenih na ovoj doktrini postoje kako bi se svijet bacio u kaos. Uništavanje starog svijeta bez obzira na sredstva je osnovna strategija komunizma. Sve te mjere postoje kako bi se popločio put ka lažnom rješenju - globalnoj vladi – za fabriciranu krizu i tobožnju svrhu spašavanja zemlje i čovječanstva.

3. Environmentalizam: još jedan oblik komunizma

U proteklim desetljećima prilikom povlačenja komunističkih snaga te okolnostima tijekom kojih su se razotkrili politički i ekonomski problemi komunističkih režima, komunizam se prikačio za environmetalizam (pokret za zaštitu okoline) kako bi nastavio sa svojim planom.

a. Politička infiltracija: Izgradnja svjetske vlade

Jedna važna metoda koju komunizam koristi za uspostavljanje kontrole je upotreba države da oduzme ljudima njihovu imovinu i slobodu kako bi beskonačno proširila državnu moć. U demokratskom zapadnom svijetu je vrlo teško primijeniti takvu metodu u praksi. Međutim, environmentalizam nudi komunizmu čarobno oružje. Ljudi se lišavaju svojih prava u ime „zaštite okoliša.“

Prvo, environmentalističke se ideologije koriste za preraspodjelu bogatstva. Komunističke države obično raspodjeljuju bogatstvo putem revolucije. Tijekom godina, međutim, taj pristup postaje sve teži. Stoga su aktivisti za zaštitu okoline usvojili neizravne strategije, prisilivši ljude da se potiho odreknu slobode i imovine u ime sprječavanja ekološke tragedije. Organizator kampanje za grupu Prijatelji Zemlje izjavljuje jednom prilikom na konferenciji UN-a: „Odgovor na klimatske promjene u svojoj srži mora imati preraspodjelu bogatstva i resursa.“ [32] Vodeći mislilac zelenih sa Sveučilišta u Westminsteru izjavljuje novinaru da se racionalizacija ugljika „mora nametnuti ljudima, htjeli to oni ili ne“ i da je „demokracija manje važan cilj od zaštite planete i nestanka života, kraja života na njemu.“ [33]

Velika Britanija prva osniva koncept pojedinačnih bonova s omjerom ugljika u „borbi“ protiv klimatskih promjena. Određeni britanski znanstvenik to shvaća kao „uvođenje druge valute s tim da svi imaju isti dodatak - preraspodjelu bogatstva potrebnom za kupnju ugljikovih kredita od nekoga siromašnijeg.“ [34]

Oni koji su živjeli u Sovjetskom Savezu ili komunističkoj Kini će lako sagledati ovu mjeru kao drugu metodu za izgradnju totalitarnog sustava. Kina je nekada koristila bonove za hranu za kupovinu osnovnih stvari poput ulja za kuhanje, žitarica, i platna. S jedne se strane, racionaliziranjem hrane, bogatstvo preraspoređivalo; s druge je strane vlada dobila apsolutnu kontrolu nad bogatstvom i slobodom.

Environmentalističke ideologije se također koriste za ograničavanje individualnih sloboda. U zemljama Zapada, koje se ponose tradicijom osobnih sloboda, je izuzetno teško natjerati ljude da se automatski odreknu svojih prava i prihvate brojna ograničenja u privatnom životu. Zamišljanje ekološke katastrofe postaje prikladno sredstvo za primoravanje ljudi kako bi se ovi odrekli svoje slobode i prava. „Globalno zagrijavanje“ i „posljednji dani na Zemlji“ postaju najbolji slogani aktivista za zaštitu okoline. Australska koalicija Carbon Sense je sastavila popis prijedloga u svrhu korištenja zakona države kako bi se ljudi prisilili promijeniti svoje ponašanje u ime rješavanja pitanja globalnog zagrijavanja:

  • Zabraniti otvorene vatre i vruće štednjake

  • Zabraniti žarulje sa žarnom niti

  • Zabraniti flaširanu vodu

  • Zabraniti privatne automobile u nekim područjima

  • Zabraniti plazma televizore

  • Zabraniti nove zračne luke

  • Zabraniti proširenja postojećih zračnih luka

  • Zabraniti stanja pripravnosti (stand by opciju) na uređajima

  • Zabraniti proizvodnju električne energije na ugljen

  • Zabraniti električne sustave tople vode

  • Zabraniti ljetovanja sa automobilom

  • Zabraniti trodnevne vikende

  • Uvesti porez na bebe

  • Uvesti porez na velike automobile

  • Uvesti porez na područja za parkiranje

  • Uvesti porez na smeće

  • Uvesti porez na drugu kuću

  • Uvesti porez na drugi automobil

  • Uvesti porez na turističke letove

  • Uvesti porez na električnu energiju da subvencionira solarnu energiju

  • Uvesti porez na izložbene salone velikih automobila

  • Uvesti eko porez na automobile koji ulaze u gradove

  • Uvesti podnošenje zahtijeva za dozvolu vožnje automobilom izvan područja vašeg grada

  • Ograničiti izbor uređaja

  • Izdavati ugljične kredite za svaku osobu pojedinačno

  • Diktirati standarde uštede goriva

  • Istražiti kako da se smanji metan koji proizvode norveški losovi

  • Ukloniti bijele crte na cestama kako bi motoristi pažljivije vozili. [35]

Treće, environmentalizam se može iskoristiti i koristi se za širenje veličine i ovlasti velike vlade. Razne zapadne države ne samo da osnivaju ogromne agencije za zaštitu okoline, već i koriste okoliš kao izgovor za uspostavljanje novih vladinih agencija i proširivanje ovlasti postojećih agencija. Sve agencije gaje birokratsku tendenciju za samoodržanje i širenje, a agencije za zaštitu okoline nisu iznimka. One zloupotrebljavaju moć u svojim rukama za širenje priča o ekološkoj katastrofi u široj javnosti kako bi ishodili više sredstava i osigurali svoje pozicije unutar državne strukture. Porezni obveznici su ti koji naposlijetku plaćaju račun.

Grad San Francisco je odredio poziciju za gradskog šefa klime s godišnjom plaćom od 160,000 dolara. Jedna od najsiromašnijih općina u Londonu, Tower Hamlets, ima pedeset i osam službenih položaja povezanih s klimatskim promjenama. [36] Istu logiku koriste sveučilišta i tvrtke za potrebe zapošljavanja službenika za „različitost.“

Environmentalizam se može upregnuti da javnost pomisli da je demokracija zastarjela kako bi se potaknula uspostava multinacionalne ili čak globalne totalitarne vlade. Environmentalisti tvrde da demokracije ne mogu kontrolirati nadolazeću ekološku krizu. Umjesto toga, kako bismo prevladali izazove pred pragom, moramo usvojiti totalitarne ili autoritarne oblike vlasti ili barem neke njihove aspekte. [37]

Autorica Janet Biehl precizno rezimira taj mentalitet smatrajući da je „ekološka kriza rješiva samo totalitarnim sredstvima“ i „da je potrebna eko-diktatura“ [38], s očiglednim razlogom da nijedno slobodno društvo ne bi samo sebi učinilo ono što zelena agenda zahtijeva.

Paul Ehrlich, jedan od utemeljitelja environmentalizma, piše u knjizi Kako preživjeti: Plan za spas svemirskog broda Zemlje:

  1. Kontrola stanovništva se mora uvesti u nerazvijene zemlje kao i u prerazvijene zemlje;

  2. Prerazvijene zemlje moraju postati manje razvijene;

  3. Nerazvijene zemlje moraju postati polurazvijene;

  4. Moraju se uspostaviti procedure za nadgledanje i reguliranje svjetskog sustava u stalnom nastojanju da se održi optimalna ravnoteža između stanovništva, resursa, i okoliša.“ [39]

U praksi, izuzev globalne totalitarne vlade, nijedna vlada ili organizacija ne bi bila u stanju imati takav autoritet. Zapravo, to znači korištenje environmentalizma za potrebe stvaranja globalne totalitarne vlade.

