Predgovor
Kada se misli na tiraniju, većina Kineza se sjećaju Qin Shi Huanga (259.-210. godina p.n.e.), prvog cara Qin dinastije, čija je okrutna vlada palila filozofske knjige i žive spaljivala konfučijeve učenike. Qin Shi Huangov surov odnos prema njegovim ljudima proizilazi iz njegove politike "podržavanja svoje vladavine svim sredstvima ispod nebeskog svoda" [1] Ova politika je imala četiri glavna aspekta: nametanje pretjerano velikih poreza; trošenje radne snage na projekte koji će veličati njega samog; brutalna mučenja pod drakonskim zakonima; i kontroliranje ljudskog razmišljanja blokirajući sve puteve slobodnog razmišljanja i izražavanja i spaljivanjem knjiga i čak spaljivanjem živih učenih ljudi. Pod vladavinom Qin Shi Huanga, Kina je imala 10 miliona stanovnika. Car je izabrao preko 2 miliona da bi učestvovali u prisilnom radu. Qin Shi Huang je svoje drakonske zakone unio u intelektualno područje, zabranjujući slobodu misli u masivnim razmjerama. Za vrijeme njegove vladavine ubijeno je hiljade konfučijevih učenika i zvaničnika, koji su kritizirali vladu.
Danas su nasilje i nepravde Kineske Komunističke Partije (KPK) čak još gore nego u vrijeme tiranske Qin dinastije. Većina ljudi zna da je filozofija KPK filozofija "borbe". Vladavina KPK se bazira na klasnoj borbi, linijskoj borbi i ideološkoj borbi i cilja protiv ljudi u Kini i izvan Kine. Mao Zedong, prvi lider KPK od osnivanja Narodne Republike Kine (NRK), otvoreno je rekao: "Ono što je Qin Shi Huang uradio nije bilo ništa posebno. On je spalio žive 460 intelektualaca, ali mi smo spalili 46.000. Postoje ljudi koji Qin Shi Huanga i nas označavaju diktatorima, i mi ih sve prihvatamo. To je činjenica. Šteta da nas nisu više respektirali, znači moramo se još više potruditi." [2]
Bacimo pogled na 55 teških godina Kine pod vladavinom KPK. Kako je njena osnivačka filozofija filozofija "klasne borbe", KPK, od preuzimanja vlasti, nije štedila napore da izvrši klasni genocid, i postigla je svoju vladavinu terorom koristeći politiku revolucije putem nasilja. Ubijanje i ispiranje mozga korišteni su zajednički da bi se suzbila sva vjerovanja koja su se razlikovala od komunističke teorije. KPK je započinjala pokrete jedan za drugim da bi sebe prikazala nepogrešivom i božanstvenom. Slijedeći svoju politiku klasne borbe i nasilne revolucije, KPK se pokušala riješiti disidenata i suprotstavljenih socijalnih klasa, koristeći nasilje i trikove kako bi prisilila sve Kineze da postanu poslušne sluge njene tiranske vladavine.
1. Reforma sela - eliminiranje zemljoposjedničke klase
Jedva tri mjeseca nakon osnivanja komunističke Kine, KPK je pozvala na eliminiranje zemljoposjedničke klase, kao jednu od smjernica njenog programa reformiranja sela koji je obuhvaćao cijelu zemlju. Partijska parola "zemlja ratarima" zadovoljavala je sebičnu stranu seljaka bez posjeda, ohrabrila ih je da silom uzmu posjed i da zanemare moralne implikacije njihovih djela; to je čak potstaklo seljake bez posjeda da se bore protiv onih seljaka koji su imali posjede. Kampanja, koja je izričito tražila eliminiranje zemljoposjedničke klase, počela je grupiranjem seoskog stanovništva u različite socijalne kategorije. Dvadeset miliona stanovnika na selu širom zemlje obilježeni su kao "zemljoposjednici, bogati seljaci, reakcionari, ili loši elementi". Ovi novi izgnanici bili su suočeni s diskriminacijom, ponižavanjem i gubitkom svih svojih građanskih prava. Kada se program reformiranja sela proširio na najudaljenije oblasti i sela etničkih manjina, organizacije KPK su se također brzo proširile. Partijski komiteti i ogranci proširili su se svuda po Kini i osnivani su na nivoima sela i opština. Lokalni ogranci su bili glasnici za prenošenje instrukcija iz Centralnog Komiteta KPK i nalazili su se na prvim linijama fronta klasne borbe, potičući seljake na ustanak protiv njihovih zemljoposjednika. Skoro 100.000 zemljoposjednika je umrlo za vrijeme ovog pokreta. U određenim oblastima, KPK i seljaci ubili su čitave porodice zemljoposjednika, ne obraćajući pažnju na spol ili starost, kao metodu kompletnog iskorjenjivanja zemljoposjedničke klase.
