Komentar 2: Počeci Komunističke partije Kine

Predgovor

Prema knjizi Objašnjavanje jednostavnih i analiziranje složenih znakova (Shuowen Jiezi) koju je napisao Xu Shen (147. p.n.e), tradicionalni kineski znak Dang, koji znači "partija" ili "banda" sastoji se od dva korijena, koji odgovaraju riječima "promovirati ili zagovarati" i "taman ili crn" tim redom. Kada se dva korijena spoje, taj znak znači "promoviranje tame". "Partija" ili "član partije" (što isto može biti protumačeno kao "banda" ili "član bande") ima potcjenjujuće značenje. Konfucijus je rekao: "Plemenit čovjek je dostojanstven, ali nije agresivan, on je druželjubiv, ali se ne bi pridružio bandi (partiji)." U Analektima (Lunyu), Konfucijevo tumačenje tog znaka je: "Za ljude koji pomažu jedan drugom sakriti zločine i činiti loša djela kaže se da formiraju bandu (partiju)". U kineskoj istoriji, političke klike su često nazivane Peng Dang. To je sinonim za "bandu podlaca" i povezano je s implikacijom organiziranje bande za sebične ciljeve.

Zašto se Komunistička Partija pojavila, porasla i na kraju zgrabila vlast u modernoj Kini? Komunistička Partija Kine (KPK) je neprekidno ulijevala u misli kineskog naroda da je istorija izabrala KPK, da su ljudi izabrali KPK i da "bez KPK ne bi bilo nove Kine."

Da li je kineski narod izabrao Komunističku Partiju svojom inicijativom? Ili je Komunistička Partija nametnula svoje sebične interese i svoja gledišta kineskom narodu? Moramo naći odgovore u istoriji.

Od kasne Qing dinastije do ranih godina republičkog perioda (1911.-1949.), Kina je doživjela ogromne vanjske udarce i opsežne pokušaje unutarnjih reformi. Kinesko društvo je bilo u mučnom metežu. Mnogi intelektualci i ljudi uzvišenih ideala su željeli spasiti zemlju i njen narod. Ipak, usred nacionalne krize i kaosa, njihov osjećaj zabrinutosti se povećao, dovodeći prvo do razočaranja i onda do potpunog očajanja. Kao ljudi koji se obraćaju bilo kom dostupnom doktoru kada su bolesni, tako su i oni tražili rješenja za svoje probleme van Kine. Kad su britanski i francuski stilovi zakazali, prebacili su se na rusku metodu. Nisu oklijevali propisati najekstremniji lijek protiv bolesti, s nadom da će Kina brzo postati jaka.

Pokret Četvrtog maja 1919. je bio potpun odsjaj takvog očajanja. Neki su ljudi propagirali anarhizam; drugi su predlagali odbaciti doktrine Konfucija, a drugi su čak savjetovali unijeti stranu kulturu. Ukratko, odbacivali su kinesku tradicionalnu kulturu i bili protiv Konfucijeve doktrine srednjeg puta. Nestrpljivo željeći da idu prečicom, propagirali su uništenje svega tradicionalnog. S jedne strane, radikalni članovi među njima nisu imali kako služiti državu, a s druge strane, čvrsto su vjerovali u svoje vlastite ideale. Osjećali su da je svijet beznadežan, vjerujući da su samo oni našli pravi pristup budućem kineskom razvoju. Bili su strastveno za revoluciju i nasilje.

Razna iskustva su dovodila do raznih teorija, principa i putova među raznim grupama. Konačno, grupa ljudi je susrela izaslanike Komunističke Partije iz Sovjetskog Saveza. Ideja "upotrebe nasilne revolucije u svrhu sticanja političke vlasti", koja je proizašla iz teorije Marksizma-Lenjinizma, privukla je njihove uzbuđene umove i bila u skladu s njihovom željom da spase državu i njene ljude. Odmah su formirali savez. Uveli su Komunizam, sasvim stran pojam, u Kinu. Sve u svemu, 13 izaslanika je učestvovalo na prvom Kongresu KPK. Kasnije, neki su umrli, neki su pobjegli, a neki su okrenuli leđa KPK i iz oportunizma prema njoj, postali izdajnici, radeći za japanske okupatore, ili su napustili KPK da bi se pridružili Kuomintangu (Nacionalnoj Partiji, dalje se spominje kao KMT). Do 1949. kad je KPK došla na vlast u Kini, samo Mao Zedong (također se izgovara Mao Tse Tung) i Dong Biwu su još ostali od prvobitnih 13 članova partije. Nejasno je da li su osnivači KPK bili svjesni u to vrijeme da je "božanstvo", koje su unijeli iz Sovjetskog Saveza, u stvari zla avet i da je lijek, koji su tražili da bi ojačali naciju, zapravo bio smrtonosan otrov.

Sve-ruska Komunistička Partija (Boljševici) (kasnije poznata kao Komunistička Partija Sovjetskog Saveza), čim je pobijedila u revoluciji, bila je opsjednuta ambicijama za Kinu. 1920. godine, Sovjetski Savez je osnovao Daleko-istočni biro, ogranak Treće Komunističke Internacionale, ili Kominterne, koji je bio odgovoran za osnivanje Komunističke Partije u Kini i drugim zemljama. Sumiltsky je bio upravitelj biroa, a Grigori Voitinski je bio zamjenik upravitelja. Oni su sa Chen Duxiu-jem i drugima počeli pripreme za osnivanje KPK. Prijedlog za osnivanjem kineskog ogranka Kominterne, koji su dostavili Daleko-istočnom birou u junu 1921. upućuje na to da je KPK bila ogranak pod vodstvom Kominterne. 23. jula 1921. je osnovana KPK uz pomoć Nikolskog i Maringa iz Daleko-istočnog biroa.

Komunistički pokret je onda bio uveden u Kinu kao eksperiment i od tada se KPK postavila iznad svega, pokoravajući sve na svom putu i time donoseći beskrajne katastrofe Kini.

1. KPK je rasla postepenom akumulacijom zla

Nije lak zadatak unijeti stranu i zlu avet kao što je Komunistička Partija, koja je sasvim nespojiva s kineskom tradicijom, u Kinu - zemlju s istorijom od 5.000 godina civilizacije. KPK je "komunističkom utopijom" zavarala stanovništvo i patriotske intelektualce, koji su htjeli služiti svojoj zemlji. Ona je dalje iskrivila teoriju komunizma, koja je već bila ozbiljno iskrivljena od strane Lenjina, kako bi stvorila teoretsku osnovu za uništavanje svih tradicionalnih morala i principa. Uz to, iskrivljena teorija komunizma KPK upotrijebljena je za uništenje svega što je bilo nepogodno za vladavinu KPK i za uništenje svih socijalnih klasa i ljudi, koji bi mogli predstavljati prijetnju njenoj kontroli. KPK je iskoristila uništenje vjere kroz Industrijsku Revoluciju i prihvatila radikalni ateizam komunizma. Od komunizma je naslijedila odbijanje privatne svojine, a od Lenjina teoriju nasilne revolucije. Uz to je KPK naslijedila najgore osobine kineske monarhije i dalje ih pojačala.

Istorija KPK, od njenog utemeljenja do osvajanja i održavanja vlasti, je proces stalne akumulacije svih mogućih zala, domaćih i stranih. KPK je usavršila svojih devet naslijeđenih karakterističnih osobina: zlo, prevara, huškanje, oslobađanje društvenog ološa, špijunaža, pljačka, borba, uništavanje i kontrola. Odgovarajući na neprekidne krize, KPK je još više razvila i ojačala načine i opseg svojih zlih osobina.

Prva naslijeđena karakteristična osobina: Zlo - navlačenje zlog oblika Marksizma-Lenjinizma

Marksizam je u početku privukao kineske komuniste sa svojom deklaracijom "upotrebe nasilne revolucije da bi se uništio stari državni aparat i uspostavila diktatura proletarijata." Upravo to je korijen zla Marksizma i Lenjinizma.

Marksistički materijalizam se bazira na ograničenim ekonomskim konceptima proizvodnih snaga, proizvodih odnosa i viška proizvodnje. Za vrijeme ranih, nerazvijenih stadija kapitalizma, Marks je kratkovidno predvidjeo da će kapitalizam izumrijeti, a proletarijat pobijediti, što su istorija i stvarnost demantirali. Marksističko-Lenjinistička nasilna revolucija i dikatatura proletarijata promoviraju političku silu i dominaciju proletarijata. Komunistički manifest je povezao istorijsku i filozofsku bazu Komunističke Partije sa sukobom i borbom klasa. Proletarijat se udaljio od tradicionalnih morala i društvenih odnosa da bi zgrabio vlast. Kad su se prvi put pojavile, doktrine Komunizma su postavljene protiv cijele tradicije.

Ljudska priroda prvobitno odbacuje nasilje. Nasilje čini ljude okrutnim i beskrupuloznim. Stoga, u svim mjestima i svim vremenima ljudski rod je načelno odbijao polaznu tačku Komunističke Partije - teoriju nasilja, teoriju, kojoj nema prethodne u bilo kojem bivšem sistemu misli, filozofiji ili tradiciji. Komunistički sistem terora je pao na Zemlju kao ni otkuda.

Zla ideologija KPK je izgrađena na pretpostavci da ljudska bića mogu pokoriti prirodu i transformirati svijet. Komunistička Partija je privukla mnogo ljudi sa svojim idealima "oslobađanja cijelog ljudskog roda" i "svjetskog jedinstva". KPK je prevarila mnoge ljude, a pogotovo one koji su bili zabrinuti za stanje ljudskih bića i koji su čeznuli da ostave svoj otisak u društvu. Ti ljudi su zaboravili da iznad postoje Nebesa. Potaknuti lijepom, no pogrešnom predodžbom "građenja nebesa na Zemlji", oni su prezirali tradiciju i gledali dolje na živote drugih. Oni su sve to uradili pokušavajući pružiti KPK hvalevrijednu službu i dobiti počasti.

Komunistička Partija je predstavila fantaziju "Komunističkog raja" kao istinu i pobudila ljudsko oduševljenje da se za to bore: "Ima razloga za novo stvaranje, 'Novi svijet je u rođenju'". [1] Upotrebljavajući takvu apsolutno apsurdnu ideju, KPK je raskinula vezu između čovječanstva i nebesa i odsjekla liniju života, koja veže kineski narod s njihovim precima i narodnim tradicijama. Pozivanjem ljudi da daju svoje živote za komunizam, KPK je ojačala svoju sposobnost za nanošenje štete.

Druga naslijeđena karakteristična osobina: Prevara - Zlo mora varati da bi se pretvaralo da je dobro

Zlo mora lagati. Da bi se okoristila radnom klasom, KPK im je dala titule "najnaprednija klasa", "nesebična klasa", "vodeća klasa" i "pioniri proleterske revolucije". Kad je Komunistička Partija trebala seljake, obećavala je "zemlju težaku". Mao je aplaudirao seljacima, govoreći: "Bez siromašnih seljaka ne bi bilo revolucije; poricanje njihove uloge je opovrgavanje revolucije." [2] Kad je Komunistička Partija trebala pomoć kapitalističke klase, nazivala ih je "drugovi saputnici u proleterskoj revoluciji" i obećavala im "demokratski republikanizam". Kad je KMT umalo uništio Komunističku Partiju, ona je glasno apelirala: "Kinezi, nemojte se boriti protiv Kineza" i obećala da će se podvrgnuti vodstvu KMT-a. No, što se dogodilo? Čim je završio rat protiv Japana, KPK se okrenula punom snagom protiv KMT-a i svrgnula njihovu Vladu. Na sličan način, KPK je uklonila kapitalističku klasu ubrzo nakon preuzimanja kontrole nad Kinom i na kraju preobrazila seljake i radnike u istinski siromašni proleterijat.