Naposlijetku, program za zaštitu okoline sugerira da je komunistički sustav nadmoćniji i glorificira komunistički totalitarizam. Budući da rast stanovništva uzrokuje veću potrošnju resursa, više ispuštanja ugljika i više otpada, environmentalisti se zalažu za kontrolu populacije ili čak smanjenje broja stanovnika. To je nagnalo mnoge zapadnjačke aktiviste za zaštitu okoline da promiču kontrolu stanovništva koju inače vrši Komunistička partija Kine.

Reuters u svojem izvješću pretpostavlja kako je kineska politika jednog djeteta tijekom 1980-tih, ograničila broj stanovnika na 1.3 milijarde; u suprotnom bi populacija dosegla 1.6 milijardi. Autor izvješća napominje da je politika KPK imala popratni učinak u pogledu smanjenja globalnog ispuštanja ugljika u atmosferu. No zanemaruje eliminaciju stotina milijuna mladih života i veliku patnju pogođenih obitelji.

Jedno od najvećih problema koji utječu na okoliš je zagađenje, prije svega zagađenje zraka i vode. Ekonomski model KPK troši energiju ogromnom brzinom, što Kinu čini najvećim zagađivačem u svijetu s najgorim zagađenjem zraka u velikim gradovima i teškim zagađenjem vode. Voda iz većine kineskih rijeka više nije pitka. Pješčane oluje iz Kine prelaze preko Koreje i Japana, te čak putuju do Tihog oceana kako bi stigle do američke zapadne obale.

Istinski environmentalisti bi logično trebali itekako kritizirati komunističku Kinu, no interesantno je da mnogi od njih hvale KPK, čak gledajući na nju kao nadu za zaštitu okoline. Webstranica za vijesti Komunističke partije SAD (People’s World), opširno izvještava o novostima na temu zaštite okoline. Srž njihovih izvještaja se odnosi na tvrdnju kako Trumpova administracija ne mari za okolinu te prijeti uništenjem ne samo vlastite zemlju, nego i svijeta. KPK, s druge strane, slovi za silu koja će spasiti svijet. [40]

Bivši predsjednik Češke Republike i ekonomist, Václav Klaus, piše u knjizi Plavi planet u zelenim okovima: Što je ugroženo: Klima ili sloboda?: „Environmentalizam je pokret koji namjerava radikalno promijeniti svijet bez obzira na posljedice (na trošak ljudskih života i strogog ograničenja slobode pojedinca). Ono namjerava promijeniti čovječanstvo, ljudsko ponašanje, strukturu društva, sustav vrijednosti - jednostavno sve!“ [41]

Klaus vjeruje da je odnos environmentalista prema prirodi analogan marksističkom pristupu ekonomiji: „U oba je slučaja cilj zamijeniti slobodnu, spontanu evoluciju svijeta (i čovječanstva) tobožnjim optimalnim, središnjim ili - koristeći današnji moderan pridjev - globalnim planiranjem svjetskog razvoja. Kao i u slučaju komunizma, pristup je utopijski i dovodi do potpuno različitih rezultata od onih namjeravanih. Ova utopija se, poput drugih, nikada neće ostvariti, a napori da se ipak ostvari se može provesti samo ograničenjem slobode, i diktatom male, elitističke manjine nad ogromnom većinom.“ [42]

„Ta ideologija propovijeda o Zemlji i prirodi pod sloganima njihove zaštite - i nalik starim marksistima – želi zamijeniti slobodnu i spontanu evoluciju čovječanstva nekakvim središnjim (sada globalnim) planiranjem cijelog svijeta.“ [43]

Iz tih se razloga Klaus snažno protivi pokušajima korištenja pitanja zaštite okoline kako bi se formirala nacionalna ili globalna vlada koja bi podčinila cjelokupan svijet.

b. Okrivljavanje kapitalizma

Jedan od ciljeva komunizma je svrgavanje kapitalizma. Environmentalizam tretira kapitalizam kao neprijatelja okoliša, pa dijeli zajedničkog neprijatelja s komunizmom. Komunizam se prebacio na drugi kolosijek i zauzeo za environmentalistička pitanja nakon što je naišao na teškoće tijekom radničkog pokreta u razvijenim zemljama Zapada,. Normalni aktivizam za zaštitu okoline se preobrazio u aktivizam usmjeren na pokoravanje kapitalizma.

Komunistička doktrina izvorno opisuje utopiju, kao „raj na Zemlji“, kako bi potaknula pobunu i svrgnula postojeći društveni sustav. Komunizam, pod okriljem environmentalizma, usvaja sličan pristup, ali njegova je vizija sušta suprotnost; umjesto predivne radničke utopije se propagira zastrašujuća distopija, vizija „pakla na Zemlji.“ Prema ovom scenariju, za stotinu će godina opstanak čovječanstva biti ugrožen zbog globalnog zatopljenja, klizišta, tsunamija, suša, poplava, i toplotnih valova.

Taj pokret ne regrutira siromašne, već bogate od kojih se očekuje napuštanje njihova uobičajena životna stila. Ali potrebna je vladina intervencija koja će ih natjerati odbaciti komfor i naučeni praktični život. Jedna vlada očito nije dovoljna, pa su opunomoćuju Ujedinjeni narodi ili neka druga globalna vlada. Ako se pokret ne može ostvariti, može se još više istaći vizija predstojeće ekološke krize, podižući potrebnu paniku i strah, kako bi se utjecalo na javnost i vlade da prihvate snažnu provedbu politike za zaštitu okoline. Posljedično bi se postigao cilj uništavanja kapitalizma i nametanja komunizma.

Izvorne komunističke doktrine nalažu da nakon stjecanja moći, prvi korak bude oduzimanje bogatstava imućnih s pretpostavljenom svrhom distribucije istog siromašnima. U stvarnosti, siromašni ostaju siromašni dok svo bogatstvo završava u rukama korumpirane vlasti i činovništva. Drugi korak podrazumijeva uspostavu gospodarstva pod nadzorom države, i ukidanje privatne imovine. To uništava nacionalnu ekonomiju i osuđuje stanovništvo na tegoban život.

Osvrnimo se na ciljeve environmentalizma (pokreta za zaštitu okoline). Prvo, ono poziva bogate zemlje da pomognu siromašnijima, odnosno preraspodjele bogatstvo na globalnoj razini. U stvarnosti, siromašne zemlje ostaju siromašne, jer novac namijenjen njihovu razvoju obično završi u rukama korumpiranih dužnosnika tih zemalja.

Drugo, environmentalizam zagovara širenje vlade i zamjenu tržišnih mehanizama komandnom ekonomijom, koristeći sve vrste drakonskih politika zaštite okoline kako bi se omelo normalno funkcioniranje kapitalizma, prisiljavajući zatvaranje poduzeća ili njihov premještaj u inozemstvo, upropaštavajući ekonomiju zemlje. Pomoću tih tržišno fokusiranih metoda, pokret za zaštitu okoline nastoji onesposobiti kapitalizam. U tom smislu, environmentalizam dijeli snažnu sličnost s doktrinama klasičnog komunizma. Jednostavno rečeno, environmentalizam je komunizam pod drugim imenom i kao takav cilja opustošiti svijet.

Fokus environmentalizma je širenje straha od budućih katastrofa i držanje javnosti i vlada taocima tog straha. Ali među onima koji aktivno promiču ovu paniku smaka svijeta, mnogi žive luksuzno, nimalo ne štede energiju i ostavljaju iza sebe veliki trag ugljika. Jasno kako oni ne misle da katastrofa vreba iza ugla.

Kako bi iskoristili mentalitet krize, naročito koristeći „zajedničkog neprijatelja“ i „globalnog zagrijavanja“ te ujedinili različite snage u svrhu oponiranja kapitalizmu, postaje nužno da environmentalisti naglase i preuveličaju prirodu navodne krize.

Najjednostavniji način je stvoriti ogroman, masovni strah od korištenja najjeftinijih izvora energije, odnosno, fosilnih goriva - ugljena, nafte, prirodnog plina - i nuklearne energije. Environmentalisti su prije nekoliko desetljeća uspjeli uplašiti ljude nuklearnom energijom, a sada pokušavaju prestrašiti ljude kako bi ovi ustuknuli od korištenja fosilnih goriva tvrdeći da ova uzrokuju kataklizmičko globalno zagrijavanje.

