Specijalni serijal

Kako avet
komunizma
vlada svijetom

2. poglavlje: Europski korijeni komunizma

Sadržaj

Uvod
1. Sotonski radovi Karla Marxa
2. Povijesni kontekst marksizma
3. Francuska revolucija
4. Komunizam debitira u Parizu
5. Prvo Europa, zatim svijet
Reference

Uvod

Ostvarila su se mnoga proročanstva izrečena u ortodoksnim religijama, poput onih Nostradamusovih, ali i drugih koja su se prenosila od Perua do Koreje i ostalim kulturama diljem svijeta. Od dinastije Han do dinastije Ming je bilo iznenađujuće točnih proročanskih tekstova tijekom kineske povijesti. [1]

Ta nam proročanstva kazuju važnu istinu kako povijest nije slučajan proces, već drama u kojoj je slijed glavnih događaja bio unaprijed određen. Na kraju vremena, koji može također označavati početak novog povijesnog ciklusa, sve svjetske religije očekuju jednu stvar: dolazak Stvoritelja u ljudsku domenu.

Sve drame imaju vrhunac. Iako je vrag skovao svoj plan uništenja čovječanstva, svemogući Stvoritelj ima svoja sredstva za buđenje ljudi kako bi im pomogao izbjeći vragovo ropstvo te ponudio spasenje. Konačna bitka između dobra i zla se odvija danas.

Ortodoksne religije svijeta su predvidjele da će u dobu Stvoriteljevog povratka svijet biti preplavljen demonima, užasima i zlokobnim događajima s obzirom da je čovječanstvo izgubilo svoja moralna ograničenja. To je svijet danas.

Stanje degeneracije s kojom se danas suočavamo je dugo bilo u nastajanju. Počelo je prije nekoliko stotina godina s usponom svoje glavne pokretačke snage: ateizmom i obmanom čovječanstva. Upravo je Karl Marx stvorio ideologiju koja obuhvaća prijevaru u svim svojim permutacijama, a Vladimir Lenjin je bio taj koji je teoriju pretvorio u brutalnu praksu.

Marx, međutim, nije bio ateist. Bio je sotonist, te je postao demon s misijom da spriječi čovjeka u prepoznavanju Stvoritelja u dobu kraja vremena.

1. Sotonski radovi Karla Marxa

Marx je tijekom svog života objavio mnoge knjige, a najpoznatija je Komunistički manifest iz 1848. godine, te tri sveske Kapitala, objavljene između 1867. i 1894. godine. Ta djela tvore teorijsku bazu komunističkog pokreta.

Manje je poznato pak da je tijekom svojeg života Marx predao svoju dušu vragu i tako postao njegov zastupnik u ljudskoj domeni. Marx je u mladosti bio pobožni kršćanin. Oduševljeno je vjerovao u Boga prije no što ga je svladala demonska preobrazba. U svojoj ranijoj pjesmi „Zaziv onoga u očaju“, Marx piše o svojoj namjeri da se osveti Bogu:

Kako je bog zgrabio sve od mene
U prokletstvu i razbijanju sudbine
Svi njegovi svjetovi otišli su u nepovrat!
Samo osveta mi preostaje!
Na vlastitoj osveti ponosno ću se iskaliti,
Tome biću, koje je ustoličilo Gospodina,
Učini moju snagu krhotinom onoga što je nemoćno,
Moje bolje ja ostavi bez nagrade!
Sagradit ću prijestolje svoje visoko ponad svega,
Hladan, strašan bit će njegov vrh.
Svojim vojnicima – užas praznovjerja,
Svojim generalima - najcrnja agonija. [1]

Marx je u pismu ocu od 10. 11. 1837 opisao promjene koje su ga snašle: „Pala je zavjesa, a moje najsvetije od svetog je rastrgano, i novi bogovi su morali biti postavljeni na njihovo mjesto. … Pravi me je nemir svladao i neću biti u stanju smiriti uzbuđene duhove dok se ne nađem u tvojoj dragoj prisutnosti.” [2]

U Marxovoj pjesmi „Blijeda djeva”, lirski glas pripada mladoj ženi koja ostavlja svoju ljubav prema Kristu i tragično skonča:

