Sadržaj
Uvod
1. Razvijene zapadne zemlje: Prakticiranje komunizma pod drugim imenom
a. Visoki porezi i izdašna socijalna skrb
b. Snažni ekonomski intervencionizam u zapadnim zemljama
c. Socijalistička ekonomija vodi prema komunističkom totalitarizmu
2. Distopijski socijalizam Komunističke partije Kine
a. Kineska ekonomija: Nema opuštanja komunističke kontrole
b. Istina u pozadini kineskog ekonomskog uspona
c. Posljedice kineskog ekonomskog modela
3. Posljedice socijalističkog pustošenja u zemljama razvoja
a. Socijalizam nastavlja proganjati Istočnu Europu
b. Socijalistička ekonomija iznevjeruje zemlje u razvoju
4. Javno vlasništvo i planska ekonomija: Sustavi ropstva
a. Javno vlasništvo: totalitarni jaram
b. Planska ekonomija: predodređeno na propast
5. Marxova teorija eksploatacije: varljivo izokretanje dobra i zla
6. Mržnja i ljubomora: Izvor apsolutnog egalitarizma
a. Promicanje ekonomske jednakosti: sredstvo za postizanje komunizma
b. Komunističko korištenje sindikata za podrivanje slobodnih društava
7. Komunistički 'ideali': Mamljenje čovjeka ka samo uništenju
Zaključak: Blagostanje i mir se mogu dobiti samo moralom
Reference
Uvod
Karl Marx je objavio „Das Kapital“ prije više od 150 godina, zalažući se za ukidanje privatnog vlasništva kako bi isto bilo zamijenjeno javnim vlasništvom. Stoljeće kasnije, komunističko javno vlasništvo je svekoliko rašireno te ga upražnjava trećina svjetskih nacija.
Mnoge istočnoeuropske zemlje prolaze kroz „šok terapiju“ dok uvode tržišnu ekonomiju poslije raspada sovjetskog bloka početkom 1990-tih. Druge zemlje kojima nisu vladale komunističke partije, ali su ipak prihvatile socijalističku nacionalizaciju pretrpjevši bijedu i siromaštvo javnog vlasništva, naposlijetku bivaju prisiljene uvesti tržišne reforme.
Avet komunizma pokreće ofanzive širom svijeta kako bi uspostavila dominaciju na globalnoj razini. Osvrtom na zemlje koje su odustale od komunizma ili socijalističkog ekonomskog modela, moglo bi se pomisliti da avet nije uspjela u svojim ciljevima. Ali stvarnost nije tako jednostavna. Komunistička avet ne slijedi utvrđeni skup načela. Umjesto toga, njene metode i oblici se neprestano mijenjaju kako bi se prilagodili situaciji. Naime, može se odreći ili kritizirati svoja prethodna djela radi većeg cilja i to je najuočljivije u sferi ekonomije.
Pažljivom analizom sadašnjeg ekonomskog sustava i postojeće stvarnosti, otkrivamo kako komunistička avet širi svoje pipke u svaki kutak. Kako se stanovništvo sve više slijepo klanja i vjeruje pustim obećanjima državnih uprava, ekonomija gotovo svake države odmiče od načela slobodnog tržišta. Nacije gube svoje moralne temelje dok gravitiraju prema komunizmu. Vrijeme je da postanemo svjesni te stvarnosti i nešto poduzmemo.
1. Razvijene zapadne zemlje: Prakticiranje komunizma pod drugim imenom
Marx u Komunističkom manifestu navodi kako se komunistička teorija može sažeti u jednoj rečenici: Ukinuti sustav privatnog vlasništva. Za pojedince to podrazumijeva „ukidanje buržoaske individualnosti, buržoaske neovisnosti, i buržoaske slobode.“ Za društvo to pak znači da će „proletarijat upotrijebiti svoju političku nadmoć kako bi postupno preoteo sav kapital buržoazije i centralizirao sve instrumente proizvodnje u državne ruke, tj. proletarijata u ulozi vladajućeg staleža.” [1]
Komunisti koriste nasilje i masovna ubojstva u komunističkim zemljama kako bi postigli svoj cilj. Ali s obzirom da nasilni komunizam gubi svoju privlačnost, uvode se nenasilni oblici istog. Različiti sojevi socijalizma se infiltriraju u cjelokupno društvo postajući gotovo neprepoznatljivi.
Zapadne zemlje koriste mnoge ekonomske politike koje se ni imenom ni oblikom naizgled ne dovode u vezu sa socijalizmom, no ipak igraju ulogu ograničavanja, slabljenja, ili lišavanja prava ljudi na njihovo privatno vlasništvo. Druge oslabljuju mehaniku slobodnog poduzetništva, povećavaju moć vlada vodeći tako društvo ka socijalizmu. Metode uključuju visoko oporezivanje, izdašnu socijalnu skrb, i naglašeni državni intervencionizam.
a. Visoki porezi i izdašna socijalna skrb
Važna značajka komunističke ili socijalističke ekonomije u zapadnim zemljama je snažna socijalna skrb. Postojeći zakoni socijalne skrbi čine da se ljudi pridošli iz komunističkih zemalja osjećaju kao da su se jednostavno preselili u drugu socijalističku državu.
Prikriveni socijalizam
Država sama ne stvara nikakvu vrijednost. Zapravo, to je nalik šišanju ovčje vune. Sve socijalne naknade naposlijetku plaća sam narod putem poreza ili državnog duga. Visoki stupanj socijalne skrbi je u biti inačica komunizma u odsustvu nasilne revolucije koju inače provode komunističke partije.
Visoko oporezivanje predstavlja prisilnu nacionalizaciju privatne imovine za potrebe njihove preraspodjele u velikim razmjerima. Istovremeno, to je skriveni put ka postupnom ukidanju sustava privatnog vlasništva.
Posljedice visokog oporezivanja liče javnom vlasništvu i egalitarizmu koji nameću komunistički režimi. Jedina razlika se svodi na to hoće li nacionalizacija biti učinjena prije ili nakon proizvodnje. U komunistički planiranim gospodarstvima država izravno kontrolira proizvodni materijal. Na Zapadu se proizvodnja kontrolira privatno, ali prihod biva pretvaran u državnu imovinu putem poreza i programa preraspodjele. No oboje predstavlja ekvivalent pljački i grabežu tuđeg bogatstva. U zapadnim zemljama se to postiže na zakonit način kroz demokraciju i zakonodavstvo, umjesto ubijanjem i nasiljem.
Neka državna pomoć je razumna, poput socijalnog osiguranja za žrtve katastrofa ili nesreća. Ali pozitivni aspekti skrbi ga čine prikladnim instrumentom prevare kako bi se opravdalo povisivanje poreza. Izdašna socijalna skrb u tom pogledu donosi slične destruktivne posljedice za narod, društvo, i moralne vrijednosti, nimalo drugačije od komunističke ekonomije. Komunistička ekonomija zapravo iznosi tamnu stranu ljudske prirode. To je u osnovi razlog zbog čega avet nameće komunističke ekonomske vrijednosti širom svijeta, bilo u slobodnim društvima ili onima koje izravno kontroliraju komunistički režimi.
Visoko oporezivanje
Socijalna skrb u razvijenim zapadnim zemljama troši veliki udio fiskalnog prihoda koji dolazi od poreza prebačenog iz privatnog bogatstva. Ne postoji drugi način održavanja ove razine državnih ovlasti.
U Sjedinjenim Državama se više od polovice poreznog prihoda troši na socijalno osiguranje i zdravstvo. Više od 80% tog novca pripada osobnom porezu na dohodak i porezu na socijalno osiguranje, dok 11% dolazi od poreza na dohodak poduzeća. [2] Mnoge zapadne zemlje čak i nadmašuju Sjedinjene Države, s obzirom na njihove još sveobuhvatnije sustave socijalne skrbi.
Prema podacima o trideset pet tržišnih gospodarstva koje 2016. godine objavljuje Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (eng. OECD), dvadeset i sedam zemalja ima stopu poreza na dohodak veću od 30 posto. Zemlje s dva najveća poreza na dohodak, od 54 i 49.4 posto, se nalaze u Europi. Uz to, ishrana ili kupovina u mnogim dijelovima Europe dolazi s porezom na dodanu vrijednost (PDV) te u određenim državama isti nadilazi i 20 posto. [3] Porez na dobit i ostali porezi nadalje doprinose jačanju ukupne stope.
Drugi podaci su pokazali da je 1900., samo sedam od petnaest zemalja, te godine uvelo porez na dohodak, pri čemu je Italija vodila po stopi od 10 posto. Australija, Japan i Novi Zeland imali su stope poreza na dohodak od oko 5 posto. Ali do 1950. godine prosječna maksimalna stopa poreza u dvadeset zemalja bila je veća od 60 posto; u današnje vrijeme polako je opada na oko 40 posto. [4]
Visoko oporezivanje opterećuje ne samo bogate; siromašne također kažnjavaju na razne načine. Dok bogati često imaju različita pravna sredstva za zaštitu od poreza, socijalna skrb koja se pruža siromašnima nestaje kako se njihov prihod povećava iznad određenog praga. Ukratko, ljudi bivaju kažnjavani za to što više rade.
Visoki stupanj socijalne skrbi
Britanski ekonomist William Beveridge je 1942. godine zagovarao skrbničku državu, odnosno „sveobuhvatni plan za ljude i potrebe.“ Visoki stupanj socijalne skrbi u modernom društvu obuhvaća nezaposlenost, zdravstvo, mirovine, ozljede na radu, stanovanje, obrazovanje, dječju skrb i slično, što sasvim nadilazi tradicionalne pojmove dobročinstva za one kojima je pomoć uistinu neophodna.
Izvještaj Heritage fondacije iz 2013. godine nam ukazuje kako više od stotinu milijuna Amerikanaca ili trećina populacije SAD-a, prima socijalnu skrb (ne uključujući socijalno i zdravstveno osiguranje) u vrijednosti 9.000 USD po osobi. [5] Prema statistikama američkog Ureda za popis stanovništva, 12.7% stanovništva živi ispod granice siromaštva 2016. godine, no njihovi životni uvjeti bi mnoge mogli iznenaditi.
Prema državnim se anketama 96% roditelja iz siromašnih kućanstava izjasnilo kako njihova djeca nikada nisu gladna. Gotovo 50% takvih obitelji živi u zasebnim kućama, 40% u stambenim zgradama, a samo 9% u mobilnim kućicama. Osamdeset posto posjeduje klima-uređaj, a dvije petine LCD televizor sa širokim zaslonom. Tri četvrtine osiromašenih domaćinstava posjeduje automobile. [6] Namjerno uvrštavanje velikog broja ljudi u demografsku kategoriju „siromašnih“ itekako opravdava širenje ovlasti sustava socijalne skrbi.
Naknade koje daje američka Vlada su ispod prosječne, usporedimo li ih s benefitima članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj. Većina žitelja nordijskih država i drugih zapadnoeuropskih zemalja uživa daleko veće pogodnosti no Amerikanci. U Danskoj, primjerice, čak i najbogatiji građani uživaju od-kolijevke-do-groba socijalnu sigurnost sa besplatnim liječničkim uslugama, sveučilišnim obrazovanjem i ostalim velikodušnim povlasticama.
Grci su prije gospodarskog kolapsa države imali pravo na četrnaestomjesečnu godišnju plaći, umirovljenje u 61 godini, odnosno mirovinu koja nadilazi 90% plaće. Šveđanima država jamči 550 dana neprekidnog bolovanja i druge pogodnosti.
Proširivanje sustava socijalne skrbi izvan okvira tradicionalnog poimanja dobročinstva, inače uobičajenog u posebnim okolnostima hitnoće, u svrhu osiguravanja povlastica cjelokupnoj populaciji, u biti predstavlja dio avetinjske zavjere s ciljem nametanja komunističke ekonomije.
Socijalne povlastice: širenje korupcije i jačanje polarizacije u odnosu bogatih i siromašnih
Sa ekonomskog aspekta, bit sustava socijalne skrbi podrazumijeva oduzimanje financijskih sredstava jednoj grupi ljudi i prijenos istih drugoj skupini. Država je, međutim, odgovorna za raspodjelu bogatstva, i to onda umanjuje važnost principa koji nalaže kako osoba mora raditi kako bi nešto stekla. Gubitak ovog moralnog načela je naročito prisutan u sjevernoj Europi.
Švedska znanstvenica, Nima Sanandaji, dokazuje ovaj podatak koristeći podatke Ankete o svjetskim vrijednostima. Početkom 1980-tih, 82% Šveđana i 80% Norvežana se slaže s izjavom da je „pogrešno primati nezaslužene državne naknade.“ Isto istraživanje iz 2005. i 2008. godine ukazuje na pad, naime, samo 56% Norvežana i 61% Šveđana potvrđuje spomenutu izjavu. [7]
Oni koji rade naporno u okvirima sustava izdašne socijalne skrbi su uskraćeni za primjerene naknade, dok oni manje marljivi istovremeno bivaju nagrađeni. S vremenom se suptilno i malo pomalo iskrivljuju moralne tradicije jer osobe odrasle uz visoke državne potpore postaju lijenije te gube neovisnost, odgovornost, i marljivost svojih predaka. Naknade i povlastice uzimaju zdravo za gotovo, smatrajući ih čak njihovim ljudskim pravom. Stječu naviku oslanjanja na državnu skrb i čak je drže kao taoca za kontinuiranu pomoć.
Društvene vrijednosti se mijenjaju gotovo nepovratno. Komunistički visoki stupanj socijalne skrbi postupno podriva moralnu mudrost stanovništva, slično fenomenu polaganog zagrijavanje žabe u loncu koja prekasno spoznaje da joj više nema spasa i ne može pobjeći.
Neumjerna državna pripomoć također istiskuje ulogu tradicionalnog dobročinstva jer darivatelji nemaju priliku istupiti učiniti dobro djelo, a primatelji osjetiti zahvalnost.