Rigidni ekološki propisi postaju važni alati u borbi protiv kapitalizma, a posebno kapitalističkih ekonomija te bivaju prozvani ubojicama radnih mjesta. Programi zelenog podsticaja, programi čiste energije, novi propisi za elektrane, strožiji propisi za motorna vozila, Pariški sporazum, i tako dalje, se svi odreda promiču pod plaštom prevencije globalnog zagrijavanja.

Međutim, klimatska znanost zapravo nije uspjela definirati da globalno zagrijavanje uzrokuje ljudska aktivnost, ili da će globalno zagrijavanje definitivno dovesti do katastrofe. Ako su prirodni uzroci u pozadini klimatskih promjena, onda sve ove vladine politike služe samo sputavanju ekonomskog razvoja i istovremeno ne donose čovječanstvu nikakvu korist.

Pod utjecajem environmentalizma, ljudi slijepo podižu granice normi za emisije ispušnih plinova motornih vozila i zabranjuju razne supstance i kemikalije bez ikakvih znanstvenih osnova. To, naravno, podrazumijeva veći trošak proizvodnje i manju dobit, a nadalje slijedi veća nezaposlenost i premještaj industrije u zemlje razvoja gdje su troškovi proizvodnje niži. Čak i zagovornici zaštite okoline priznaju kako povećana učinkovitost potrošnje goriva svih automobila na 54.5 milja po galonu do 2025. godine u najboljem slučaju smanjuje stupanj globalnog zagrijavanja za 0.02 C do 2100. godine. [44] U stvarnosti to nimalo ne pomaže smanjiti globalno zagrijavanje. Različita ograničenja sumnjive učinkovitosti koštaju milijune radnika njihovih radnih mjesta i zadaju snažan udarac proizvodnim industrijama, istraživačkim fakultetima, inovativnoj energiji, i međunarodnoj konkurentnosti zapadnih zemalja.

Industrije koje niču radi potrebe štićenja okoline u principu egzistiraju na račun vladinih subvencija i ne slijede tržišne zahtjeve ili zakonitosti. Pokretanje masovne proizvodnje u odsustvu istraživačkih napora i potvrde isplativosti je vrlo nepraktično. Te „zelene“ tvrtke jedva mogu opstati u poslovnom svijetu, a kamoli potaknuti tržište rada. Uslijed globalizacije se mnoge tvrtke sele u inozemstvo te uzrokuju gubitke u matičnim zemljama.

Zagovornici zaštite okoliša s oduševljenjem promiču zelenu energiju i pokreću solarnu energiju i proizvodnju energije vjetrom. Nažalost zagađenje koje nastaje stvaranjem zelene energije je podcijenjeno ili naprosto skriveno. Nusprodukt procesa proizvodnje solarnih panela stvara smrtonosni otrov naziva silicijev tetraklorid. Izvještaj Washington Posta citira Ren Bingyana, profesora na Školi za materijalne znanosti na Industrijskom sveučilištu Hebei: „Mjesto gdje to bacite ili zakopate postaje neplodno. Ni trava ni drveće neće tamo rasti. … To je poput dinamita - otrovno je, zagađuje. Ljudska bića nikada to neće smjeti dotaći.“ [45]

Proizvodnja solarnih panela troši ogromnu količinu konvencionalne energije, uključujući ugljen i naftu. Ispravno je reći da zelena energija u takvim slučajevima zagađuje Zemlju umjesto da ju čini 'zelenom.'

Prema Pariškom sporazumu, do 2025. godine, razvijene zemlje moraju osigurati 100 milijardi USD svake godine kako bi pomogle zemljama u razvoju poboljšati svoju energetsku strukturu i industrijsku tehnologiju. SAD je jedna od stotinjak zemalja potpisnica sporazuma i obvezuje se prikupiti 75% spomenutih novčanih sredstava. Također se očekuje da do 2025. godine smanji svoje ispuštanje stakleničkih plinova za 26-28% u odnosu na 2005. godinu. Dakle, SAD bi svake godine trebale smanjiti emisiju za 1.6 milijardi tona.

Kina je pak zemlja koja nadmašuje Sjedinjene Države po pitanjima zagađenja okoliša, i Pariški sporazum joj dopušta dostići vrhunac emisije ugljičnog dioksida do 2030. godine. [46]

Glede Pariškog sporazuma o klimi, predsjednik Trump izjavljuje sljedeće: Poštivanje odredbi Pariškog sporazuma i opterećujućih energetskih ograničenja postavljenim Sjedinjenim Državama bi moglo koštati čak 2.7 milijuna izgubljenih poslova do 2025. godine prema računici Nacionalnog ekonomskog suradničkog istraživanja. ...

Poštivanje obveza, na koje je pristala prethodna administracija, bi prema toj istoj analizi do 2040. godine smanjilo proizvodnju u sljedećim sektorima: papir za 12 posto; cement za 23 posto; željezo i čelik za 38 posto; ugljen ... za 86 posto; prirodni plin za 31 posto. Ekonomski trošak bi u tom trenutku bio blizu 3 trilijuna dolara izgubljenog BDP-a i 6.5 milijuna industrijskih radnih mjesta, dok bi se prihod kućanstava smanjio za 7,000 dolara, a nerijetko i mnogo više od te sume. [47]

Komunističkim je zemljama s usponom pokreta za zaštitu okoline dana prilika da se rekuperiraju i 'napune baterije' kako bi mogle nastaviti svoj obračun sa zapadnim svijetom. Nerazumni propisi i sporazumi guše industrije, ekonomiju, i tehnologiju zapadnih kapitalističkih zemalja. To je omelo Ameriku u obnašanju uloge svjetskog policajca i čuvara zapadnjačkih vrijednosti u srazu s komunizmom.

Ne poričemo potrebu okoliša za zaštitom. Međutim, cilj zaštite okoliša valja služiti čovječanstvu, najvišem obliku života. Potreba zaštite okoliša treba biti uravnotežena s potrebama čovječanstva. Zaštita okoliša radi sebe same je pretjerana i čini čovječanstvo žrtvom, dok komunizam istovremeno uspjeva kooptirati spomenuti pokret. Današnji environmentalizam ne vodi brigu o ravnotežu i pretvara se u ekstremističku ideologija. Neosporno je da mnogi aktivisti gaje dobre namjere. Oni se, međutim, usklađuju s komunizmom dok nastoje mobilizirati i prikupiti državne resurse zarad ispunjavanja svojih ciljeva .

c. Medijsko suzbijanje oponirajućih glasova

ABC-ova emisija („Dobro jutro Amerika“) u lipnju 2008. godina prikazuje posebnu emisiju u kojoj se vizualizira budućnost i predviđa utjecaj globalnog zagrijavanja na Zemlju i čovječanstvo u sljedećem stoljeću. U programu „stručnjak“ ustvrđuje da će se razina mora 2015. godine brzo povećati, a New York biti preplavljen vodom. Jedan od gostiju izjavljuje da će tada harati požar „stotinama kilometara uokolo“, litra mlijeka će koštati 12.90 dolara, a litra benzina 9 dolara. Predstavljene perspektive su bile toliko preuveličane da se voditelj emisije nije mogao suzdržati od izražavanja sumnji u takav scenarij.

Zapravo, to nije glavno pitanje koje mediji trebaju razmatrati. Environmentalizam koristi „svijest o krizi“ za senzibiliziranje javnosti, ali svijest o krizi i neizvjesnost su dva različita pojma. Kako stvari koje znanost još nije potvrdila može uliti svijest o krizi? Environmentalizam, stoga, pod izlikom zaštite budućnosti čovječanstva suzbija oponirajuće glasove kako bi došao do javnog konsenzusa obojanim znanstvenim racionaliziranjem.

Danski ekonomist Bjørn Lomborg piše u svojoj knjizi, Skeptički environmentalist: Mjerenje stvarnog stanja svijeta, da je klimatsko zagrijavanje uzrokovano ljudskom aktivnošću. Ipak, izdvaja kako će ljudska prilagodljivost i tehnološki napredak spriječiti pojavu kataklizmičke katastrofe. Lomborg naposlijetku biva izložen kritikama raznih stručnjaka jer njegovi pogledu nisu u skladu s environmentalističkom dogmom da ljudi ti koji uzrokuju klimatske promjene.