Pojam ujedinjenog fronta je tipičan primjer laži KPK. Da bi pobijedila u građanskom ratu protiv KMT-a, KPK je odustala od svoje uobičajene taktike ubijanja svih članova familije vlastelina i bogatih seljaka i usvojila "privremenu politiku ujedinjenja" sa svojim klasnim neprijateljima, kao što su vlastelini i bogati seljaci. 20. jula 1947. godine, Mao Zedong je proglasio: "Osim nekoliko reakcionarnih elemenata, trebamo prihvatiti labavije stanovište prema klasi vlastelina… da bi smanjili neprijateljske elemente." Nakon što je KPK došla na vlast, vlastelini i bogati seljaci nisu izbjegli genocid.

Reći jedno, a raditi drugo je normalno za Komunističku Partiju. Kad je KPK trebala upotrijebiti demokratske partije, uvjeravala je da sve partije "teže dugoročnoj koegzistenciji, međusobno se kontroliraju, iskrene su jedna prema drugoj i dijele čast i sramotu". Ipak, svako, ko se nije slagao ili je odbio povinovati se Partijskim konceptima, riječima, djelima ili organizacijama, bio je odstranjen. Marks, Lenjin i vođe KPK su svi rekli da politička vlast Komunističke Partije neće biti podijeljena s drugim individualcima ili grupama. Od samog početka, komunizam je u sebi jasno nosio gen diktature. Zbog svog polaganja prava na apsolutnu tiransku vladavinu, KPK nije nikad iskreno sarađivala sa nekom drugom političkom partijom ili grupom, ni za vrijeme borbe za vlast, a ni nakon osvajanja vlasti. Čak za vrijeme tzv. "blagog" perioda, koegzistencija KPK s drugima je u najboljem slučaju bila koreografska priredba.

Istorija nas uči da ne vjerujemo nikakvim obećanjima KPK, niti da vjerujemo da će bilo koje obaveze KPK biti ispunjene. Vjerovanje riječima Komunističke Partije može lako koštati osobu života.

Treća naslijeđena karakteristična osobina: Huškanje - Podsticanje mržnje i borbe među narodnim masama

Prevara obično služi za podsticanje na mržnju. Borba se oslanja na mržnju. Gdje mržnja ne postoji, može biti proizvedena.

Duboko ukorjenjeno patrijarhalno rodovsko uređenje u kineskim selima bilo je osnovna zapreka Komunističkoj Partiji da uspostavi političku vlast. Seosko društvo je ustvari bilo harmonično i odnos među posjednicima zemljišta i najamnicima nije bio neophodno konfrontativan. Vlastelini su nudili seljacima sredstva za život, a zauzvrat seljaci su izdržavali vlasteline.

KPK je izobličila taj donekle uzajamno ovisan odnos i predstavila ga kao ekstremno klasno neprijateljstvo i klasnu eksploataciju. Harmonija se pretvorila u neprijateljstvo, mržnju i borbu. Razumno je učinjeno nerazumnim, red je pretvoren u kaos i republikanizam je pretvoren u despotizam. Komunistička Partija je ohrabrivala razvlašćenje, ubistvo za novac i pokolj vlastelina, bogatih seljaka i njihovih porodica. Mnogi seljaci nisu bili spremni uzeti imovinu drugih. Neki su vratili po noći imovinu, koju su uzeli vlastelinima preko dana, ali radni kolektiv KPK u seoskim područjima ih je kritikovao da imaju "svijest niske klase".

Da bi pobudila klasnu mržnju, KPK je pretvorila kinesko pozorište u oruđe propagande. Poznata priča o klasnom ugnjetavanju, Bjelokosa Djevojka [3], prvobitno je bila priča o besmrtnici i nije imala nikakve veze sa sukobima klasa. Međutim, pod perima vojnih pisaca, to je bilo preobraženo u "modernu" dramu, operu i balet, koji su bili upotrebljavani kako bi pobudili klasnu mržnju. Kada je Japan napao Kinu za vrijeme Drugog Svjetskog Rata, KPK se nije borila protiv japanskih trupa. Umjesto toga, ona je napala KMT vladu optužbama da je KMT izdala zemlju bez borbe protiv Japana. Čak i u najkritičnijem trenutku nacionalne katastrofe, ona je huškala ljude da se suprotstavljaju KMT vladi.

Poticanje narodnih masa na međusobnu borbu je klasični trik KPK. KPK je izmislila formulu 95:5 klasne pripadnosti: 95 posto stanovništva je bilo raspoređeno po raznim klasama, koje su mogle biti pridobivene, dok su ostalih 5 posto bili naznačeni klasnim neprijateljima. Ljudi u onih 95 procenata bili su sigurni, no protiv onih u drugim 5 procenata se "borilo". Iz straha i da bi se zaštitili, ljudi su nastojali biti uključeni u onih 95 procenata. To je dovodilo do mnogih slučajeva u kojima su ljudi nanosili štetu drugima. KPK je, upotrebljavajući huškanje u mnogim svojim političkim pokretima, usavršila tu tehniku.

Četvrta naslijeđena karakteristična osobina: Oslobađanje društvenog ološa - Huligani i društveni ološ formiraju redove KPK

Oslobađanje društvenog ološa dovodi do zla, a zlo mora upotrebljavati društveni ološ. Komunističke revolucije su često upotrebljavale pobunu huligana i društvenog ološa. "Pariška Komuna" je, na primjer, zapravo sadržala ubojstvo, palikućstvo i nasilje predvođeno društvenim ološom. Čak je i Marks prezirno gledao na "lumpen-proletarijat" [4] U Komunističkom Manifestu, Marks je rekao: "'Opasna klasa', društveni ološ, ta pasivno gnjileća gomila odbačena od najnižih slojeva starog društva, može, tu i tamo, biti pokrenuta u pokret proleterske revolucije; ipak, uslovi njihovog života ih daleko više pripremaju za ulogu potplaćenog oruđa reakcioanarnih spletki." S druge strane, Marks i Engels su smatrali seljake za nesposobne da budu bilo koja društvena klasa, zbog njihove tzv. rascjepkanosti i neznanja.

KPK je dalje razvila mračnu stranu Marksove teorije. Mao Zedong je rekao: "Društveni ološ i huligane je društvo uvijek preziralo, no oni su zapravo najhrabriji, najtemeljitiji i najčvršći u revoluciji u seoskim područjima." [2] Lumpen-proletarijat je unaprijedio nasilnu narav KPK i uspostavio ranu političku vlast komunističke partije u seoskim oblastima. Riječ "revolucija" na Kineskom doslovno znači "oduzimanje života", što zvuči užasno i katastrofalno svim dobrim ljudima. Međutim, partija je uspjela obojiti "revoluciju" pozitivnim značenjem. Isto tako, u raspravi o terminu "lumpen-proletarijat" za vrijeme Kulturne Revolucije, KPK je osjetila da "lumpen" ne zvuči dobro, pa je tako KPK to skratila na "proletarijat".

Druga karakteristika društvenog ološa je besramnost. Kad su bili kritizirani da su diktatori, činovnici Partije bi otkrili svoju sklonost ka grubijanstvu i besramno rekli: "Vi ste u pravu, to je upravo ono što mi radimo. Kinesko iskustvo nakupljeno tijekom prošlih decenija zahtijeva da primjenjujemo tu snagu demokratske diktature. Mi to nazivamo ‘narodna demokratska diktatura’".

Peta naslijeđena karakteristična osobina: Špijunaža - Infiltrirati se, posijati neslogu, dezintegrirati i zamijeniti

Osim varanja, huškanja na nasilje i oslobađanja društvenog ološa, također je upotrebljavana tehnika špijunaže i sijanja razdora. KPK je bila vješta u infiltriranju. Prije nekoliko decenija, "trojka" najboljih tajnih agenata KPK, Qian Zhuangfei, Li Kenong i Hu Beifeng, su zapravo radili za Chen Geng-a, direktora Špijunskog ogranka br. 2 Centralnog komiteta KPK. Kad je Qian Zhuangfei radio kao tajni sekretar i dovjereni potčinjeni Xu Enzenga, direktora Obavještajnog biroa Centralnog komiteta KMT-a, poslao je Li Kenongu internom poštom Odjela organizacije Centralnog komiteta KMT-a tajne informacije o prvom i drugom strateškom planu KMT-a o opkoljavanju trupa KPK u Jiangxi provinciji. Li Kenong je zatim uručio te informacije Zhou Enlai-ju (također se izgovara Chou En-lai) [5] U aprilu 1930. godine, specijalna dvostruko-agentska organizacija, koju je financirao Centralni obavještajni ogranak KMT-a, bila je osnovana u sjeveroistočnoj oblasti Kine. Na površini, pripadala je KMT-u i rukovodio ju je Qian Zhuangfei, no iza kulisa je bila kontrolirana od strane KPK i Chen Genga.

Li Kenong se pridružio Glavnom štabu oružanih sila KMT-a kao kriptograf. Li je bio čovjek koji je dekodirao hitnu poruku u vezi hapšenja i izdaje Gu Shunzhanga [6], direktora biroa sigurnosti KPK. Qian Zhuangfei je odmah poslao dekodiranu poruku Zhou Enlai-ju, čime je zaštitio čitavu grupu špijuna od hapšenja.

Yang Dengying, koji je imao pro-komunistički stav, bio je specijalni izaslanik za Centralni obavještajni biro KMT-a, koji je bio smješten u Shanghai-u. KPK mu je naredila uhapsiti i ubiti one članove partije, koje je KPK smatrala nepouzdanima. Stariji činovnik KPK iz provincije Henan je jednom uvrijedio nekog od kadrova partije i njegovi ljudi su povukli tajne niti da bi ga na nekoliko godina stavili u zatvor KMT-a.

Za vrijeme Oslobodilačkog Rata [7], KPK je uspjela ubaciti tajnog agenta, kome je Chiang Kai-shek (također zvan Jiang Jieshi) [8] potpuno vjerovao. Liu Pei, general-pukovnik i zamjenik ministra obrane je bio odgovoran za odašiljanje vojske KMT. Liu je u stvari bio tajni agent KPK. Prije nego što bi vojska KMT-a saznala svoj idući zadatak, ta informacija o planiranom položaju bi već došla do Yan’an-a, glavnog štaba KPK. Komunistička Partija bi shodno tome pronašla plan obrane. Xiong Xianghui, sekretar i podređeni Hu Zongnan-a [9], otkrio je Zhou Enlai-ju Hu-ov plan o invaziji na Yan’an. Kad su Hu Zongnan i njegove trupe došli do Yan’an-a, tamo nije bilo nikog. Zhou Enlai je jednom rekao: "Predsjedatelj Mao je znao vojne komande koje je Chiang Kai-shek izdavao, prije nego što su one dolazile do kapetana Chiang-ove vojske."