I tako Nebesa sam se odrekao, znam to dobro.
Nekoć vjerna Bogu, moja duša izabrana je za pakao. [3]

Marxova obitelj je jasno uočila promjene u njemu. Otac mu sljedeće piše 2. ožujka 1837. godine: „Tvoj napredak, topla nada ostvarivanja ugleda svog imena, i tvoja zemaljska dobrobit nisu jedine želje mog srca. To su iluzije koje sam gajio dugo vremena, ali uvjeravam te da me njihovo ispunjavanje ne bi usrećilo. Samo ako tvoje srce ostane čisto, te tuče ljudski, i ako nijedan demon ne uspije otuđiti tvoje srce od dobrih osjećaja, tek tada ću biti sretan.” [4]

Jedna od Marxovih kćeri je napisala kako je otac njoj i njezinim sestrama u djetinjstvu ispričao mnogo bajki. Omiljena joj je bila prevrtljiva priča o Hansu Röckleu, čarobnjaku kojem je uvijek nedostajalo novaca i nije imao izbora nego prodati svoje lijepe lutke vragu. [5] Ono što je Marx prodao vragu u zamjenu za svoj uspjeh je bila njegova sama duša.

Kako se vidi u prethodnim primjerima, napuštanje Boga i povezivanje sa Sotonom je česta tema Marxove poezije. U pjesmi „Violinist”, Marx govori lirskim glasom:

Kako to! Zaranjam, zaranjam bez prestanka
Svoju crnu krvavu sablju u tvoju dušu.
Umjetnost koju Bog ne treba niti ne želi,
Skače u mozak iz paklene crne magle.
Dok je srce začarano, dok se osjeti čuju:
Sa Sotonom postigao sam dogovor.
On crta znakove, odbrojava mi vrijeme,
Igram marš smrti brzo i slobodno. [6]

Autor Robert Payne, u biografiji Marx, navodi kako se Marxove pisanije mogu shvatiti kao alegorija na njegov vlastiti život, te da se činilo kako je svjesno djelovao u ime vraga. [7]

Marxova se duša okrenula zlu. U svojem gnjevu protiv Boga, pridružio se vražjem kultu. Eric Voegelin, američki politički filozof, piše sljedeće: „Marx je znao da je on bog koji stvara svijet, nije želio biti biće. On nije želio vidjeti svijet iz perspektive bića. … Htjeo je vidjeti svijet sa suprotne točke, tj. iz položaja Boga.” [8]

U svojoj pjesmi „Ljudski ponos”, Marx izražava svoju želju da se oslobodi božanskog i bude mu ravan:

I onda šibom zamahnem
Prezirno prema širom otvorenom licu svijeta.
Dolje prema divovskoj patuljčici, cvileći,
Poniranje, ne može slomiti moju sreću.
Poput Boga usuđujem se
Kroz to uništeno carstvo u trijumfu lutam.
Svaka riječ je Djelo i Vatra,
I moje grudi poput Stvoriteljevih. [9]

Marx se aktivno pobunio protiv božanskog. Napisao je: „Čeznem za osvetom prema Onom Koji vlada odozgo”, i, „Ideja o Bogu je ključna je sastavnica izopačene civilizacije. Mora biti uništena.” [10]

Ubrzo nakon Marxove smrti, njegova služavka Helene Demuth da ha je tijekom bolesti vidjela kako sprovodi neku vrstu ritualne molitve ispred reda svijeća. Jasno je da je Marx vjerovao u nadnaravno. [11]

Veliki mudraci su podučavali živa bića ka putu prosvijetljenja, postavivši tako temelje svih svjetskih civilizacija. Isus Krist je uspostavio temelje kršćanske civilizacije, dok je mudrost Lao Tsea temelj taoizma i središnji stup kineske filozofije. Shakyamunijeva su učenja u drevnoj Indiji dovela do budizma. Porijeklo njihove mudrosti je čudo - njihova spoznaja nije proizašla iz uobičajenih studija, već kroz prosvijetljenje u kultivaciji.