Dobročinstvo u tradicionalnom društvu je bilo stvar nečijeg vlastitog izbora, bilo da pomoć biva izravno upućena potrebitima ili posredno putem crkava i ostalih dobrotvornih organizacija. Donatori i primatelji su bili određeni, a mogućnost primanja pomoći nije bilo nečije pravo već privilegija. Primatelji su bili zahvalni na darivateljskoj dobroti donatora i osjećali se motiviranima u budućnosti poboljšati svoju životnu situaciju i vlastito imovinsko stanje. Oni koji su zahvaljujući donacijama uspjeli stati na svoje noge i vratiti na pravi put bi vrlo vjerovatno rado pomogli drugome u sličnoj situaciji u budućnosti.
Francuski mislilac Alexis de Tocqueville napominje kako dobročinstvo kombinira vrline velikodušnosti i zahvalnosti, i one međusobno djeluju u svrhu poboljšanja društva i ostvarivanja pozitivnog moralnog utjecaja. Odnos davatelja i primatelja istovremeno ima funkciju ublažavanja konflikata i antagonizama u srazu bogatih i siromašnih jer širokogrudna djela pojedinaca povezuju pripadnike različitih ekonomskih staleža. [8]
Napuhani sustav modernog modela socijalne skrbi otuđuje darivatelja i primaoca jer birokratizira proces dobročinstva. Današnji „darivatelji“ su porezni obveznici koji su prisiljeni odreći se svog bogatstva, umjesto da ga ponude dragovoljno. Primatelji socijalne skrbi, s druge strane, gube poveznicu sa svojim dobročiniteljima i osjećaj zahvalnosti za njihovu žrtvu.
Tocqueville vjeruje da socijalna skrb pogoršava sukob između bogatih i siromašnih. Imućni će zamrziti stalež primatelja socijalne skrbi pošto im vlasti prisilno zaplijene dio bogatstva. Također navodi kako će i siromašni osjećati nezadovoljstvo i shvatiti pomoć zdravo za gotovo: „Jedan stalež i dalje gleda na svijet sa strahom i prijezirom, dok drugi stalež doživljava svoje tegobe s očajem i zavišću.“ [9]
Preveliki stupanj socijalne skrbi intenzivira politički sukob i ljubomoru koji komunizam iskorištava kako bi uništio moral ljudi i društveni sklad. Primjer je ekonomska kriza u Grčkoj: umjesto sukoba bogatih i siromašnih, konflikt nastaje između srednjih i viših staleža. Utaja poreza postaje „nacionalni sport“ među potonjima, navode grčki dužnosnici u listu The Economist. [10] Grčka se u tim okolnostima okreće pozajmicama da umiri svoje biračko tijelo i nadoknadi pad poreznog prihoda, odnosno zadrži razinu socijale viđenu u drugim europskim zemljama.
Grčka se nakon ekonomske krize suočava sa snažnim otporom opće populacije pri pokušaju rezanja svota namijenjenih socijalnoj skrbi. Narod se fokusira na imućne zahtijevajući da ih država optereti čak i većim porezima, stavljajući pred Vladu zasad nerješivi problem.
Sustav socijalne skrbi narušava tradicionalnu radnu etiku i uzrokuje da ljudi polažu pravo na nezasluženi novac. Cjelokupno gospodarstvo trpi posljedice jer se marljivost kažnjava.
Praktična ispitivanja Martina Halla, Maria Lacknera i Friedricha G. Schneidera iz 2010. godine, ukazuju na podatak da dugoročna socijalna skrb obeshrabruje naporan rad, ali nepovoljni rezultati toga postaju vidljivi tek mnogo vremena kasnije. Trojica ekonomista zaključuju kako upražnjavanje socijalne skrbi narušava zdravlje ekonomske baze nacije. [11]
Kultura siromaštva
New York Times 2012. godine objavljuje specijalni članak nazvan „Profitiranje na račun dječje nepismenosti“, koji opisuje utjecaj sustava socijalne skrbi na obitelji s malim dohotkom u planinskoj regiji Appalachi na istoku Sjedinjenih Država.
Članak navodi kako siromašne obitelji odbijaju slati djecu u školu kako bi ispunile uvjet za dobivanje pomoći.
„Mame i tate strahuju da ako djeca nauče čitati, teže će ispuniti uvjet za mjesečni test kojim se procijenjuje pati li njihovo dijete od intelektualnih teškoća“, piše u članku.
„Mnogi ljudi nastanjeni u mobilnih kućicama na ovim obroncima su siromašni i očajni, a mjesečna dotacija od 698 dolara po djetetu na račun programa Dodatnih osiguranja prihoda je itekako značajna, i isplate traju do djetetove 18 godine. [12]
Program pomoći je pokrenut prije četrdesetak godina kako bi se izašlo ususret obiteljima s hendikepiranom djecom. Do trenutka izvještavanja New York Timesa o toj temi, preko 55% djece se kategorizira kao djeca sa mentalnim poteškoćama, premda im nije ustanovljena niti jedna konkretna dijagnoza. Sjedinjene Države imaju oko 1.2 milijuna djece sa „mentalnim teškoćama“ za čije potrebe porezni obveznici godišnje izdvajaju 9 milijardi dolara. [13]
Navedeni primjer nam ilustrira kako socijalna skrb i nedostaci ljudske prirode koegzistiraju u iskvarenoj simbiozi i krugu iz kojeg nema izlaza. Unatoč dobrim namjerama ljudi koji se zalažu oblikovati politiku socijalne skrbi, oni neizravno opslužuju komunističku avet u njenom cilju rušenja i uništavanja čovječanstva.
Tocqueville prije stotinjak godina zapaža kako programi socijalne skrbi ne diskriminiraju pojedince, već samo one na pragu siromaštva. Teško je kvalitetno razdijeliti pomoć jer je nemoguće spoznati da li izabrani pojedinci uistinu pate uslijed okolnosti izvan njihove kontrole ili je nesretna sudbina stvar vlastite pogrešne životne odluke. [14]
Ne samo da zlouporaba socijale ugrožava javne financije; ona također i utječe na budućnost djece odrasle u takvom sustavu. Istraživanje provedeno 2009. godine otkriva kako 2/3 djece „othranjene“ na socijalnoj pomoći nastavljaju primati istu u svojoj odrasloj dobi, zadržavajući ju vjerojatno i do kraja života. [15]
Pojam „hendikepiranosti“ se za potrebe izborne strategije neprestano usavršava kako bi se što širi krug uvijek rastuće populacije obuhvatio u kategoriju podobnu za primanje socijalnih povlastica. Kriteriji koji određuju tko ima pravo na povlastice stvaraju atmosferu negativnog poticanja koje ohrabruju zlouporabu tih benefita. Posljedična regresija društvenog morala i ekonomska nemoć pomažu komunističkoj aveti postići svoje ciljeve.
Socijalna skrb kao hitna mjera služi onima koji uistinu vape za pomoći i učinkovita je prilikom nesreća na radnom mjestu, epidemija, prirodnih katastrofa itd. Ne treba se pretvoriti u standardni oblik egzistencijske pomoći s obzirom da nije u stanju razriješiti pitanje siromaštva. Od 2014. godine i pedesetogodišnjeg perioda rata protiv siromaštva predsjednika Lyndon B. Johnsona, američki porezni obveznici izdvajaju 2.2 trilijuna dolara na račun socijalne skrbi. [16] Ipak, prema statističkim podacima američkog ureda za popis stanovništva, stopa siromaštva ostaje nepromijenjena posljednjih četrdeset godina. [17]
Prema američkom ekonomistu, Williamu Arthuru Niskanenu, sustav socijalne skrbi stvara kulturu siromaštva koja uzrokuje začarani krug pitanja poput zavisnosti o državnoj pomoći, vanbračne djece, nasilnog kriminala, nezaposlenosti, i pobačaja. Analiza cjelokupnih američkih podataka iz 1992. godine upućuje na očekivane učinke povećavanja naknada u sklopu programa Pomoći siromašnim obiteljima s djecom (eng. AFDC) za 1% prosječnog dohotka po glavi stanovnika: primatelji naknada se povećavaju za oko 3 posto; broj siromašnih 0.8 posto; porođaji samohranih majki 2.1 posto; a broj nezaposlenih odraslih se povećao za oko 0.5 posto. Također se uočava i veća učestalost pobačaja te nasilnih kriminalnih djela. [18] Zaključci Niskanena nam sugeriraju kako snažan sustav socijalne skrbi gaji ovisnost o istom i slabi osobnu odgovornost.
Dezintegracija obitelji je glavni sastojak kulture siromaštva. Ekonomist, Walter E. Williams, otkriva u svojoj studiji na temu siromaštva crnaca u prošlosti i novijem vremenu, kako 85% siromašne crne djece živi sa samohranim majkama tinejdžerkama. Sustav socijalne skrbi promiče takvu situaciju jer ona potiče samohrane majke na život bez preuzimanja odgovornosti za svoje postupke. Naime, ispunjavaju uvjete za državne potpore, stambene subvencije, markice za hranu i slično zahvaljujući državnoj skrbi. Socijalna skrb predstavlja važnu stavku u poticanju samohranog roditeljstva, uzrokujući tako još više siromaštva. [19]
Unatoč činjenici da se socijalna skrb povećala u posljednjih nekoliko desetljeća, jaz između bogatih i siromašnih se također kontinuirano povećava: prosječna plaća prilagođena inflaciji raste puževim korakom, dok bogatstvo teče najbogatijima. Pojavio se stalež siromašnih radnika. Ljevičari se oboružani tim društvenim pitanjima zalažu za veću vladu, veće poreze i više socijalne skrbi dok se bore protiv siromaštva kojeg zapravo istovremeno pogoršavaju.
Ljevica upotrebljava politiku socijalne skrbi za dobivanje glasova
Ljevičarski političari često promiču veću socijalnu skrb i veće poreze. Koristeći razne predizborne slogane kako bi uvjerili birače u njihovu plemenitu namjeru, oni se prikazuju kao ljudi visokog morala, premda ti sami političari nisu oni koji zapravo pružaju socijalnu pomoć. Oni naprosto uzimaju sredstva od viših i srednjih slojeva i raspodijeljuju ih onim siromašnijim. Političari ipak tvrde kako imaju presudnu ulogu u tom procesu s obzirom da sustav prikriva odnos između davatelja i primatelja. Primatelji naknada izražavaju svoju zahvalnost u formi davanja glasova na izborima.
b. Agresivni ekonomski intervencionizam u Zapadnim zemljama
Državna intervencija
Vlade slobodnog svijeta u današnje vrijeme već upražnjavaju naglašeni intervencionizam kroz svoje nacionalne ekonomske sustave. Jedan od razloga je politika socijalne skrbi, razvijena pod socijalističkim utjecajem i ona širi ulogu države u raspodjeli bogatstva. Drugi poticaj ovom trendu potječe iz 1930-tih i perioda Velike depresije. Zapadno društvo nakon krize pada pod duboki utjecaj teorija kinezijanske ekonomije, koja se zalaže za aktivnu državnu intervenciju i regulaciju gospodarstva putem financija.
Uloga države je ograničena u uobičajenim okolnostima. Vlada se treba miješati u ekonomiju u samo izuzetnim situacijama, poput perioda prirodnih katastrofa i sličnih kriza. No kinezijanska teorija dominira današnjim svijetom. Vlade svih zemalja se natječu kako bi preuzele veću kontrolu nad svojim ekonomijama.
Kad država igra aktivnu ulogu u gospodarstvu, svaka njezina akcija ima ogroman domino učinak na tržište. Nove politike i zakoni mogu oformiti ili srušiti čitave industrije i učiniti mnoge tvrtke i investitore ovisne o odlukama vlade. Država koja je nekoć tradicionalno samo donosila i sprovodila zakone se sada pretvara u vodećeg sudionika na području ekonomije. Poput nogometnog suca koji promatračku ulogu zamjenjuje aktivnom utječući na rezultat, država postaje odgovornom za kontrolu i reguliranje kapitala u prvobitno privatnom gospodarstvu, zamjenjujući svoju „nevidljivu ruku“ sa „vidljivom rukom.“
Aktivna financijska kontrola u kombinaciji s politikom naglašene socijalne skrbi dovodi mnoge države u veliki dug. Više od polovice država članica je u dugovima s oko 100% BDP-a ili više. Dug nekih zemalja premašuje i 200% njihovog ekonomskog učinka. [20] To predstavlja veliku slabost za socijalnu i ekonomsku budućnost mnogih zemalja.
Ekonomista s Nobelovom nagradom Ronald Coase je napisao više istraživačkih radova na temu utjecaja državnog intervencionizma i ustvrdio kako takva politika gotovo uvijek donosi negativne rezultate. Coase zaključuje da kriza intervencije dostiže točku „smanjivanja marginalnog povrata.“ [21]
Države unatoč tome postaju još aktivnije dok manipuliraju svojim ekonomijama, progresivno ih stavljajući pod nadzor države.
Posljedice i realnost intervencionizma
Postoje najmanje dvije glavne posljedice opsežne državne intervencije. Prvo, moć države se širi u smislu njene uloge i razmjera. Vladini dužnosnici razvijaju sve veću samouvjerenost u svoje sposobnosti glede ekonomskog intervencionizma i uzrokuju da država preuzme ulogu spasitelja. Krize bivaju razriješene no vlade i dalje zadržavaju svoje proširene ovlasti i funkcije.
Drugo, intervencionizam stvara veću ovisnost o državi. Kad su ljudi suočeni s izazovima ili slobodno tržište nije u stanju pružiti beneficije za kojima žude, lobirat će za veću državnu intervenciju kako bi se udovoljilo njihovim zahtjevima.
Kako snaga države raste tako privatna poduzeća slabe i slobodno tržište dobija manje prostora za funkcioniranje. Oni koji su se okoristili postajući ovisni o političarima će zahtjevati što veće državno preuzimanje odgovornosti za raspodjelu bogatstva i donošenje zakona za njezino provođenje.