Predsjednik UN-ovog odbora za klimatske promjene je usporedio Lomborga s Hitlerom. Danski Odbor za znanstveno nepoštenje objavljuje nakon istrage da je Lomborg počinio „znanstveno nepoštenje“ (naknadne vladine istrage dokazuju da je Lomborg nevin). Ipak su njegovi protivnici pokušali iskoristiti odluku Odbora za znanstveno nepoštenje kako bi ga opozvali s položaja ravnatelja Danskog instituta za ekološku procjenu. Prolaznici su ga zaobilazili na željezničkoj stanici i nisu htjeli stajati na istoj platformi s njime ili se nalaziti u njegovoj blizini. Jedan aktivist je na njega bacio tortu. [48]

U knjizi, Velika zabluda globalnog zagrijavanja: Kako je majka priroda prevarila najbolje svjetske klimatske znanstvenike, Roy Spencer, klimatolog i bivši NASA-in stručnjak za satelite, objavljuje popis četrnaest aktivističkih propagandnih tehnika, neke od njih uključuju izazivanje panike, podnošenje žalbe vlastima, promicanje mentaliteta stada, samodopadno proglašavanje pobjede, napadi na osobe, i stvaranje glasina. [49]

Britanski novinar Brendan O'Neill je 2006. godine napisao članak o potiskivanju mišljenja i nametanju podrugljive retorike s kojima se suočavaju ljudi u mnogim zemljama ako se usude posumnjati u teoriju klimatskih promjena. [50] Jedan je britanski diplomat, primjerice, u javnom govoru izjavio kako bi mediji one koji sumnjaju u klimatske promjene trebali tretirati poput terorista, i da im se valja uskratiti mogućnost javnog istupanja.

O'Neill ističe kako se oni skeptični prema teoriji klimatskih promjena etiketiraju „poricateljima.“ To uključuje razne skupine ljudi u rasponu od onih koji priznaju klimatsko zagrijavanje, ali smatraju da smo u stanju nositi se s njime, do onih koji u potpunosti negiraju zagrijavanje kao znanstvenu pojavu. Snaga etikete „poricatelja“ je znatna. Charles Jones, umirovljeni profesor engleskog jezika sa Sveučilištu u Edinburghu, kaže da je isti osmišljen kako bi skeptike postavio na istu razinu moralne iskvarenosti kao poricatelje holokausta. Prema O’Neillu, neki ljudi čak tvrde da su skeptici teorije klimatskih promjena suučesnici nadolazećeg eko-holokausta i možda će se u budućnosti suočiti s nekim oblikom Nurnberškog suđenja. Jedan poznati environmentalistički pisac je napisao sljedeće: „Kad se konačno uozbiljimo povodom globalnog zatopljenja, kad nas utjecaji stvarno pogađaju i nalazimo se usred bjelosvjetske muke pokušavajući smanjiti štetu, trebamo toj kopiladi priuštiti suđenja za ratne zločine - neku vrstu klimatskog Nurnberga.“

O'Neill u svom članku ustvrđuje: „Obično se samo u autoritarnim državama, gdje diktatori govore o 'misaonim zločinima' i njihovoj prijetnji tkivu društva, misli ili riječi izjednačuju sa zločinom. ... Samo je mali korak od demoniziranja grupe ljudi i tumačenja njihovih argumenata kao otrovnih i opasnih, do zahtjevanja dodatne i oštrije cenzure.“ [51] Ova je procjena točna. Ograničavanje prava na mišljenje je jedan od načina na koji komunizam odvaja ljude od koncepta dobra i zla koji se temelji na univerzalnim vrijednostima.

Profesor astronomije na Harvardu objavljuje rad koji objašnjava ulogu sunca u klimatskim promjenama temeljenih na povijesnim temperaturnim zapisima iz Zemljine prošlosti. Budući da isti osporava dogmu kako je čovječanstvo krivac za klimatske promjene, aktivistička web stranica ga etiketira kao potencijalnim masovnim ubojicom, a ostale pristaše naziva „prijestupnicima.“ [52]

Previše je takvih primjera. Visoki dužnosnik velike aktivističke skupine upozorava da bi mediji trebali dvaput razmisliti prije emitiranja skeptičnih stavova o klimatskim promjenama jer bi „dopuštanje kolanja takvih dezinformacija moglo naškoditi.“ [53]

Britanski ministar vanjskih poslova je izjavio da kako se teroristima ne dopušta pojavljivanje u medijima, skepticima globalnog zagrijavanja se ne bi trebalo omogućiti pravo iznošenja vlastitih ideja. [54] Glavni australski kolumnisti promiču mogućnost sudskih tužbi protiv poricatelja klimatskih promjena pod izlikom „zločina protiv čovječnosti.“ Na samitu na kojem prisustvuju važni australski političari, uključujući premijera, se podnose prijedlozi da se kršiteljima oduzme njihovo državljanstvo. Jedna od ideja je preispitati australske državljane i ponovno izdati državljanstvo samo onima koji su se izjasnili da su „prijateljski nastrojeni prema klimatskom okruženju.“[55]

Neki su čak pokušali upotrijebiti zakonsku silu kako bi utišali protivnike hipoteze o klimatskom zagrijavanju. Dvadeset akademika je 2015. godine poslalo pismo američkom predsjedniku i glavnom državnom odvjetniku tražeći da se upotrijebi Zakon za suzbijanje organiziranog kriminala (eng.RICO) kako bi se istražile tvrtke i organizacije koje gaje nestandardne poglede na klimatske promjene. To je ništa doli pokušaja da se putem zakona suzbije slobode govora. [56]

Glavni državni odvjetnici nekoliko saveznih država su 2016. godine formirali koaliciju kako bi istražili jesu li tradicionalne industrije energije dovele u zabludu investitore i javnost glede „utjecaja klimatskih promjena“ i ako je tako, da se protiv njih pokrene sudski proces. Kako ističe organizacija The Heritage Foundation, takvo okrivljavanje i istrage usmjerene naspram onih sa drugačijim mišljenjem, krše Prvi amandman američkog ustava i guše raspravu o važnim javnim pitanjima. [57]

d. 'Civilne' grupe manipulirane za uličnu revoluciju

Pokretanje masovnih pokreta je jedna od komunističkih strategija korištenih u svrhu širenja svojeg utjecaja na nacije svijeta. Mnoge environmentalističke organizacije mobiliziraju veliki broj ljudi za provođenje kampanja za zaštitu okoline. Zalažu se i iskorištavaju vladine institucije i organizacije UN-a da bi formulirale i sprovele neprimjerene sporazume i propise. Također čine nasilne incidente kako bi ušutkali širu javnost.

Kao što je rekao radikalni ljevičar Saul Alinsky, potrebno je sakriti istinsku svrhu pokreta i mobilizirati ljude u velikoj mjeri kako bi podržali lokalne, privremene, prihvatljive, ili dobroćudne ciljeve. Kada se ljudi naviknu na ove relativno umjerene oblike aktivizma, relativno ih je lako pridobiti da djeluju u svrhu radikalnijih ciljeva. „Upamtite: kad jednom organizirate ljude oko nečeg što je obično dogovoreno kao zagađenje, tada je organizirani narod u pokretu. Odatle je mali i prirodan korak do političkog zagađenja, do zagađenja Pentagona“ , kaže Alinsky. [58]

Više od 20 milijuna Amerikanaca sudjeluje u uličnim protestima 1970. godine povodom prvog Dana planeta Zemlje, a kontrola broja stanovništva postaje metoda izbora za suočavanje sa degradacijom okoline. U to su doba mnoge američke ljevičarske organizacije odlučile ići tamo gdje se ljudi okupljaju te kroz sudjelovanje u pokretu za zaštitu okoline zagovarati socijalizam kao sredstvo ograničavanja rasta stanovništva.