Marxove su teorije upućivale na rad prethodnih intelektualaca, ali su u biti potjecale od zle aveti. U pjesmi „O Hegelu”, kaže:

Budući da sam pronašao Najviše od stvari i Dubinu njihovu isto,
Nepristojan sam kao Bog, skriven u tami kao Bog. [12]

Avet je aranžirala da Marx dođe na ljudski svijet, te uspostavi kult komunizma koji će iskvariti ljudski moral, kako bi se čovječanstvo okrenulo protiv bogova i osudilo sebe na vječne muke u paklu.

2. Povijesni kontekst marksizma

Avet je postavila različite intelektualne i društvene temelje kako bi omogućila širenje marksizma. Ispitat ćemo u kontekstu uspona komunizma.

Znanstvenici vjeruju da su na Marxovu teoriju duboko utjecali Hegel i Ludwig Feuerbach. Feuerbach je bio rani poricatelj postojanja Boga. On je vjerovao da religija nije ništa više od razumijevanja „beskonačnosti percepcije” - odnosno da su ljudi izmislili Boga zamišljajući svoje sposobnosti na većoj skali. [13] Feuerbachova teorija razjašnjuje kako se komunizam pojavio i proširio. Napredak u znanosti, mehanizaciji, materijalnim dobrima, medicini, i višak slobodnog vremena, stvara dojam da materijalno bogatstvo predstavlja sreću. Stoga svako nezadovoljstvo mora proizlaziti iz društvenih ograničenja. Činilo se da bi s materijalnim napretkom i društvenim promjenama ljudi imali sredstva s kojim bi izgraditi utopiju, bez ikakve potrebe za Bogom. Ova vizija je glavno sredstvo kojim se ljudi namamljuju, a zatim iniciraju u kult komunizma.

Feuerbach nije bio prvi koji je odbacio kršćanstvo i Boga. David Friedrich Strauss je ispitivao autentičnost Biblije i Isusovu božansku prirodu u svojoj knjizi Život Isusa iz 1835. godine. Možemo pratiti takve ateističke ideje unatrag do prosvjetiteljstva u 17. i 18. stoljeću, ili čak do vremena antičke Grčke. Ali to nije svrha ove knjige.

Iako je Marxov Komunistički manifest objavljen više od deset godina prije objavljivanja knjige Charlesa Darwina O podrijetlu vrsta, teorija evolucije je Marxu pružila prividan znanstveni temelj. Ako su sve vrste prirodna posljedica „prirodne selekcije”, a ljudska bića su samo najnapredniji organizmi, onda nema mjesta za Boga. Pomno je dokumentirano kako je teorija evolucije puna rupa i propusta, no rasprava o toj temi leži izvan dosega ove knjige.

U prosincu 1860. godine, Marx je pisao o Darwinovoj teoriji svom suradniku Friedrichu Engelsu, hvaleći O podrijetlu vrsta kao „knjigu koja sadrži temelj prirodne povijesti za vaše stajalište [povijesni materijalizam].” Marx je u pismu socijalističkom filozofu Ferdinandu Lassalleu u siječnju 1862. godine poručio: „Darwinova je knjiga vrlo važna i služi mi kao prirodno-znanstvena osnova za povijesnu klasnu borbu.” [14]

Teorija evolucije je na polju prirodnih znanosti te materijalizma u polju filozofije, omogućila marksizmu dva moćna alata za obmanu i regrutiranje svojih sljedbenika.

Društvo je doživjelo velike promjene tijekom Marxovog života. Godine 1769. James Wattovi poboljšani parni strojevi su nas uveli u Prvu industrijsku revoluciju i masovnu proizvodnju koja je zamijenila majstore zanatskih poslova i obrtništvo. Tehničko napredovanje u poljoprivredi je oslobodilo višak radne snage za preseljenje u gradove i rad u tvornicama. Slobodna trgovina je stvorila inovacije u prodaji i marketingu. Industrijalizacijom se neizbježno potiče uspon gradova i kretanje ljudi, informacija i ideja.