Na Zapadu postoji snažna politička struja koja gura društvo prema ljevici. Ona podrazumijeva sljedbenike izvorne ljevice, socijaliste, i komuniste, no uključuju se i oni koji se inače ne povezuju s ljevicom, ali su kooptirani. Ujedinjavanje tih različitih snaga potiče vladu da poduzme veće mjere i ekonomski intervenira ometajući rad privatnih poduzeća. Ta erozija normalne gospodarske aktivnosti je naizgled uzrokovana različitim društvenim pokretima, ali u pozadini svega upravo avet komunizma vuče konce.
Vidljivo je kako zapadne vlade upravljaju vlastitim javnim tijelima pod izlikom jednakosti i drugim političkim opravdanjima kako bi povećali intervencije te čak donose zakone ne bi li se to pretvorilo u trajno stanje. Nema sumnje da takvo ponašanje uskraćuje tržišnu ekonomiju od njenih glavnih upravljača - slobodne volje ljudi. Država u osnovi proširuje svoju vlast nad slobodnim tržištem kako bi je pretvorila u zapovjedno gospodarstvo. Dugoročne posljedice su sljedeće: svi aspekti gospodarstva i najvažnijih društvenih vrijednosti dolaze pod javnu kontrolu. Za konsolidaciju političke moći, porobljavanje društva i njegovih građana koriste se ekonomska sredstva.
Koristeći politiku koja na površini izgleda dobroćudno, ali postupno gura ekonomsku strukturu prema centralizmu, avet postupno vodi čovječanstvo ka potpunom komunizmu.
c. Socijalistička ekonomija vodi komunističkom totalitarizmu
Visoki porezi, visoka socijalna skrb, i svekoliki državni intervencionizam su manifestacije socijalizma unutar zapadnjačkog kapitalističkog sustava. Dakle, socijalizam gaji istu glavnu prirodu planirane ekonomije s obzirom da oba koriste autoritet države u svrhu manipuliranja ekonomijom. Osnovni predmet vjere ovdje je svemoć države kojoj je dopušteno preuzeti ulogu Boga.
Kako sada stvari stoje, jedina razlika između teškog državnog intervencionizma Zapada i planirane ekonomije komunističkih zemalja je da u slobodnim zemljama, zakon i neki osnovni aspekti kapitalističkog sustava štite ljudska prava od potpune državne kontrole.
Friedrich Hayek, istaknuti austrijski ekonomist i filozof, upozorava kako državno kontrolirano planiranje i preraspodjela bogatstva neizbježno narušava tržište uzrokujući porast totalitarizma, bez obzira je li riječ o demokratskom sustavu ili ne. Premda se socijalizam, prema Hayeku, upražnjavan u Europi i Sjevernoj Americi razlikuje od javnog vlasništva i planirane ekonomije, isti rezultat je ipak neizbježan. Jedina je razlika što će ljudi izgubiti slobodu i esencijalne vrijednosti na sporiji i neizravniji način. [22]
Ranije smo naveli kako su Marx, Engels i Lenjin socijalizam smatrali nezaobilaznom postajom na putu prema komunizmu. Kretanje vlaka prema odredištu neće biti ugroženo stane li ovaj na postaji putujući svojom rutom. Dakle, avet komunizma slovi za pokretačku snaga zemlje koja se kreće prema socijalizmu. Sam tempo razvoja postaje nebitan pošto čovječanstvo napusti tradiciju u ekonomskoj ili bilo kojoj drugoj sferi odnosno području te prihvati komunističku ideologiju. Prije ili kasnije do odredišta će se doći.
Odredište na kraju ovog puta nije raj na Zemlji već uništenje čovječanstva. Vraga zapravo ne zanima hoće li se „raj“ ostvariti ili ne. To je prosto mamac koji služi usmjeravanju ljudi ka njihovoj vlastitoj propasti.
2. Distopijski socijalizam Komunističke partije Kine
Javno vlasništvo i planirano gospodarstvo osiromašuje Kinu i Partija je primorana krenuti u proces „reforme i otvaranja“ kako bi uvela elemente slobodnog tržišta. Mnogi vjeruju da Partija postaje kapitalistička, ali to je daleko od istine.
a. Kineska ekonomija: Nema popuštanja komunističke kontrole
KPK je oportunistički liberalizirala neke aspekte kineske ekonomije omogućujući privatno poduzetništvo i slično. Ali to ne znači da komunisti olabavljuju svoj stisak. Naprotiv, Partija se strateški služi ekonomskom reformom za potrebe zadržavanja moći i obmanjivanja svijeta.
Kineski komunistički model je monstruozna kombinacija socijalizma, etatizma, i tržišne ekonomije. Mada privatna poduzeća postoje, KPK nikada ne obećava ljudima ikakvo osnovno pravo na privatno vlasništvo. Svi resursi i zemlja naposlijetku ostaju na raspolaganju Partiji. KPK istodobno koristi državu da nametne strogu kontrolu po pitanjima ekonomije. Još uvijek provodi nacionalno planiranje velikih razmjera u stvarima koje bi se trebali smatrati ekonomijom moći. Tržište je samo sredstvo koje država koristi za poticanje proizvodnje; nije istinski neovisno niti postoje institucije za podržavanje slobodnog tržišta.
Ne postoji duh zakona i ne postoji jasan sustav imovinskih prava. Deviznom tečaju nije dopušteno prirodno prilagođavanje. Ograničava se dotok bogatstva u države i iz države, a međunarodne tvrtke se strogo nadziru. KPK koristi Vladine subvencije i popuste poreza na izvoz kako bi pojačala izvoz i anulirala konkurenciju s niskim cijenama, remeteći tako normalan poredak svjetske trgovine.
U Kini se sva ekonomska aktivnost usmjerava na ispunjivanje političkih potreba. Ekonomske slobode poduzeća i pojedinaca se podređuju hirovima države i mogu se opozvati u svakom trenutku. Upravo iz tih razloga Svjetska trgovinska organizacija već dugo odbija priznati Kinu kao tržišno gospodarstvo.
Mnoge zapadne vlade gaje naivnu nadu da ekonomski razvoj donosi Kini političku liberalizaciju i demokraciju. Umjesto toga, kineski javni kapitalizam se koristi za održavanje socijalističkog organizma, pojača rukovodstvo Partije i nastavljanje na zlom putu.
Partija s većim financijskim sredstvima na raspolaganju podvrgava svoj narod još brutalnijim i sofisticiranijim oblicima progona. Režim u srpnju 1999. godine započinje progon Falun Gonga ciljajući 100 milijuna duhovnih praktikanata. Partija i dan danas vodi rat protiv univerzalnih principa istinitosti, dobrodušnosti, i tolerancije. KPK od 2009. godine troši 500 milijardi yuana (75 milijardi dolara) godišnje za potrebe „održavanja stabilnosti“, odnosno nadziranja vlastitog stanovništva.
b. Istina iza kineskog ekonomskog uspona
Mnogi su povjerovali u superiornost socijalističke ekonomije zbog brzog kineskog BDP rasta u posljednjih četrdeset godina, uzrokovavši da se mnogi zapadnjaci, uključujući elite političkih i akademskim krugova, kao i istraživačkih centara, dive učinkovitosti totalitarnog sustava. U stvari, ekonomski model KPK se ne može kopirati. S jedne strane, razlozi njezinog ekonomskog uspona ilustriraju unutarnju nestabilnost socijalističkog sustava. S druge, model Partije nagovještava obilje poroka stvorenih beskrupuloznom ekonomijom moći.
Kineski ekonomski rast posljednjih četrdeset godina u velikoj mjeri potječe od sljedećih čimbenika. Prvo, opuštanje državnog gospodarstva i odustajanje od središnjeg planiranja te oživljavanje privatnog sektora daju kineskom gospodarstvu snažan produktivni poticaj. Kinezi su marljivi i inteligentni, ali Partija desetljećima koči njihov dragocjeni potencijal. Želja za rješavanjem siromaštva ponovno pokreće motivaciju za poslovanjem i oslobađa iznimnu ekonomsku moć Kineza.
Drugi čimbenik se odrazio u snažnom prilivu zapadnog kapitala i tehnologije u Kinu tijekom doba reforme. Kineska ogromna prostranstva nedovoljno iskorištene zemlje, radne snage, i tržišta su tijekom planskog gospodarstva bila poput zlata neutvrđene vrijednosti, a kombinacija kapitalnih ulaganja i nerazvijenih resursa osnažuju plamen kineskog ekonomskog rasta. Spomenuti bi požar vjerojatno započeo desetljećima ranije na mnogo kontroliraniji i održiviji način u odsustvu totalitarizma komunističke partije.
Opseg zapadnih ulaganja u Kini je ogroman. Objavljeni podaci kazuju kako izravna američka investicija u Kinu dosežu gotovo 800 milijardi dolara između 2000. i 2016. godine [23] Ukupna vrijednost stranog kapitala u Kini od 1979. do 2015. godine iznosi 1.64 trilijuna dolara. [24]
Zapadne zemlje odobravaju kineskom režimu povrh toga i povlašteni trgovinski status u paketu sa općim tržišnim pristupom. Američka vlada u svibnju 2000. godine joj omogućava Stalni normalni trgovinski odnos te Kina 11. prosinca 2001. godine i formalno postaje dio Svjetske trgovinske organizacije pridružujući se međunarodnom tržištu.
KPK razvija ekonomsku moć korištenjem neetičkih modela razvoja koji podrazumijevaju zapošljavanje jeftine radne snage, ekstremno iskorištavanje radnika i seljaka, nasilno rušenje stambenih jedinica i preseljenje stanara itd. KPK radi kratkoročnog profita ignorira uništavanje okoliša i druge potencijalne opasnosti ne bi li iscijedila posljednju kap dobiti iz svoje zemlje, ljudi, i resursa.
Komunistička partija iskorištava zapadnjački kapital, tehnologiju, tržišta, povoljan trgovinski status, i jeftine troškove domaće proizvodnje da zaradi ogromne svote novaca u obliku deviznih pričuva. Trgovinski deficit između Sjedinjenih Država i Kine raste 2000. godine sa 80 milijardi dolara na preko 375 milijardi dolara u 2017. godini.
KPK u konačnici poništava konvencije o međunarodnoj trgovini i u potpunosti iskorištava mogućnosti na njezinom raspolaganju neovisno o legitimitetu svojih djela. Usvaja nacionalnu strategiju plagiranja intelektualnog vlasništva u pokušaju prestizanja drugih zemalja u pogledu industrije i tehnologije. To predstavlja najveći slučaj krađe u cijeloj povijesti.
Izvješće Odbora za krađu američkog intelektualnog vlasništva za 2017. godinu navodi kako kineska lažna roba, piratski softver, i ukradene poslovne tajne donose SAD-u gubitak od 225 do 600 milijardi dolara svake godine. Tome valja dodati i gubitke nastale krađom intelektualnog vlasništva.
Izvješće navodi da je u protekle tri godine uzrokovano 1,2 trilijuna dolara intelektualne štete, uglavnom iz Kine. [25] [26] Izvješće ureda direktora Nacionalne obavještajne službe kazuje kako je 90% kibernetskih napada na američke tvrtke maslo kineskog režima i nanosi oko 400 milijardi dolara ukupne ekonomske štete svake godine. [27]
Kineski gospodarski rast je potaknut opuštanjem socijalističke ideologije, ulaganjem naprednih zapadnih zemalja i nemoralnim poslovnim ponašanjem KPK-a. To nam nimalo ne ukazuje na superiornost socijalizma, niti da se Partija razvija na normalnom kapitalističkom putu. Zapadni promatrači ponekad opisuju beskrupulozni poslovni model komunističke Kine kao „državni kapitalizam.“ To je pretjerano hvaljenje Partije. Ekonomija predstavlja tek politički instrument za totalitarnu vlast KPK. Izlog tržišne ekonomije je samo površina koju KPK koristi kako bi zavarala svijet.
Ekonomski model KPK koristi državne ovlasti zarad poticanja brzog gospodarskog razvoja koristeći pritom podmukle trikove u svrhu tržišne konkurentnosti. Ona potiče ostale zemlje u primjenjivanju većeg državnog intervencionizma i države čine ozbiljnu grešku idolizirajući partijski model smatrajući ga uspješnim dok istovremeno zanemaruju njezine ljudske i moralne tragedije.
c. Posljedice kineskog ekonomskog modela
Ekonomski model KPK gura moral društva u slobodni pad, što je upravo u skladu s ciljem komunističke aveti da uništi čovječanstvo. Ekonomska moć Partije ide ruku pod ruku sa erozijom morala jer uvlači ljude u bezdan materijalističkog povlađivanja i finalnu eliminaciju čovjeka.
Današnja je Kina preplavljena lažnom robom, otrovnom hranom, pornografijom, drogama, kockanjem, i bandama. Korupcija i prostitucija su ponosna dostignuća, dok međuljudsko povjerenje gotovo ne postoji. Rastući jaz između bogatih i siromašnih prati društvena borba i zlouporaba pravde. Građani se ne osvrću na patnje svojih sunarodnjaka. U ekonomiji moći, partijski dužnosnici koriste autoritet ne bi li sebi zgrnuli bogatstvo. Dubina korupcija je analogna višem činu dužnosnika. Pronevjerene milijarde uobičajena su pojava. Niti jedna vlada na svijetu nije toliko korumpirana ili moralno degenerirana kao kineski komunistički režim.
U listopadu 2011. godine svijet biva zaprepašten smrću Yueyue, dvogodišnje djevojčice, koju u provinciji Guangdong udara kamion. Umjesto da izađe iz kabine i pokuša pomoći curici, vozač pokreće vozilo unazad kako bi je ponovno pregazio i zaista usmrtio. Tijekom incidenta 18 ljudi prolazi pokraj mjesta događaja, međutim nitko se ne zaustavlja pomoći. Yueyue kasnije umire u bolnici od pretrpljenih ozljeda. Međunarodni mediji se propituju je li Kina izgubila dušu. Shvatljivo je da ljudi oklijevaju priskočiti u pomoć kad je u pitanju opasnost, poput oružane pljačke, ali Yueyue nije nikome predstavljala prijetnju dok je umirala pod kotačima bezosjećajnog vozača. Kinesko je društvo dotaklo samo dno.
