Predgovor
U više od pet hiljada godina, kineski narod je na zemlji hranjenoj Žutom rijekom i rijekom Jangce stvorio raskošnu civilizaciju. Tokom tog dugog vremenskog perioda, dinastije su dolazile i odlazile i kineska kultura je jačala i slabila. Velike i dirljive priče su se odigravale na istorijskoj bini Kine.
1840. godina, godina koju istoričari obično smatraju početkom kineske savremene ere, obilježila je početak kineskog putovanja od tradicije do modernizacije. Kineska civilizacija doživjela je četiri velike epizode izazova i reakcija. Prve tri epizode uključuju invaziju udruženih anglo-francuskih trupa na Peking u ranim 1860-tim, kinesko-japanski rat 1894. godine (poznat i kao "Jiawu Rat") i rusko-japanski rat na sjeveroistoku Kine 1906. godine. Na ove tri epizode izazova, Kina je odgovorila Pokretom zapadnizacije, koji je bio obilježen uvozom moderne robe i oružja, institucionalnim reformama kroz "Reformu Stotinu Dana" 1898. [1] i pokušajem uspostavljanja ustavnog zakona krajem kasne Qing dinastije, a zatim Xinhai (Hsinhai) Revolucijom [2] 1911. godine.
Iako je iz Prvog Svjetskog Rata izašla kao pobjednik, Kina u to vrijeme nije bila uvrštena među jače sile. Mnogi Kinezi su vjerovali da su prve tri epizode reakcija bile neuspješne. Pokret "Četvrti Maj" [3] će voditi do četvrtog pokušaja da se odgovori na prijašnje izazove i kulminiraće u potpunoj zapadnizaciji kineske kulture kroz komunistički pokret i njegovu ekstremnu revoluciju.
Ovaj članak obrađuje rezultate posljednje epizode, a to su komunistički pokret i Komunistička partija. Pogledajmo izbliza rezultat onoga što je Kina izabrala, ili se možda može reći, onoga što je Kini nametnuto - nakon preko 160 godina, skoro sto miliona ljudi je umrlo neprirodnom smrću i skoro čitava tradicionalna kultura i civilizacija je uništena.
1. Oslanjanje na nasilje i teror da bi se stekla i sačuvala moć
"Komunisti s prezirom odbijaju kriti svoje poglede i namjere. Oni otvoreno izjavljuju da njihovi ciljevi mogu biti ostvareni samo nasilnim rušenjem čitavog dosadašnjeg društvenog poretka." [4] Ovaj citat je uzet iz zaključnog pasusa Komunističkog Manifesta, glavnog dokumenta Komunističke partije. Nasilje je glavna i jedina metoda kojom je Komunistička partija stekla moć. Ovu karakternu crtu su naslijedile sve kasnije forme Partije, koje su se pojavile od njenog osnivanja.
Ustvari, prva Komunistička partija u svijetu osnovana je mnogo godina nakon smrti Karla Marksa. Jednu godinu nakon Oktobarske Revolucije 1917. godine, osnovana je "Sve-Ruska Komunistička partija (Boljševici)" (kasnije znana kao "Komunistička partija Sovjetskog Saveza"). Ova partija je izrasla iz upotrebe nasilja protiv "klasnih neprijatelja" i održavala se putem nasilja nad članovima partije i običnim građanima. Za vrijeme Staljinovih čistki 1930-tih godina, Sovjetska Komunistička partija ubila je preko 20 miliona takozvanih špijuna i izdajnika i onih za koje se mislilo da imaju drugačije mišljenje.
Komunistička partija Kine (KPK) je prvobitno osnovana kao ogranak Sovjetske Komunističke partije na Trećoj Komunističkoj Internacionali. Zbog toga, ona je prirodno naslijedila spremnost na ubijanje. Za vrijeme prvog kineskog građanskog rata između komunista i Kuomintanga, između 1927. i 1936. godine, broj stanovnika u provinciji Jiangxi smanjio se sa 20 miliona na oko 10 miliona. Šteta načinjena od strane upotrebe sile kroz KPK može se vidjeti već iz ovih podataka.