Nakon progonstva iz Njemačke, Marx se preselio u Francusku te potom Belgiju, da bi se naposlijetku nastanio u Engleskoj, u Dickensovskom okruženju londonske sirotinjske četvrti. Druga industrijska revolucija je započela u vrijeme Marxovih poznih godina, donoseći nam elektrifikaciju, motor s unutarnjim izgaranjem i kemijsku proizvodnju. Izum telegrafa i telefona je znatno unaprijedio komunikaciju.

Svaka promjena je gurnula društvo u stanje meteža jer su se ljudi pokušavali prilagoditi novoj stvarnosti usred tehnoloških pomaka. Mnogi nisu mogli držati korak s promjenama, i to je dovelo do većih razlika između bogatih i siromašnih, ekonomskih kriza itd. Ova su previranja omogućila zrele uvjete za širenje Marxovog gledišta kako su društvene norme i tradicije opresivne relikvije koje valja uništiti. Kako je tehnologija omogućila da se prirodni svijet u velikoj mjeri transformira, tako je rasla i arogancija čovječanstva.

Umjesto gledanja na marksizam kao rezultat društvenih previranja i pratećeg intelektualnog trenda, ove čimbenike treba razumjeti u svjetlu avetinjskog plana da proširi marksizam među ljudima te destabilizira čovječanstvo.

3. Francuska revolucija

Utjecaj Francuske revolucije iz 1789. godine je bio ogroman i dalekosežan. Uništio je monarhiju te izokrenuo tradicionalni društveni poredak pokrećući sustav vladavine rulje.

Engels je rekao: „Revolucija je svakako najautoritarnija stvar koja postoji; to je čin kojim jedan dio populacije nameće svoju volju drugom pomoću pušaka, bajoneta i topa - autoritarnih sredstava, ako takvo nešto uopće postoji; i ako pobjednička strana ne želi da njezina borba bude uzaludna, ona mora održavati ovu vladavinu kroz teror koji inspiraciju izvlači od reakcionara.” [15]

Klub Jakobinaca, koji su preuzeli vlast nakon Francuske revolucije su to dobro znali. Nakon što su francuskog kralja Louisa XVI poslali na giljotinu, vladavina terora jakobinskog vođe Maximilien Robespierrea je zaslužna za pogubljenja 70.000 ljudi, većina kojih je bila potpuno nevina. Potonje generacije napisale su sljedeće na na Robespierrovom nnadgrobnom spomeniku nakon što je ovaj i sam bio pogubljen nakon nekoliko godina:

Tko god si ti koji prolaziš, moli se
Nemoj žaliti što sam mrtav;
Da sam živ ja danas,
na mojem mjestu bio bi ti! [16]

Tri politike Kluba Jakobinaca: politički teror, ekonomski teror, i protu-vjerski teror, koji su prakticirali Jakobinci tijekom Francuske revolucije, se pojavljuju kao uvod u tiraniju Komunističke partije. Francuski revolucionari su oformili Revolucionarni sud postavivši giljotine u Parizu i drugim mjestima kao vrstu prethodnice za ono što će uslijediti tijekom vladavine Lenjina i Staljina. Revolucijski odbori su odlučivali je li zatvorenik kriv, dok su posebni agenti Nacionalne konvencije imali ovlasti nad vojnim i upravnim jedinicama. Sans-culottes, tj. proletarijat, imao je status najrevolucionarnije klase.

Prema „Zakonu od 22. prairiala”, donesenom 10. lipnja 1794. godine, sudska saslušanja te pravni branitelji postaju zabranjeni, i sve su presude moraju rezultirati smrtnom kaznom. S ciljem donošenja presude, glasine, zaključci i osobni dojmovi su bili proglašeni važećima. Takav je zakon uvelike proširio vladavinu terora, a 300.000 do 500.000 ljudi je bilo osumnjičeno, završivši iza rešetaka. [17] Činilo se da je ekonomski terorizam Jakobinaca bio uvod u „komunistički rat” koji će Lenjin uskoro provesti u Rusiji. Dana 26. srpnja 1793. je izglasan zakon koji će okupljanje većeg broja ljudi učiniti kaznenim djelom kažnjivim smrću. [18]