Različite ljevičarske skupine koriste environmentalizam kao ideološki paravan za potrebe izvođenja uličnih akcija koje zagovaraju revoluciju. Ako neka zemlja, primjerice, ima „narodni klimatski pokret“, lako ćete zaključiti da je isti proizvod komunističkih partija. Dakle, u SAD-u su: Komunistička partija SAD-a, Socijalizam u akciji, Maoistička američka revolucionarna komunistička partija, Ekološko društvo, Socijalistički radnici, Alternativni socijalizam, Američki demokratski socijalizam, Slobodni socijalizam itd., i oni organiziraju Narodni klimatski miting i Narodnu klimatsku paradu. Izdvajamo slogane sa tih događaja: „Promjena sustava, a ne klimatska promjena“, „Kapitalizam nas ubija“, „Kapitalizam uništava okoliš“, „Kapitalizam ubija planetu“ i „Borba za socijalističku budućnost.“ [59]

Te skupine, s mnoštvom crvenih zastava, marširaju kroz Washington i mnoge velike američke gradove. [60] Uz sve veću prisutnost komunističko-socijalističkih elemenata u ulozi jačanja pokreta za zaštitu okoline, „green peace“ čini kompletnu tranziciju ka crvenoj revoluciji.

e. Nova religija antihumanizma

Pored iskorištavanja environmentalizma kao političkog pokreta, komunistički utjecaji pretvaraju environmentalizam u antihumanistički kult.

Michael Crichton, autor Jurassic Parka, kaže da je environmentalizam jedna od najmoćnijih religija današnjeg zapadnog svijeta. Vjeruje kako pokret za zaštitu okoline posjeduje tipične religijske karakteristike: „Postoji početni Eden, raj, stanje milosti i jedinstva s prirodom; onda dolazi do pada iz milosti u stanje zagađenja kao posljedica jedenja sa stabla znanja, i kao posljedica naših djela, svima slijedi sudnji dan. Svi smo grješnici energije, osuđeni na smrt, osim ako ne potražimo spasenje danas prozvano održivost. Održivost je spas u crkvi okoliša.“ [61]

Crichton misli da su sva environmentalistička uvjerenja stvar vjere. „Radi se o tome hoćeš li biti grešnik ili ćeš biti spašen; hoćeš li biti na strani spasenja ili na strani propasti; hoćeš li biti jedan od nas ili jedan od njih“, rekao je. [62]

Spomenuto mišljenje su priznali brojni akademici. William Cronon, utjecajni američki environmentalistički povjesničar, vjeruje da je pokret za zaštitu okoline nova religija, jer nalaže složeni skup etičkih zahtjeva kojima se prosuđuje ljudsko ponašanje. [63]

Dyson, poznati znanstvenik i ranije spomenuti kvantni mehaničar kaže u članku, New York Review of Books, iz 2008. godine, da je „globalna sekularna religija“ environmentalizma „zamijenila socijalizam i prometnula se u vodeću sekularnu religiju.“ Ta religija smatra da je „uništavanje planete otpadnim proizvodima našeg luksuznog življenja grijeh i da je put ispravnosti živjeti što moguće skromnije.“ Pojašnjava kako se etika ove nove religije „podučava u vrtićima, školama, i fakultetima širom svijeta.“ [64]

Mnogi environmentalisti ne izbjegavaju ovu temu. Rajendra Pachauri, bivši šef IPCC-a koji podnosi ostavku nakon skandala oko seksualnog uznemiravanja, izjavljuje u otkaznom pismu da je environmentalizam „moja religija.“ [65]

Kako pokret za zaštitu okoline postaje sve više ideološki i religiozno obojan, postaje i netolerantniji prema različitim pogledima. Bivši češki predsjednik Klaus smatra da je environmentalistički pokret sada više vođen ideologijom nego znanošću te postaje kvazireligija koja cilja uništiti postojeće društvo. Ta nova religija, poput komunizma, opisuje divnu sliku utopije, postignutu ljudskom mudrošću koja je usmjerena planiranju prirodnog okoliša i spašavanju svijeta. To „spasenje“ se temelji na suprotstavljanju postojećoj civilizaciji. Na primjer, predsjednik vijeća pri UN-ovom Sveučilištu za mir i tvorac Protokola iz Kyota, kaže: „Nije li rušenje industrijaliziranih civilizacija jedina nada za planet?“ [66]

Klaus sažima svoja stajališta: „Ako ozbiljno shvatimo environmentalistička obrazloženja, ustanovit ćemo da je njihova ideologija anti-humana.“ Slaže se s biologom Ivanom Brezina koji kaže da environmentalizam nije racionalan, znanstveni odgovor na ekološke krize, već se svodi na sveukupno poricanje civilizacije. [67]

Environmentalizam potiče mržnju među ljudima napadajući ljude drugačijih mišljenja - sve u ime zaštite okoliša. Očit u ovoj mržnji i ekstremizmu je radikalni antihumanizam. Kanadski politički kritičar, Mark Steyn, kaže da smo prema aktivistima za zaštitu okoline: „Mi zagađenje, a sterilizacija je rješenje. Najbolji put osiguravanja djeci održivijeg okoliša je uopće ne imati djecu.“ Navodi primjer Britanke, Toni Vernelli, koja je imala pobačaj i podvrgla se sterilizaciji jer je povjerovala da je rađanje djecu loše za okoliš. [68]

Takvo razmišljanje proglašava čovjeka glavnim krivcem za uništavanje prirode. Ono postavlja prirodni okoliš u ulogu vrhovnog prioriteta, sasvim iznad svetog položaja ljudskih bića te čak aspirira kontrolirati ljudsku plodnost i lišiti ih njihovog egzistencijalnog prava. To gledište se nimalo ne razlikuje od komunističkih stavova koji su antihumani u svojoj srži. Ova nova religija zamjenjuje tradicionalno vjerovanje da je čovjek gospodar Zemlje. Ova kombinacija religioznosti, totalitarizma, prisilnog jedinstva ideja, i antikapitalističke revolucije, ne može jamčiti zaštitu prirode od ljudskog djelovanja. Naprotiv, ona će uništiti postojeću civilizaciju, slobode, i red, te stvoriti neviđenu paniku i kaos, skrećući čovječanstvo na stranputicu. To je prava narav komunističkog utjecaja skrivenog iza kulisa pokreta za zaštitu okoline.

Zaključak: Štujmo božansko i vratimo se tradiciji kako bi izbjegli ekološku krizu

Bog je stvorio čovječanstvo te lijepu i prosperitetnu Zemlju. Takvo je okruženje u kojem se ljudska bića razmnožavaju i žive. Ljudi imaju pravo trošiti prirodne resurse, ali su istovremeno obvezni cijeniti prirodne resurse i brinuti o okolišu. Ljudska su bića tijekom tisuća godina živjela u skladu s prirodom i marila za upozorenja koja su bogovi ostavili čovjeku u drevnim vremenima.

Ekološki problemi se pojavljuju u modernom vremenu i zapravo su posljedica iskvarenosti ljudskog srca. Moralna je kvarnost dodatno potencirana snagom znanosti i tehnologije. Zagađeni prirodni okoliš je samo vanjska manifestacija čovjekove unutarnje moralne zagađenosti. Želimo li pročistiti okoliš, potrebno nam je prvo pročistiti naša srca.

Porast svijesti o zaštiti okoliša proizlazi iz ljudskog nagona o samoodržanju. Premda prirodno i razumljivo, ono postaje propust koji iskorištava komunistička avet. Komunizam se mobilizirao kako bi stvorio paniku velikih razmjera, zagovarao iskrivljeni sustav vrijednosti, uskratio ljudsku slobodu, pokušao proširiti državne ovlasti, pa čak i nametnuti globalnu vladu. Prihvaćanje ovog alternativnog oblika komunizma u pokušaju spašavanja okoliša, prijeti porobljavanju čovječanstva i olakšava njegovo razaranje.

Nametanje krutog političkog programa ne rješava probleme zagađenja okoliša. Također se ne možemo osloniti niti na modernu tehnologiju da nas izbavi. Rješavanje krize iziskuje stjecanje dubljeg razumijevanja univerzuma i prirode, kao i međuodnosa čovjeka i prirode dok održavamo ispravno moralno stanje. Čovječanstvo mora povratiti svoje tradicije, poboljšati moral, i vratiti se na put koji su odredili bogovi. Čineći tako, ljudi će prirodno steći božansku mudrost i blagoslove. Predivan prirodni svijet prepun života će biti povraćen. Prosperitet i blagostanje neba i zemlje će zauvijek pratiti čovjeka.