U međuvremenu, KPK je započela svoj prvi val propagande, proglašavajući da je "Predsjednik Mao veliki spasioc ljudi" i da "samo KPK može spasiti Kinu". Za vrijeme reforme sela, seljaci bez posjeda dobili su što su htjeli s malo napora. Siromašni seljaci bili su zahvalni KPK za poboljšanje njihovog životnog standarda i tako su prihvatili propagandu KPK da je partija radila za dobrobit naroda.
Za vlasnike novodobivene zemlje, dobri dani "zemlje ratarima" bili su kratkotrajni. U roku od dvije godine, KPK je seljacima nametnula cijeli niz praksi, kao što su grupe za uzajamnu pomoć, osnovne komune, napredne komune i narodne komune. Koristeći parolu kritiziranja "žena s vezanim nogama", što znači onih koji su nešto sporiji, KPK je iz godine u godinu vodila i gurala seljake u socijalizam. Stavljajući žito, pamuk i ulje za kuhanje pod ujedinjeni sistem nabavke i prodaje širom zemlje, osnovni poljoprivredni produkti bili su isključeni iz tržišne razmjene. Osim toga, KPK je ustanovila sistem registracije boravišta, sprječavajući seljake da idu u gradove da rade ili žive. Onima koji su registrirali svoj boravak u seoskim oblastima nije bilo dozvoljeno kupovati žito u državnim prodavnicama i njihovoj djeci je bilo zabranjeno školovati se u gradovima. Djeca seljaka su mogla biti samo seljaci, čime je 360 miliona seoskog stanovništva u ranim 1950-tim godinama pretvoreno u građane druge klase.
Od 1978. godine u prvih pet godina nakon prelaska iz sistema komunalnog življenja u sistem domaćinskog ugovora, prihodi seljaka su blago porasli i njihov socijalni status se nešto poboljšao. Ipak, i tako slaba korist je ubrzo bila izgubljena zbog korumpiranih seoskih funkcionera i neravnoteže cijena između poljoprivrednih i industrijskih proizvoda. Kao rezultat toga, današnjih 900 miliona seljaka opet su upali u strašno siromaštvo, dok je ostatak Kine kroz ekonomske reforme zemlje postigao bolje životne standarde. Jaz među prihodima seoskog i gradskog stanovništva drastično se povećao i nastavlja se povećavati. Pojavili su se novi zemljoposjednici i dobrostojeći seljaci, koji su zamijenili one, koji su bili eliminirani u programu reformiranja sela. Podaci novinske agencije Xinhua, glasnika vlade, ukazuju na to da od 1997. godine: "Prihodi seljaka u oblastima osnovne proizvodnje žita i prihodi većine seoskih domaćinstava stagniraju i u nekim slučajevima se čak i smanjuju." Odnos među gradskim i seoskim prihodima se povećao od 1,8 naprema 1 u sredini 1980-tih godina do 3,1 naprema 1 u današnje vrijeme.