Upotreba sile može biti neizbježna u pokušaju da se stekne politička moć, međutim nikada nije postojao režim tako željan ubijanja kao što je KPK, pogotovo za vrijeme inače mirnih perioda. Od 1949. godine, broj smrtnih slučajeva uzrokovanih nasiljem KPK prevazišao je ukupan broj mrtvih za vrijeme ratova između 1927. i 1949. godine.
Odličan primjer korištenja nasilja Komunističke partije je njena podrška kambodžanskim Crvenim Kmerima. Pod Crvenim Kmerima ubijena je četvrtina stanovnika Kambodže, uključujući i većinu kineskih imigranata i njihovih potomaka. Kina još uvijek blokira internacionalnu zajednicu da izvede Crvene Kmere pred sud, kako bi prikrila zloglasnu ulogu KPK u genocidu.
KPK ima bliske veze sa nekim od najbrutalnijih revolucionarnih vojski i tiranskih režima u svijetu. Osim Crvenih Kmera, tu se ubrajaju i Komunističke partije u Indoneziji, na Filipinima, u Maleziji, Vijetnamu, Burmi, Laosu i Nepalu - koje su sve osnovane uz podršku KPK. Mnogi lideri ovih komunističkih partija su Kinezi; neki od njih se do današnjeg dana još uvijek skrivaju u Kini.
Ostale komunističke partije bazirane na maoizmu su i južno-američki "Svijetleći Put (Shining Path)" i japanska "Crvena Armija", čija su zlodjela osuđena od svjetske javnosti.
Jedna od teorija koju koriste komunisti je socijalni Darvinizam. Darvinovo suparništvo među vrstama se od strane Komunističke partije primjenjuje na ljudske odnose i ljudsku istoriju, smatrajući da je klasna borba jedina pogonska snaga društvenog razvoja. Zbog toga je borba postala osnovno "vjerovanje" Komunističke partije, sredstvo za sticanje i održavanje političke kontrole. Maove poznate riječi najbolje pokazuju ovu logiku preživljavanja najsposobnijeg: "Sa 800 miliona ljudi, kako to može funkcionirati bez borbe?"
Jedna druga Maova tvrdnja, koja je slično poznata, glasi, da bi se Kulturna Revolucija trebala ponavljati "svakih sedam ili osam godina". [5] Stalno ponavljanje korištenja sile je važno sredstvo KPK, kako bi održala vlast u Kini. Cilj korištenja sile je stvoriti teror. Svaka borba i pokret služili su kao uvježbavanje terora, tako da je kineski narod drhtao u srcima, bio podvrgnut teroru i postepeno dospio u ropstvo pod kontrolom KPK.
U današnje vrijeme, terorizam je postao glavni neprijatelj civilizovanog i slobodnog svijeta. Nasilni teror KPK je, zahvaljujući državnom aparatu, mnogo veći, traje mnogo duže i negove posljedice su još razornije. Danas, u 21. stoljeću, ne trebamo zaboraviti ovaj naslijeđeni karakter Komunističke partije, jer će on definitivno odigrati presudnu ulogu u tome kakva će biti sudbina KPK u budućnosti.
2. Upotreba laži da bi se opravdalo nasilje
Nivo civilizacije može se mjeriti stepenom nasilja upotrebljavanog u dotičnom režimu. Pribjegavajući upotrebi nasilja, komunistički režim jasno predstavlja ogroman korak nazad u ljudskoj civilizaciji. Nažalost, oni, koji vjeruju da je nasilje neophodno sredstvo za društveni napredak, smatraju Komunističku partiju naprednom.
Ovo prihvatanje nasilja mora se vidjeti kroz drugi naslijeđeni karakter Komunističke partije: upotrebu obmana i laži.
"Od djetinjstva smo voljeli SAD. Vjerujemo da je to djelimično zbog činjenice da SAD nikad nisu okupirale niti su ikada napale Kinu. Ili još dublje, kineski narod ima dobar utisak o SAD, a to mišljenje se bazira na demokratskom i otvorenom karakteru njenih ljudi."