Reference

[1] Dong Zhongshu, Luxuriant Dew of the Spring and Autumn Annals, Images for the regulation of dress, 14.董仲舒:《春秋繁露·服制象》,第十四,https://ctext.org/chun-qiu-fan-lu/fu-zhi-xiang/zh. The line in question appears both as “天之生物也,以养人” and “天地之生萬物也以養人.” [In Chinese]

[2] Confucius, The Universal Order or Conduct of Life, a Confucian Catechism, “Being a Translation of One of the Four Confucian Books, Hitherto Known as the Doctrine of the Mean” (The Shanghai Mercury, Limited, 1906), 68. https://bit.ly/2T74Dsb

[3] Lost Book of Zhou. Da Jujie.《逸周書·大聚解》, https://ctext.org/lost-book-of-zhou/da-ju/zh. [In Chinese]

[4] The Classic of Rights. Zhai Yi.《禮記·祭儀》,https://ctext.org/text.pl?node=61379&if=gb&show=parallel. [In Chinese]

[5] Rupert Darwall, The Age of Global Warming: A History (London: Quartet Books Limited, 2013), Chapter 1.

[6] Wes Vernon, “The Marxist Roots of the Global Warming Scare,” Renew America, June 16, 2008, https://web.archive.org/web/20100724052619/http://www.renewamerica.com:80/columns/vernon/080616.

[7] Frederick Engels, “Notes and Fragments,” Dialectics of Nature, 1883, accessed December 28, 2018, https://www.marxists.org/archive/marx/works/1883/don/ch07g.htm.

[8] Brian Sussman, Eco-Tyranny: How the Left’s Green Agenda Will Dismantle America (Washington, D.C.: WND Books, 2012), 8–9.

[9] Ibid., 10.

[10] Ibid., 11.

[11] Ibid., 14–15.

[12] Ibid., 11.

[13] Grace Baumgarten, Cannot Be Silenced (WestBow Press, 2016), Available: http://j.mp/2HgHJ0q

[14] Wes Vernon, “The Marxist Roots of the Global Warming Scare,” Renew America, June 16, 2008, https://web.archive.org/web/20100724052619/http://www.renewamerica.com:80/columns/vernon/080616.

[15] Sussman, Eco-Tyranny, 35.

[16] Vernon, “The Marxist Roots.”

[17] Lewis S. Feuer, “The Friendship of Edwin Ray Lankester and Karl Marx: The Last Episode in Marx’s Intellectual Evolution,” Journal of the History of Ideas 40 (4): 633–648.

[18] John Bellamy Foster, “Marx’s Ecology in Historical Perspective,” International Socialism Journal 96, Winter 2002, http://pubs.socialistreviewindex.org.uk/isj96/foster.htm.

[19] James O’Connor, “Capitalism, Nature, Socialism: A Theoretical Introduction,” Capitalism, Nature, Socialism 1, no. 1 (1988): 11–38, http://www.vedegylet.hu/okopolitika/O%27Connor%20-%20Capitalism,%20Nature,%20Socialim.pdf.

[20] Joel Kovel and Michael Löwy, “The First Ecosocialist Manifesto,” September 2001,http://green.left.sweb.cz/frame/Manifesto.html.

[21] Joel Kovel, The Enemy of Nature: The End of Capitalism or the End of the World? (London: Zed Books, 2002).

[22] Kevin Andrews, “The Ideological Drive Behind the Greens,” ABC News, November 11, 2010, http://www.abc.net.au/news/2010-11-12/the_ideological_drive_behind_the_greens/41010.

[23] Mikhail Gorbachev, “We Have a Real Emergency,” The New York Times, December 9, 2009, http://www.nytimes.com/2009/12/10/opinion/10iht-edgorbachev.html, and “What Role for the G-20?” The New York Times, April 27, 2009, http://www.nytimes.com/2009/04/28/opinion/28iht-edgorbachev.html.

[24] “Jack Mundey,” Sydney’s Aldermen, http://www.sydneyaldermen.com.au/alderman/jack-mundey/.

[25] Noel Moand, “A Spark That Ignited a Flame: The Evolution of the Earth Liberation Front,” in Igniting a Revolution: Voices in Defense of the Earth, eds. Steven Best and Anthony J. Nocella, II (Oakland, Calif.: AK Press, 2006), 47.

[26] Leslie Spencer, Jan Bollwerk, and Richard C. Morais, “The Not So Peaceful World of Greenpeace,” Forbes, November 1991, https://www.heartland.org/_template-assets/documents/publications/the_not_so_peaceful_world_of_greenpeace.pdf.

[27] Ted Thornhill, “Humans Are NOT to Blame for Global Warming, Says Greenpeace Co-founder, as He Insists There Is ‘No Scientific Proof’ Climate Change Is Manmade,” Daily Mail, February 27, 2014, http://www.dailymail.co.uk/sciencetech/article-2569215/Humans-not-blame-global-warming-says-Greenpeace-founder-Patrick-Moore.html#ixzz2vgo2btWJ.

[28] Patrick Moore, “Why I Left Greenpeace,” The Wall Street Journal, April 22, 2008, https://www.wsj.com/articles/SB120882720657033391.

[29] John Vidal, “Not Guilty: The Greenpeace Activists Who Used Climate Change as a Legal Defence,” The Guardian, Sept 10, 2008, https://www.theguardian.com/environment/2008/sep/11/activists.kingsnorthclimatecamp.

[30] Richard Lindzen, “The Climate Science Isn’t Settled,” The Wall Street Journal, November 30, 2009, https://www.wsj.com/articles/SB10001424052748703939404574567423917025400.

[31] Steven E. Koonin, “Climate Science Is Not Settled,” The Wall Street Journal, September 19, 2014, https://www.wsj.com/articles/climate-science-is-not-settled-1411143565.

[32] Steven Koonin, “A ‘Red Team’ Exercise Would Strengthen Climate Science,” The Wall Street Journal, April 20, 2017, https://www.wsj.com/articles/a-red-team-exercise-would-strengthen-climate-science-1492728579.

[33] “NASA Administrator Not Sure Global Warming a Problem,” Space Daily, May 30, 2007, http://www.spacedaily.com/reports/NASA_Administrator_Michael_Griffin_Not_Sure_Global_Warming_A_Problem_999.html.

[34] Alicia Chang, “NASA Chief Regrets Remarks on Global Warming,” NBC News, June 5, 2007, http://www.nbcnews.com/id/19058588/ns/us_news-environment/t/nasa-chief-regrets-remarks-global-warming/.

[35] Rebecca Wright, Sandra Johnson, Steven J. Dick, eds., NASA at 50: Interviews with NASA’s Senior Leadership (Washington, D.C.: National Aeronautics and Space Administration, 2009), 18.

[36] “Lennart Bengtsson Resigns: GWPF Voices Shock and Concern at the Extent of Intolerance Within the Climate Science Community,” The Global Warming Policy Foundation, May 5, 2014, http://www.thegwpf.org/lennart-bengtsson-resigns-gwpf-voices-shock-and-concern-at-the-extent-of-intolerance-within-the-climate-science-community/.

[37] Judith Curry, “Climate Change: No Consensus on Consensus,” CAB Reviews Vol 8, No 001, 2013, 1–9.

[38] Judith A. Curry, “Statement to the Committee on Science, Space and Technology of the United States House of Representatives,” Hearing on Climate Science: Assumptions, Policy Implications and the Scientific Method, March 29, 2017, https://docs.house.gov/meetings/SY/SY00/20170329/105796/HHRG-115-SY00-Wstate-CurryJ-20170329.pdf.

[39] Ibid.

[40] Frederick Seitz, “Major Deception on Global Warming,” The Wall Street Journal, June 12, 1996, https://www.wsj.com/articles/SB834512411338954000.

[41] Ibid.

[42] Larry Bell, “The New York Times’ Global Warming Hysteria Ignores 17 Years of Flat Global Temperatures,” Forbes, August 21, 2013, https://www.forbes.com/sites/larrybell/2013/08/21/the-new-york-times-global-warming-hysteria-ignores-17-years-of-flat-global-temperatures/.