Šesta naslijeđena karakteristična osobina: Pljačka - Grabež pomoću trikova i nasilja postaje "novi društveni poredak"

Sve što KPK posjeduje, stečeno je pljačkom. Kad je KPK sakupljala Crvenu Armiju da bi uspostavila svoju vladavinu vojnom silom, trebali su novac za oružje i municiju, hranu i odjeću. KPK je skupila sredstva pljačkanjem lokalnih despota i pljačkanjem banaka, ponašajući se upravo kao banditi. U borbenom zadatku, kojim je rukovodio Li Xiannian [10], jedan od najviših vođa KPK, Crvena Armija je ucijenila najbogatije porodice u glavnom gradu okruga u zapadnom području provincije Hubei. Oni nisu kidnapirali samo jednu osobu, već po jednu osobu iz svake bogate porodice u rodu. Ti kidnapirani su bili održavani na životu u zamjenu za neprekidnu novčanu podršku armije od strane njihovih porodica. Tek kad je Crvena Armija bila zadovoljna ili su porodice kidnapiranih bile do te mjere osiromašene, da više nisu mogle biti ucjenjivane, taoci su bili poslati kući, mnogi na samrti. Neki su bili do te mjere terorizirani i mučeni, da su umrli prije nego što su se mogli vratiti.

"Slamanjem lokalnih despota i plijenjenjem njihove zemlje", KPK je proširila trikove i nasilje svoje grabeži na cijelo društvo, zamjenjujući tradiciju s "novim poredkom". Komunistička Partija je činila svakakve vrste loših djela, mala i velika, dok nije uopće činila ništa dobro. Ona nudi ljudima male usluge, da bi ih kasnije potaknula da potkazuju druge. Kao rezultat toga, milosrđe i vrlina sasvim nestaju i zamjenjeni su sukobom i ubistvom. "Komunistička utopija" je zapravo eufemizam za nasilnu pljačku.

Sedma naslijeđena karakteristika: Borba - Borba uništava tradicionalni patriarhalni poredak i državni sistem

Prevara, huškanje, oslobađanje društvenog ološa i špijunaža su u svrhu pljačke i borbe. Komunistička filozofija propagira borbu. Komunistička revolucija apsolutno nije bila neka neorganizirana tučnjava, razbijanje i pljačka. Mao je rekao: "Glavni cilj napada seljaka su mjesni despoti, zlo plemstvo i bezakoniti vlastelini, no usput su također pogođene sve vrste patrijahalnih ideja i institucija, korumpirani činovnici u gradovima i loši običaji i navike u seoskim područjima." [2] Mao je dao jasnu naredbu za uništavanjem cjelokupnog tradicionalnog sistema i običaja seoskog područja.

Komunistička borba također uključuje naoružane sile i naoružanu borbu. "Revolucija nije svečana večera, pisanje članaka, slikanje slike ili pletenje; to ne može biti tako profinjeno, tako lagodno i otmjeno, tako blago, milosrdno, ljubezno, uzdržljivo i velikodušno. Revolucija je ustanak, akt nasilja pomoću kojeg jedna klasa ruši drugu." [2] Osvajanje vlasti se moglo desiti samo borbom. Nekoliko decenija kasnije, KPK je upotrijebila istu karakteristiku borbe da bi "obrazovala" iduću generaciju za vrijeme Velike Kulturne Revolucije.

Osma naslijeđena karakteristika: Uništavanje - Utemeljenje potpune ideologije genocida

Komunizam je učinio mnoge stvari s apsolutnom okrutnošću. KPK je obećala intelektualcima "nebesa na zemlji". Poslije ih je označila "dešnjacima" i stavila ih u nečasnu devetu kategoriju [11] progonjenih ljudi, skupa s vlastelinima i špijunima. Oduzela je vlastelinima i kapitalistima njihovo imanje, istrijebila vlastelinsku klasu i klasu bogatih seljaka, uništila red i poredak u seoskim područjima, oduzela vlast mjesnim osobama, kidnapirala i iznuđivala novac od bogatijih ljudi, ispirala mozak ratnim zarobljenicima, "reformirala" industrijalce i kapitaliste, infiltrirala se u KMT i dovela ga do raspada, odvojila se od Komunističke Internacionale i izdala je, očistila sve disidente kroz uzastopne političke pokrete nakon što je došla na vlast 1949. i zastrašila svoje vlastite članove prijetnjama. Sve ovo je besprimjerno.

Gore spomenuti događaji su svi bili bazirani na teoriji genocida, uspostavljenoj od strane KPK. Svaki njen politički pokret u prošlosti je bio kampanja terora s genocidalnom namjerom. KPK je počela graditi svoj teoretski sistem genocida u svom ranom stadiju, kao kombinaciju svojih teorija o klasi, revoluciji, borbi, nasilju, diktaturi, pokretima i političkim partijama. To obuhvaća sva iskustva koje je prihvatila i nakupila tijekom svojih raznovrsnih genocidnih praktika.

Osobitost genocida KPK je iskorijenjivanje savjesti i neovisne misli. Na taj način ‘vladanje terorom’ služi osnovnim interesima KPK. KPK te neće samo eliminirati ako si protiv nje, već te može također eliminirati čak i ako si za nju. Ona će eliminirati koga god ona smatra da treba biti eliminiran. Prema tome, svatko živi u sjenci terora i boji se KPK.

Deveta naslijeđena karakteristika: Kontrola - Upotreba partijske svijesti da bi se kontrolirala čitava partija i naposlijetku ostatak društva

Sve ove naslijeđene karakteristike imaju jedan isti cilj: kontrolirati narodne mase upotrebom terora. Svojim zlim djelima, KPK je pokazala da je prirodni neprijatelj svih postojećih društvenih sila. Od svog početka, KPK se borila iz jedne krize u drugu, među kojima je kriza opstanka bila najkritičnija. KPK postoji u stanju stalnog straha za svoj opstanak. Njen jedini cilj je održati svoju egzistenciju i snagu—svoju vlastitu najvišu korist. Da bi nadopunila svoju oslabljujuću silu, KPK je prisiljena redovno koristiti sve gore metode. Interes Partije nije interes nijednog pojedinačnog člana Partije, niti je skup individualnih interesa. To je ponajprije interes Partije kao kolektivnog bića, koje nadmašuje svaki smisao individualca.

"Partijska svijest" je najpokvarenija osobina te zle aveti. Partijska svijest toliko potpuno preplavljuje ljudsku prirodu da je kineski narod izgubio svoju humanost. Na primjer, Zhou Enlai i Sun Bingwen su nekad bili drugovi. Nakon smrti Sun Bingwen-a, Zhou Enlai je usvojio njegovu kćerku, Sun Weishi. Za vrijeme Velike Kulturne Revolucije, Sun Weishi su dali ukor. Ona je kasnije umrla u pritvoru od dugačkog čavla probodenog kroz njenu glavu. Nalog za hapšenje potpisao je njen očuh, Zhou Enlai.

Jedan od ranih vođa KPK bio je Ren Bishi, koji je bio odgovoran za prodaju opijuma za vrijeme kinesko-japanskog rata. Opijum je bio simbol strane invazije u to vrijeme, jer su Britanci upotrebljavali uvoz opijuma u Kinu da istroše kinesku ekonomiju i preobrate kineski narod u ovisnike. Usprkos jakog narodnog mijenja protiv opijuma, Ren se usudio posaditi opijum na velikom području, riskirajući sveopću osudu. Zbog osjetljive i nezakonite karakteristike trgovanja opijumom, KPK je upotrebljavala riječ "sapun" kao kod za opijum. KPK je koristila dohodak od nezakonite trgovine drogom sa susjednim zemljama da bi finansirala svoju egzistenciju. Na stogodišnjici rođenja Ren-a, jedan od nove generacije kineskih vođa naveliko je hvalio Ren-ovu odanost Partiji ili njegovu Partijsku svijest, tvrdeći: "Ren je imao superiornu narav i bio je uzoran član partije. Također je čvrsto vjerovao u komunizam i bio bezgranično odan cilju Partije."

Drugi primjer odanosti Partiji bio je Zhang Side. Partija je rekla da je bio ubijen iznenadnim rušenjem industrijske peći, no drugi tvrde da je umro dok je pekao opijum. Pošto je bio tiha osoba, služeći u Centralnoj diviziji straže i što nikada nije tražio unapređenje, rečeno je: "njegova smrt je teža nego planina Taishan". [12]

Lei Feng, kasniji tipičan primjer Partijske svijesti, je također bio odlično poznat kao "vijak koji nikada ne rđa, djelujući u mašini revolucije". Tijekom dugačkog vremenskog perioda, Lei i Zhang su bili upotrebljavani kao uzori u obrazovanju kineskih građana da budu vjerni Partiji. Mnogi heroji Partije su bili upotrebljavani kao uzor, da bi se pojačala "čelična volja i princip duha Partije."

Kada se dokopala vlasti, KPK je pokrenula agresivnu kampanju kontroliranja misli da bi proizvela mnogo novih generacija "oruđa" i "vijaka". Partija je stvorila skup "pravilnih misli" i niz stereotipnih načina ponašanja. Takvi protokoli su u početku upotrebljavani unutar Partije, ali su se brzo proširili na čitavu javnost. Prikriveni u ime naroda, takve misli i djela su djelovali da bi isprali mozak ljudima, kako bi oni odgovarali zlim mehanizmima KPK.

2. Nečasni temelji KPK

KPK tvrdi da ima slavnu istoriju, istoriju koja je vidjela pobjedu za pobjedom. To je jednostavno pokušaj uljepšavanja samog sebe i uveličavanja predstave KPK u očima javnosti. U stvari, KPK uopće nema slavu s kojom bi se oglasila. Samo upotrebom devet naslijeđenih zlih karakteristika je mogla utemeljiti i održati vlast.

Utemeljenje KPK—Rast na dojci Sovijetskog Saveza

"Izvještaji o prvim salvama za vrijeme Oktobarske Revolucije donijeli su nam Marksizam i Lenjinizam." Na taj način se Partija predstavljala ljudima. Međutim, kad je Partija bila u početku osnovana, ona je samo bila azijski ogranak Sovjetskog Saveza. Od početka je to bila izdajnička partija.

Za vrijeme osnivačkog perioda Partije, oni nisu imali novaca, ideologiju, niti imalo iskustva. Nisu imali podlogu, na koju bi se poduprli. KPK se pridružila Komiterni da bi povezala svoju sudbinu s postojećom nasilnom revolucijom. Nasilna revolucija KPK je bila samo potomak Marksove i Lenjinove revolucije. Kominterna je bila globalni štab za obaranje političkih sila širom svijeta, a KPK je jednostavno bila istočni ogranak Sovjetskog Komunizma, sprovodeći imperijalizam Ruske Crvene Armije. KPK je dijelila iskustva Komunističke Partije Sovjetskog Saveza u nasilnom političkom preuzimanju vlasti i diktature proletarijata i slijedila instrukcije Sovjetske Partije po pitanju političke, intelektualne i organizacijske linije. KPK je kopirala tajna i prikrivena sredstva pomoću kojih je jedna strana, ilegalna organizacija preživjela, usvajajući ekstremne mjere prismotre i kontrole. Sovjetski Savez je bio glavni oslonac i patron KPK.