Ovo je isječak iz redakcijskog članka objavljenog 4. jula 1947. godine u oficijelnim novinama KPK "Xinhua Ribao" ("Xinhua Dnevnik"). Samo tri godine kasnije, KPK je poslala vojnike da se bore protiv američkih trupa u Sjevernoj Koreji, označavajući Amerikance najgorim imperijalistima u svijetu. Svaki Kinez sa kopna Kine bio bi iznenađen kad bi pročitao gore navedeni redakcijski članak napisan prije preko 50 godina. KPK je zabranila sve publikacije u kojima se navode prijašnji odlomci sličnog sadržaja i objavila je prerađene verzije.
Od dolaska na vlast, KPK je koristila slična sredstva u svakom pokretu, uključujući eliminiranje kontra-revolucionara (1950.-1953.), "kooperaciji" javnih i privatnih preduzeća (1954.-1957.), anti-desničarskom pokretu (1957.), Kulturnoj Revoluciji (1966.-1976.), masakru na Trgu Nebeskog Mira (1989.) i u najnovije vrijeme, progonu Falun Gonga od 1999. Najsramniji primjer je bio progon intelektualaca 1957. godine. KPK je pozvala intelektualce da kažu svoja mišljenja, ali ih je onda počela progoniti kao "desničare", koristeći njihove sopstvene govore kao dokaz njihovih "zločina". Kada je netko kritikovao progon kao zavjeru ili "tajnu urotu", Mao je otvoreno izjavio: "Ovo nije tajna urota, već otvorena strategija."
Obmane i laži su igrale veoma važnu ulogu u sticanju i održavanju kontrole KPK. Kina ima najdužu i najpotpuniju istoriju u svijetu, a kineski intelektualci su od drevnih vremena uvijek imali jaku vjeru u istoriju. Kinezi su koristili istoriju kako bi shvatili sadašnjicu i čak kako bi postigli lični spiritualni napredak. Da bi učinila da istorija služi sadašnjem režimu, KPK je počela mijenjati i sakrivati istorijske istine. KPK je u svojoj propagandi i publikacijama preradila istoriju čak i za tako daleke periode kao što su Proljetni i Jesenji period (770.-476. p.n.e.) i period Zaraćenih Država (475.-221. p.n.e.), pa sve do perioda Kulturne Revolucije u novije vrijeme. Takve promjene istorije nastavljene su više od 50 godina od 1949. godine i svi pokušaji da se obnove istorijske istine, nemilosrdno su blokirani i eliminirani od strane KPK.
Kada nasilje postane preslabo da bi se održala kontrola, KPK pribjegava obmanama i lažima, koje služe da se opravda i prikrije vladavina nasiljem.
Moramo priznati da obmane i laži nisu izmišljene od strane Komunističke partije, već se radi o starim podlostima, koje je Komunistička partija besramno primjenila. KPK je obećala zemlju seljacima, fabrike radnicima, slobodu i demokratiju intelektualcima i mir svima. Nijedno od ovih obećanja nikad nije ostvareno. Jedna generacija Kineza je umrla prevarena, a druga generacija nastavlja biti varana. Ovo je najveći jad kineskog naroda, najnesretniji aspekt kineske nacije.
3. Principi koji se stalno mijenjaju
2004. godine, u televizijskoj predsjedničkoj debati u SAD, jedan od predsjedničkih kandidata je rekao da osoba može promijeniti taktiku onda kad zatreba, ali nikad ne treba mijenjati "vjeru u nešto" ili "osnovne vrijednosti", "jer u protivnom neće biti vjerodostojan." [6] Ova izjava stvarno objašnjava jedan opšti princip.
Komunistička partija je tipičan primjer. Na primjer, od svog osnivanja prije 80 godina, KPK je održala 16 Kongresa Partije i 16 puta je promijenila partijski Statut. U preko pet decenija od kako je došla na vlast, KPK je napravila pet velikih promjena kineskog Ustava.
Ideal Komunističke partije je socijalna jednakost koja vodi komunističkom društvu. Ali današnja Kina, kontrolirana od strane komunista, postala je nacija sa najozbiljnijim ekonomskim nejednakostima u svijetu. Mnogi članovi KPK su se jako obogatili, dok zemlja ima 800 miliona stanovnika koji žive u siromaštvu.