Ekonomski je rast u odsustvu morala kaotičan, kratak, i poguban. Društveni sukobi obiluju, a životna se okolina nalazi rubu propasti pod nehumanim zakonima KPK-a. Posljedice moralnog propadanja su fatalne. Kina naziva sebe jakom, no njena snaga je iluzorna. Površinski prosperitet, izgrađen na bezobzirnoj utrci za novcem će se urušiti u kombinaciji moralnih kriza i društvenih sukoba.
Kini ne predstoji dobra budućnost ako ne izmakne vražjoj zamci. Avet komunizma nema namjeru implementirati zdrav, održivi rast i razvoj zemlje; ona Kinu želi uništiti.
3. Posljedice socijalističkog pustošenja u zemljama razvoja
a. Socijalizam nastavlja zaposjedati Istočnu Europu
U današnjem svijetu razvijene zemlje Zapada prakticiraju prikriveni socijalizam, dok Komunistička partija Kine nameće svojoj populaciji autoritarnu socijalističku monstruoznost. Komunizam nastavlja opsjedati Istočnu Europu s obzirom da se zločini u zemljama bivšeg sovjetskog bloka još uvijek ne sagledavaju u pravom svjetlu.
Trajna prisutnost komunizma se uočava u različitim aspektima Istočnoeuropske politike i ekonomije. Na primjer, Rusija i Bjelorusija zadržavaju snažna državna poduzeća, visoku socijalnu skrb i agresivnu intervencionističku politiku. Tijekom prijelaznog razdoblja iz komunizma, Istočnoeuropske zemlje prolaze krize sporog gospodarskog rasta i visoku nezaposlenost. Sve to potiče povratak komunizma i socijalizma u novim oblicima. Duh komunizma nije prognan. Stranke ljevice su oživljene novom energijom, hraneći osjećaje nostalgije za socijalističkom prošlošću. [28]
b. Socijalistička ekonomija iznevjeruje zemlje u razvoju
U zemljama razvoja na kontinentima Azije, Afrike, i Latinske Amerike se do šezdesetih godina prošlog stoljeća mnoge nove neovisne države odlučuju prikloniti socijalizmu. Posljedica toga je ništa drugo doli kaos. U novijim vremenima su to Venezuela i Zimbabve.
Venezuela je nekoć smatrana najbogatijom zemljom Latinske Amerike. Socijalizam dovodi njenu ekonomiju do kolapsa i tamo sada vlada svekoliko siromaštvo, zločin, i glad. Zimbabve je s druge strane slovio kao najbogatija zemlja afričkog kontinenta. Danas je međutim potonuo u potpunu katastrofu jer inflacija probija sve granice.
Venezuela: Kako je socijalizam bankrotirao prosperitetnu zemlju
Venezuela je blagoslovljena znatnim rezervama nafte. Sedamdesetih je godina bila najbrže rastuća zemlja Latinske Amerike i uživala najnižu razinu nejednakosti dohotka i najviši BDP po glavi stanovnika u regiji. [29] Relativno slobodna ekonomija Venezuele privlači kvalificiranu radnu snagu iz Italije, Portugala i Španjolske. Zajedno sa zaštitom vlasničkih prava, ti čimbenici omogućavaju ekonomiji ove nacije višedesetljetni rapidni rast (1940-1970). [30]
Novi predsjednik stupa na dužnost 1999. godine i pokreće kobni program nacionalizacije bacajući naposlijetku gospodarstvo Venezuele na koljena. Predsjednik javno izjavljuje priključivanje „socijalizmu 21. stoljeća.“ [31]
Venezuelanska Vlada oduzima ili nacionalizira mnoga privatna poduzeća i različite industrije uključujući naftu, poljoprivredu, financije, tešku industriju, čelik, telekomunikacije, energetiku, transport, i turistička poduzeća kako bi izgradila socijalizam. Proces se ubrzava poslije nove pobjede na predsjedničkim izborima 2007. godine. Između 2007. i 2012. godine Vlada izvlašćuje 1.147 privatnih tvrtki, s katastrofalnim učincima.
Tvrtke nekad produktivnih industrija se zatvaraju i zamjenjuju neučinkovitim državnim poduzećima, tjerajući investitore. Kako proizvodnja tone tako se Venezuela na veliko počinje oslanjati na uvoz. Katastrofa se neminovno sručila na zemlju nakon pada cijena nafte u kombinaciji sa nizom državnih intervencija povezanih sa deviznim rezervama i pokušajem kontrole cijena.
Neki tu tragediju pripisuju naftnoj krizi, no razlozi venecuelanskog dramatičnog sloma ne leže u tome. Naime, podaci Svjetske banke ukazuju na činjenicu kako ekonomski rast od 2013. do 2017. godine bilježi sedam zemalja sa još većim fokusom na izvoz nafte nego Venezuela. [32]
Korijen problema leži u socijalističkom ekonomskom sustavu. Ekonomska politika Venezuele u biti kroči prema zvucima deset revolucionarnih zahtjeva koje Marx izlaže u „Komunističkom manifestu.“ [33] Ekonomska sudbina Venezuele završava u rukama komunističke aveti.
Zimbabve: Od žitnice Afrike do zemlje gladi
Zimbabve nakon proglašenja neovisnosti 1980. godine nastoji izgraditi socijalističku državu sukladno marksističko-lenjinističkim principima. Prvi predsjednik zemlje je u mladosti slovio kao marksistički vjernik. Njegovi gerilci, vođeni mišlju Mao Zedonga, primaju bezuvjetnu pomoć komunističke partije održavajući odnose s Kinom. Zimbabve nije odmah nametnuo politiku nacionalizacije za razliku od drugih afričkih zemalja koje uvode socijalizam.
Ekonomske nevolje Zimbabvea počinju s 2000. godinom i zemljišnom reformom. Zemljište koje je pripadalo bijelim poljoprivrednicima je programom reforme oduzeto i preraspodijeljeno crncima bez posjeda i politički prikladnim pojedincima, a rezultat je nagli pad poljoprivredne produktivnosti. Središnja banka Zimbabvea želeći izbjeći krizu tiska više novaca uzrokujući beskrajnu hiperinflaciju u državi.
Podaci Središnje banke ukazuju na godišnja inflaciju od 231 milijuna posto u lipnju 2008. godine. Sredinom studenog 2008. godine, inflacija doseže gotovo 80 milijardi posto nakon čega vlasti prestaju objavljivati mjesečne statistike. Tečaj zimbabveškog dolara prema američkom dolaru doseže 35 trilijuna prema jedan godinu dana poslije. Država na koncu biva prisiljena napustiti i nanovo izdati svoju valutu. [34]
Zimbabve 2008. godine pogađa velika glad. Od 16 milijuna ljudi stanovnika, čak 3.5 milijuna pati uslijed gladi. Pothranjenost je i dan danas kronična i uobičajena u toj zemlji.
Komunizam proganja ljude na načine koji se mogu uočiti ili predvidjeti u državama širom svijeta. Krize započinju u razvijenim zemljama Zapada. U međuvremenu, tragedija socijalizma je već realnost u zemljama razvoja. Načelo je sljedeće: Avet koristi ekonomiju kako bi obećala trenutačni komfor i satisfakciju, vabeći te povlačeći ljude prema moralnoj degradaciji i ponoru.
4. Javno vlasništvo i planska ekonomija: Sustavi ropstva
Nebo stvara čovjeka i obdaruje ga mudrošću i snagom te određuje kako tijekom svojeg života žnjeti nagrade za svoj rad da bi mogao osigurati sredstva za život. U Deklaraciji neovisnosti piše: „Smatramo ove istine samorazumljivima, da su svi ljudi stvoreni jednaki, da ih je njihov Stvoritelj obdario određenim neotuđivim Pravima, među kojima su Život, Sloboda i potraga za Srećom.” [1]
Naravno, dio tih prava se odnosi na mogućnost posjedovanja i dodjeljivanja imovine i imanja.
U kontrastu, Marx izjavljuje sljedeće u Komunističkom manifestu: „U tom se pogledu komunistička teorija može sažeti u jednoj rečenici: Ukidanje privatnog vlasništva.“ [2] To je upućivanje na javno vlasništvo, a planska ekonomija je obvezan aspekt. Bit ovog sustava krši principe Neba, suprotstavlja se ljudskoj prirodi, i predstavlja oblik ropstva.
a. Javno vlasništvo: totalitarni jaram
Američki antikomunistički pionir Fred Schwarz pripovjeda sljedeću šalu u vlastitoj knjizi Možeš vjerovati komunistima… da su komunisti, o novinaru koji prvo posjećuje sovjetsku tvornicu automobila, a potom i američku: [3]
„'Tko je vlasnik ove tvornice?'
'Mi“, odgovoriše.
'Tko je vlasnik zemljišta na kojem je izgrađena?'
'Mi.'
'Tko posjeduje produkte proizvodnje?'
'Mi.'
Vani na uglu velikog parka bijaše parkirane tri pohabane krntije. Posjetitelj upitaše: 'Tko je vlasnik tih automobila?'
Ovi odgovoraju: 'Oni su naši, ali jedan koristi upravitelj tvornice, drugi politički komesar, a treći tajna policija.'
Ista osoba propituje radnike u američkoj tvornici sljedeće:
'Tko je vlasnik ove tvornice?'
'Henry Ford', odgovoriše.
'Tko je vlasnik zemljišta na kojem je izgrađena?'
'Henry Ford.'
'Tko posjeduje produkte proizvodnje?'
'Henry Ford.'
Izvan tvornice se nalazio ogromni park prepun američkih automobila različitih vrsta i proizvođača. Pita ih opet: 'Tko je vlasnik svih tih parkiranih automobila?'
Odgovoriše: 'Oh, mi smo.'“
Ova priča živopisno prikazuje posljedice i razlike između sustava privatnog i javnog vlasništva. U sustavu javnog vlasništva resursi i dobici rada bivaju nacionalizirani. Nema mehanizama koji motiviraju pojedinačni entuzijazam, trud i inovativnost, kao i osjećaj odgovornosti prenošen pravima osobne svojine. Javno vlasništvo, doslovno, znači da bogatstvo zemlje dijele svi građani, ali isto u praksi znači da povlaštena klasa monopolizira resurse i brine najprije o sebi.
Ljudi su krajnji faktor gospodarskog rasta. Javno vlasništvo guši njihovu vitalnost i motivaciju te otežava produktivnost. Ono potkopava moral, promiče neučinkovitost i uzrokuje rasipnost. Od sovjetskih kolektivnih poljoprivreda do narodnih zajednica u Kini - uključujući neuspjelu kolektivizaciju u Kambodži i Sjevernoj Koreji - sustav javnog vlasništva donosi glad gdje god se pojavi. Glad u Kini, primjerice, je ubila desetine milijuna ljudi, ali ona nije prirodno uzrokovana već iza nje stoji čovjek.
Privatno je vlasništvo u skladu s načelom da čovjek radi za svoj kruh, a kolektivno vlasništvo krši ovaj princip.
U čovjeku postoji zlo i dobro. Privatno vlasništvo omogućuje čovjeku razviti njegovu dobru naravi te potiče rad i štedljivost. Kolektivno vlasništvo, međutim, potiče zlo u ljudskoj prirodi promovirajući ljubomoru i lijenost.
Friedrich Hayek piše da se rast civilizacije oslanja na društvene tradicije koje u središte stavljaju privatno vlasništvo. Takve tradicije stvaraju suvremeni kapitalistički sustav i budući ekonomski rast. To je organski, samostvarajući poredak i država nije pozvana u njega se uplitati. Ipak, komunistički i socijalistički pokreti žele kontrolirati taj spontano nastali poredak - što Hayek naziva „fatalna uobraženost.“ [4]
Ako su privatno vlasništvo i sloboda nerazdvojni, onda slično vrijedi i za povezanost kolektivnog vlasništva sa diktaturom i represijom. Sustav kolektivnog vlasništva nacionalizira resurse, degradira ekonomsku produktivnost pretvarajući ljude u sluge i robove države. Svi se ljudi moraju pridržavati naredbi centralne Partije, a bilo kakve režimski neusklađene ideje i glasovi bivaju zaustavljene ekonomskim kaznama. Ljudi su tada bespomoćni naspram državne intervencije.
Dakle, uklanjanje privatnog vlasništva i uspostava kolektivnog vlasništva neminovno dovodi do totalitarnih ishoda. Kolektivizam je jaram koji totalitarna država nakalemljuje na vrat čovjeka. Sloboda je ukradena, uključujući nečiju individualnu odluku da se ponese dobrodušno; svi su prisiljeni slijediti moralne naredbe komunističkog režima.
Neki su izjavili da se vlast ne smije privatizirati a bogatstvo se ne smije kolektivizirati. U suprotnom je katastrofa ono čeka čovječanstvo. To je doista istina.
b. Planska ekonomija: predodređena na propast
U okviru planirane ekonomije, proizvodnja cijelog društva, raspoređivanje resursa i distribucija proizvoda se temelji na državno utvrđenom planu. To se potpuno razlikuje od organskog planiranja tvrtki i pojedinaca.
Planirana ekonomija ima prirodne i očite nedostatke. Prvo, zahtijeva prikupljanje ogromne količine podataka kako bi se postigli razumni aranžmani za proizvodnju. Za državu, posebno onu modernu s velikom populacijom, količina relevantih informacija je nezamislivo velika. Na primjer, ured za određivanje cijena u bivšem Sovjetskog Savezu je morao utvrditi cijene za 24 milijuna različitih vrsta robe. [5] Takvi kalkulacije su nemoguće.
Složenost i varijabilnost društva i ljudi se ne mogu riješiti unificiranom planskom ekonomijom. [6] Čak i uz upotrebu modernih velikih podataka i umjetne inteligencije, ljudske misli se nikako ne mogu unijeti kao varijable i sustav će uvijek biti nepotpun.
Ekonomist Ludwig von Mises raspravlja o odnosu socijalizma i tržišta u svom članku „Ekonomska kalkulacija u socijalističkoj federaciji.“ [7] Napominje kako bez stvarnog tržišta, socijalističko društvo neće moći donositi razumne ekonomske kalkulacije. Dakle, raspodjela resursa se ne racionalizira, a planirana ekonomija propada.