Komiterna je formulirala statut KPK, koji je bio zvanično usvojen na prvom kongresu KPK. Taj statut se bazirao na Marksizmu-Lenjinizmu i teorijama klasne borbe, diktature proletarijata i osnivanju Partije. Statut Sovjetske Partije je služio kao osnova. Duša KPK se sastoji od ideologije uvezene iz Sovjetskog Saveza. Chen Duxiu, jedan od prvih činovnika KPK je imao drugačija mišljenja od međunarodnog izaslanika Kominterne, Maringa. Maring je napisao dopis Chen-u, u kojem je rekao da, ako je Chen pravi član Komunističke Partije, on mora slijediti naredbe Kominterne. Iako je Chen Duxiu bio jedan od osnivača, otaca KPK, nije mogao učiniti ništa nego slušati i izvršavati naredbe. Zaista, on i njegova Partija su jednostavno bili podređeni Sovjetskom Savezu.

Za vrijeme Trećeg Kongresa KPK 1923. godine, Chen Duxiu je javno potvrdio da je Partiju skoro u cijelosti finansirana od strane Sovjetske Komiterne. U jednoj godini, kominterna je priložila KPK preko 200.000 yuana, s nezadovoljavajućim rezultatom. Komiterna je optužila KPK da nije dovoljno ustrajna u svojim naporima.

Prema statistikama iz otkrivenih dokumenata Partije, KPK je od oktobra 1921. do juna 1922. dobila 16.665 kineskih yuana. 1924. je dobila 1500$ i 31.927,17 yuana, a 1927. je dobila 187.674 yuana. Mjesečni prilog Kominterne iznosio je oko 20.000 yuana. Taktike, koje KPK obično upotrebljava danas, kao što su lobiranje, tajenje, nuđenje mita, prijetnje, su bile upotrebljavane već u to vrijeme. Komiterna je optužila KPK da stalno lobira za novčana sredstva.

"Oni iskorištavaju razne organizacije (Ured Međunarodne Komunikacije, predstavnike Komiterne i vojne organizacije, itd.) da bi dobili novčana sredstva, jer jedna organizacija ne zna da im je druga organizacija već dala sredstva… smiješna stvar je da kineski drugovi ne samo da dobro poznaju način razmišljanja naših Sovjetskih drugova. Najvažnije, oni znaju kako trebaju postupati s pojedinim drugovima, koji su zaduženi za davanje sredstava. Čim primijete da neće moći dobiti sredstva normalnim putem, odlažu susrete. Na kraju upotrebljavaju loše metode, kao npr. širenje glasina da čak i članovi iz baze kritiziraju Sovjete da daju novac Warlordsima umjesto KPK." [13]

Prvi savez KMT-a i KPK - Parazit se infiltrira u jezgru i sabotira sjevernu ekspediciju [14]

KPK je uvijek učila svoj narod da je Chiang Kai-shek izdao pokret Narodne Revolucije [15], prisiljavajući KPK da digne oružani ustanak.

U stvarnosti KPK se ponašala kao parazit. Surađivala je s KMT-om u prvom savezu KMT i KPK da bi proširila svoj utjecaj iskorištavajući narodnu revoluciju. K tome, KPK je žudila lansirati revoluciju uz podršku Sovjeta i zgrabiti vlast, a njena želja za vlašću je zapravo uništila i izdala pokret Narodne Revolucije.

Na drugom nacionalnom kongresu KPK, održanom u julu 1922., oni koji su se protivili savezu s KMT-om su prevladavali na kongresu, jer su članovi partije bili nestrpljivi da zgrabe vlast. Međutim, Komiterna je u stvari u pozadini kontrolirala događajima i poništila je rezoluciju donešenu na kongresu i naredila KPK da se pridruži KMT-u.

Za vrijeme prvog saveza KMT-a i KPK, KPK je održala četvrti nacionalni kongres u Šanghaju, u januaru 1925. i već prije smrti Sun Yat-sena [16] 12. marta 1925. podigla pitanje vođstva u Kini. Da Sun Yat-sen nije preminuo, onda bi on umjesto Chian Kai-sheka bio cilj na koji se KPK namjerila u svojoj borbi za vlast.

S podrškom Sovjetskog Saveza, KPK je zgrabila političku vlast unutar KMT-a za vrijeme njihovog saveza s KPK. Tang Pingshan (1886.-1956., jedan od ranih lidera KPK u provinciji Guandong) je postao ministar centralnog personalnog odsjeka KMT-a. Feng Jupo (1899.-1954., jedan od ranih lidera KPK u provinciji Guandong), sekretar ministarstva za rad, dobio je punu vlast da riješava sva pitanja vezana za rad. Lin Zuhan (ili Lin Boqu, jedan od prvih lidera KPK) je bio ministar za seoske poslove, dok je Peng Pai (1896.-1929., jedan od lidera KPK) bio sekretar ministarstva. Mao Zedong je preuzeo položaj izvršnog ministra propagande pod ministarstvom propagande KMT-a. Vojne škole i vojno vođstvo su uvijek bili fokus KPK: Zhou Enlai je držao položaj direktora političkog odjela vojne akademije Huangpu (Whampoa), a Zhang Shenfu (ili Zhang Songnian, 1893.-1986., jedan od osnivača KPK, koji je uveo Zhou Enlai-ja u KPK) je bio njegov zamjenik. Zhou Enlai je također bio šef odjela vojnih odvjetnika i posadio je tu i tamo ruske vojne savjetnike. Mnogi komunisti su držali položaje političkih podučavatelja i profesora na vojnim školama KMT-a. Članovi KPK su također služili kao predstavnici partije KMT na raznim nivoima Armije Narodne Revolucije. [17] Također je bilo ugovoreno da bez potpisa predstavnika Partije, nijedna naredba ne bi bila smatrana važećom. Zbog ove parazitne privezanosti za pokret Narodne Revolucije, broj članova KPK se drastično povećao od manje od 1000, 1925. do 30.000 do 1928.

Sjeverna Ekspedicija je počela u februaru, 1926. Međutim, od oktobra 1926. do marta 1927., KPK je lansirala tri oružana ustanka u Šanghaju. Poslije je napala vojni štab Sjeverne Ekspedicije, no nije uspjela. Organizatori opštog štrajka u provinciji Guandong su učestvovali u svakodnevnim nasilnim konfliktima s policijom. Takvi ustanci su uzrokovali KMT-u da 12. aprila 1927. očisti KMT od članova KPK. [18]

U avgustu 1927., članovi KPK unutar Revolucionarne Vojske KMT-a pokrenuli su ustanak u Nanchangu, koji je bio ubrzo ugušen. U septembru iste godine KPK je lansirala Ustanak Jesenje Žetve da bi napala Changsha, no taj napad je također bio ugušen. KPK je počela primjenjivati mrežu kontrole u vojsci po kojoj su "ogranci Partije osnovani na nivou bataljona u vojsci". Istovremeno se Partija povukla u područje planine Jinggangshan u provinciji Jiangxi [19], osnivajući vlast u tamošnjem seoskom kraju.

Ustanak seljaka Hunan-a - Huškanje društvenog ološa na revolt

Za vrijeme Sjeverne Ekspedicije, dok je Narodna Vojska Revolucije ratovala protiv Warlordsa, KPK je provocirala ustanke u seoskim područjima u pokušaju da zgrabi vlast.

Ustanak seljaka Hunan-a 1927. je bio ustanak rulje, društvenog ološa, kao što je bila čuvena Pariška Komuna 1871. - prvi Komunistički ustanak. Francuski građani i stranci u Parizu u to vrijeme su bili svjedoci da su sljedbenici Pariške Komune bili banda skitalačkih razbojnika bez perspektive. Provaljivali su u velike zgrade i luksuzne vile, živjeli tamo i uživali ekstravagantne i raskošne obroke, marili su samo za uživanje u njihovoj trenutnoj sreći i nisu se brinuli za ništa unaprijed. Za vrijeme ustanka pariške komune cenzurirali su štampu. Uzeli su kao taoca i poslije streljali nadbiskupa Pariza, Georges-a Darboy-a, koji je propovijedao kralju. Za svoje privatno zabavljanje, okrutno su ubili 64 svećenika, palili dvorce i uništavali urede vlade, privatne rezidencije i kulturne spomenike. Blago i ljepota Francuskog glavnog grada su bili neusporedivi u Evropi. Međutim, za vrijeme Ustanka Pariške Komune, zgrade su bile pretvorene u pepeo, a ljudi u skelete. Takva zvjerstva i okrutnost su bili rijetko viđani tokom istorije.

Kao što je Mao Zedong priznao,

"To je istina da su seljaci do izvjesnog stepena razuzdani na selu. Kako udruga seljaka ima vrhovni autoritet, ne priznaje zemljoposjednicima nikakva prava i briše njihov ugled. To je jednako kao bacanje jednog zemljoposjednika u prašinu i stavljanje noge na njegov vrat. Seljaci prijete: "Staviti ćemo te na drugu listu (listu reakcionara)!" Oni globe mjesne tiranine i zlo plemstvo, oni zahtjevaju od njih doprinos i lome njihove nosiljke. Ljudi navaljuju na kuće mjesnih nasilnika i zlog plemstva, koji su protiv udruge seljaka, kolju njihove svinje i troše njihovo žito. Oni se čak izležavaju na raskošnim krevetima koji pripadaju mladim damama u domaćinstvima lokalnih tiranina i zlog plemstva. Na najmanju provokaciju, hapse, krunišu uhapšene s visokim papirnim šeširima, pa ih paradiraju kroz selo, govoreći: "Vi prljavi zemljoposjednici, sad znate ko smo mi!" Radeći sve što žele i prevrćući sve naglavačke, stvorili su jednu vrstu terora u seoskim područjima." [2]

Ipak Mao je takvim "razuzdanim" djelima dao puno odobrenje, govoreći:

"Otvoreno govoreći, neophodno je stvoriti teror za neko vrijeme na svakom seoskom području, inače će biti nemoguće ugušiti aktivnosti kontra-revolucionara na seoskom području ili svrgnuti autoritet plemstva. Pristojne granice moraju biti prevaziđene da bi se loše ispravilo, inače se loše ne može ispraviti... Mnoga njihova djela u vrijeme revolucionarne akcije, koja su viđena kao pretjerana, su u stvari upravo te stvari koje je revolucija zahtijevala." [2]

Komunistička revolucija stvara sistem terora.

Ratni pohod na sjever protiv Japanaca - Bijeg poraženih

KPK je "Dugački Marš" nazvala ratnim pohodom na sjever protiv Japanaca. Stvorila je od "Dugačkog Marša" kinesku revolucionarnu bajku. Tvrdila je da je "Dugački Marš" bio "manifest", "propagandna ekipa" i "mašina sijanja", koja se završila s pobjedom KPK i porazom njenih neprijatelja.

KPK je izmislila takve očigledne laži o maršu na sjever i borbi protiv Japanaca da bi prikrila svoje poraze. Od oktobra 1933. do januara 1934. godine, Komunistička Partija je pretrpjela totalni poraz. U petoj operaciji KMT-a, koja je imala za cilj da opkoli i uništi KPK, KPK je izgubila svoja seoska uporišta jedno za drugim. Sa svojim neprekidnim smanjenjem osnovnih područja, glavna Crvena Armija je morala pobjeći. To je stvarni razlog "Dugačkog Marša".