2. Reforme u industriji i trgovini - eliminiranje kapitalističke klase
Izvorna kapitalistička klasa, klasa ljudi, koji su posjedovali kapitalne investicije i stanovali u gradovima, također se morala suočiti sa uništenjem za vrijeme vladavine KPK. Za vrijeme reforme kineske industrije i trgovine, KPK je tvrdila da su kapitalistička klasa i radnička klasa u prirodi različite: kapitalistička klasa je eksploatorska, dok je radnička klasa ne-eksploatorska. Prema toj logici, kapitalistička klasa je rođena da eksploatira i neće prestati s tim, sve dok ne isčezne; ona samo može biti eliminirana, ali ne može biti reformirana. Pod takvim pretpostavkama, KPK je koristila ubijanje i ispiranje mozga da bi transformirala kapitaliste i trgovce. Kapitalisti su mogli uspijevati, ako su išli ukorak s vladom, ali bi isčeznuli ako nisu. Ko je predao svoju imovinu državi i podržavao KPK, bio je smatran manjim problemom među ljudima. Sa druge strane, onaj ko se nije slagao ili se žalio na politiku KPK, bio bi označen reakcionarom i postao bi meta drakonske diktature KPK.
Za vrijeme vladavine terora, koji je proizašao iz ovih reformi, svi kapitalisti i vlasnici preduzeća predali su svoju imovinu. Mnogi od njih nisu mogli podnijeti poniženje koje su doživjeli i izvršili su samoubistvo. Chen Yi, tadašnji gradonačelnik Šangaja, svaki dan je pitao: "Koliko smo padobranaca imali danas?", misleći na broj kapitalista, koji su taj dan izvršili samoubistvo skačući sa krovova zgrada. Na taj način je KPK brzo eliminirala privatnu svojinu u Kini.
Za vrijeme sprovođenja svog programa reforme sela i preduzeća, KPK je pokrenula mnoge masovne pokrete kojima je progonila kineske građane. Ovi pokreti uključuju: suzbijanje "kontra-revolucionara", kampanje za ideološku obnovu, čišćenje anti-KPK grupe, predvođene Gao Gangom i Rao Shushijem i istragu Hu Fengove [3] "kontra-revolucionarne" grupe. Od 1951. do 1952. godine, KPK je inicirala pokrete pod nazivom: "Kampanja Tri-Protivnika" i "Kampanja Pet-Protivnika", sa navedenim ciljem eliminiranja korupcije, rasipanja i birokratije unutar Partije, vlade, armije i masovnih organizacija. Ustvari, KPK je iskoristila ove pokrete za brutalan progon nebrojenih nedužnih ljudi. Kako ima punu kontrolu vladinih resursa, KPK ih je do krajnosti iskoristila u spoju s Partijskim komitetima, ograncima i podograncima u svakom političkom pokretu. Tri člana partije bi formirali malu borbenu grupu, prodirući u svako selo i susjedstvo. Ove borbene grupe su bile svugdje prisutne, ne ostavljajući kamen na kamenu. Ova duboko ukorijenjena centralna mreža, naslijeđena iz godina ratova KPK sa Japanom i Kuomitangom (Nacionalističkom partijom, KMT) je od tada igrala ključnu ulogu u kasnijim političkim pokretima, uključujući i progon kineskih građana u današnje vrijeme.
3. Progoni religija i religioznih grupa
Drugo zlodjelo koje je KPK počinila je brutalno suzbijanje religija i potpuna zabrana svih religioznih grupa, nakon osnivanja Narodne Republike Kine. 1950. godine, KPK je dala naredbu svojim lokalnim upravama da zabrane sve nezvanične religiozne vjere i tajna društva. KPK je navela da su ove "feudalističke" podzemne grupe samo sredstvo u rukama zemljoposjednika, bogatih seljaka, reakcionara i specijalnih agenata KMT-a, što ih čini neprijateljima KPK. U ovim progonima, koji su sprovođeni širom zemlje, KPK je mobilizirala klase, kojima je vjerovala, da identificiraju i progone članove religioznih grupa. Uprave na različitim nivoima direktno su bile umiješane u rasturanje takvih "sujevernih grupa" kao što su zajednice Hrišćana, Katolika, Taoista i Budista. Oni su naredili svim članovima ovih crkvi, hramova i religioznih frakcija da se registriraju pri vladinim biroima i da se pokaju zbog svojih nezvaničnih aktivnosti. Onaj, ko nije slijedio tu naredbu, bio bi suočen sa žestokom kaznom. 1951. godine vlada je formalno proglasila propise, kojima je prijetila da će oni, koji nastave svoje aktivnosti u nezvaničnim grupama, biti suočeni sa doživotnom robijom ili smrtnom kaznom.