Drugo, ekonomsko planiranje zahtijeva prisilnu državnu kontrolu resursa. To naposlijetku zahtjeva apsolutnu snagu, kvote, i zapovijedi. Štoviše, ekonomija moći se prioritetno posvećuje politici, a ne potrebama stvarnih ljudi. Kad zahtjevi stvarnog svijeta nisu usklađeni s državnim planiranjem, država krši prirodna ekonomska kretanja i uzrokuje naglašeno neučinkovitu raspodjelu kapitala i sve prateće probleme. Planska ekonomija koristi ograničenu moć i mudrost vlade da se igra Boga. To je osuđeno na neuspjeh.
Ekonomsko planiranje i politika visokog pritiska su nerazdvojivi. Budući da su nacionalni planovi neizbježno manjkavi, planovi unutar i izvan vlade se dovode u pitanje nastanu li problemi. Vlastodršci tada predosjećaju kako im se autoritet dovodi u pitanje i uzvraćaju udarac putem političkih pritisaka i čistki. Mao Zedong primjerice ignorira zakone ekonomije i nameće Veliki skok naprijed uzrokovavši trogodišnju glad te smrt nekoliko desetaka milijuna ljudi. Ta odluka mu donosi još veće izazove koji su ključni razlog budućeg pokretanja Kulturne revolucije.
Katastrofalni učinci planske ekonomije i kolektivnog vlasništva se u potpunosti iskazuju u sadašnjim prilikama koji vladaju u kineskim državnim poduzećima. Brojna kineska poduzeća posljednjih godina obustavljaju ili usporavaju proizvodnju, trpe redovne gubitke ili postaju nesolventna. Za održavanje poslovanja se oslanjaju na Vladine subvencije i obnavljanje bankarskih kredita. Oni zapravo postaju paraziti nacionalnog gospodarstva, mnogi od njih su, naime, poznati pod nazivom „zombi poduzeća.“ [8]
Među 150.000 državnih poduzeća u Kini, s izuzetkom državnih monopola u unosnim sektorima nafte i telekomunikacija, ostala državna poduzeća izvještavaju o minimalnoj dobiti i trpe ozbiljne gubitke, serijski uništavajući kapital. Na kraju 2015. godine njihova ukupna imovina čini 176% BDP-a, dug iznosi 127 posto, a zarada samo 3.4 posto. Neki ekonomisti vjeruju kako su zombi poduzeća u stvari zaskočila kinesku ekonomiju. [9]
U međuvremenu, ekonomsko planiranje lišava ljude njihove slobode i prisiljava državu da se o njima brine. Suština projekta podrazumijeva pretvaranje ljudi u robove i strojeve. Svi aspekti ljudskog života dolaze pod državni nadzor koji zatvara ljude u nevidljivi zatvor, nastoji ukinuti slobodnu volju i promijeniti parametre ljudskog života predodređene od Boga. Radi se o još jednoj manifestaciji komunističke pobune protiv Boga i prirodnog zakona.
5. Marxova teorija eksploatacije: varljivo izokretanje dobra i zla
Marx je rekao da samo rad stvara vrijednost. Ako vlasnik tvrtke u jednoj godini uloži 10 milijuna dolara, a tvrtka zaradi 11 milijuna, onda su taj jedan milijun zaradili zaposlenici. Prema marksističkoj teoriji, kapital - koji uključuje izloge tvrtke, robu, i druga sredstva proizvodnje - ne stvara vrijednost, već se prenosi samo na dio troškova robe. Vrijednost koju stvaraju zaposlenici tvrtke (11 milijuna) je veća od njezinih troškova (uključujući plaće zaposlenika, koje su trošak njihova rada). Taj milijun dolara zarade prema marksističkoj teoriji predstavlja „višak vrijednosti“ koji stvaraju zaposlenici, no kapitalista ih nepravedno oduzima.
Marx, stoga, tvrdi kako je otkrio tajnu kapitalističkog zgrtanja novaca pomislivši da je eksploatacija izvorni grijeh buržoazije. Kapitalistička investicija u osnivanje tvornica i kompanija se očito događa u svrhu zarade i proletarijat (radnička klasa) prema Marxu biva neizbježno izrabljivan. Taj izvorni grijeh izrabljivanja je svojstven kapitalističkom sustavu i pripada čitavoj buržoaziji. Marx stoga zaključuje sljedeće: cijelo kapitalističko društvo mora biti uništeno da bi se eliminirao taj grijeh. Drugim riječima, buržoazija se mora eliminirati i njihova imovina oduzeti dok prethodnica Partije kolektivizira imovinu uspostavljajući komunizam.
Apsurdnost Marxove eksploatacijske teorije se uglavnom odražava u dva aspekta. Prvo, dijeli ljude na dva suprotstavljena staleža: buržoaziju s kapitalom i proletarijat bez kapitala. Mobilnost staleža se zapravo naglo povećala s industrijaliziranošću društva. Klasna mobilnost u doba Marxa (između 1800-tih i 1850-tih) je nalik američkoj i britanskoj tijekom 1970-tih. [10] Prijelaz u suprotni stalež predstavlja dinamičan proces; član proletarijata više ne pripada toj skupini ako kupi, primjerice, javni kapital u tvrtki. Ako se staleška pripadnost može tako lako promijeniti, jedina svrha pokušavanja dijeljenja ljudi u takve skupine jest poticanje klasne mržnje.
S druge strane, kroz skup detaljno osmišljenih „teorija“, marksizam vara ljude zamjenjujući tradicionalne moralne standarde svojom imitacijom koja izokreće ispravno i pogrešno. Prema marksističkom mišljenju, je li pojedinac dobar ili loš, se ne temelji na njegovom moralnom kompasu i postupcima, već na njegovom mjestu u (obrnutoj) hijerarhiji kapitala. Pripadnik kapitalističkog staleža se krivi za izrabljivanje proletarijata, a budući da proletarijat biva suzbijan i iskorištavan, njegovi članovi prirodno zauzimaju visoko moralno tlo. Kako god se ponijeli prema kapitalistima, mogu hodati uzdignute glave bez srama. Ta nova konstelacija smatra posjedovanje imovine zločinom, dok krađu bogatstva tumači pravdom, te legalizirala i opravdava nasilno izvlaštenje. Ova inverzija ispravnog i pogrešnog, dobra i zla, potiče zlodjelo.
U Kini, bivšem Sovjetskom Savezu, i komunističkim državama Istočne Europe, komunističke partije kradu zemljište, linčuju zemljoposjednike i otimaju tvornice kapitalistima. Još gore, Partija čak ubija „klasne neprijatelje“, sudjeluje u podmetanju požara, zapljenjuje višegeneracijsko bogatstvo, razara ljudsku prirodu i vodi sveukupnu kampanju državnog terorizma protiv naroda. Svo to zlodjelo je posljedica spomenutih teorija. Međutim, tradicionalni moralni standardi, vjerovanje u božansko, svece, te druge ugledne učenjake i osobe, biva etiketirano „eksploatacijskim staležom“ i kao takvo vrijedno napadanja i svrgavanja.
Marxove su teorije uvelike kritizirane u ekonomskim i filozofskim krugovima. [11] Navodimo samo nekoliko primjera koji ilustriraju apsurdnost Marxove teorije eksploatacije.
Marx tvrdi da rad stvara vrijednost i ta se vrijednost određuje radnim vremenom neophodnim za proizvodnju. Ovo je smiješna teorija. Vrijednost robe nije jedno od njenih glavnih svojstava. Ljudi većinom dodaju subjektivne komponente svakoj robi - ponajviše ponuda i potražnja. Mnogi ekonomisti istražuju postupak vrednovanja, a za razliku od Marxovog uskog monizma, većina ekonomskih mislilaca vjeruje da stvaranje vrijednosti uključuje brojne čimbenike - uključujući zemlju, kapital, rad, znanost i tehnologiju, upravljanje, rizik ulaganja itd. Ekonomske su aktivnosti složen sustav koji uključuje različite poveznice u lancu proizvodnje. Različiti faktori proizvodnje imaju određene rukovodne potrebe, a različiti ljudi igraju različite uloge koje su neophodne cijelom lancu i doprinose stvaranju „preostale vrijednosti.“
Na primjer, kapitalist planira potrošiti milijun dolara angažirajući dva inženjera koji će dizajnirati i proizvesti određenu novu igračku. Za promociju nove igračke angažiran je i marketinški stručnjak za trgovinu. Nova igračka nakon dvije godine stječe popularnost i zaradu od 50 milijuna dolara. Je li rad inženjera i marketinškog stručnjaka stvorilo preostalu vrijednost od 50 milijuna dolara? Naravno da ne. Nova igračka zarađuje milijune zato što je ljudi žele kupiti. Kapitalistički uvid u tržište, sposobnost organizacije i upravljanja drugima te hrabrost glede preuzimanja rizika; sve to doprinosi vrijednosti te igračke.
Pretpostavimo kako je za kreativnost igračke zaslužan jedan od inženjera - da li preostala vrijednost od 50 milijuna dolara proizlazi iz činjenice da je kapitalist iskoristio kreativnost inženjera, a nije dao ništa zauzvrat? Naravno da ne. Inženjer je slobodan pronaći drugu tvrtku koja nudi veću plaću ako procijeni kako njegova kreativnost nije bila adekvatno nagrađena.
Na slobodnom tržištu se u konačnici postiže ravnoteža u pogledu usklađivanja vještina i ambicija s kapitalom. Kapitalisti koji zahtijevaju nerazumne profite u konačnici gube tržišnu utakmicu ili bivaju nemoćni privući talente. Nadalje, budući da čekanje povrata uloženog kapitala odgađa potrošnju ili druga uživanja u plodovima kapitala, zarada također postaje posljedica truda investitora. Stoga je normalno da će zauzvrat dodatno zaraditi. Načelo je nalik posuđivanju s kamatom.
Također postoji mnogo „slučajnih“ faktora koji odlučuju vrijednost neke robe. Takvi slučajni čimbenici se mogu razumno objasniti samo pomoću referentnog okvira zasnovanog na tradicionalnim vjerovanjima i kulturi.
Stvaranje i srozavanje vrijednosti se u određenim situacijama ne mogu u potpunosti povezati s pitanjem rada. Dijamant vrijedan 10 milijuna dolara je možda bio bezvrijedan prije pet tisuća godina jer ga nitko nije želio. Neplodni komad zemlje naslijeđen od djeda može biti sto puta vrijedniji zbog prosperiteta obližnjeg grada ili otkrića rijetkih metala ispod zemljine površine. Povećana vrijednost u ovom slučaju nema veze s uloženim radom. Takvo ogromno, neočekivano bogatstvo se prosto naziva sudbinom. Kulturna tradicija Istoka i Zapada smatra bogatstvo blagoslovom koji su bogovi dali čovjeku.
Kako bi pokazao „racionalnost“ i „nužnost“ javnog vlasništva, Marx osmišlja teoriju eksploatacije temeljenu na višku vrijednosti koja ekonomske aktivnosti kojima se čovjek bavi kao dio normalnog života pretvara u negativno i neetično ponašanje. Njegova teorija mrzi i prezire postojeći ekonomski poredak pokušavajući ga potkopati i svrgnuti.
Kapitalisti i radnici, zemljoposjednici i seljaci, u principu stvaraju zajednicu zajedničkih interesa. Njihov odnos se svodi na suradnju i međuovisnost; jedni podržavaju druge da bi preživjeli. Marx između njih namjerno stvara jedno apsolutno, ekstremno, i apsurdno pretjerano proturječje - ispada da se dvije strane nalaze u borbi na život i smrt. U stvari, među kapitalistima ima dobrih i loših ljudi, kao što postoje dobri i loši ljudi među radnicima. Ono što stvarno treba biti razotkriveno i sankcionirano u ekonomskoj razmjeni nisu kapitalisti niti radnici kao takvi, već oni koji podrivaju normalne ekonomske aktivnosti. Prosudbu valja bazirati na nečijem moralnom kvalitetu i ponašanju, a ne bogatstvu.
Ljudi mogu vlastitim naporima promijeniti svoj ekonomski i društveni status. Radnici mogu postati investitori akumulacijom bogatstva. Investitori mogu postati radnici zbog neuspjeha u svojim ulaganjima. Društvo se neprestano mijenja i teče poput rijeke. Uloga radne snage i investitora u modernom društvu se često mijenja. Većina ljudi igra obje uloge – ulažući svoju zaradu u budući proizvodni kapacitet, stvarajući tako zaposlenost, povećavajući društveno bogatstvo i korist namijenjenu općoj populaciji. Čak je i osnivač američkog sindikalnog pokreta izjavio: „Najgori zločin protiv radnih ljudi je tvrtka koja ne posluje s profitom.“ [12]
Apsurdna „teorija viška vrijednosti“ smatra uobičajene aktivnosti zemljoposjednika i kapitalista „eksploatacijskim.“ Teorija uzrokuje neizrecivu mržnju, zbrku u razmišljanju i borbu, i uništava milijune života.
6. Mržnja i ljubomora: Izvor apsolutnog egalitarizma
Komunizam zagovara apsolutni egalitarizam. Na površini to može zvučati sasvim uzvišeno i mnogi zato slijepo vjeruju u njegovu ispravnost. Međutim, to također izaziva mržnju i ljubomoru. Jedna od posljedica egalitarizma je da ljudi ne podnijeti tuđi uspjeh, bogatstvo i bolji život, lakši posao, i luksuznije životne uvjete. Svi moraju biti jednaki, što znači: „Trebam imati ono što ti imaš i mogu dobiti ono što ti dobiješ.“ U takvom svemiru su svi jednaki i cijeli je svijet isti.
Apsolutni egalitarizam se ogleda na najmanje dva načina. Prvo, kad ljudi još nisu jednaki, postaju nezadovoljni svojim ekonomskim statusom, i to zlobnicima olakšava poticanje zavisti i mržnje. Ljudi počinju željeti tuđe stvari, pa ih čak i potražuju neprimjerenim ili nasilnim sredstvima. U ekstremnim slučajevima uništavaju tuđu imovinu i čak ubijaju kako bi se obogatili. Najgora manifestacija tih tendencija je nasilna revolucija.