"Dugački Marš" je u stvari imao za cilj da se probije okruženje i pobjegne u Vanjsku Mongoliju i Sovjetsku Rusiju uzduž luka koji je prvo išao na zapad, a onda na sjever. Čim bi bila tamo, u slučaju poraza, KPK je mogla pobjeći u Sovjetski Savez. KPK je naišla na velike poteškoće na putu za Vanjsku Mongoliju. Izabrali su da idu kroz Shanxi i Suiyuan. S jedne strane, marširanjem kroz te sjeverne provincije, mogli su tvrditi da su "protiv Japanaca" i pridobiti srca naroda. S druge strane, ta područja bila su sigurna, jer tamo nije bilo japanskih trupa. Područje uzduž Velikog Zida je bilo okupirano od strane japanske vojske. Godinu dana kasnije, kad je KPK konačno stigla u Shanbei (sjeverna Shaanxi provincija), glavne snage Centralne Crvene Armije su se smanjile od 80.000 na 6.000 ljudi.

Xi’anski incident - Špijunažom se KPK po drugi put mogla prikačiti na KMT

U decembru 1936., Zhang Xueliang i Yang Hucheng, dva generala KMT-a su kidnapirali Chiang Kai-sheka u Xi’anu. Odonda se to smatra za Xi’anski incident.

Prema verziji istorije predstavljene u udžbenicima KPK, Xi’anski incident je bio "vojni potez" kojeg su inicirali Zhang i Yang, oni su dali Chiang Kai-sheku ultimatum života ili smrti. Bio je prisiljen zauzeti stav protiv Japanskih osvajača. Zhou Enlai je, kako se govori, bio pozvan u Xi’an kao predstavnik KPK da pomogne u pregovorima za mirno rješenje. Uz posredništvo raznih grupa u Kini, incident je bio riješen na miran način, završavajući tako desetogodišnji građanski rat i započinjući ujedinjeni narodni savez protiv Japanaca. Knjige povijesti KPK govore da je taj incident bio kritičan odlučujući trenutak za Kinu u njenoj krizi. KPK se opisuje kao patriotska partija koja uzima u obzir interese cijele nacije.

Međutim, sve više dokumenata o ovom događaju otkrivaju da su mnogi špijuni KPK već prije Xi’anskog incidenta bili aktivni u okruženju Yang Huchenga i Zhang Xuelianga. Jedan primjer je bio Liu Ding, tajni član KPK. On je radio za Zhang Xuelianga na preporuku Song Qingling, supruge Sun Yat-sena, sestre supruge Chiang Kai-sheka, koja je također bila član KPK. Nakon Xi’anskog incidenta je Mao Zedong hvalio da je "Liu Ding pružio izuzetan doprinos u Xi’anskom incidentu". Među onima, koji su radili za Yang Huchenga, bila je i njegova supruga Xie Baozhen, koja je bila član KPK i radila je u Yangovom Vojnom Političkom Odsjeku. Xie se udala za Yang Huchenga u januaru 1928. s odobrenjem KPK. Uz to, član KPK Wang Bingnan je bio počasni gost u Yangovoj kući u to vrijeme. Wang je kasnije postao zamjenik ministra Ministarstva vanjskih poslova KPK. To su bili ti članovi KPK oko Yanga i Zhanga koji su direktno inicirali taj puč.

Na početku incidenta, vođe KPK su htjeli ubiti Chiang Kai-sheka, da bi se osvetili za njegovu prijašnju borbu protiv KPK. U to vrijeme, KPK je imala veoma slabu bazu u provinciji sjevernog Shaanxija i bila je u opasnosti da bude sasvim eliminirana u jednoj bitci. Stoga je KPK, iskorištavajući sve svoje stečene vještine obmane, nahuškala Zhanga i Yanga da dignu bunu. Da bi prikliještio Japance i spriječio ih da ne napadnu Sovjetski Savez, Staljin je lično pisao Centralnom Komitetu KPK, tražeći od njih da ne ubiju Chiang Kai-sheka, već da sarađuju s njim po drugi put. Mao Zedong i Zhou Enlai su shvatili da neće moći uništiti KMT s ograničenom snagom KPK; ako bi ubili Chiang Kai-sheka, bili bi poraženi i čak eliminirani osvetničkom vojskom KMT. Pod takvim okolnostima, KPK je promijenila svoj ton. KPK je prisilila Chiang Kai-sheka da prihvati suradnju po drugi put u ime zajedničkog otpora protiv Japanaca.

KPK je prvo incinirala ustanak, uperivši pištolj u Chiang Kai-sheka, no onda se preokrenula i djelujući kao heroj scene, prisilila ga da još jednom prihvati KPK. Na taj način, KPK ne samo da je izbjegla krizu raspada, već je iskoristila priliku da se prikači na vladu KMT-a po drugi put. Crvena Armija je ubrzo bila pretvorena u Osmu Pješadijsku Vojsku, koja je postala veća i snažnija nego prije. KPK stvarno ima majstorske vještine prevare.

Protu-japanski rat - KPK raste ubijanjem s posuđenim oružjem

Kad je izbio protu-japanski rat 1937. godine, KMT je imao više od 1,7 miliona naoružanih vojnika, brodove s 110.000 tona tereta i oko 600 bojnih aviona svakakvih vrsta. U usporedbi, ukupna veličina armije KPK, uključujući i Novu Četvrtu Armiju, ponovo formiranu u novembru 1937., nije prelazila 70.000 ljudi. Njena snaga bila je dodatno oslabljena unutrašnjim borbama raznih političkih frakcija i mogla je biti eliminirana u jednoj jedinoj bitci. KPK je shvatila da, ako se suoči s bitkom protiv Japanaca, ne bi bila u mogućnosti poraziti niti jednu diviziju japanske vojske. U očima KPK, održavanje svoje vlastite snage, a ne osiguranje opstanka naroda bio je glavni fokus naglaska na "narodno jedinstvo". Stoga, za vrijeme saradnje s KMT-om, KPK je primjenjivala unutrašnju politiku "davanja prioriteta borbi za političku silu, koja je samo interno poznata, a realizira se u praksi".

Nakon što su Japanci okupirali grad Shenyang 18. septembra 1931., šireći time svoju kontrolu nad velikim područjima sjeveroistočne Kine, KPK se borila praktički rame uz rame s Japanskim osvajačima da bi porazila KMT. U deklaraciji napisanoj kao odgovor na Japansku okupaciju, KPK je pobuđivala ljude u područjima pod kontrolom KMT-a na bunu i svrgavanje nacionalne vlade, pozivajući "radnike da štrajkaju, seljake da prave nemire, studente da bojkotiraju časove, obične ljude da prestanu raditi, vojnike da dižu ustanak".

KPK nosila zastavu pozivajući na otpor protiv Japanaca, ali je imala samo mjesne vojske i snage gerile u kampovima daleko od linija fronta. Osim nekoliko bitaka, uključujući onu na Prolazu Pingxing, KPK nije puno doprinijela ratu protiv Japanaca. Umjesto toga, ona je trošila svoju energiju na proširivanje svoje vlastite baze. Kad su se Japanci predali, KPK je prihvatila sve vojnike, koji su prebjegli, u svoju vojsku, tvrdeći da ima više od 900.000 redovnih vojnika, uz dodatnih 2 miliona boraca. Vojska KMT-a je u suštini bila sama na linijama fronta dok se borila protiv Japanaca, gubeći preko 200 generala u ratu. Komandanti na strani KPK, međutim, nisu podnijeli skoro nikakve gubitke. Uprkos tome, udžbenici KPK su neprestano tvrdili da KMT nije davao otpor Japancima i da je KPK bila ta koja je predvodila veliku pobjedu u ratu protiv Japana.

Ideološko čišćenje Yan’ana - Stvaranje strašne mašinerije terora

KPK je privukla bezbrojnu patriotsku mladež u Yan’an u ime borbe protiv Japanaca, no onda je proganjala hiljade njih za vrijeme pokreta ideološkog čišćenja u Yan’anu. Otkako je dograbila vlast nad Kinom, KPK je prikazivala Yan’an kao revolucionarnu "svetu zemlju", ali nije uopšte spominjala zločine, koje je učinila za vrijeme ideološkog čišćenja.

Pokret ideološkog čišćenja u Yan’anu je bio jedna od najvećih, najmračnijih i najokrutnijih igara sile ikada odigranih u ljudskom svijetu. U ime čišćenja buržujskog otrova, Partija je sprala moralnost, nezavisnost misli, slobodu djelovanja, toleranciju i dostojanstvo. Prvi korak čišćenja bio je za svaku osobu organizirati lični arhiv, koji je sadržao: 1) lični iskaz; 2) hroniku političkog života osobe; 3) porodičnu pozadinu i društvene veze; 4) autobiografiju i ideološko preobraženje; 5) ocjenu prema načelima Partije.

U ličnoj arhivi, osoba je morala napraviti popis svih poznanstava od rođenja, svih važnih događaja i vrijeme i mjesto njihovih zbivanja. Tražilo se od ljudi da pišu za arhivu u više navrata i čim bi se našli nedostaci u arhivi, ta osoba bi se smatrala problematičnom. Osoba je morala opisati sve društvene aktivnosti u kojima je ikada učestvovala, a posebno one vezane za pridruženje Partiji. Naglasak je bio stavljen na lične procese razmišljanja za vrijeme tih društvenih aktivnosti. Ocjena bazirana na principima Partije je bila još važnija i osoba je morala ispovijediti sve protu-Partijske misli ili ponašanja u svojoj svijesti, govoru, pri poslu, u svakodnevnom životu ili društvenim aktivnostima. Na primjer, pri ocjeni nečije svijesti, zahtijevalo se od njega da pomno ispita da li se brine za vlastiti interes, da li je iskoristio rad za Partiju da dostigne lične ciljeve, da li se kolebao u vjeri u revolucionarnu budućnost, bojao smrti za vrijeme bitaka ili čeznuo za članovima porodice i supružnikom, nakon što je pristupio partiji ili armiji. Nisu postojali nikakvi objektivni standardi, pa je skoro svako označen problematičnim.

Sila je bila korištena da bi se iznudila "priznanja" od kadara koji su bili posmatrani, da bi se eliminirali "skriveni izdajnici". Bezbrojne namještaljke, neistine i nepravedne optužbe su proizilazile iz toga i veliki broj kadra je bio proganjan. Za vrijeme ideološkog čišćenja, Yan’an je bio nazvan "mjesto odstranjivanja ljudske prirode". Jedna radna grupa je ušla u Fakultet vojnih poslova i politike da ispita ličnu istoriju kadra, uzrokujući Crveni Teror u trajanju od dva mjeseca. Razni načini su bili korišteni za iznuđivanje priznanja. Kadrovima je bilo naređeno da priznaju i pokazano kako da priznaju krivicu. Postojala su "grupna nagovaranja", "pet-minutna nagovaranja", privatni razgovori, izvještaji na skupovima i prepoznavanje "rotkvica" (tj., crvenih izvana, a bjelih iznutra). Bilo je također "fotografiranja" - postavljanja svih u red na pozornicu za ispitivanje. Oni koji su izgledali nervozni bili su identificirani kao sumnjivi i bili su meta istraživanja.