Jedan od najvećih protivnika francuskih revolucionara je bila katolička vjera. Robespierre, slikar Jacques-Louis David i njihovi pristaše su za vrijeme Terora uspostavili oblik ateizma utemeljenog na prosvjetiteljstvu, nazvan Kultom razuma, kako bi isti zamijenio katolicizam. [19] Dana 5. listopada 1793. godine, Nacionalna konvencija ukida kršćanski kalendar i uvodi republikanski kalendar. Katedrala Notre-Dame 10. studenog biva preobraćena u Hram razuma, s glumicom prikazanom kao boginjom Razuma, kao predmetom obožavanja za mase. Kult razuma se brzo proširio Parizom. Tjedan dana poslije, samo tri crkve uspjevaju ostati otvorene. Religijski teror je preplavio Pariz. Svećenici su masovno uhićivani, a neki i pogubljen. [20]

Francuska revolucija nije samo pružila model za sovjetski režim koji je utemeljio Lenjin, nego je također bila usko povezana sa razvojem marksizma.

Francois-Noël Babeuf je utopijski socijalist, pogubljen 1797. godine tijekom Francuske revolucije zbog sudjelovanja u Zavjeri jednakih, koja je zagovarala ukidanje privatne imovine. Marx je Babeufa smatrao prvim revolucionarnim komunistom.

Francuska je u 19. stoljeću bila pod snažnim utjecajem socijalističkih ideologija. Brzo se razvila Liga odmetnika u Parizu, koja je Babeufa smatrala svojim duhovnim utemeljiteljem. Njemački krojač Wilhelm Weitling se pridružio odmetnicima 1835. godine i pod njegovim se vodstvom tajno društvo preimenovalo u Ligu pravednika.

Liga pravednika se na sastanku održanom u lipnju 1847. godine spojila s Komunističkim dopisnim odborom na čelu s Marxom i Engelsom, kako bi bila osnovana Komunistička liga. U veljači 1848. godine Marx i Engels objavljuju Komunistički manifest, temeljni rad međunarodnog komunističkog pokreta.

Od kraja Napoleonove vladavine su se događale revolucije i pobune jedna za drugom, pogađajući Španjolsku, Grčku, Portugal, Njemačku, razne dijelove Italije, Belgije i Poljske. Do 1848. su se revolucija i rat proširili diljem Europe, i to je omogućilo optimalno okruženje za širenje komunizma.

Godine 1864. Marx i ostali osnivaju Međunarodnu radničku udrugu, također poznatu kao i Prvu internacionalu, koja je postavlja Marxa kao duhovnog vođu pokreta komunističkih radnika. Marx je kao stvarni vođa Prve internacionale radio na stvaranju jezgre strogo posvećenih revolucionara, koji će okupiti radnike za potrebe pobuna. Istodobno je pronašao razloge za protjerivanje iz organizacije onih s kojima se nije slagao. Mihail Bakunjin, prvi veliki ruski marksist, je privukao mnoge u komunistički pokret, no Marx ga je optužio da je carski agent i izbacio iz Prve internacionale. [21]

Godine 1871. francuska podružnica Prve internacionale pokreće prvu komunističku revoluciju: Parišku komunu.

4. Komunizam debitira u Parizu

Pariška komuna je uspostavljena nakon poraza Francuske u Francusko-pruskom ratu 1870. godine. Pruska je vojska opkolila Pariz prije povlačenja iako se francuski car Napoleon III prethodno predao. Poniženje zbog predaje, zajedno sa dugogodišnjim nemirima među francuskim radnicima, je uzrokovalo opći ustanak u Parizu, te se novoosnovana Francuska Treća Republika povukla u Versailles, ostavivši vakuum moći u glavnom gradu.

U ožujku 1871. godine, Pariška komuna započinje s pobunom oružanih rulja i razbojnika iz najnižih slojeva društva, vođenih socijalistima, komunistima, anarhistima i drugim aktivistima. Pokret je bio povezan i pod jakim utjecajem Prve internacionale. Cilj mu je bio koristiti proletarijat kao zastupnika revolucije kako bi se uništila tradicionalna kultura te transformirala politička i ekonomska struktura društva.