[43] Christopher C. Horner, Red Hot Lies: How Global Warming Alarmists Use Threats, Fraud, and Deception to Keep You Misinformed (New York: Simon and Schuster, 2008), 319; quote attributed to Brendan O’Neill, “Apocalypse My Arse,” Spiked Online, March 9, 2007, https://www.spiked-online.com/2007/03/09/apocalypse-my-arse/, accessed January 19, 2019.

[44] Paul Reiter, “Malaria in the Debate on Climate Change and Mosquito-Borne Disease,” Hearing Before the Subcommittee on Global Climate Change and Impacts of the Committee on Commerce, Science, and Transportation, United States Senate, April 25, 2006, https://www.commerce.senate.gov/pdf/reiter-042606.pdf.

[45] Ibid.

[46] Ibid.

[47] Zoë Corbyn, “Global Warming Wilts Malaria,” Nature, December 21, 2011, https://www.nature.com/news/global-warming-wilts-malaria-1.9695.

[48] James Tylor, “Climate Scientist Quits IPCC, Blasts Politicized ‘Preconceived Agendas,’” The Heartland Institute, April 1, 2005, https://www.heartland.org/news-opinion/news/climate-scientist-quits-ipcc-blasts-politicized-preconceived-agendas?source=policybot.

[49] Horner, Red Hot Lies, 108; David Deming, “Statement to the U.S. Senate Committee on Environment and Public Works,” Full Committee Hearing on Climate Change and the Media, December 6, 2006, https://www.youtube.com/watch?v=u1rj00BoItw.

[50] Horner, Red Hot Lies, 329.

[51] Jonathan Leake, “Wildlife Groups Axe Bellamy as Global Warming ‘Heretic,’” Times Online, May 15, 2005, https://web.archive.org/web/20080906161240/http://www.timesonline.co.uk/tol/news/uk/article522744.ece.

[52] Christopher C. Horner, Red Hot Lies, 110–111.

[53] Ibid.

[54] Patrick J. Michaels and Robert C. Balling Jr., Climate of Extremes: Global Warming Science They Don’t Want You to Know (Washington, D.C.: Cato Institute, 2009), x–xiii.

[55] Christopher C. Horner, Red Hot Lies, 73.

[56] “Climate Skeptics Reveal ‘Horror Stories’ of Scientific Suppression,” U.S. Senate Committee on Environment and Public Works Press Releases, March 6, 2008, https://www.epw.senate.gov/public/index.cfm/press-releases-all?ID=865dbe39-802a-23ad-4949-ee9098538277

[57] Judith A. Curry, “Statement to the Subcommittee on Space, Science and Competitiveness of the United States Senate,” Hearing on “Data or Dogma? Promoting Open Inquiry in the Debate over the Magnitude of Human Impact on Climate Change,” December 8, 2015, https://curryja.files.wordpress.com/2015/12/curry-senate-testimony-2015.pdf.

[58] Ibid.

[59] Ibid.

[60] Scott Waldman, “Judith Curry Retires, Citing ‘Craziness’ of Climate Science,” E&E News, January 4, 2017, https://www.eenews.net/stories/1060047798.

[61] Rich Lowry, “A Shameful Climate Witch Hunt,” National Review Online, February 27, 2015, https://www.nationalreview.com/2015/02/shameful-climate-witch-hunt-rich-lowry/.

[62] Waldman, “Judith Curry Retires”

[63] “U. S. Senate Minority Report: More Than 650 International Scientists Dissent Over Man-Made Global Warming Claims. Scientists Continue to Debunk ‘Consensus’ in 2008,” U.S. Senate Environment and Public Works Committee Minority Staff Report (Inhofe), Dec 11, 2008, https://www.epw.senate.gov/public/_cache/files/8/3/83947f5d-d84a-4a84-ad5d-6e2d71db52d9/01AFD79733D77F24A71FEF9DAFCCB056.senateminorityreport2.pdf.

Slijede reference koje se odnose na odeljke c. i d.

[1] Zhu Kezhen, Preliminary Research on Climate Change Throughout Five Thousand Years of Chinese History(Kaoguxuebao, First Issue, 1972), 168–189. [In Chinese].

[2] Martin Durkin, The Great Global Warming Swindle (documentary film, 2007), Channel 4 (U.K.), March 8, 2007.

[3] Takuro Kobashi, et. al., “4 ± 1.5° C Abrupt Warming 11,270 Years Ago Identified From Trapped Air in Greenland Ice,” Earth and Planetary Science Letters 268 (2008): 397–407.

[4] Freeman Dyson, “Misunderstandings, Questionable Beliefs Mar Paris Climate Talks,” The Boston Globe, December 3, 2015. https://www.bostonglobe.com/opinion/2015/12/03/freeman-dyson-misunderstandings-questionable-beliefs-mar-paris-climate-talks/vG3oBrbmcZlv2m22DTNjMP/story.html.

[5] Scott Waldman, “Judith Curry Retires, Citing ‘Craziness’ of Climate Science,” E&E News, January 4, 2017, https://www.eenews.net/stories/1060047798.

[6] J. A. Curry and P. J. Webster, “Climate Science and the Uncertainty Monster,” Bulletin of American Meteorology Society 92, no. 12:1667–1682. https://journals.ametsoc.org/doi/pdf/10.1175/2011BAMS3139.1.

[7] IPCC, “Working Group I: The Physical Science Basis,” IPCC Fourth Assessment Report: Climate Change 2007.https://archive.ipcc.ch/publications_and_data/ar4/wg1/en/ch8s8-2-1-3.html.

[8] Ibid, https://archive.ipcc.ch/publications_and_data/ar4/wg1/en/faq-2-1.html.

[9] Mark W. Shephard et al., “Comparison of Tropospheric Emission Spectrometer Nadir Water Vapor Retrievals with in situ measurements,” Journal of Geophysical Research 113, no D15S24, doi:10.1029/2007JD008822.

[10] “Climate Change,” APS Physics, American Physical Society Web Page. https://www.aps.org/policy/reports/popa-reports/energy/climate.cfm.

[11] “Solar Constant,” Encyclopedia Britannica. https://www.britannica.com/science/solar-constant.

[12] Willie Soon, et al., “Modeling Climatic Effects of Anthropogenic Carbon Dioxide Emissions: Unknowns and Uncertainties,” Climate Research 18 (2001): 259–275.

[13] Michael Lemonick, “Freeman Dyson Takes on the Climate Establishment,” Yale Environment 360, June 4, 2009. https://e360.yale.edu/features/freeman_dyson_takes_on_the_climate_establishment.

[14] Nir J. Shaviv, “Celestial Driver of Phanerozoic Climate?” Geological Society of America Today 13, no. 7: 4–10, July 2003. https://www.geosociety.org/gsatoday/archive/13/7/pdf/i1052-5173-13-7-4.pdf.

[15] J. Emile-Geay et al., “Links between Tropical Pacific Seasonal, Interannual and Orbital Variability during the Holocene,” Nature Geoscience 9 (2) (2016): 168–173.

[16] Zhengyu Liu et al., “The Holocene Temperature Conundrum,” PNAS 111, no. 34 (August 26, 2014).

[17] Hans von Storch, “Why Is Global Warming Stagnating?” Der Spiegel, June 20, 2013. http://www.spiegel.de/international/world/interview-hans-von-storch-on-problems-with-climate-change-models-a-906721.html.

[18] Richard S. Lindzen et. al., “Does the Earth Have an Adaptive Infrared Iris?,” Bulletin of the American Meteorological Society 82 (2001): 417–432, https://doi.org/10.1175/1520-0477(2001)082%3C0417:DTEHAA%3E2.3.CO;2.

[19] Roy Spencer and William D. Braswell, “Potential Biases in Feedback Diagnosis from Observational Data: A Simple Model Demonstration,” Journal of Climate, 21 (21): 5624–5628, November 1, 2008.

[20] John R. Christy, Written Report to Senate Commerce, Science and Transportation Committee, November 14, 2007. https://www.nsstc.uah.edu/users/john.christy/christy/ChristyJR_CST_071114_written.pdf.

[21] David Russell Legates, “Statement to the Environment and Public Works Committeeof the United States Senate,” U.S. Senate, July 3, 2014. https://www.epw.senate.gov/public/_cache/files/a/a/aa8f25be-f093-47b1-bb26-1eb4c4a23de2/01AFD79733D77F24A71FEF9DAFCCB056.6314witnesstestimonylegates.pdf.