Vodeće teorije KPK razvile su se od Marksizma-Lenjinizma, kojima je dodan Maoizam, a zatim Dengove misli i nedavno Jiangova "Tri Predstavnika". Marksizam-Lenjinizam i Maoizam uopšte nisu u skladu s Dengovim teorijama i Jiangovom ideologijom - oni su u suprotnosti s njima. Ovaj miš-maš komunističkih teorija primijenjenih od strane KPK je stvarno raritet u ljudskoj istoriji.
Promjenjivi principi Komunističke partije protivriječe međusobno jedni drugima u velikoj mjeri. Od ideje globalne integracije koja nadilazi nacionalne države, do današnjeg ekstremnog nacionalizma, od eliminiranja sve privatne svojine i svih eksploatirajućih klasa do današnjeg podsticanja kapitalista da pristupe partiji, jučerašnji principi su se obrnuli u današnjoj politici, a sutra se očekuju daljnje promjene. Bez obzira koliko često KPK mijenja svoje principe, cilj ostaje jasan: sticanje i održavanje moći i održavanje absolutne kontrole društva.
U istoriji KPK, bilo je više od deset pokreta koji su bili borba na "život i smrt". U stvarnosti, sve ove borbe su se događale istovremeno sa prenosom moći, koji je uslijedio nakon promjena osnovnih principa Partije.
Svaka promjena u principima proizašla je iz neizbježne krize s kojom se KPK suočavala, koja je ugrožavala njen legitimitet i opstanak. Bilo da se radi o saradnji sa Kuomintang partijom, vanjskoj politici koja je podržavala SAD, ekonomskim reformama i širenju tržišta, ili promoviranju nacionalizma - svaka od ovih odluka dogodila se u trenutku krize i sve su bile u vezi sa dobijanjem i učvršćavanjem moći. Svaki ciklus progona jedne određene grupe i obustavljanje tog progona, koje bi nakon toga uslijedilo, bilo je povezano sa promjenama osnovnih principa KPK.
Jedna poslovica sa zapada kaže da su istine trajne, a laži promjenljive. Ima mudrosti u ovoj poslovici.
4. Kako Partijska svijest zamjenjuje i eliminira ljudsku prirodu
KPK je lenjinistički autoritarni režim. Od osnivanja KPK, uspostavljene su tri osnovne linije: intelektualna linija, politička linija i organizaciona linija. Intelektualna linija se odnosi na filozofske temelje Komunističke partije. Politička linija se odnosi na postavljanje ciljeva. Organizaciona linija se odnosi na to kako da se postignu ciljevi unutar forme striktne organizacije.
Prvi i glavni zahtjev na sve članove KPK i na one pod vladavinom KPK je, da se bezuslovno pokoravaju naredbama. To je sadržaj organizacione linije.
Većina ljudi u Kini poznaje dvostruke ličnosti članova KPK. U privatnim okolnostima, članovi KPK su obična ljudska bića sa osjećajima sreće, ljutnje, tuge i radosti. Oni posjeduju vrline i mane običnih ljudskih bića. Oni mogu biti roditelji, supruzi, supruge, ili prijatelji. Ali iznad ljudske prirode i ljudskih osjećaja stoji Partijska svijest, koja prema zahtjevima Komunističke partije, stoji iznad ljudskosti. Na taj način ljudskost postaje relativna i promjenljiva, dok Partijska svijest postaje apsolutna, izvan svake sumnje i izazova.
Za vrijeme kulturne revolucije, vrlo često se događalo da su očevi i sinovi mučili jedni druge, supruzi i supruge su se borili jedni protiv drugih, majke i kćerke su prijavljivale jedna drugu i studenti i profesori su tretirali jedni druge kao neprijatelje. Partijska svijest je u ovim slučajevima motivirala konflikte i mržnju. Za vrijeme ranog perioda vladavine KPK, neki članovi KPK na visokim pozicijama su bili bespomoćni, kada su članovi njihove familije bili označeni klasnim neprijateljima. I to je opet bilo uzrokovano Partijskom sviješću.
Moć Partijske svijesti nad individuom, rezultat je dugotrajnog procesa indoktrinacije KPK. Ovaj trening počinje u predškolskim ustanovama i vrtićima, gdje se nagrađuju odgovori u skladu s partijskim mišljenjem, odgovori koji nisu u skladu sa zdravim razumom ili dječijom ljudskom prirodom. Učenici dobijaju političko obrazovanje u osnovnoj školi, srednjoj školi pa sve do univerziteta, i uče slijediti standardne odgovore koji su u skladu sa principima partije. U protivnom, nije im dozvoljeno položiti ispit i diplomirati.