Čak i članovi Kominterne su bili užasnuti zbog metoda korištenih za vrijeme ove kampanje, govoreći da je situacija u Yan’anu deprimirajuća. Ljudi se nisu usuđivali međusobno komunicirati. Svaka osoba je imala svoje vlastite brige i svako je bio nervozan i uplašen. Niko se nije usuđivao govoriti istinu ili štititi zlostavljane prijatelje, jer je svako pokušavao spasiti svoj vlastiti život. Podli - oni koji su se ulagivali, lagali i vrijeđali druge - su bili unapređivani; poniženje je postalo činjenica života u Yan’anu - ili ponižavaj druge drugove, ili ćeš sam biti ponižen. Ljudi su bili gurnuti na ivicu ludila, bili prisiljeni odbaciti dostojanstvo, smisao časti ili sramote, i ljubav prema drugima, kako bi spasili sopstvene živote i sopstveni posao. Oni su prestali izražavati svoja vlastita mišljenja, nego su umjesto toga recitirali članke vođa partije.

Taj isti sistem tiranije je bio primijenjivan u svim političkim aktivnostima KPK, otkako je ugrabila vlast u Kini.

Tri godine građanskog rata - Izdaja zemlje da bi se ugrabila vlast

Ruska buržoazijska revolucija, u februaru 1917., bila je relativno blag ustanak protiv vladavine Cara. Car je ipak postavio interese zemlje ispred svega i predao prijestolje umjesto pružanja otpora. Lenjin se iz Švajcarske preko Njemačke odmah vratio u Rusiju, inscenirao još jedan puč i u ime komunističke revolucije poubijao revolucionare februarske revolucije koji su svrgli Cara, gušeći na taj način Rusku buržujsku revoluciju. KPK je, poput Lenjina, pobrala plodove nacionalne revolucije. Nakon završetka rata protiv Japana, KPK je lansirala tzv. "Oslobodilački rat" (1946.-1949.) da bi svrgnula vladu KMT-a, donoseći još jednom Kini katastrofu rata.

KPK je poznata po svojoj "taktici mase ljudi", žrtvovanja velikog broja ljudi da bi se dobila bitka. U nekoliko bitaka s KMT-om, uključujući one u Liaoxi-Shenyang, Beijing-Tianjin i Huai Hai [20], KPK je koristila najprimitivnije, barbarske i nečovječne taktike kojima je žrtvovala veliki broj sopstvenih ljudi. Kad je opsjedala grad Changchun u provinciji Jilin na sjeveroistoku Kine, da bi iscrpila zalihe hrane u gradu, Narodna Oslobodilačka Vojska (NOV) je zabranila običnim ljudima da napuste grad. Za vrijeme dva mjeseca opsade Changchuna, skoro 200.000 ljudi je umrlo od gladi i hladnoće. No NOV nije dozvolila ljudima da napuste grad. Nakon završetka bitke, KPK je, bez imalo stida, tvrdila da je "oslobodila Changchun bez ispaljenog metka."

Od 1947. do 1948., KPK je potpisala "Harbinski Ugovor" i "Moskovski Ugovor" sa Sovjetskim Savezom, izručujući državnu imovinu i predajući resurse Sjeveroistoka u zamjenu za punu podršku Sovjetskog Saveza u stranim odnosima i vojnim poslovima. Prema ugovorima, Sovjetski Savez je trebao opskrbiti KPK s 50 aviona; u dvije rate predati KPK oružje, koje su ostavili predani Japanci; i po niskim cijenama prodati KPK municiju i vojne opskrbe, koje su na sjeveroistoku Kine bile pod kontrolom Sovjeta. Ako bi KMT lansirao vodozemno iskrcavanje na Sjeveroistok, Sovjetski Savez bi potajno podržavao vojsku KPK. Uz to, Sovjetski Savez bi trebao pomoći KPK preuzeti kontrolu nad Xinjiangom na sjeverozapadu Kine; KPK i Sovjetski Savez bi trebali izgraditi ujedinjeno vojno vazduhoplovstvo; Sovjeti bi trebali pomoći opremiti 11 divizija vojske KPK i prevesti trećinu oružja dobavljenog iz SAD-a (u vrednosti od 13 milijardi dolara) u Sjeveroistočnu Kinu.

Da bi dobila Sovjetsku podršku, KPK je obećala Sovjetskom Savezu posebne privilegije prijevoza na Sjeveroistoku i po zemlji i po zraku; ponudila je Sovjetskom Savezu informaciju o akcijama vlade KMT-a i vojske SAD-a; snabdjela Sovjetski Savez s proizvodima sa sjeveroistoka (pamuk, zrna soje) i vojnom opskrbom u zamjenu za napredno oružje; poklonila Sovjetskom Savezu povlaštena rudarska prava u Kini; dozvolila Sovjetskom Savezu da stacionira vojske na Sjeveroistoku i u Xinjiangu; i dozvolila Sovijetima da uspostave Biro Obavještajne Službe Dalekog Istoka u Kini. Ako bi rat izbio u Evropi, KPK bi poslala ekspedicijsku vojsku od 100.000 vojnika i 2 miliona radnika da podržavaju Sovjetski Savez. Uz to, KPK je obećala prispojiti neka posebna područja provincije Liaoning Sjevernoj Koreji ako to bude potrebno.

3. Manifestacija zlih karakteristika Partije

Vječni strah obilježava istoriju Partije

Najočitija karakteristika KPK je njen vječni strah. Opstanak je bio najveći interes KPK od njenog osnivanja. Taj najveći interes hrani strah koji se krije iza njene stalne promjene izgleda. KPK je kao ćelija raka, koja se širi i ulazi u svaki dio tijela, prodirući i uzrokujući da okolne normalne ćelije postanu kancerozne, šireći se van kontrole. U našem istorijskom periodu, društvo nije bilo u stanju rastopiti takav mutirani faktor kao što je KPK i nije imalo druge alternative nego dati mu da se razmnožava po želji. Ovaj mutirani faktor je tako moćan, da ga ništa unutar nivoa i obsega njegovog širenja ne može zaustaviti. Zbog toga, većina društva je postala zagađena i sve veća područja su bila poplavljena Komunizmom ili komunističkim elementima. Ovi elementi su dalje jačali i KPK je iskoristila ove elemente i u osnovi uništila moralnost i ljudsko društvo.

KPK ne vjeruje u nikakve opšte priznate principe moralnosti i pravde. Svi njeni principi su korišteni u potpunosti za njene vlastite interese. Ona je u biti sebična i ne postoje principi koji bi mogli suzdržati i kontrolirati njene želje. Na osnovi njenih vlastitih principa, Partija mora mijenjati svoj izgled na površini, stavljajući nove kože. Za vrijeme ranog perioda, kad je njen opstanak bio u opasnosti, KPK se prikačila uz Komunističku Partiju Sovjetskog Saveza, uz KMT, uz tijelo vlade KMT-a i uz Narodnu Revoluciju. Nakon preuzimanja vlasti, KPK se kačila uz razne oblike oportunizma, uz umove i osjećaje građana, uz društvene strukture i sredstva - na što god je mogla da stavi svoje ruke. Iskoristila je svaku krizu kao priliku da sabire više moći i da ojačava svoja sredstva kontrole.

Stalna zloba je "Magično Oružje" KPK

KPK tvrdi da revolucionarna pobjeda zavisi od tri "magična oružja": organizacija Partije, oružana borba i ujedinjeni frontovi. Iskustvo s KMT-om ponudilo je KPK još dva takva "oružja": propaganda i špijunaža. Razna "magična oružja" Partije su sva bila sklopljena s devet naslijeđenih karakteristika KPK: zlo, prevara, huškanje, oslobađanje društvenog ološa, špijunaža, pljačka, borba, uništavanje i kontrola.

Marksizam-Lenjinizam je u biti zao. Ironično, kineski komunisti ne shvataju zaista Marksizam-Lenjinizam. Lin Biao [21] je rekao da je bilo veoma malo članova KPK koji su zaista pročitali radove Marksa ili Lenjina. Javnost je smatrala Qu Qiubaia [22] ideologom, no on je priznao da je pročitao tek veoma malo Marksizma-Lenjinizma. Mao Zedongova ideologija je seoska verzija Marksizma-Lenjinizma, koja propagira bunt seljaka. Deng Xiaopingova teorija početnog stadija socijalizma ima kapitalizam za svoje prezime. Jiang Zeminova "Tri predstavnika" [23] su bila sastavljena iz ničega. KPK nije nikad zapravo shvatila šta je Marksizam-Lenjinizam, ali je naslijedila od njega zle aspekte, koje je KPK nadopunila svojim vlastitim još gorim stvarima.

Ujedinjeni front KPK je sjedinjenje prevare i kratkoročnog dobitka. Cilj jedinstva je bio ojačati svoju silu. Ujedinjeni front služi širenju moći, pomaže KPK da poraste od samca do velikog plemena i mijenja odnos njenih prijatelja prema neprijateljima. Jedinstvo je zahtjevalo oštroumlje - identificiranje tko su neprijatelji, a tko prijatelji; tko je lijevo, u sredini, desno; s kim se treba sprijateljiti i kada, a koga treba napasti i kada. KPK je s lakoćom pretvarala bivše neprijatelje u prijatelje i onda opet u neprijatelje. Na primjer, za doba demokratske revolucije, partija se ujedinila s kapitalistima; za vrijeme socijalističke revolucije, eliminirala je kapitaliste. U drugom primjeru, vođe drugih partija, kao što su Zhang Bojun [24] i Luo Longji [25], su bili iskorišteni kao podržavaoci KPK za doba preuzimanja vlasti nad državom, no poslije su bili proganjani kao "dešnjaci".

Komunistička Partija je vješta profesionalna banda

Komunistička Partija je upotrebljavala dvostruke strategije, jedna strana je blaga i fleksibilna, a druga kruta i stroga. Njene blaže strategije uključuju propagandu, stvaranje ujedinjenih frontova, sijanje nesloge, špijunažu, podsticanje pobuna, analiziranje razmišljanja ljudi, pranje mozga, laži i prevare, prikrivanje istine, psihološko zlostavljanje i stvaranje atmosfere terora. Radeći te stvari, KPK stvara sindrom straha u srcima ljudi, što ih dovodi do toga da lagano zaborave greške Partije. Ove brojne metode uništavaju ljudsku prirodu i potiću ljudsku zlobu. Krute taktike KPK uključuju nasilje, oružanu borbu, progon, političke pokrete, ubijanje svjedoka, kidnapiranje, gušenje različitih mišljenja, naoružane napade, periodičnu primjenu surovih mjera, itd. Ove agresivne metode stvaraju i održavaju užas.

KPK upotrebljava istovremeno blage i krute metode. Ponekad bi ona bila opuštena u nekim prilikama, a stroga u nekim drugim, ili bi bila opuštena u vanjskim poslovima, a stroga u svojim unutarnjim poslovima. Za vrijeme opuštenosti, KPK bi poticala izražavanje raznih mišljenja, no, kao mamljenje zmije iz svoje rupe, oni koji su se izjasnili bili bi progonjeni u sljedećem periodu striktne kontrole. KPK je često upotrebljavala demokratiju da bi izazvala KMT, ali kad su intelektualci u područjima pod kontrolom KPK proturiječili partiji, bili bi mučeni ili bi im čak odrubili glave. Na primjer, možemo pogledati ozloglašeni incident "Divlji ljiljani", u kojem je intelektualac Wang Shiwei (1906.-1947.), koji je napisao esej "Divlje ruže" u kojem je izrazio svoj ideal jednakosti, demokratije i humanosti, bio ugnjetavan za vrijeme pokreta ideološgog čišćenja Yan’ana i koji je bio ubijen odrubljivanjem glave sjekirom od strane KPK 1947. godine.