[22] William Happer, “Data or Dogma? Promoting Open Inquiry in the Debate Over the Magnitude of Human Impact on Earth’s Climate,” Hearing of the U.S. Senate Subcommittee on Space, Science and Competitiveness (U.S. Senate Committee on Commerce, Science and Transportation), December 8, 2015. https://www.commerce.senate.gov/public/_cache/files/c8c53b68-253b-4234-a7cb-e4355a6edfa2/FA9830F15064FED0A5B28BA737D9985D.dr.-william-happer-testimony.pdf.

[23] Sir John Houghton, “Moral Outlook: Earthquake, Wind and Fire,” Sunday Telegraph, October 9, 1995.

[24] Jason Samenow, “Scientists: Don’t Make ‘Extreme Cold’ Centerpiece of Global Warming Argument,” The Washington Post, February 20, 2014. https://www.washingtonpost.com/news/capital-weather-gang/wp/2014/02/20/scientists-dont-make-extreme-cold-centerpiece-of-global-warming-discussions/?noredirect=on&utm_term=.3600e477f052.

[25] John Michael Wallace, “The Misplaced Emphasis on Extreme Weather in Environmental Threat Communication,” The Washington Post, March 14, 2014. https://www.washingtonpost.com/news/capital-weather-gang/wp/2014/03/14/the-misplaced-emphasis-on-extreme-weather-in-environmental-threat-communication/?utm_term=.bf84802d4613.

[26] Steven E. Koonin, “A Deceptive New Report on Climate,” The Wall Street Journal, November 2, 2017. https://www.wsj.com/articles/a-deceptive-new-report-on-climate-1509660882.

[27] Ibid.

[28] “Climate Change Indicators: High and Low Temperatures,” United States Environmental Protection Agency. https://www.epa.gov/climate-indicators/climate-change-indicators-high-and-low-temperatures.

[29] Judith A. Curry, “Statement to the Subcommittee on Space, Science and Competitiveness of the United States Senate,” Hearing on “Data or Dogma? Promoting Open Inquiry in the Debate Over the Magnitude of Human Impact on Climate Change,” December 8, 2015. https://curryja.files.wordpress.com/2015/12/curry-senate-testimony-2015.pdf.

[30] Mike Hulme, “Chaotic World of Climate Truth,” BBC, November 4, 2006. http://news.bbc.co.uk/2/hi/science/nature/6115644.stm.

[31] Roy W. Spencer, Climate Confusion: How Global Warming Leads to Bad Science, Pandering Politicians and Misguided Policies that Hurt the Poor (New York: Encounter Books, 2008), Chapter 5.

[32] Christopher C. Horner, Red Hot Lies: How Global Warming Alarmists Use Threats, Fraud, and Deception to Keep You Misinformed (Washington. D.C.: Regnery Publishing, 2008), 214.

[33] Horner, Red Hot Lies, 215.

[34] Horner, Red Hot Lies, 211.

[35] Horner, Red Hot Lies, 212–213.

[36] Horner, Red Hot Lies, 227.

[37] David Shearman and Joseph Wayne Smith, The Climate Change Challenge and the Failure of Democracy (Westport, Conn.: Praeger, 2007).

[38] Horner, Red Hot Lies, 219–220.

[39] Paul Ehrlich, as quoted in Václav Klaus, Blue Planet in Green Shackles: What Is Endangered: Climate or Freedom?(Washington, D.C.: Competitive Enterprise Institute, 2008), 14.

[40] John Bachtell, “China Builds an ‘Ecological Civilization’ While the World Burns,” People’s World, August 21, 2018. https://www.peoplesworld.org/article/china-builds-an-ecological-civilization-while-the-world-burns/.

[41] Klaus, Blue Planet in Green Shackles, 4.

[42] Klaus, Blue Planet in Green Shackles, 7–8.

[43] Klaus, Blue Planet in Green Shackles, 100.

[44] John Fund, “Rollback Obama’s CAFE Power Grab, Give Car Consumers Freedom,” National Review, May 23, 2018. https://www.nationalreview.com/corner/fuel-standards-cafe-epa-rolls-back/.

[45] Ariana Eunjung Cha, “Solar Energy Firms Leave Waste Behind in China,” The Washington Post, March 9, 2008. http://www.washingtonpost.com/wp-dyn/content/article/2008/03/08/AR2008030802595.html?referrer=emailarticle&noredirect=on.

[46] The Paris Agreement on Climate Change, Natural Resources Defense Council (NRDC), December 2015, IB: 15-11-Y. https://www.nrdc.org/sites/default/files/paris-climate-agreement-IB.pdf.

[47] Donald J. Trump, “Statement by President Trump on the Paris Climate Accord,” The White House, June 1, 2017. https://www.whitehouse.gov/briefings-statements/statement-president-trump-paris-climate-accord/.

[48] Horner, Red Hot Lies, 117.

[49] Roy W. Spencer, The Great Global Warming Blunder: How Mother Nature Fooled the World’s Top Climate Scientists(New York: Encounter Books, 2010), 31.

[50] Brendan O’Neill, “A Climate of Censorship,” The Guardian, November 22, 2006. https://www.theguardian.com/commentisfree/2006/nov/22/aclimateofcensorship.

[51] O’Neill, “A Climate of Censorship.”

[52] Horner, Red Hot Lies, 64.

[53] O’Neill, “A Climate of Censorship.”

[54] Ibid.

[55] Horner, Red Hot Lies, 107.

[56] “Letter to President Obama, Attorney General Lynch, and OSTP Director Holdren,” September 1, 2015. http://web.archive.org/web/20150920110942/http:/www.iges.org/letter/LetterPresidentAG.pdf

[57] Hans von Spakovsky and Nicolas Loris, “The Climate Change Inquisition: An Abuse of Power that Offends the First Amendment and Threatens Informed Debate,” The Heritage Foundation, October 24, 2016. https://www.heritage.org/report/the-climate-change-inquisition-abuse-power-offends-the-first-amendment-and-threatens.

[58] Saul Alinsky, “Tactics,” Rules for Radicals: A Practical Primer for Realistic Radicals (New York: Vintage Books, 1971).

[59] “Climate Movement Drops Mask, Admits Communist Agenda,” PJ Media, September 23, 2014. https://pjmedia.com/zombie/2014/9/23/climate-movement-drops-mask-admits-communist-agenda/.

[60] “People’s Climate March: Thousands Rally to Denounce Trump’s Environmental Agenda,” The Guardian, April 29, 2017. https://www.theguardian.com/us-news/2017/apr/30/peoples-climate-march-thousands-rally-to-denounce-trumps-environmental-agenda.

[61] Michael Crichton, “Crichton: Environmentalism Is a Religion,” Hawaii Free Press, April 22, 2018. http://www.hawaiifreepress.com/ArticlesMain/tabid/56/ID/2818/Crichton-Environmentalism-is-a-religion.aspx.

[62] Ibid.

[63] Robert H. Nelson, “New Religion of Environmentalism,” Independent Institute, April 22, 2010. http://www.independent.org/news/article.asp?id=5081.

[64] Joel Garreau, “Environmentalism as Religion,” The New Atlantis, Summer 2010. https://www.thenewatlantis.com/docLib/20100914_TNA28Garreau.pdf.

[65] Damian Carrington, “IPCC Chair Rajendra Pachauri Resigns,” The Guardian, February 24, 2015. https://www.theguardian.com/environment/2015/feb/24/ipcc-chair-rajendra-pachauri-resigns.

[66] Michael Whitcraft, “A Lot of Hot Air: A Review of Václav Klaus’ Recent Book: Blue Planet in Green Shackles,” Free Republic, June 13, 2008. http://www.freerepublic.com/focus/f-news/2030948/posts.

[67] Vaclav Klaus. “An anti-human ideology.” Financial Post, October 20, 2010. https://business.financialpost.com/opinion/vaclav-klaus-an-anti-human-ideology.

[68] Mark Steyn. “Children? Not if you love the planet.” The Orange County Register, December 14, 2007. https://www.ocregister.com/2007/12/14/mark-steyn-children-not-if-you-love-the-planet.