Član Partije mora ostati u skladu s partijskom linijom kada govori u javnosti, bez obzira kako se privatno osjećao. Organizaciona struktura KPK je džinovska piramida, pri čemu je centralna moć na vrhu i kontrolira čitavu hijerarhiju. Ova jedinstvena struktura je jedna od najvažnijih osobina režima KPK, ona omogućava stvaranje apsolutne saglasnosti.
Danas je KPK degenerirala u politički entitet, koji se bori za očuvanje ličnog interesa. Ona više ne teži ni jednom od uzvišenih ciljeva komunizma. Ipak, ostaje organizaciona struktura komunizma i njen zahtjev za bezuslovnom saglasnošću se nije promijenio. Ova partija, postavljajući sebe iznad čovječanstva i ljudske prirode, eliminira bilo koju organizaciju ili osobu za koju smatra da škodi ili bi mogla škoditi njenoj moći, bilo da se radi o običnim građanima ili visokim partijskim funkcionerima.
5. Zla avet se suprotstavlja prirodi i ljudskoj prirodi
Sve pod nebeskim svodom prolazi kroz životni ciklus rađanja, zrelosti, propadanja i smrti.
Za razliku od komunističkih režima, nekomunistička društva, čak i ona koja pate pod krutom totalitarnom vladavinom i diktaturom, često dozvoljavaju neki stepen samoorganizacije i samoodlučivanja. I drevno kinesko društvo bilo je zapravo upravljano putem dvojne strukture. U seoskim regionima, plemena su bili centri nezavisne socijalne organizacije, dok su gradske oblasti bile organizovane oko esnafa (udruga zanatlija ili trgovaca). Hijerarhija vlasti nije se prostirala ispod nivoa okruga.
Nacistički režim, vjerovatno najokrutniji diktatorski režim, za razliku od Komunističke partije, još uvijek je dozvoljavao pravo na privatnu svojinu. Komunistički režimi su izbrisali svaku formu socijalne organizacije nezavisne od Partije, zamjenjujući ih visoko-centralizovanim hijerarhijskim strukturama.
Ako se socijalne strukture, koje dozvoljavaju samoodlučivanje pojedinaca ili grupa i koje nastaju odozdo prema gore, pojavljuju prirodnim putem, onda je komunistički režim u svojoj suštini protiv prirode.
Komunistička partija nema univerzalnih standarda ljudske prirode. Mjerila za dobro i zlo, kao i svi zakoni i pravila, proizvoljno su manipulirani prema potrebama KP. Ne smije se ubijati, ali su izuzeti oni, koji su od strane Komunističke partije kategorizirani kao neprijatelji. Treba poštovati roditelje, osim onih roditelja, koji se smatraju klasnim neprijateljima. Dobrodušnost, ispravnost, pristojnost, mudrost i vjernost se smatraju dobrim, ali nisu primjenjivi, kada Partija nije voljna ili ne želi uzeti u obzir ove tradicionalne vrijednosti. Komunistička partija je totalno izvrnula univerzalne standarde ljudske prirode i zbog toga je i protiv ljudske prirode.
Nekomunistička društva generalno uzimaju u obzir istovremeno postojanje dobra i zla u jednom čovjeku i oslanjaju se na čvrste socijalne ugovore da bi očuvali ravnotežu u društvu. Međutim, u komunističkim društvima, pravi koncept ljudske prirode se poriče i ni dobro ni zlo nije priznato. Eliminiranje koncepta dobra i zla, prema Marksu, služi da bi se potpuno srušila nadgradnja starog društva.
Komunistička partija ne vjeruje u Boga, i ne respektuje prirodu. "Bori se protiv neba, bori se protiv zemlje, bori se protiv ljudi - u tome leži beskonačna radost." Ovo je bio moto KPK za vrijeme Kulturne revolucije. Time su kineskom narodu i zemlji nanijete ogromne patnje.