Jedan stariji činovnik, koji je propatio mučenja u pokretu ideološkog čišćenja Yan’ana se sjetio da, kad je bio pod žestokim pritiskom, i prisiljavan priznati, jedina stvar koju je mogao učiniti bila je da izda svoju vlastitu savijest i izmisli laži. U početku se osjećao loše što upliće i namješta podvale svojim drugovima. Mrzio je sebe toliko da je želio da svrši sa svojim životom. Slučajno, pištolj je bio ostavljen na stolu. Zgrabio je pištolj i uperivši u svoju glavu, pritisnuo obarač. Međutim, pištolj je bio bez metaka! Osoba, koja ga je ispitivala, je ušla i rekla: "Dobro je da si priznao da je ono što si učinio loše. Politika Partije je blaga." Komunistička Partija će znati da si dostigao do svoje granice, znati će da si "vjeran" Partiji, tako da si prošao test. KPK uvijek prvo postavi nekome smrtnu zamku i onda uživa u svakoj njegovoj boli i poniženju. Kada ta osoba dostigne granicu i samo želi umrijeti, Partija će kao "dobra" doći i pokazati mu izlaz i način da živi. Kaže se: "bolje živa kukavica, nego mrtav heroj". Ta osoba postaje tako zahvalna Partiji kao svom spasiocu. Mnogo godina kasnije, taj činovnik je saznao za Falun Gong, qigong i kultivacijsku praksu koja je počela u Kini. On je osjetio da je ova praksa dobra. Kad je počeo progon Falun Gonga, posjetila su ga njegova bolna sjećanja iz prošlosti i on se više nije usudio reći da je Falun Gong dobar.

Iskustvo posljednjeg kineskog cara Puyi [26] je bilo slično onome ovog činovnika. Zarobljen u ćelijama KPK i gledajući kako su ljudi ubijani jedan za drugim, mislio je da će ubrzo umrijeti. Da bi živio, dozvolio je da mu mozak bude ispran i sarađivao je sa stražarima zatvora. Poslije, napisao je autobiografiju "Prvi dio mog života", koju je KPK upotrebila kao primjer ideološkog preobražaja.

Prema modernim medicinskim studijama, mnoge žrtve žestokog pritiska straha i izolacije postaju plijen nenormalnog osjećaja zavisnosti od svojih zarobljivača poznatim kao Štokholmski Sindrom. Raspoloženje žrtava mijenja se prema radosti ili gnjevu, veselju ili žalosti njihovih zarobljivača. Najmanju naklonost žrtva prihvata s dubokom zahvalnošću. Postoje slučajevi u kojima žrtve razviju "ljubav" prema svojim zarobljivačima. Tu psihološku pojavu je KPK odavno uspješno koristila i protiv svojih neprijatelja i da bi kontrolirala i preobražavala misli svojih građana.

Partija je najzlobnija

Većina bivših generalnih sekretara KPK su bili označeni anti-komunistima. Očigledno, KPK ima svoj vlastiti život i nezavisno tijelo. Partija rukovodi pojedincima, a ne obratno. U "sovjetskim oblastima" u provinciji Jiangxi, dok je KPK bila opkoljena od strane KMT-a i opstanak joj je bio ugrožen, još uvijek je sprovodila operacije unutrašnjih čistki u ime slamanja "anti-boljševičkih" tijela, ubijala svoje vlastite vojnike ili ih kamenovala do smrti da bi sačuvala metke. U sjeveru provincije Shaanxi, dok je bila u sendviču između Japanaca i KMT-a, KPK je započela pokret ideološkog čišćenja Yan’ana s masovnim čistkama, ubijajući nebrojeno puno ljudi. Takva vrsta ponavljajućeg masakra tako masivnog obima nije spriječila KPK od proširenja njene vlasti nad cjelom Kinom. KPK je proširila takav šablon internih rivaliteta i međusobnog ubijanja iz malih Sovjetskih oblasti na cijelu zemlju.

KPK je kao zloćudni tumor: u svom brzom razvitku, centar tumora je već izumro, no on nastavlja obuzimati zdrave organizme koji se nalaze na vanjskoj ivici. Nakon što je tumor prodrijeo u organizme i tijela, oni postaju dio raka. Nije bitno kako dobra ili loša osoba u početku, nakon uključenja u KPK, on ili ona će postati dio njene destruktivne snage. Što je osoba iskrenija i savjesnija prvobitno, to će postati destruktivnija. Bez sumnje, ovaj KPK tumor će nastaviti rasti, sve dok ne bude više ništa ostalo čime će se moći hraniti. Tada će rak zasigurno umrijeti.

Osnivač KPK, Chen Duxiu, je bio intelektualac i vođa pokreta studenata Četvrti Maj. On nije bio pristalica nasilja i upozorio je članove KPK da će to dovesti do napete situacije, ako pokušaju propagirati komunističku ideologiju unutar KMT-a, ili ako budu previše zainteresirani za vlast. Iako je bio jedan od najaktivnijih u generaciji Četvrtog Maja, Chen je također bio tolerantan. Međutim, on je bio prvi koji je bio označen kao "oportunist desnog krila".

Jedan drugi vođa KPK, Qu Qiubai, je vjerovao da se članovi KPK moraju angažirati u bitkama, organizirati ustanke, svrgavati vlasti i upotrebljavati ekstremne mjere da bi vratili Kinesko društvo u njegovo normalno stanje. Međutim, priznao je prije smrti: "Nisam želio umrijeti kao revolucionar. Napustio sam vaš pokret prije mnogo vremena. Ipak, istorija me izigrala, dovodeći mene, intelektualca, na političku pozornicu revolucije i zadržavajući me tamo godinama. Na kraju, još uvijek nisam mogao prevazići svoje vlastite aristokratske stavove. Ja nakon svega ipak ne mogu postati borac klase proletarijata." [27]

Vođa KPK, Wang Ming je, prema savjetu Kominterne, podržavao savez s KMT-om za vrijeme rata protiv Japanaca, umjesto proširenja baze KPK. Na sastancima KPK, Mao Zedong i Zhang Wentian [28] nisu mogli svog druga odvratiti od te strategije, niti su mogli otkriti svoju istinitu situaciju: prema ograničenoj vojnoj snazi Crvene Armije, ne bi bili u mogućnosti sami zadržati čak ni jednu japansku diviziju. Kad bi protiv zdravog razuma, KPK odlučila da se bori, tada bi povijest Kine sigurno bila drugačija. Mao Zedong je bio prisiljen da šuti na sastancima. Kasnije, Wang Ming je bio izbačen, prvo zbog odstupanja na "lijevom krilu", a poslije je bio označen kao oportunist ideologije desnog krila.

Hu Yaobang, još jedan Sekretar partije, koji je bio prisiljen da se povuče u januaru 1987. godine, vratio je podršku kineskih građana za KPK, jer je donio pravdu mnogim nevinim žrtvama, koji su bili optuženi kao zločinci za vrijeme Kulturne Revolucije. Ipak, na kraju je bio izbačen.

Zhao Ziyang, posljednji zbačeni Sekretar [29], želio je pomoći KPK podržavanjem reformi, no njegova djela su mu donijela strašne posljedice.

Što svaki novi vođa KPK može postići? Istinski reformirati KPK zapravo bi značilo njenu smrt. Reformisti bi vidjeli da bi im KPK ubrzo oduzela snagu. Postoji izvjesna granica u onome što članovi KPK mogu učiniti da transformiraju sistem KPK. Zato nema nade da bi se KPK mogla uspjeti reformirati.

Ako su se svi vođe Partije pretvorili u "loše ljude", kako je KPK mogla proširiti revoluciju? U mnogim slučajevima kad je KPK bila najjača - također i najzlija, njeni najviši činovnici bi izgubili svoje pozicije. To je bilo zato što njihov stupanj zla nije dostigao visoki standard Partije, koja je iznova izabirala samo najzlije. Mnogo vođa Partije je svršilo tragično svoj politički život, ali KPK je preživjela. Vođe KPK, koji su opstali na svojim pozicijama, nisu bili oni, koji su mogli utjecati na Partiju, već oni, koji su mogli shvatiti zle namjere Partije i slijediti ih. Oni su ojačali sposobnost KPK da opstane za vrijeme krize i sasvim se predali Partiji. Nije čudo što su članovi Partije bili u stanju voditi rat protiv nebesa, boriti se protiv Zemlje i drugih ljudskih bića. Ali se nisu nikada mogli suprotstaviti Partiji. Oni su samo krotka oruđa partije, ili su u najboljem slučaju mogli postići da se oni i Partija međusobno iskorištavaju.

Bestidnost je postala značajna odlika sadašnje KPK. Prema Partiji, njene greške su sve bile učinjene od strane individualnih vođa Partije, na primjer, Zhang Guotao [30] ili Četvoročlana Banda [31]. Mao Zedonga je Partija ocjenila da je u sedamdeset posto slučajeva bio u pravu, a u tridest u krivu, dok je za Deng Xiaopinga ocijenjeno da je u šestdeset posto slučajeva bio u pravu, a u četrdeset u krivu, ali sama Partija nije nikada bila u krivu. Čak i ako je Partija napravila neku grešku, ipak, to je bila sama Partija, koja je ispravila grešku. Zbog toga, Partija govori svojim članovima da "gledaju naprijed" i "da se ne gube u računima iz prošlosti". Mnoge stvari su se mogle promijeniti: Komunistički raj je pretvoren u niski cilj socijalističke hrane i utočišta; Marxizam-Lenjinizam je zamijenjen s "Tri predstavnika". Ljudi ne bi trebali bili iznenađeni da vide da KPK promovira demokratiju, otvarajući slobodu vjere, odbacujući Jiang Zemina preko noći ili zaustavljajući progon Falun Gonga, ako to smatra neophodnim da bi zadržala kontrolu. Postoji jedna stvar, koja se ne mijenja, kada je u pitanju KPK: Osnovna težnja za ciljevima Partije - opstanak i održavanje njene vlasti i kontrole.

KPK je iz nasilja, terora i jake indoktrinacije formirala svoju teoretsku osnovu, koja je onda ubrizgana u Partijsku svijest, najviše principe Partije, duh njenih vođa, čitav provedbeni mehanizam Partije i kriterije za način dejstva svih članova KPK. Komunistička Partija je tvrda kao željezo i ona ima željeznu disciplinu. Namjera svih njenih članova mora biti sjedinjena, a dejstva svih njenih članova moraju sasvim udovoljiti političkom cilju Partije.

Zaključak

Zašto je istorija izabrala Komunističku Partiju od svih drugih političkih sila u Kini? Kao što svi znamo, na ovom svijetu postoje dvije sile, dva izbora. Jedan je stari i zao, čiji je cilj da radi zlo i izabire negativno. Drugi je pravedan i dobar, koji će izabrati ispravno i milosrdno. KPK su izabrale stare sile. Razlog izbora je upravo zato što je KPK pokupila svo zlo svijeta, kinesko ili strano, iz prošlosti ili sadašnjosti. Ona je uzoran predstavnik zlih sila. KPK je posebno sposobna u iskorištavanju ljudske dobrote i tako je korak po korak stvorila današnju situaciju.