Ovim pokretom je progonjen veliki broj dobrodušnih ljudi koji su poštovali zakone i vjerovali u Boga. Nekompletne statistike ukazuju na to da je KPK u 50-tim godinama progonila, uključujući i kažnjavanje smrtnom kaznom, najmanje tri miliona religioznih vjernika i članova tajnih grupa. KPK je pretresla skoro svako domaćinstvo širom Kine i ispitivala njihove članove, uništavajući čak i statue Kuhinjskog Boga, kojem su se kineski seljaci tradicionalno molili. Egzekucije su pojačale poruku KPK da je komunistička ideologija jedina zakonita ideologija i jedina zakonita vjera. Uskoro se pojavio koncept "patriotskih" vjernika. Državni ustav je štitio samo "patriotske" vjernike. U stvarnosti, svejedno u koju religiju neko vjerovao, postojao je samo jedan kriterij: ti si morao slijediti naredbe KPK i morao si priznati da je KPK iznad svih religija. Ako si bio Hrišćanin, KPK je bila bog hrišćanskog Boga. Ako si bio Budist, KPK je bila Glavni Buddha Glavnog Buddhe. Među Muslimanima, KPK je bila Allah Allaha. Kada se radi o Živom Buddhi u Tibetanskom Budizmu, KPK bi se umiješala i sama izabrala ko će biti Živi Buddha. Konačni ishod je da ti KPK nije ostavila drugi izbor nego da govoriš i radiš ono što ti KPK kaže da trebaš govoriti i raditi. Svi vjernici su bili prisiljeni sprovoditi ciljeve KPK, dok su svoju vjeru mogli održavati samo formalno. Ako to ne bi uradili, postali bi meta progona i diktature KPK.
Prema izvještaju online magazina "Humanity and Human Rights", objavljenog 22. februara 2002. dvadeset hiljada hrišćanskih vjernika sproveli su ispitivanje među 560.000 Hrišćana u kućnim crkvama u 207 gradova u 22 provincije u Kini. Ispitivanje je pokazalo da je od posjetilaca kućnih crkvi, 130.000 bilo pod vladinom prismotrom. Do 1957. godine KPK je ubila preko 11.000 religioznih sljedbenika i proizvoljno uhapsila i iznudila novac od mnogo više njih.
Eliminirajući klasu zemljoposjednika i kapitalističku klasu i progoneći veliki broj vjernika i ljudi koji su se pridržavali zakona, KPK je očistila put Komunizmu da postane sveobuhvatna religija Kine.
4. Anti-desničarski pokret - pranje mozga širom zemlje
1956. godine, grupa mađarskih intelektualaca formirala je Petefi-kružok, koji je bio kritičan prema mađarskoj vladi i učestvovao u forumima i diskusijama. Ova grupa je zapalila iskru nacionalne revolucije u Mađarskoj, koja je bila ugušena od strane sovjetske vojske. Mao Zedong je iz ovoga naučio lekciju, 1957. godine, Mao je pozvao kineske intelektualce i druge ne-komuniste da "pomognu KPK da se poboljša". Ovaj pokret, poznat pod imenom "Pokret sto cvjetova" je ukratko slijedio parolu "neka se sto cvjetova rascvjeta i neka se sto škola mišljenja nadmeće". Njegov cilj je bio izmamiti "anti-partijske elemente u narodu". U njegovom pismu šefovima Partije u provincijama 1957. godine, Mao Zedong je glasno objavio svoju namjeru da "izmami zmije is svojih rupa" puštajući ih da slobodno kažu svoje mišljenje da bi pomogli KPK da se popravi.