Uslijedilo je ubijanje i uništavanje u masovnim razmjerima. Pobunjenici su se usredotočili na uništenje vrsnih relikvija, spomenika i pariških umjetničkih djela „Kakve mi koristi što imam spomenike, opere, koncertne sale u koje nikada ne kročim jer nemam novaca?”, napisali su francuski pisci Edmond i Jules Goncourt. Američki diplomat Wickham Hoffman, koji je u doba Komune radio u Parizu, napisao je: „Gorko je, neumoljivo i okrutno, i kao takvo je, bez sumnje, tužna ostavština krvave revolucije iz 1789.” Američki pisac i izdavač William Pembroke Fetridge je opisao Komunu kao „revoluciju krvi i nasilja” te „najkriminalniji [čin] koji je svijet ikada vidio.” Njegovi sudionici „luđaci, pijani od vina i krvi”, a njegovi vođe „nemilosrdni desperadosi, … otpad Francuske.” [22]

Borba između tradicije i anti-tradicije počela je Francuskom revolucijom i nastavila se odigravati idućih osam desetljeća. Počasni predsjednik Pariške komune je izjavio: „Dva principa dijele Francusku: princip legitimnosti i princip popularnog suvereniteta naroda. … Načelo popularnog suvereniteta okuplja sve ljude budućnosti, mase umorne od eksploatacije koje pokušavaju razbiti okvir koji ih guši.” [23]

Ekstremizam Komune je djelomično nastao iz ideja ispunjenih mržnjom Henrija de Saint-Simona, utopijskog socijalista koji je smatrao da dobrobit države treba biti razmjerna broju radnika. Zalagao se za smrt bogataša smatrajući ih parazitima.

U djelu Građanski rat u Francuskoj, Marx opisuje Komunu kao komunističku državu: „Neposredna antiteza carstvu je bila Komuna. Krik 'društvene republike’, kojom pariški proletarijat uvodi Februarsku revoluciju, ali izražava nejasnu težnju za republikom koja ne samo da bi zamijenila monarhijski oblik klasne vladavine, nego i samu klasnu vladavinu. Komuna je bila pozitivan oblik te republike.” Također je napisao: „Komuna je namjeravala ukinuti tu klasnu imovinu koja čini rad mnogih bogatstvom nekolicine.” [24]

Pariška komuna je iskazala početno obilježje komunističke revolucije. Uništen je stup Vendôme koji je bio podignut u znak sjećanja na Napoléona. Crkve su bile opljačkane, svećenici masakrirani, a vjerska učenja zabranjena u školama. Pobunjenici su kipove svetaca odijevali u modernu odjeću stavljajući im lule u usta.

Žene su s oduševljenjem sudjelovale u divljaštvu koje je ponekad nadmašilo ono od muških kolega. Zhang Deyi, kineski diplomat koji je u to vrijeme bio u Parizu, opisao je situaciju sljedećim riječima: „Buntovnici nisu uključivali samo muške razbojnike; žene su se također pridružile bezumlju. ... preselile su se u visoke zgrade i feštale jedući delicije. Ali njihovo je zadovoljstvo bilo kratkotrajno, jer nisu bile svjesne opasnosti koja im je dolazila. Na rubu poraza su palile i pljačkale zgrade. Neprocjenjiva blaga su bila pretvorena u pepeo. Naposlijetku su stotine njih bile uhićene priznavši da su uglavnom one bile te koje su odgovorne za paleže.” [25]

Mahnito nasilje koje je ispratilo pad Pariške komune nije bilo iznenađujuće. Dana 23. svibnja 1871. godine, uoči pada posljednje crte obrane, vođe Komune naređuju spaljivanje Luksemburške palače (sjedište francuskog Senata), palače Tuileries i Louvre. Pariška Kuća opere, Gradska vijećnica u Parizu, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo pravosuđa, Palais Royal, luksuzni restorani i otmjene stambene zgrade s obje strane Champs-Elysées-a su također trebale biti uništene da ne bi pale u ruke vladinih snaga.