Šta je Partija imala u vidu kad je tvrdila da neće biti nove Kine bez Komunističke Partije? Od svog osnivanja 1921. do preuzimanja političke vlasti 1949., dokazi jasno pokazuju da, bez prevare i nasilja, KPK ne bi bila na vlasti. KPK se razlikuje od svih drugih vrsta organizacija u tome što slijedi iskrivljenu ideologiju Marksizma-Lenjinizma i radi što želi. Može objasniti sve što radi s visokim teorijama i povezati ih mudro s izvjesnim dijelovima narodne mase, tako "opravdavajući" svoja djela. KPK emitira propagandu svaki dan, pokrivajući svoje strategije s raznim principima i teorijama dokazujući da je zauvijek u pravu.

Razvitak KPK je proces nakupljanja zla, bez ičeg sjajnog. Istorija KPK nam upravo govori o njenoj nelegitimnosti. Kineski narod nije izabrao KPK; umjesto toga, KPK je nametnula Komunizam, taj strani zao avet kineskom narodu primjenjujući zle osobine koje je naslijedila od Komunističke Partije - zlo, prevara, huškanje, oslobađanje društvenog ološa, špijunaža, pljačka, borba, uništavanje i kontrola.

Napomene

[1] Iz Komunističke Himne, "Internacionala"
[2] Iz Maovog "Izvještaja o istraživanju pokreta seljaka u Hunanu" (mart 1927.).
[3] Kineska narodna legenda, Djevojka bijele kose, je priča o ženi besmrtnici, koja je živjela u pećini i imala natprirodnu sposobnost da nagradi plemenitost i kazni zlobu, da podrži ispravno i zaustavi zlo. Ipak, u "modernoj" kineskoj drami, operi i baletu, ona je opisana kao djevojka, koja je bila prisiljena pobjeći u pećinu, nakon što je njen otac bio prebijen do smrti, jer je odbio pristati na to da se ona uda za starog zemljoposjednika. Njena kosa je obijelila zbog slabe ishrane. Ovo je postala najpoznatija "moderna" drama u Kini i izazvala je klasnu mržnju prema zemljoposjednicima.
[4] Lumpen-proletarijat, grubo prevedeno kao sirotinjski radnici. Ovaj termin identificira klasu otpadnika društva, degenerirane ili ilegalne elemente koji čine dio stanovništva industrijskih centara. To uključuje prosjake, prostitutke, gangstere, ucjenjivače, prevarante, male kriminalce, skitnice, kronično nezaposlene ili nepogodne za zapošljenje, osobe koje je industrija izbacila i sve vrste deklasiranih, poniženih ili degradiranih elemenata. Termin je izmislio Marks u Klasna borba u Francuskoj, 1848.-1850.
[5] Zhou Enlai (5. mart, 1898. - 8. januar, 1976.), je bio drugi istaknuti vođa poslije Mao-a u povijesti KPK. On je bio vodeća figura u KPK i premijer Narodne Republike Kine od 1949. do svoje smrti.
[6] Gu Shunzhang je izvorno bio jedan od čelnika sistema specijalnih agenta KPK. 1931. je bio uhapšen od strane KMT i on im je pomagao otkriti mnoge tajne agente KPK. Svih osam članova Guove porodice su kasnije zadavljeni i zakopani na Francuskoj Koncesiji u Shanghaju. Vidi "Istorija ubistava KPK" za više sličnih informacija (http://english.epochtimes/news/4-7-14/22421.html).
[7] Rat između KPK i KMT-a u junu 1946. Rat je značajan po tri uzastopna ratna pohoda: Liaoxi-Shenyang, Huai-Hai i Beiping-Tianjin, nakon kojih je KPK svrgnuo vlast KMT-a, vodeći ka osnovanju Narodne Republike Kine, 1. oktobra, 1949.
[8] Chiang Kai-shek je bio vođa KMT-a i poslije izgnan da bi postao vladar Tajvana.
[9] Hu Zongnan (1896.-1962.), stanovnik okruga Xiaofeng (sada dio okruga Anji), provincije Zhejiang, je bio sukcesivno zamjenik komandira, izvršni komandir i šef Jugozapadne vojske KMT-a i administrativnog štaba.
[10] Li Xiannian (1909.-1992.), jedan od glavnih vođa KPK. On je bio predsjednik Kine 1983. Igrao je važnu ulogu pomagajući Deng Xiaopingu da ponovo stekne moć 1976. na kraju Kulturne Revolucije.
[11] Kad je KPK počela reformu zemlje, kategorizirala je ljude. Među definiranim klasama neprijatelja, intelektualci su iza vlastelina, reakcionara, špijuna, itd. i klasificirani kao Broj 9.
[12] Iz poeme Sima Qiana (oko 145.-135. pne do oko 87. pne), istoričara i učenjaka u Zapadnoj Han Dinastiji. Njegova čuvena poema kaže: "Svako mora umrijeti; osoba ili umire uzvišenije nego planina Taishan ili lakše nego pero." Planina Taishan je jedna od glavnih planina u Kini.
[13] Yang Kuisong: "Pregled finansijske podrške Moskve Komunističkoj partiji Kine od 1920-tih do 1949-tih (1)", Br. 27, internet edicija 21. vijeka, (30. juna 2004.). Web stranica: http://www.cuhk.edu.hk/ics/21c/supplem/essay/040313a.htm (na kineskom). Autor Yang Kuisong je bio istraživač moderne istorije Kineske akademije društvenih nauka. Trenutno, on je profesor odjela za povijest na Univerzitetu u Pekingu i profesor Normalnog Univerziteta Istočne Kine.
[14] Sjeverna Ekspedicija je bila vojni pohod koji je vodio Chiang Kai-shek 1927. s namjerom da ujedini Kinu pod vlašću KMT-a i okonča vlast mjesnih vojnih diktatora. Bio je naveliko uspješan u tim ciljevima. Za vrijeme Sjeverne Ekspedicije, KPK je bila u savezu s KMT-om.
[15] Revolucionarni pokret za vrijeme saveza KPK i KMT-a, izražen Sjevernom Ekspedicijom.
[16] Sun Yat-sen (1866.-1925.), osnivač moderne Kine.
[17] Nacionalna Revolucionarna Vojska pod kontrolom KMT-a, bila je nacionalna vojska Republike Kine. Za vrijeme saveza KPK-KMT, uključivala je članove KPK, koji su se pridružili savezu.
[18] 12. aprila, 1927., KMT pod vođstvom Chiang Kai-sheka je pokrenuo vojnu operaciju protiv KPK u Shanghaju i nekoliko drugih gradova. Preko 5.000 do 6.000 članova KPK je bilo uhvaćeno i mnogi od njih bili ubijeni u Shanghaju između 12. aprila i kraja 1927.
[19] Oblast planine Jinggangshan se smatra prvom ruralnom revolucionarnom bazom KPK i naziva se "kolijevkom Crvene Armije".
[20] Bitke Liaoxi-Shenyang, Beijing-Tianjin i Huai Hai su bile tri glavne bitke, koje je KPK vodila protiv KMT-a od septembra 1948. do januara 1949., u kojima su mnoge od trupa KMT-a bile uništene. Milioni života su izgubljeni u ove tri bitke.
[21] Lin Biao (1907.-1971.), jedan od starijih vođa KPK, služio pod Mao Zedongom kao član kineskog Politbiroa, potpredsjednik (1958.) i Ministar odbrane (1959.). Lin se smatra arhitektom Kineske Velike Kulturne Revolucije. Lin je naimenovan za Maovog nasljednika 1966., no ispao je iz naklonosti 1970. Osjećajući svoj pad, Lin je kako se govori postao zapleten u pokušaj puča i pokušao pobjeći u SSSR, čim je nepotvrđena zavjera bila otkrivena. Za vrijeme njegovog leta u pokušaju da izbjegne progon, njegov se avion srušio u Mongoliji, pri čemu je poginuo.
[22] Qu Qiubai (1899.-1935.) je jedan od ranijih vođa KPK i čuveni ljevičarski pisac. KMT ga je uhvatio 23. februara, 1935. i umro je 18. juna iste godine.
[23] "Tri predstavnika" je početno bilo spomenuto u govoru Jiang Zemina, u februaru 2000. Prema toj doktrini, Partija mora uvijek predstavljati smjer razvitka Kineskih naprednih produktivnih snaga, orijentaciju Kineske napredne kulture i temeljne interese nadmoćne većine Kineskog naroda.
[24] Zhang Bojun (1895.-1969.) je bio jedan od osnivača "Kineske demokratske Lige", demokratske partije u Kini. On je bio označen desničarom broj 1 1957. godine od strane Mao Zedonga i bio je jedan od malog broja desničara, koji nisu bili rehabilitirani nakon Kulturne Revolucije.
[25] Luo Longji (1989.-1965.) je bio jedan od osnivača "Kineske demokratske Lige". On je bio označen desničarom 1958. godine od strane Mao Zedonga i bio je jedan od malog broja desničara, koji nisu bili rehabilitirani nakon Kulturne Revolucije.
[26] Pu-yi, Mandžurijsko ime Aisin Gioro (1906.-1967.), zadnji imperator (1908.-1912.) Kine, vladao pod imenom Hsuan T’ung. Poslije njegovog napuštanja dužnosti, nova republikanska vlada mu je darovala veliku državnu mirovinu i dozvolila mu da živi u Zabranjenom Gradu Pekinga do 1924. Poslije 1925., živio je u Japanskoj koncesiji Tianjina. 1934. godine, i vladajući pod imenom K’ang Te, postao je imperator Japanske marionetske države Manchukao, ili Mandžurija. Rusi su ga uhvatili 1945. i držali kao svog zarobljenika. 1946. godine, Pu Yi je svjedočio na sudu za ratne zločine u Tokyu da je bio sredstvo Japanskih militarista protiv svoje volje, a ne, kako su oni tvrdili, sredstvo Mandžurijske samoodređenosti. 1950. godine predan je Kineskim Komunistima i bio je zarobljen u Shenyangu do 1959. kad mu je Mao Zedong dao pomilovanje.
[27] Iz Qu Qiubai, "Još nekoliko riječi", 23. maja 1935., prije njegove smrti 18. juna 1935.
[28] Zhang Wentian (1900.-1976.), važan vođa KPK od 1930-tih. On je bio zamjenik ministra vanjskih poslova Kine od 1954. do 1960. Bio je progonjen do smrti 1976. za vrijeme Kulturne Revolucije. Njegov slučaj je rehabilitiran u avgustu 1979.
[29] Zadnji od deset generalnih sekretara KPK, koji je bio otpušten zbog svog neslaganja s upotrebom sile da bi se okončale demonstracije studenata na Trgu Tiananmen, 1989.
[30] Zhang Guotao (1897.-1979.), jedan od osnivača KPK. Bio je izbačen iz KPK u aprilu 1938. Otišao je u Tajvan u novembru 1948., a zatim u Hong Kong 1949. Emigrirao u Kanadu 1968.
[31] "Bandu Četvorice" su osnovali Mao Zedongova žena Jiang Qing (1913.-1991.), činovnik Shangajskog odjela propagande, Zhang Chunqiao (1917.-1991.), književni kritičar Yao Wenyuan (1931.) i stražar iz Shanghaya Wang Hongwen (1935.-1992.). Oni su se podigli na vlast za vrijeme Velike Kulturne Revolucije (1966.-1976.) i dominirali Kinesku politiku u ranim sedamdesetim godinama.