U to vrijeme su parole ohrabrivale ljude da se izjasne i obećavale da neće biti kažnjavanja - Partija "neće vući za rep, neće udarati šibom, neće stavljati kape, i nikad se neće obračunavati nakon jeseni.", što znači da partija neće tražiti greške, napadati, obilježavati, ili tražiti osvetu. Ipak je kasnije KPK započela "anti-desničarski" pokret, proglašavajući 540.000 ljudi, koji su se usudili progovoriti - "desničarima". Među njima, 270.000 ih je izgubilo svoj posao u vladinim institucijama, a 230.000 su označeni "umjerenim desničarima" ili "anti-socijalističkim elementima". Mao Zedongovi politički trikovi u progonu ljudi uključivali su: izmamljivanje onih sa različitim pogledima, da bi se izjasnili; fabriciranje zločina; osuđivanje ljudi bez ikakve pravne procedure; i tvrđenje da spašava ljude, dok je u stvari nemilosrdno napadao ljude.
Šta su onda bile "reakcionarne riječi", koje su prouzrokovale da toliko desničara i anti-komunista završe u izgnanstvu od skoro 30 godina u daleko zabačenim krajevima zemlje? "Tri glavne reakcionarne teorije", koje su bile meta opštih i intenzivnih uvreda u to vrijeme, sastojale su se od nekoliko govora Luo Longjija, Zhang Bojuna i Chu Anpinga. Detaljniji pogled na to šta su oni predlagali, pokazuje da su njihove želje bile prilično bezazlene.
Luo je predložio formiranje udružene komisije KPK i raznih "demokratskih" partija kako bi istražile greške učinjene u "Kampanji Tri-Protivnika" i "Kampanji Pet-Protivnika" i u pokretima za čišćenje od reakcionara. Državno vijeće je često prezentiralo nešto Političkom konsultativnom Komitetu i Narodnom Kongresu, za posmatranje i komentare, a Zhang je predložio da bi Politički Konsultativni Komitet trebao biti uključen u proces donošenja odluka.
Chu je predložio da, s obzirom da i oni koji nisu članovi Komunističke Partije, također imaju dobre ideje, samopoštovanje i osjećaj odgovornosti, nije neophodno da se širom cijele zemlje članovi KPK postavljaju za rukovodioce svake radne jedinice, velike ili male ili čak i za rukovodioce timova pod svakom radnom jedinicom. Također nije neophodno da sve stvari, velike ili male, moraju biti urađene onako kako predlaže KPK. Sva trojica su izrazili želju da slijede KPK i nijedan od njihovih prijedloga nije prekoračio granice označene čuvenim riječima pisca i kritičara Lu Xuna [4], "Moj gospodaru, vaš ogrtač se isprljao. Molim Vas skinite ga i ja ću Vam ga oprati". Kao i riječi Lu Xuna, njihove riječi su izražavale pokornost, odanost i poštovanje.
Niko od osuđenih desničara nije predlagao da bi se KPK trebala zbaciti; sve što su oni ponudili je bio konstruktivna kritika i prijedlozi. Ipak, upravo zbog ovih prijedloga, desetine hiljada ljudi su izgubili svoju slobodu. Ono što je uslijedilo su bili dodatni pokreti, kao što su "Povjerenje u KPK", "Pronalaženje ljudi sa čvrstim političkim stavovima" i "Nova kampanja Tri-Protivnika", pri čemu su intelektualci bili slani na selo da rade teške poslove i bili su hvatani desničari, koji su bili ispušteni pvi put. Ko god je imao nesuglasice s šefom na radnom mjestu, a pogotovo s partijskim sekretarom radne jedinice, bio je označen protivnikom KPK. KPK bi ih često izlagala stalnom kritiziranju ili bi ih slala u radni logor na prisilno preobrazovanje. Nekad je partija preseljavala čitave porodice na selo, ili bi zabranjivala njihovoj djeci da idu na fakultet ili da se pridruže vojsci. Oni se nisu mogli prijaviti za posao u opštini u kojoj su živjeli. Njihove porodice bi izgubile sigurnost stalnog posla i državnu zdravstvenu zaštitu. Oni su bili uvedeni u redove seljaka i postali su izgnanici čak i među građanima druge klase.