Kinezi tradicionalno vjeruju u jedinstvo neba i čovjeka. Laoce je u Dao de Jing (Tao-Te Ching) rekao sljedeće: "Ljudi slijede zemlju, zemlja slijedi nebo, nebo slijedi Dao, a Dao slijedi ono što je prirodno." [7] Čovječanstvo i priroda egzistiraju u univerzumu u harmoničnom međusobnom odnosu.
Komunistička partija je u suštini također živo biće. Međutim, ona je protiv prirode, neba, zemlje i protiv ljudskih bića. Ona je zla avet koja je protiv univerzuma.
6. Neke osobine zlog parazita
Organi Komunističke partije sami ne učestvuju u produktivnim ili kreativnim aktivnostima. Jednom kada se KP dočepa moći, ona se prikači za državne organe i narod, kontrolišući i manipulirajući ih. Ona kontrolira najosnovnije jedinice društva da bi osigurala da neće izgubiti svoju moć. Ona monopolizira sredstva proizvodnje i cijedi za sebe bogatstvo iz društva.
U Kini se KPK proširila svugdje i kontrolira sve, ali niko nikada nije vidio knjigovodstvene zapise KPK, postoje samo knjigovodstveni zapisi države, lokalnih uprava i preduzeća. Od centralne vlade do seoskih komiteta, komunalni funkcioneri su uvijek niže rangirani od komunističkog kadra, tako da lokalne uprave moraju slijediti instrukcije komiteta komunističke partije na istom nivou. Troškovi Partije se pokrivaju od strane komunalnih jedinica i vode se u komunalnom sistemu.
Organizacija Komunističke partije Kine se, kao ogroman zao parazit, kači za svaku jedinicu i ćeliju kineskog društva, tako jako kao kad sijenka prati neki objekt. KPK svojim istančanim krvopijskim sredstvima duboko prodire u svaki kapilar i ćeliju društva i na taj način kontrolira i manipulira društvom.
Ova jedinstvena struktura zlog parazita postojala je u ljudskoj istoriji u prošlosti, djelimično ili privremeno. Ali nikad nije dejstvovala tako dugo i tako kompletno kontrolirala društvo kao pod vladavinom Komunističke partije.
Iz tog razloga, kineski seljaci žive u siromaštvu i obavljaju teške poslove. Oni ne samo da moraju izdržavati tradicionalne komunalne funkcionere, nego također i još toliko ili čak i više komunističkih kadrova.
Iz tog razloga je veliki broj kineskih radnika izgubio posao. Svugdje prisutna posesivna KPK je dugi niz godina izvlačila kapital iz njihovih fabrika.
Iz tog razloga je kineskim intelektualcima tako teško steći intelektualnu slobodu. Pored njihovih upravnika, postoje sijenke KPK koje su svugdje prisutne i ne čine ništa drugo osim što nadgledaju ljude.
Posesivna avet mora apsolutno kontrolirati misli posjedovanih da bi mogla cijediti energiju za svoje preživljavanje.
Prema modernim političkim naukama, moć dolazi iz tri glavna izvora: sila, bogatstvo i znanje. Komunistička partija se nikad nije ustručavala koristiti monopolističku kontrolu i silu da bi pljačkala ljude. Još važnije, ona je oduzela ljudima slobodu govora i štampe. Silovala je ljudski duh i volju, kako bi održala svoju apsolutnu kontrolu moći. Sa ovog gledišta, zao parazit KPK tako jako kontroliše društvo, da se teško može uporediti sa bilo kojim drugim režimom u svijetu.
7. Preispitati se i osloboditi se posesivnosti KPK
U Komunističkom Manifestu, prvom programskom dokumentu komunističke partije, Marks je 1848. objavio: "Avet kruži Europom - avet komunizma." [8] Više od jednog stoljeća kasnije, komunizam je više od aveti koja kruži. On posjeduje konkretno, materijalno tijelo. Proširio se širom svijeta kao epidemija, ubio desetine miliona života i oduzeo imovinu i slobodu misli i duha stotinama miliona ljudi.
Osnovni princip Komunističke partije je da oduzme svu privatnu svojinu, kao i da eliminira "eksploatatorsku klasu". Privatna svojina je osnova svih socijalnih prava i često nosilac nacionalne kulture. Ljudima kojima je oduzeta privatna svojina, također se oduzima i sloboda misli i duha. Oni konačno gube mogućnost za ostvarivanjem socijalnih i političkih prava.