U 19h su pobornici Komune, noseći katran, asfalt i terpentin, izazvali požare na više lokacija širom Pariza. Veličanstvena palača Tuileries je u potpunosti izgorjela. Paljenje Louvrea su nasreću onemogućili vojnici Adolpha Theirsa svojim pravovremenim dolaskom. [26]

Marx je povodom tih pariških događaja žurno prilagodio svoj Komunistički manifest. Naime, dio u kojem je pisalo da radnička klasa treba samo preuzeti državne strukture je izmijenjeno u to kako ih ista valja uništiti.

5. Prvo Europa, zatim svijet

Marxov ažurirani Manifest je učinio komunizam još destruktivnijim po prirodi, sa rasprostranjenijim utjecajem. Međunarodni radnički kongres je oživljen 14. srpnja 1889. godine, šest godina nakon Marxove smrti, 13 godina nakon raspada Prve internacionale i 100 godina nakon Francuske revolucije. Marksisti su se ponovo okupili u ono što povjesničari nazivaju Drugom internacionalom.

Vođen komunističkim sloganima poput „oslobodite čovječanstvo” i „ukinite društvene klase“, europski radnički pokret se brzo oformio. Lenjin je kasnije rekao: „Usluge koje su Marx i Engels pružili radničkoj klasi mogu se izraziti u nekoliko riječi: učili su radničku klasu da upozna samu sebe i bude svjesna sebe, zamijenivši znanost za snove.” [27]

U Kako promijeniti svijet: Razmišljanja o Marxu i marksizmu, povjesničar Eric Hobsbawm je napisao: „U tim europskim zemljama je gotovo sva društvena misao, politički motivirana ili ne, poput socijalističkog ili radničkog pokreta, bila pod vidljivim utjecajem Marxa.” [28] Korištene su laži i indoktrinacija kako bi se popularni pokreti zarazili komunističkom ideologijom koju je prihvaćalo sve više ljudi. Do 1914. godine je osnovano oko 30 globalnih i lokalnih socijalističkih organizacija te nebrojeno sindikata i zadruga čiji su članovi gorljivo širili komunizam. Na početku Prvog svjetskog rata je postojalo više od 10 milijuna članova sindikata i više od 7 milijuna članova zadruga.

Istovremeno se komunizam počeo širiti u Rusiju i na Istok preko Europe. Lenjin je izučavao Kapital od 1886. do 1890. godine, dok je još ranije počeo prevoditi Komunistički manifest na ruski. Lenjin je bio zatočen i kasnije prognan od carskih vlasti uslijed njegovih političkih atktivnosti..

Prvi svjetski rat je doveo do pobjede komunizma u Rusiji. U vrijeme revolucije 1917. godine, koja je srušila cara Nikolaja II, Lenjin je živio u Zapadnoj Europi. Do kraja godine se vratio u Rusiju i osvojio vlast u Oktobarskoj revoluciji. Rusija je narod drevne tradicije, s velikom populacijom te obiljem prirodnih resursa. Uspostava sovjetskog režima na teritoriju najveće svjetske države je bila velika korist za svjetski komunistički pokret.

Kao što je Prvi svjetski rat pomogao usponu ruskih komunista, tako je i Drugi svjetski rat potaknuo širenje komunističkog pokreta na području Euroazije i Kine. Sovjetski Savez nakon Drugog svjetskog rata postaje supersila naoružana nuklearnim oružjem koja manipulira svjetskim zbivanjima sa ciljem promicanja komunizma diljem svijeta.

Winston Churchill je rekao: „Sjena je u posljednje vrijeme pala na prizore koje je donedavno osvjetljavala pobjeda Savezničkih sila. Nitko ne zna što sovjetska Rusija i njezina Komunistička međunarodna organizacija namjerava učiniti u bliskoj budućnosti i, ako uopće postoje, u pogledu njihovih ekspanzivnih i prozelitičkih tendencija.” [29]

Slobodni svijet je tijekom Hladnog rata ušao u žestoki sukob sa komunističkim taborom koji se proširio na četiri kontinenta. Ipak, nacije slobodnog svijeta su premda formom demokratske, polako u srži postajale socijalističke.

Reference

1. Karl Marx, “Invocation of One in Despair,” in Early Works of Karl Marx: Book of Verse, Marxists Internet Archive, accessed August 28, 2019.