Nakon progona intelektualaca, neki intelektualci su razvili dvostruku ličnost. Oni su tijesno slijedili "Crveno Sunce" i postali su zvanični intelektualci KPK, radeći i govoreći šta god je KPK tražila. Neki drugi su se samo distancirali od političkih pitanja. Kineski intelektualci, koji bi trebali imati osjećaj odgovornosti prema naciji, od tada su bili ućutkani.
5. Veliki skok naprijed - proizvođenje neistina da bi se provjerila lojalnost ljudi
Nakon Anti-Desničarskog pokreta, Kina se počela bojati istine. Svako je bio umiješan u slušanje neistina, govorenje neistina, izmišljanje pogrešnih priča i izbjegavanje i prikrivanje istine lažima i glasinama. Veliki Skok Naprijed je bila kolektivna nacionalna vježba u laganju. Ljudi iz cijele nacije, pod rukovodstvom zle aveti KPK, učinili su mnogo apsurdnih stvari. I lažovi i oni koje su lagali su bili prevareni. U ovoj kampanji laži i apsurdnih akcija, KPK je usadila svoju nasilnu, zlu energiju u duhovni svijet kineskih građana. U to vrijeme, mnogi ljudi su pjevali pjesme reklamirajući Veliki Skok Naprijed, "Ja sam Car Žada, ja sam Kralj Zmaja. Ja naređujem trim planinama i pet klanaca da se sklone ustranu, ja dolazim." [5] Groteskni ciljevi kao što su "ostvarivanje proizvodnje 75.000 kg žita po hektaru", "udvostručivanje proizvodnje željeza" i "nadmašivanje Velike Britanije za 10 i Sjedinjenih Američkih Država za 15 godina", pokušavani su godinu za godinom. Ova politika je dovela do ozbiljne oskudice širom Kine koja je koštala milione života.
Ko se među učesnicima osmog plenarnog sastanka Centralnog Komiteta KPK, održanog u gradu Lushanu 1959. godine ne bi složio sa pogledom generala Peng Dehuai-a [6] da je Veliki Skok Naprijed pokrenut od strane Mao Zedonga bio besmislen? Ipak, podržavati ili ne podržavati politiku Mao Zedonga, označavalo je liniju između lojalnosti i izdaje, ili liniju između života i smrti. U priči iz kineske istorije, gdje je Zhao Gao [7] tvrdio da je jelen bio konj, on je znao razliku između jelena i konja, ali je namjerno jelena nazvao konjem da bi kontrolirao javno mišljenje, učutkao rasprave i proširio svoju sopstvenu moć. Ishod plenuma u Luhanu je bio da je čak i Peng Dehuai bio prisiljen potpisati rezoluciju osuđujući samog sebe i odstranjujući se iz centralne vlade. Slično, u kasnijim godinama Kulturne Revolucije, Deng Xiaoping je bio prisiljen obećati da se nikad neće žaliti na odluku vlade da ga sklone sa njegovih pozicija.
Društvo se oslanja na iskustva iz prošlosti da bi razumijelo svijet i proširilo svoje horizonte. Ipak, KPK je ljudima oduzela mogućnosti da uče iz istorijskih iskustava i lekcija. Zvanična cenzura medija je samo pomogla da se i dalje umanji mogućnost ljudi da raspoznaju dobro od lošeg. Nakon svakog političkog pokreta, mlađe generacije su samo dobivale izvještaje, koji su veličali Partiju, ali su bili uskraćeni za analize, ideale i iskustva ljudi iz starijih generacija. Kao rezultat toga, ljudi su imali samo rasejane informacije kao osnovu za razumijevanje istorije i presuđivanje novih događaja, misleći da su u pravu, a pri tome su bili hiljade kilometara udaljeni od istine. Na taj način je politika KPK da drži ljude neukima bila u potpunosti sprovođena.