Marx društvo dijeli na dva suprotna staleža kako bi izazvao nezadovoljstvo: oni koji posjeduju sredstva za proizvodnju i oni koji to nemaju. Na selu su to zemljoposjednik i seljak; u gradu, kapitalist i radnik. Cilj je potaknuti klasnu mržnju i koristiti navodno obespravljene kako bi ovi pokrenuli nasilnu revoluciju. Zemljoposjednici su bogati, a seljaci siromašni - oduzmite im bogatstvo! Zašto su zemljoposjednici bogati? Svi trebaju biti bogati.
Stoga, Komunistička partija Kine poziva seljake pokrenuti „zemljišnu reformu“ – odnosnu napasti zemljoposjednike kako bi podijelili zemlju. Ako bi zemljoposjednici odbili, slijedila bi smrt. Komunistička partija najprije poziva huligane da stvore nevolje, a zatim podbada seljaštvo na ustanak i napadanje zemljoposjedničkog staleža. Milijuni zemljoposjednika gube svoje živote.
Drugo, apsolutni egalitarizam se očituje u skupinama koje u osnovi postižu stanje „jednakosti“: Postoji li korist, svi dobivaju jednak udio. Tkogod se istakne, biva cenzuriran. Svi imaju jednak tretman, neovisno je li rade više ili manje, ili rade uopće.
Ljudi na površini izgledaju isto, ali osobnost, intelekt, fizička snaga pojedinca, moral, zanimanje, uloga, obrazovanje, životni uvjeti, sposobnost trpljenja teškoća, ustrajnost, inovativni duh, i drugo, se razlikuju. Doprinos svake individue društvu se također razlikuje. Kako se onda svatko može nagraditi s istim ishodom? U tom je smislu nejednakost zapravo istinska jednakost, dok je jednakost kojoj teži komunizam istinska nejednakost i istinska nepravda. Drevni Kinezi su tvrdili kako put Neba nagrađuje one koji naporno rade i da će Nebo nagraditi čovjeka prema uloženom trudu. Apsolutni egalitarizam u stvarnom svijetu nije moguć.
Apsolutnim egalitarizmom nalaže isti ishod, bez obzira radite li dobro ili loše, jeste li marljivi ili lijeni. Pod okriljem egalitarizma, lijeni su nagrađeni, a marljivi i sposobni bivaju kažnjavani, ponekad čak i prezirani i mrženi. Svi usporavaju svoj tempo kako bi se uskladili s najsporijima. To u stvarnosti uzrokuje sveopću lijenost, svatko čeka onog drugog da prvi krene kako bi to iskoristili i ubacili se u 'sliku', stekli nešto besplatno ili zgrabili od drugog što im nedostaje. Posljedica je svekoliki moralni pad društva.
Mržnja i ljubomora motiviraju apsolutni egalitarizam i otrovni su korijen komunističke ekonomske perspektive. Ljudska priroda sadrži kako dobro tako i zlo. Zapadne vjere izdvajaju sedam kardinalnih grijeha, dok istočnjačka kultura uči da čovjek sadrži Buddha prirodu i demonsku prirodu. Buddha priroda se iskazuje kroz ljubaznost, sposobnost izdržavanja teškoća, i uvažavanje drugih. Demonska se priroda manifestira kao sebičnost, lijenost, ljubomora, zloba, pljačka, mržnja, bijes, požuda, tiranija, nepoštovanje života, poticanje na neslaganje i stvaranje nevolja, smišljanje i širenje glasina, dobivanje nečega besplatno itd. Ekonomska perspektiva komunizma namjerno potiče demonsku prirodu, pojačava ljudsku ljubomoru, pohlepu, lijenost i druge zle čimbenike, te čini da ljudi izgube ljudskost i napuste tradicionalne vrijednosti koje gaje tisućama godina. Ona pojačava najgore od ljudske prirode i pretvara ih u komunističke revolucionare.
U „Teoriji moralnih osjećaja“, ekonomist i filozof iz 18. stoljeća, Adam Smith, navodi kako je moralnost temelj prosperiteta čovječanstva. Pridržavanje ovih općih moralnih pravila „je neophodno za prosto egzistiranje ljudskog društva, koje će istrunuti u ništa ako glavnina populacije propusti biti fascinirana štovanjem onih bitnih pravila ponašanja.“ [13]
Lawrence Kudlow, ravnatelj američkog Nacionalnog ekonomskog vijeća, smatra da ekonomski prosperitet mora postojati zajedno s moralom. Napisao je da ako se Sjedinjene Države pridržavaju „najvažnijeg načela“ - slijede moralne vrijednosti na kojima je Amerika utemeljena - razvoj Sjedinjenih Država će biti neograničen. [14]
Negativne posljedice uzrokovane apsolutnim egalitarizmom u zemljama širom svijeta ne iznenađuju. Komunistički egalitarizam koristi vlast države da pljačka privatno vlasništvo i bogatstvo koje pripada drugima. S jedne strane, to jača vlast i moć komunističke ideologije, a s druge strane, uvjerava ljude kako imaju pravo dobiti nešto za ništa. Upravo tako komunizam obmanjuje ljude.
a. Promicanje ekonomske jednakosti: sredstvo za postizanje komunizma
Na Zapadu se pod utjecajem apsolutnog egalitarizma javljaju snažni pozivi na „socijalnu pravdu“, zakon o minimalnoj plaći, pozitivno djelovanje, jednake plaće za jednak rad, i drugi zahtjevi. Iza njih se krije želja za jednakošću ishoda, dok u pozadini stvari leže elementi komunizma. Čovjek lako može upasti u zamku ako po tim pitanjima iskaže neopreznost.
Nije važno iz komunističke perspektive hoće li ove ugrožene skupine postati ravnopravne ili će im se poboljšati društveni status. Oni su pijuni za potrebe poticanja negodovanja. Ako komunisti dobiju ono što zahtijevaju, onda će jednostavno beskonačno nastavljati postavljati nove zahtjeve za jednakošću. Ne postignu li svoje zahtjeve, vodit će rat za javno mnijenje, poticati ogorčenje, jačati predodžbe ljudi o pravednosti jednakosti i koristiti ih kao veliku platformu za utjecanje na javno mnijenje.
Budući da komunizam potiče ogorčenje u više područja i na toliko različitih načina, doći će do socijalnih nemira, ili čak i revolucija, ako svo ono eksplodira istovremeno. Komunisti će uvijek moći pronalaziti ugrožene skupine da bi u njihovo ime potraživali financijsku jednakost, ponavljajući postupak do postizanja apsolutne jednakosti. Ti zahtjevi za tzv. socijalnu pravdu postaju sredstvo za ostvarivanje puta ka komunizmu. Slobodne zemlje na Zapadu su podlokane komunističkom ideologijom - to je prosta stvarnost.
Provedba ovih politika u stvarnosti često rezultira suprotnim učinkom. Oni koji su trebali biti zaštićeni tim politikama bivaju diskriminirani i napadnuti. Uzmimo, na primjer, zakon o minimalnoj plaći koji na površini štiti prava radnika. No učinak je da mnoge tvornice jednostavno prestanu zapošljavati pošto ono postaje neekonomično. Posljedično još više radnika gubi posao.
Vještine se ne stječu preko noći. Postoji kontinuirani proces napretka i poboljšavanja vještine, sposobnosti, i radne etike. Posljedica nametanja minimalne plaće je da ljudi ne bivaju obučavaju i ne upoznavaju sa slabije plaćenim poslovima kako bi kasnije napredovali ka onim bolje plaćenima. Jednako tretiranje svih ljudi također krši ekonomsku teoriju i rezultira pretjeranom državnom intervencijom u ekonomiju.
Da bi zahtjevali socijalnu revoluciju ljudi također koriste slogan, 'jednaka plaća za jednaki rad.' Ističu statistiku tvrdeći kako je prosječna plaća crnaca manja od prosječne plaće bijelaca, da je prosječna plaća žena manja od prosječne plaće muškaraca, i da su razlike rezultat rasizma i seksizma. U stvarnosti su takve usporedbe neprimjerene.
Rezultati su različiti usporedimo li jabuke i jabuke. Istraživanja nekih akademika otkrivaju kako crnačke obitelji u kojima oba supružnika završavaju fakultet ili viši stupanj obrazovanja zapravo zarađuju više ako se usporede sa slično situiranim bijelcima. [15] Jednostavno zato što je relativno manje crnačkih obitelji ove vrste, dolazi do razlika među prihodima spornih rasa. Povlačenje smislenih i točnih usporedbi se čini zdravorazumskim, ali kad komunistički elementi potiču razdor i borbu, ljudi naizgled pate od selektivnog gubitka razmatranja.
Komunizam ne mari za dobrobit ugroženih skupina već ga jednostavno zanimaju slogani koji vuku ljude na put komunizma odnosno uništenja.
b. Komunističko korištenje sindikata za podrivanje slobodnih društava
Gubitak radnih mjesta u proizvodnom sektoru SAD-a je dobro poznata pojava. No mnogi ljudi ne shvaćaju kako su sindikati zapravo jedan od glavnih krivaca za takvo stanje. Sindikati tvrde da se zalažu za radničku klasu, ali rade suprotno. Kako? To je razvidno obratimo li pozornost na povijest sindikata i preobražaj njihove misije.
Sindikate su osnovali pripadnici radničkog staleža sa skromnim ili nikakvim vještinama u svrhu pregovaranja s upravom. Sindikat je u određenoj mjeri sposoban posredovati i rješavati sukobe između radnika i kapitalista. Međutim, komunistički elementi preuzimaju sindikat pretvarajući ga u alat za promicanje komunističkih pokreta i politika.
Friedrich Engels piše na tu temu: „Brzo se približava vrijeme kad će radnički stalež shvatiti kako borba za visoke plaće i kratke sate, te čitava akcija sindikata kao što se sada obavlja, nije sama po sebi cilj, već sredstvo, vrlo potrebno i učinkovito sredstvo, ali tek jedno od nekoliko sredstava prema većem cilju: potpunom ukidanju sustava plaća.“ [16]
Lenjin smatra kako je stvaranje i legalizacija sindikata važno sredstvo putem kojeg će radnički stalež zgrabiti vodstvo demokratske revolucije od kapitalističkog staleža. Istovremeno vjeruje da će sindikat postati stup komunističke partije i ključna snaga u klasnoj borbi. Lenjin u svom govoru predlaže kako sindikati trebaju postati „škola komunizma“ i veza između komunističke partije i naroda. Svakodnevni posao sindikalaca se svodi na uvjeravanje naroda i dovođenje na prijelaz iz kapitalizma u komunizam. „Sindikati su 'rezervoar' državne moći.“ [17]
Komunističke i ljevičarske snage u drugoj polovici 19. stoljeća koriste sindikate kako bi potaknuli radnike na velike štrajkove, poduzimali oštre zahtjeve za kapitalom, primjenjivali nasilje uništavajući mehanizaciju i tvornice. Sindikati postaju moćno oružje komunizma boreći se protiv kapitalizma te provodeći političke borbe – kako bi avet stvaranjem kaosa u svijetu unaprijedila svoje ciljeve.
Više od 1.7 milijuna ruskih radnika u listopadu 1905. godine sudjeluje u političkom štrajku širom zemlje paralizirajući ekonomiju države. U to se doba osniva Petrogradski sovjet, još agresivnija sindikalna organizacija. Lenjin događaj naziva klijanjem revolucionarne vlade vjerujući kako će ista postati političko središte Rusije. Drugim riječima, sovjetski režim izgrađen u periodu Oktobarske revolucije 1917. godine u biti potječe od sindikata. [18]
Sindikati zapadnih i razvijenih zemalja su također uvelike infiltrirani te pod utjecajem komunističkih elemenata. Radnici i kapitalisti bi trebali funkcionirati u simbiozi, ali komunisti pokušavaju izazvati, proširiti, i pojačati međusobni konflikt. Sindikati predstavljaju jedan od najvažnijih alata komunizma. Sindikati se koriste za eskaliranje pregovaračkog procesa između uprave i radnika do razine klasne borbe. Oni racionaliziraju i pojačavaju konfrontacijsku stranu odnosa koristeći je za legitimizaciju vlastitog postojanja. U tom momentu sindikati potenciraju radničko nezadovoljstvo i optužuju kapitaliste za sve probleme izazivajući sukob između dviju strana. Navedeno su ključni razlozi za opstanak sindikata.
Sindikati možda kratkoročno i na skromne načine beneficiraju radnicima. Ipak, radnička klasa je najveća žrtva od komunista vođenih sindikalnih pokreta s dugoročne ekonomske točke gledišta. To je zato što su najveći gubitnici radnici koji gube posao i sredstva za život nakon propasti kapitalističkih poduzeća. Sindikati se na površini bore za interese radnika, ali u stvari potkopavaju industrijsku konkurentnost. Za to postoje dva razloga.
Prvo, sindikati otežavaju poduzećima otpuštanje radnika koji ne rade dobro i postižu malo pod izgovorom zaštite prava i interesa radnika. To stvara kulturu lijenosti. Ne samo da je to nepošteno prema marljivim zaposlenicima, već i utječe na njihovu proaktivnost. Najvažniji faktor rasta tvrtke su radnici, no sindikalnim štićenjem inertnih zaposlenika poduzeća počinju gubiti svoju konkurentnost.