Suočavajući se sa krizom opstanka, KPK je bila prinuđena reformirati kinesku ekonomiju 1980-tih godina. Neka od prava na privatnu svojinu vraćena su ljudima. To je proizvelo rupu u masivnoj mašineriji precizne kontrole KPK. Rupa je porasla jer članovi KPK nastoje nagomilati privatno bogatstvo.
KPK, zla posesivna avet, koja se silom, prevarama i čestom promjenom svojih principa i pojave održava na životu, sada pokazuje znakove propadanja; nervozna i na najmanju smetnju svugdje naslućujući opasnost. Ona pokušava spasiti se gomilajući još više bogatstva i pooštravajući kontrolu, ali ove akcije samo pojačavaju krizu.
Današnja Kina djeluje ekonomski uspješna, ali socijalni konflikti su porasli na dosad neviđen nivo. Koristeći se političkim intrigama iz prošlosti, KPK bi mogla pokušati neku vrstu povlačenja rehabilitirajući studentski demokratski pokret sa Trga Nebeskog Mira ili Falun Gong pokret ili proglašavajući neku drugu grupu svojim izabranim neprijateljem, na taj način nastavljajući upotrebljavati moć terora.
Suočavajući se sa izazovima u proteklih preko stotinu godina, kineska nacija je reagirala uvozom oružja, reformiranjem svojih sistema i ekstremnim i nasilnim revolucijama. Milioni ljudi su izgubili život i većina kineske tradicionalne kulture je odbačena. Izgleda da su ovi pokušaji rješavanja problema bili neuspješni. Kada su nemiri i strah obuzeli kineski narod, KPK je iskoristila priliku da se pojavi na sceni i od tada kontroliše ovu posljednju preživjelu drevnu civilizaciju u svijetu.
U budućim izazovima, kineski narod će neminovno opet morati izabrati. Bez obzira kako se odluči, svaki kineski građanin mora razumijeti da će svako polaganje nade u KPK samo pogoršati štetu načinjenu kineskoj naciji i ubrizgati novu energiju u ovu zlu posesivnu KPK.
Moramo se odreći svih iluzija, temeljno se preispitati bez uticaja mržnje, pohlepe ili žudnje. Tek tada se možemo osloboditi košmarne kontrole posesivnog duha KPK iz posljednjih preko 50 godina. U ime slobode nacije, možemo ponovo uspostaviti kinesku civilizaciju na temelju respekta prema ljudskoj prirodi i dobrodušnosti prema svima.
Napomene
[1] "Reforma Stotinu Dana" je bila reforma od 103 dana od 11. juna do 21. septembra 1898. godine. Guangxu, car Qing Dinastije (1875.-1908.), naredio je seriju reformi koje su imale za cilj sveobuhvatne socijalne i institucionalne promjene. Otpor prema reformi je bilo veoma jak među konzervativnom vladajućom elitom. Uz podršku ultrakonzervativaca i sa prećutnom podrškom od strane političkog oportuniste Yuan Shikai, carska udovica Cixi organizirala je puč 21. septembra 1898. godine i time primorala na povlačenje mladog i prema reformama nastrojenog Guangxu. Cixi je preuzela vladavinu kao regentica. "Reforma Stotinu Dana" se završila poništenjem novih uredbi i pogubljenjem šest glavnih zagovornika ove reforme.
[2] Xinhai Revolucija (poznata i kao Hsinhai Revolucija), nazvana po kineskoj godini Xinhai (1911.), je rušenje kineske vladajuće Qing Dinastije i uspostavljanje Republike Kine (od 10. oktobra 1911. do 12. februara 1912.).
[3] Pokret "Četvrti Maj" koji je počeo 4. maja 1919., bio je prvi masovni pokret u modernoj kineskoj istoriji.
[4] Izvor: http://eserver.org/marx/1848-communist.manifesto/cm1.txt
[5] Pismo Mao Zedong-a njegovoj supruzi Jiang Qing (1966.)
[6] Izvor: www.debates.org/pages/trans2004a.html
[7] Dao De Jing, poglavlje 25
[8] Izvor: http://eserver.org/marx/1848-communist.manifesto/cm1.txt