6. Kulturna Revolucija - jedan zli duh okreće svijet naglavačke
Kulturna Revolucija je bila velika predstava, izvedena od strane komunističke aveti, jer je ona posjedovala čitavu Kinu. 1966. godine, novi talas nasilja valjao se kineskom zemljom i nekontrolirani crveni teror tresao je planine i smrzavao rijeke. Pisac Qin Mu opisao je Kulturnu Revoluciju sumornim riječima:
"To je istinski bila nečuvena nesreća: [KPK] je zatvorila milione zbog njihovih veza sa članovima familije [koji su bili na meti], oduzela život milionima drugih, razorila familije, pretvorila djecu u bitange i lupeže, palila knjige, srušila drevne građevine i uništila grobove starih intelektualaca, vršeći sve vrste zločina u ime revolucije."
Prema opreznim procjenama broj neprirodnih smrtnih slučajeva u Kini za vrijeme Kulturne Revolucije iznosio je 7,73 miliona.
Ljudi često pogrešno misle da su se nasilje i pokolj za vrijeme Kulturne Revolucije desili uglavnom za vrijeme buntovničkih pokreta, i da su Crvenogardisti i buntovnici bili ti, koji su ubijali. Ipak, hiljade zvanično objavljenih godišnjih knjiga kineskih okruga ukazuju na to da vrhunac neprirodnih smrti nije bio 1966. godine, kada su Crveni Gardisti kontrolirali najveći dio vladinih organizacija, ili 1967. godine kada su se buntovnici u različitim grupama međusobno oružano borili, već 1968., kada je Mao ponovo stekao kontrolu nad cijelom zemljom. Ubice u ovim zloglasnim slučajevima su često bili iz redova armijskih oficira i vojnika, naoružanih policajaca i članova KPK sa svih nivoa vlade.
Sljedeći primjeri prikazuju kako je nasilje za vrijeme Kulturne revolucije bilo uzrokovano politikom KPK i regionalnih vlada, a ne ekstremnim ponašanjem Crvenih Gardista. KPK je prikrila vodeću ulogu i umiješanost partijskih vođa i zvaničnika vlade u nasilje.
U avgustu 1966. godine Crveni Gardisti su prognali stanovnike Pekinga koji su u prošlim pokretima bili označeni "zemljoposjednicima, bogatim seljacima, reakcionarima, lošim elementima i desničarima" i prinudili ih da odu na selo. Nekompletne zvanične statistike pokazale su da je u 33.695 stanova bio izvršen pretres i da je 85.196 stanovnika Pekinga bilo protjerano izvan grada i poslano tamo odakle su njihovi roditelji prvobitno došli. Crveni Gardisti širom zemlje su slijedili ovaj primjer, protjerujući preko 400.000 gradskih stanovnika na selo. Čak su i zvaničnici na visokim funkcijama, čiji su roditelji bili zemljoposjednici, bili suočeni sa izgonom na selo.
U stvarnosti je KPK planirala kampanju istjerivanja čak i prije nego što je počela Kulturna Revolucija. Bivši gradonačelnik Pekinga Peng Zhen izjavio je da stanovnici grada Pekinga trebaju biti ideološki čisti kao "staklo i kristal", što je značilo da će svi stanovnici sa lošom klasnom pozadinom biti protjerani izvan grada. U maju 1966. godine, Mao je naredio svojim nadređenima da "štite glavni grad". Ustanovljen je radni tim glavnog grada pod rukovodstvom Ye Jianyinga, Yang Chengwua i Xie Fuzhija. Jedan od zadataka ovog tima je bio da koristi policiju da bi protjerao stanovnike Pekinga s lošom klasnom pozadinom.
Ova istorija pomaže da se razjasni zašto vlada i policija nisu intervenirali, već su podržali Crvene Gardiste u pretresu stanova i izgonu više od dva posto stanovnika Pekinga. Ministar javne sigurnosti, Xie Fuzhi, zahtijevao je od policije da se ne miješa u akcije Crvenih Gardista, već da im ponudi savjete i informacije. Crveni Gardisti su jednostavno bili iskorišteni od strane Partije da izvrše planiranu akciju, i onda su ovi Crveni Gardisti krajem 1966. godine bili odbačeni od strane KPK. Mnogi su bili označeni kontrarevolucionarima i bili su zatvoreni, a drugi su poslani na selo, zajedno sa urbanom omladinom da rade i reformiraju svoje mišljenje. Organizacija Crvene Garde općine Xicheng u Pekingu, koja je rukovodila izgonom stanovnika grada, ustanovljena je pod direktnim nadzorom nekolicine vođa KPK. Mnoge objave, koje su Crveni Gardisti prosljeđivali u javnost, u to vrijeme su prije objavljivanja bile obrađene od strane generalnog sekretara Državnog Vijeća.