Drugo, pod izlikom zauzimanja za dobrobit radnika (mirovine, zdravstveno osiguranje i slično), sindikati neprekidno povećavaju troškove poduzeća. To na koncu prisiljava kompanije smanjiti svoja ulaganja u istraživanje i razvoj, što šteti njihovoj konkurentnosti. Kompanije također moraju povisiti cijene proizvoda, a to šteti potrošačkim interesima. Istraživanja pokazuju da je to razlog što su tvrtke bez sindikata, poput Toyote i Honde, mogle proizvoditi visokokvalitetne automobile po nižim troškovima, dok istovremeno američke tvornice automobila u Detroitu s aktivnim sindikatima postaju manje konkurentne. [19]
Edwin Feulner, osnivač American Heritage Foundation, spominje sindikate u sljedećem kontekstu: „Oni su poput utega na vratu firme koji ju čini manje fleksibilnom i sposobnom mudro reagirati prema zahtjevima promjenjivog tržišta.“ [20]
Sve se to pogoršava sindikalnim monopolima na tržištu rada. To tada ima štetan utjecaj na poslovne odluke rezultirajući brojnim nerazumnim, a ponekad i oštrim zahtjevima. Sindikati se sukobljavaju s poduzećima koja se odbiju povinuti tim zahtjevima te slijede štrajkovi i protesti koji pak dodatno narušavaju normalno poslovanje.
Radnike automobila u Detroitu predstavlja sindikat Ujedinjeni radnici automobila (United Auto Workers) koji redovito organizira štrajkove. Sindikat prije financijske krize 2008. godine potražuje 70 dolara na sat plus naknade tvorničke radnike. Američka automobilska industrija se na račun toga zamalo našla na rubu stečaj. [21]
Nedostatne mogućnosti zaposlenja u američkoj proizvodnoj industriji su poznate svima, ali mnogi ljudi ne znaju da su sindikati glavni uzročnici tog stanja. The Heritage Foundation izvještava kako se sindikalni poslovi u proizvodnji u periodu od 1977. do 2008. godine smanjuju za 75 posto, dok se ne-sindikalno proizvodno zapošljavanje u istom tom periodu povećava za 6 posto.
Situacija izvan proizvodnog sektora nije drugačija. Osvrnimo se, primjerice, na građevinsku industriju. „Za razliku od proizvodnog sektora, građevinska industrija bilježi znatan porast od kraja 1970-tih. Međutim, sveukupno gledano, rast se dogođa isključivo u poslovima izvan sindikata, i to 159% od 1977. godine “, navodi izvještaj. [22]
Osim toga, sindikati su oruđe koje komunistički elementi koriste za promicanje egalitarizma u poduzećima. Heritage Foundation izdvaja kako sindikati zahtijevaju da se plaće isplaćuju prema dužini radnog staža u firmi (ekvivalentno godinama radnog staža u socijalističkim zemljama), bez obzira na zaposlenikov doprinos tvrtki ili njegov radni učinak. „Sindikalni ugovori smanjuju plaće: smanjuju plaće produktivnijim radnicima a povisuju plaće onim manje kompetentnijim“, piše u izjavi. [23]
Srž u pozadini ove ideje jednaka je apsolutnom egalitarizmu u komunizmu. Zapravo se radi o preraspodjeli bogatstva među zaposlenicima. Miješanje u donošenje unutarnih odluka poduzeća i monopol nad tržištem radne snage donosi eroziju slobodnog tržišta.
Agresivno zalaganje sindikata za ono što nazivaju radničkom dobrobiti, na koncu daje prednost jednim radnicima na račun drugih, usporavajući pojedine kompanije i ekonomiju u cjelini. Anketa provedena 2005. godine ukazuje kako „većina sindikalnih kućanstava ne odobrava američke sindikate" i da se „glavni razlog njihovog neodobravanja nikada otvoreno ne raspravlja u sindikalnim medijima niti se o njima govori na sindikalnim konvencijama.“ [24]
Radnici koji su istinski marljivi u svakom pogledu postaju žrtve, dok se komunizam pretvara u najvećeg pobjednika. Komunisti u osnovi koriste radničke sindikate kako bi uništili kapitalističku slobodnu ekonomiju, potkopali kapitalistički sustav i postupno, korak po korak, narušili normalni život čovjeka.
Radnički sindikati infiltrirani komunizmom i vođeni progresivnim pokretom evoluiraju u skupinu od posebnog interesa, slično velikoj visokoprofitabilnoj korporaciji. Rukovodstvo pridržava za sebe ogroman osobni interes u poduzeću, a korupcija je uobičajena. [25]
Radnički sindikati demokratskih zemalja u velikoj mjeri postaju oružje ljevičara u borbi protiv kapitalizma. Oni beskompromisno zahtijevaju „socijalnu pravdu“ i „poštenje“, stvarajući ogroman teret za društvo i industriju u formi socijalne skrbi i čineći prepreke prilikom reformi i pokušaju poboljšanja učinkovitosti u proizvodnoj, uslužnoj, i obrazovnoj industriji, kao i državnoj upravi. U nepovoljnim vremenima se skrivaju, no kad su uvjeti povoljni oni izlaze mobilizirajući društveni pokret u svrhu promicanja svojih ciljeva. Radnički sindikati postaju tako linija razdvajanja za potrebe komunizma i njihovih podjela slobodnih društava.
7. Komunistički 'ideali': Mamljenje čovjeka ka samouništenju
Mnogi su i dalje obmanjeni komunističkom teorijom premda je ona puna rupa i kontradikcija. To je zato što Marx opisuje komunistički raj u kojem će ljudi diljem svijeta uživati. To je glavna fantazija i zabluda. Taj prikaz podrazumijeva „nepresušno materijalno obilje“, mnogo viši moralni standard, i „od svakog prema njegovim sposobnostima, do svakom prema njegovim potrebama.“ Ne bi bilo privatnog vlasništva, jaza između bogatih i siromašnih, vladajućeg staleža, iskorištavanja. Ali bilo bi sloboda i jednakosti za sve, a svatko bi mogao razviti svoje vlastite talente. Život bi bio divan.
Ovaj skup lažnih argumenata privlači mnoge da se za njih bore. Mnogi današnji zapadnjaci nikada nisu prošli tragično iskustvo življenja u komunističkoj totalitarnoj državi. Oni nastavljaju gajiti iluzornu nadu u komunistički raj i zato dolijevaju ulje na vatru zagovaranjem komunističkih i socijalističkih ideja.
Zapravo, sve Marxove ideje su naprosto iluzije.
Marksizam tvrdi da će komunističko društvo uživati u preobilnoj količini materijalnih dobara. Međutim, ljudske žudnje i težnje su beskrajne. U okviru ograničenog ljudskog znanja, ograničenog radnog vremena, i ograničenih resursa, nestašice i oskudice su neizbježne. To je najosnovnije polazište svih ekonomskih studija. Ljudi ne bi morali u odsustvu takvih ograničenja istraživati koja je vrsta proizvodne metode najučinkovitija, jer bi pretpostavljena preobilnost bila dostatna za sve i trošena po volji.
Marksizam tvrdi da će se moralni standardi u komunističkom društvu znatno poboljšati. Međutim, dobro i zlo koegzistiraju u svakoj osobi, a poboljšanje moralnih standarda zahtijeva vodstvo tradicionalnih vjerovanja i vrijednosti, kao i osobni napor u procesu samokultivacije.
Marksizam propovijeda ateizam i klasnu borbu koja ojačava zlu stranu čovjeka. Ljudi nemaju pravo na slobodu vjerovanja, a religija se svodi na politički alat komunističke partije. Nadalje, vjerske institucije u komunizmu se koriste kako bi se zaštitila tiranija, dovelo svijet u zabludu, oduprlo i suprotstavilo Bogu, i udaljilo ljude od Boga. Moral jedino može opadati u odsustvu ispravne vjere u Boga i samodiscipline Osim toga, svi komunistički vođe su tirani - arogantni, razvratni, i sasvim neetični. Nerazumno je očekivati od njihovih sljedbenika sklonost ka suprotnim moralnim standardima.
Marksizam također proklamira jednakost za sve. No ranije smo razložili kako socijalizam neminovno vodi prema totalitarizmu. Moć je osnova raspodjele resursa, ali raspodjela moći u totalitarnoj državi je najnepravednija. Stoga će i raspodjela resursa u totalitarizmu biti najmanje pravedna. U svim socijalističkim ili ex-socijalističkim zemljama ljudi svjedoče formiranju povlaštenog sloja, kao i ogroman jaz između bogatih i siromašnih te suzbijanje naroda od državnog aparata.
Marksizam vara ljude obećanjem „od svakog prema njegovim sposobnostima, do svakom prema njegovim potrebama.“ [26] Međutim, socijalističke ekonomije počivaju na sili i moći. Običnim ljudima su uskraćene bazične slobode, a da ne spominjemo mogućnost djelovanja po volji i prema vlastitim sposobnostima. S obzirom da su ljudske želje beskrajne, čak ni najbogatija osoba na svijetu neće dobiti sve što poželi, a kamoli prosječna osoba. Nemoguće je postići preobilnost dobara s obzirom na ograničenost prirodnih resursa, a da ne spominjemo svekoliku i masovnu distribuciju istih.
Komunizam također vara ljude obećavajući svakom članu društva potpunu slobodu razvijanja vlastitih sposobnosti. Marksizam tvrdi kako podjela rada stvara otuđenost. Ali podjela rada je zapravo neophodna u svakom društvu. Adam Smith u „Bogatstvu naroda“ navodi da podjela rada može uvelike povećati produktivnost i promicati prosperitet. Razlike nastale podjelom rada nisu nužno sukobi niti uzrokuju otuđenje i depersonalizaciju. Ljudi iz svih slojeva života mogu poboljšati svoj moral, pridonijeti društvu, i donijeti čovječanstvu sreću.
Komunistički ekonomski mentalitet je nemoralan i kao takav je već prokazan u socijalističkim i komunističkim zemljama. Različiti oblici prikrivene komunističke ekonomije na Zapadu također nanose štetu društvu. Komunizam neminovno stvara totalitarnu tiraniju, siromaštvo, i glad. On neprekidno proširuje zlo u ljudskoj prirodi uništavajući ljudski moral. To je najzloćudnija i najgora protustruja u ljudskoj povijesti.
Osvrtom na više od stoljeća dugu povijest komunizma, nemilosrdna stvarnost nam uvijek iznova dokazuje da se njegova baština svodi na poticanje mržnje, masovnih ubojstava, i zla. Sve komunističke totalitarne zemlje svjedoče najokrutnijim ubojstvima, a ljudi tih zemalja uživaju najskromniju razinu sloboda i ljudskih prava. Resursi se iscrpljuju u vojne svrhe. Vlasništva običnih ljudi bivaju pljačkana i otuđena kako bi privilegirana grupa postala bogatija i moćnija, dok je većina prisiljena raditi egzistencijalnom siromaštvu.
Ne samo da komunistički pokret lišava ljude njihovih života, već također uzrokuje i ogromnu destrukciju tradicionalnih vrijednosti i kulture. Konkretno rečeno, ljudski moralni standardi u današnjoj komunističkoj Kini su na zastrašujuće niskom stupnju i većini ljudi sasvim nezamislivi. Žetva organa s živih ljudi, dobrih ljudi koji kultiviraju karakter, se pretvorila u državni posao masovnih razmjera. Komunisti su preobrazili ljude u čudovišta. Misija medicinskog osoblja je pomaganje bolesnima, ali to su sada demonske ubojice. Zloća KPK prekriva cijeli svijet. Zemlje koje bi trebale zagovarati ljudska prava zatvaraju oči nad događajima u Kini jer su zavedene ekonomskim poticajima i koristoljubljem.
Tijekom proteklog stoljeća komunisti su koristili izvorna komunistička učenja kako bi privukli širu javnost, intelektualce, i mlađe generacije. Preostali komunistički režimi su kolapsom istočnoeuropskog komunizma odbacili svoju nasilnu prošlost te primijenili kapitalistički ekonomski sustav preobrazivši se u režime koji promiču visoke poreze, visoku razinu socijalne skrbi, i preraspodjelu bogatstva. Tvrde kako podižu ukupni životni standard i sve čeka uživanje u „dobrim danima“ socijalizma. Dakle, nastavljaju obmanjivati.
Komunizam se obraća čovjekovoj potrazi za dobrotom pretvarajući ga u religijskog fanatika komunističke ideologije. Koristi težnju ka dobroti kao izliku da odvoji ljude od Boga. Komunizam zagađuje ljudske umove, jača zlu prirodu ljudi tjerajući ih počiniti sve vrste zločina. Ljudi se prepuštaju materijalnom uživanju odbacujući uzvišenija i plemenitija uvjerenja koja pružaju uvide u višu svrhu života. Komunizam čini da se ljudi znoje i krvare. Zauzvrat, ljudi su otrovani i ubijani. Ne probude li se pod hitno, suočiti će se s još strašnijim posljedicama.
Zaključak: Blagostanje i mir se mogu dobiti samo moralom
Težnja za srećom je urođena ljudskoj prirodi. Prosperitetna ekonomija može donijeti sreću, ali ekonomija ne postoji u vakuumu. Ekonomska kriza će uslijediti kad put ekonomskog razvoja odstupi od etike i morala. Društvo koje je samo bogato neće biti samo nesposobno donijeti radost i sreću, već će i njegov prosperitet biti kratkog vijeka. Katastrofalan ishod je neminovan pošto se uruši temelj etike i morala.
Novine People's Daily 2010. godine izvještavaju kako pokazatelj Index bruto nacionalne sreće u Kini opada iz godine u godinu usprkos ekonomskom razvoju. Drugo gospodarstvo svijeta je preplavljeno korupcijom, zagađenim okolišom, i zatrovanom hranom, što ulijeva veliku strepnju u živote prosječnih Kineza. Materijalni boljitak se povećao no moralnost i blagostanje se srozalo.
To odražava kobnu manu komunizma. Naime, ljudska bića nisu sastavljena samo od mesa, već daleko više, uma i duha. Prije nego čovjek dođe na svijet, Bog određuje put kojim će čovjekov život kročiti. Kinezi kažu da je „svaki zalogaj i svaki gutljaj predodređen“ i to je analogno molitvi vjernika uoči obroka na Zapadu koji se zahvaljuju Bogu na zaštiti. Vjernici razumiju da je bogatstvo milost koju im je dodijelio Bog. Njihovo je srce ponizno i zahvalno te su zato ispunjeni i sretni.