2. Karl Marx, “Letter From Marx to His Father in Trier,” in The First Writings of Karl Marx, Marxists Internet Archive, accessed August 28, 2019.

3. Karl Marx, “The Pale Maiden,” in Early Works of Karl Marx: Book of Verse, Marxists Internet Archive, accessed August 28, 2019.

4. Heinrich Marx, as quoted in Richard Wurmbrand, Marx & Satan (Westchester, Ill.: Crossway Books, 1986), 21.

5. Eleanor Marx-Aveling, “Biographical Notes on Marx’s Literary Interests,” in Marx and EngelsOn Literature and Art, Marxists Internet Archive, accessed April 18, 2020.

6. Karl Marx, “The Fiddler,” in Early Works of Karl Marx: Book of Verse, Marxists Internet Archive, accessed August 28, 2019.

7. Robert Payne, Marx (New York: Simon and Schuster, 1968).

8. Eric Voegelin, From Enlightenment to Revolution, ed. John H. Hallowell (Durham, NC: Duke University Press, 1975), 298–299.

9. Karl Marx, “Human Pride,” in Early Works of Karl Marx: Book of Verse, Marxists Internet Archive, accessed August 28, 2019.

10. Marx, as quoted in Wurmbrand, Marx & Satan, 2.

11. Wurmbrand, Marx & Satan, 28.

12. Karl Marx, “On Hegel,” in Early Works of Karl Marx: Book of Verse, Marxists Internet Archive, accessed August 28, 2019.

13. Ludwig Feuerbach, “Essence of Religion in General,” The Essence of Christianity, Marxists Internet Archive, accessed August 28, 2019.

14. Karl Marx, as quoted in I. Bernard Cohen, Revolution in Science (Cambridge, Mass.: The Belknap Press of Harvard University Press, 1985), 345.

15. Friedrich Engels, “On Authority,” in The Marx-Engels Reader, Marxists Internet Archive, accessed April 18, 2020.

16. “Robespierre’s Epitaph,” The Tomahawk (January 9, 1796), Romantic Circles, accessed September 6, 2019.

17. C.W. Crawley, ed., The New Cambridge Modern History, Vol. 9, War and Peace in an Age of Upheaval 1793–1830, (Cambridge, UK: Cambridge University Press, 1965), 280–281.

18. Miguel A. Faria Jr., “The Economic Terror of the French Revolution,” Hacienda Publishing, July 1, 2003, accessed April 18, 2020

19. Gregory Fremont-Barnes, Encyclopedia of the Age of Political Revolutions and New Ideologies, 1760–1815 (Westport, CT: Greenwood Press, Inc., 2007), 119.

20. William Henley Jervis, The Gallican Church and the Revolution (London: Kegan Paul, Trench, & Co., 1882).

21. W. Cleon Skousen, “The Founders of Communism,” in The Naked Communist (Salt Lake City, UT: Ensign Publishing Company, 1962).

22. John M. Merriman, Massacre: The Life and Death of the Paris Commune (New York: Basic Books, 2014).

23. Louis-Auguste Blanqui, “Speech Before the Society of the Friends of the People,” in Selected Works of Louis-Auguste Blanqui (Scotts Valley, CA: CreateSpace Independent Publishing Platform, 2011), 15.

24. Karl Marx, “The Paris Commune,” in The Civil War in France, Marxists Internet Archive, accessed April 19, 2020.

25. Zhang Deyi 張德彝, San shu qi 三述奇 [The Third Diary], (Shanghai: Shanghai Guji Chubanshe, 1995 [上海古籍出版社 ]). [In Chinese]

26. Merriman, Massacre.

27. Vladimir Lenin, “Frederick Engels,” in Lenin Collected Works, vol. 2 (Moscow: Progress Publishers, 1972), Marxists Internet Archive, accessed April 19, 2020.

28. Eric Hobsbawm, How to Change the World: Reflections on Marx and Marxism (New Haven, CT, and London: Yale University Press, 2011), 214.

29. Winston Churchill, “The Sinews of Peace (‘Iron Curtain Speech’)” (speech, Westminster College, Fulton, MO, March 5, 1946), International Churchill Society, accessed April 19, 2020.