Milijunaš John Jacob Astor IV se 1912. godine nalazio među putnicima potonulog Titanica i njegovo je bogatstvo moglo sagraditi trideset takvih brodova. No suočen sa smrću izabire ono što smatra moralno ispravnim i odlučuje zaštiti žene i djecu – prepušta svoje mjesto u posljednjem čamcu za spašavanje prestravljenoj djeci. [27] Slično postupa i Isidor Straus, suvlasnik robne kuće Macy, rekavši: „Neću stavljati sebe ispred ostalih ljudi.“ Njegova supruga Ida, također odbija zauzeti mjesto u čamcu za spašavanje i ustupa ga gospođi Ellen Bird, njihovoj novoj domaćici. Ida odlučuje provesti svoje posljednje trenutke u društvu supruga. [28]
Ti veoma bogati ljudi odlučuju staviti tradicionalne vrijednosti i vjeru ispred spašavanja svoje imovine i vlastitog život. Njihov izbor morala i pravde manifestira sjaj ljudske civilizacije i ljudske prirode: Plemeniti je karakter vrijedniji od života, a on je pak još vrijedniji od bogatstva.
Gospodin Li Hongzhi, osnivač Falun Dafa, piše u „Izobilje i vrlina“:
Dužnost je vladara i dužnosnika pribaviti narodu izobilje, ipak promicanje obožavanja novca najgora je politika koja se može prihvatiti. Izobilje bez vrline (de) naškodit će svim živim bićima, dok izobilje s vrlinom je ono čemu se ljudi nadaju. Zato se ne može biti imućan bez zagovaranja vrline.
Vrlina je nakupljena u prošlim životima. Postati kralj, dužnosnik, imućan ili plemić, sve dolazi od vrline. Bez vrline nema dobitka; gubitak vrline znači gubitak svega. Zato oni koji traže moć i izobilje moraju prvo nakupiti vrlinu. Kroz podnošenje patnji i činjenje dobrih djela, može se nakupiti vrlina među mnoštvom. Da bi se to postiglo, mora se razumjeti princip uzroka i posljedice. Poznavanje toga može omogućiti dužnosnicima i narodu da upražnjavaju vlastito suzdržavanje i tako će blagostanje i mir prevladati pod nebom. [29]
Ako se čovječanstvo pridržava gore spomenutih vrijednosti za pridobivanje bogatstva i života, ekonomski izazovi ukorijenjeni u pohlepi, lijenosti, i ljubomori ljudskih bića će se znatno smanjiti. Jednom kad čovječanstvo suzbije svoje sebične želje, ideologija komunizma više neće moći vabiti ljudsko srce. Tada će Bog blagosloviti čovječanstvo visokim moralnim standardima. Slijedom toga ćemo uživati u idealnoj ekonomiji za čovječanstvo, odnosno, svjetovnom bogatstvu, spokoju u našim srcima, i miru u društvu.
Komunistička je avet napravila zamršene aranžmane s ciljem uništavanja čovječanstva. Njezini ekonomski aranžmani predstavljaju samo dio priče. Kako bismo se oslobodili od kontrole komunističkih „ideala“, trebamo raskrinkati zavjeru, prozrijeti lažne poruke i prestati polagati nadu u ovu bezvrijednu ideologiju. Također nam valja obnoviti tradicionalne vrijednosti te povratiti moralnost i vrlinu kako bi čovječanstvo prigrlilo vječni prosperitet i sreću te bilo blagoslovljeno istinskim mirom. Ljudska civilizacija će tog trenutka zasjati nekom novom vitalnošću.
Reference
[1] Karl Marx and Friedrich Engels, “Manifesto of the Communist Party,” Marx/Engels Selected Works, Vol. One (Moscow: Progress Publishers, 1969), 98-137.
[2] Max Galka, “The History of U.S. Government Spending, Revenue, and Debt (1790-2015),” Metrocosm, February 16, 2016, http://metrocosm.com/history-of-us-taxes/.
[3] “OECD Tax Rates on Labour Income Continued Decreasing Slowly in 2016,” OCED Report, http://www.oecd.org/newsroom/oecd-tax-rates-on-labour-income-continued-decreasing-slowly-in-2016.htm.
[4] Kenneth Scheve and David Stasavage, Taxing the Rich: A History of Fiscal Fairness in the United States and Europe(Kindle Locations 930-931) (Princeton: Princeton University Press, Kindle Edition).
[5] Rachel Sheffield and Robert Rector, “The War on Poverty after 50 Years,” Heritage Foundation Report, September 15, 2014, https://www.heritage.org/poverty-and-inequality/report/the-war-poverty-after-50-years.
[6] Ibid.
[7] Nima Sanandaji, Scandinavian Unexceptionalism: Culture, Markets, and the Failure of Third-Way Socialism (London: Institute for Economic Affairs, 2015), 132.
[8] Alexis de Tocqueville, Memoir on Pauperism, trans. Seymour Drescher (Lancing, West Sussex, UK: Hartington Fine Arts Ltd, 1997).
[9] Ibid.
[10] “A National Sport No More,” The Economist, November 3rd, 2012, https://www.economist.com/europe/2012/11/03/a-national-sport-no-more.
[11] Martin Halla, Mario Lackner, and Friedrich G. Schneider, “An Empirical Analysis of the Dynamics of the Welfare State: The Case of Benefit Morale,” Kyklos, 63:1 (2010), 55-74.
[12] Nicholas Kristof, “Profiting from a Child’s Illiteracy,” New York Times, December 7, 2012, https://www.nytimes.com/2012/12/09/opinion/sunday/kristof-profiting-from-a-childs-illiteracy.html.
[13] Ibid.
[14]Alexis de Tocqueville, Memoir on Pauperism, trans. Seymour Drescher (Lancing, West Sussex, UK: Hartington Fine Arts Ltd, 1997).
[15] Nicholas Kristof, “Profiting from a Child’s Illiteracy,” New York Times, December 7, 2012, https://www.nytimes.com/2012/12/09/opinion/sunday/kristof-profiting-from-a-childs-illiteracy.html.
[16] Robert Rector, “The War on Poverty: 50 Years of Failure,” Heritage Foundation Report, September 23, 2014, https://www.heritage.org/marriage-and-family/commentary/the-war-poverty-50-years-failure.
[17] U.S. Census Bureau, “Annual Social and Economic Supplements,” Current Population Survey, 1960 to 2016.
[18] Niskanen, A., “Welfare and the Culture of Poverty,” The Cato Journal, 16:1(1996).
[19] Walter E. Williams, “The True Black Tragedy: Illegitimacy Rate of Nearly 75%,” cnsnews.com, May 19, 2015, https://www.cnsnews.com/commentary/walter-e-williams/true-black-tragedy-illegitimacy-rate-nearly-75.
[20] “OECD Data,” https://data.oecd.org/gga/general-government-debt.htm.
[21] Thomas Winslow Hazlett, “Looking for Results: An Interview with Ronald Coase,” Reason, (January 1997), https://reason.com/archives/1997/01/01/looking-for-results.
[22] F. A. Hayek, The Road to Serfdom (London: Routledge Press, 1944).
[23] “Direct Investment Position of the United States in China from 2000 to 2016” , Statistica.com, https://www.statista.com/statistics/188629/united-states-direct-investments-in-china-since-2000/.
[24]“Report on Foreign Investments in China, 2016,” A Chronicle of Direct Foreign Investments in China, The Ministry of Commerce of China [〈中国外商投资报告 2016〉， 《中国外商直接投资历年概况》，中國商務部]
[25] Liz Peek, “Finally, a President Willing to Combat Chinese Theft,” The Hill, March 26, 2018, http://thehill.com/opinion/finance/380252-finally-a-president-willing-to-combat-chinese-theft.
[26] The Commission on the Theft of American Intellectual Property, Update to the IP Commission Report, 2017, http://www.ipcommission.org/report/IP_Commission_Report_Update_2017.pdf.
[27] Chris Strohm, “No Sign China Has Stopped Hacking U.S. Companies, Official Says,” Bloomberg News, November 18, 2015, https://www.bloomberg.com/news/articles/2015-11-18/no-sign-china-has-stopped-hacking-u-s-companies-official-says.
[28] Kurt Biray, “Communist Nostalgia in Eastern Europe: Longing for the Past,” November 10, 2015, https://www.opendemocracy.net/can-europe-make-it/kurt-biray/communist-nostalgia-in-eastern-europe-longing-for-past.
[29] John Polga-Hecimovich, “The Roots of Venezuela’s Failing State,” Origins, 10:9 (June 2017), http://origins.osu.edu/article/roots-venezuelas-failing-state.
[30] José Niño, “Venezuela Before Chavez: A Prelude to Socialist Failure,” Mises Wire, May 04, 2017, https://mises.org/wire/venezuela-chavez-prelude-socialist-failure.
[31] John Bissett, “Hugo Chavez: Revolutionary Socialist or Leftwing Reformist?” Socialist Standard No. 1366 (June 2018) https://www.worldsocialism.org/spgb/hugo-chavez-revolutionary-socialist-or-leftwing-reformist.
[32] Julian Adorney, “Socialism Set Fire to Venezuela’s Oil Crisis,” Real Clear World, August 29, 2017, https://www.realclearworld.com/articles/2017/08/29/socialism_set_fire_to_venezuelas_oil_crisis_112520.html.
[33] José Niño, “John Oliver is Wrong About Venezuela – It’s a Socialist Country,” Mises Wire May 30, 2018, https://mises.org/wire/john-oliver-wrong-about-venezuela-%E2%80%94-its-socialist-country.
[34] “10 Numbers Tell You What Is Going On in Zimbabwe”, BBC Chinese edition (November 11, 2017), http://www.bbc.com/zhongwen/trad/world-42077093
Reference u poglavljima 4-7.
[1] “United States Declaration of Independence,” http://www.ushistory.org/declaration/document/.
[2] Karl Marx and Friedrich Engels, “Manifesto of the Communist Party,” Marx/Engels Selected Works, Vol. One (Moscow: Progress Publishers, 1969)
[3] Fred Schwarz and David A. Noebel, You Can Trust the Communists… to Be Communists (Socialists and Progressives too) (Manitou Springs, CO: Christian Anti-Communism Crusade, 2010), 43–45.
[4] Friedrich Hayek, The Fatal Conceit: The Errors of Socialism (Routledge, August. 2013).
[5] Thomas Sowell, Intellectuals and Society, Revised and Expanded Edition (New York: Basic Books, 2012), Chapter 2.
[6] F. A. Hayek. “The Use of Knowledge in Society,” The American Economic Review, Vol. 35, No. 4. (September 1945), 519–530.
[7] Ludwig von Mises. “Economic Calculation in the Socialist Commonwealth.” Mises Institute. Accessed July 26, 2018. https://mises.org/library/economic-calculation-socialist-commonwealth.
[8] Shi Shan. “Quagmire in the Reform of China’s State-Owned Enterprises,” Radio Free Asia, September 22, 2015, https://www.rfa.org/mandarin/yataibaodao/jingmao/xql-09222015103826.html.
[9] Linette Lopez, “Zombie Companies Are Holding China’s Economy Hostage,” Business Insider, May 24, 2016, https://www.businessinsider.com/chinas-economy-is-being-held-hostage-2016-5.
[10] Jason Long, “The Surprising Social Mobility of Victorian Britain,” European Review of Economic History, Volume 17, Issue 1, February 1, 2013, 1–23, https://doi.org/10.1093/ereh/hes020.
[11] John Kenneth Galbraith, The Good Society: The Humane Agenda (Boston, MA: Houghton Mifflin Co., 1996), 59–60; Karl Popper, The Open Society and Its Enemies (Routledge, 2012).
[12] Michael Rothschild, Bionomics: Economy as Business Ecosystem (Washington, D.C.: BeardBooks, 1990), 115.
[13] Adam Smith, The Theory of Moral Sentiments (Philadelphia: Anthony Finley, J. Maxwell Printer, 1817).
[14] Lawrence Kudlow, American Abundance: The New Economic and Moral Prosperity (New York: Harper Collins Publishers, 1997).
[15] Thomas Sowell, Economic Facts and Fallacies (New York: Basic Books, 2008), 174.
[16] Friedrich Engels, “1881: Trades Unions,” Marxists.org, May 20, 1881, https://www.marxists.org/archive/marx/works/1881/05/28.htm.
[17] Vladimir Lenin, n.d., “The Trade Unions, The Present Situation and Trotsky’s Mistakes,” Accessed July 8, 2018, https://www.marxists.org/archive/lenin/works/1920/dec/30.htm.
[18] Lü Jiamin, “A History of Leninist Theory on Unions.” Liaoning People’s Press (1987).
[19] James Sherk, “What Unions Do: How Labor Unions Affect Jobs and the Economy,” Heritage Foundation Website, May 21, 2009, https://www.heritage.org/jobs-and-labor/report/what-unions-do-how-labor-unions-affect-jobs-and-the-economy.
[20] Edwin J. Feulner, “Taking Down Twinkies,” Heritage Foundation Website, November 19, 2012, https://www.heritage.org/jobs-and-labor/commentary/taking-down-twinkies.
[21] James Sherk, “What Unions Do: How Labor Unions Affect Jobs and the Economy,” Heritage Foundation, May 21, 2009, https://www.heritage.org/jobs-and-labor/report/what-unions-do-how-labor-unions-affect-jobs-and-the-economy.
[22] Ibid.
[23] Sherk (2009) Ibid.
[24] Steve Inskeep, “Solidarity for Sale: Corruption in Labor Unions,” National Public Radio, February 6, 2007, https://www.npr.org/templates/story/story.php?storyId=5181842.
[25] Ibid.
[26] Karl Marx, “Critique of the Gotha Programme,” https://www.marxists.org/archive/marx/works/1875/gotha/ch01.htm.
[27] Children on the Titanic (a documentary, 2014).
[28] Isidor Straus, Autobiography of Isidor Straus (The Straus Historical Society, 2011), 168–176.
[29] Li Hongzhi, “Wealth With Virtue,” Essentials For Further Advancement, January 27, 1995, https://www.falundafa.org/eng/eng/jjyz02.htm.