Nakon izgona stanovnika Pekinga sa lošom klasnom pozadinom na selo, seoske oblasti su započele još jednu rundu progona loših klasnih elemenata. 26. avgusta 1966. godine, govor Xie Fuzhija je bio dostavljen Policijskom birou u Daxingu na njihovom radnom sastanku. Xie je naredio policiji da pomaže Crvenim Gardistima u pretresu domova "pet crnih klasa" (zemljoposjednika, bogatih seljaka, reakcionara, loših elemenata i desničara) dajući im savjete i informacije i pomažući im u njihovim potjerama. Zloglasni Daxing masakr [8] desio se kao rezultat direktnih naredbi policijske službe i ubice su najčešće bili policajci, koji nisu čak poštedili ni djecu.
Za vrijeme Kulturne revolucije, mnogi su bili primljeni u KPK zbog njihovog "dobrog vladanja" za vrijeme sličnih pokolja. Prema nekompletnim statistikama provincije Guangxi, oko 50.000 članova KPK bilo je angažovano u ubijanju samo u ovoj provinciji. Među njima, više od 9.000 je bilo primljeno u Partiju, kratko nakon što su nekoga ubili, više od 20.000 je izvršilo ubistvo nakon prijema u Partiju i više od 19.000 drugih članova Partije bilo je umiješano u ubijanje na jedan ili drugi način.
Za vrijeme Kulturne Revolucije, klasna teorija je također bila primjenjena na prebijanje.
"Dobar čovjek udara lošeg, znači da je loš to zaslužio; Čast je za lošeg čovjeka da tuče drugog lošeg čovjeka; Dobar čovjek tuče dobrog čovjeka, to je samo iz nesporazuma."
Takva teorija, izmišljena od strane Mao Zedonga, široko se proširila u pokretima buntovnika. Nasilje i pokolji su bili široko rasprostranjeni, slijedeći logiku da neprijatelji klasne borbe zaslužuju svako nasilje protiv njih.
Od 13. avgusta do 7. oktobra 1967. godine policajci u okrugu Dao u provinciji Hunan poubijali su članove organizacije "Vjetar i Grom Xiangjianga" i članove "pet crnih klasa". Pokolj je trajao 66 dana; više od 4.519 ljudi u 2.778 domaćinstava je ubijeno u 468 brigada (administrativnih sela) u 36 narodnih komuna u 10 okruga. U cijelom administrativnom području, koje se sastojalo od 10 okruga, ubijeno je ukupno 9.093 ljudi, od čega je 38% pripadalo "pet crnih klasa" i 44% su bila njihova djeca. Najstarija ubijena osoba je imala 78 godina, a najmlađa je bila stara samo 10 dana.
Ovo je samo jedan slučaj nasilja u jednoj maloj oblasti za vrijeme Kulturne Revolucije. U Unutrašnjoj Mongoliji, nakon osnivanja "revolucionarnog komiteta" početkom 1968. godine, prilikom čišćenja klasnih kategorija i eliminiranja takozvane "Revolucionarne Partije Unutrašnje Mongolije" ubijeno je više od 350.000 ljudi. 1968. godine, desetine hiljada ljudi u provinciji Guangxi učestvovalo je u masovnom pokolju pobunjeničke organizacije "422", ubijajući više od 110.000 ljudi.
Ovi slučajevi pokazuju da su ove velike akcije nasilnog ubijanja za vrijeme Kulturne Revolucije, sve bile direktno poticane i naređene od strane lidera KPK, koji su ohrabrivali i iskoristili nasilje da bi progonili i ubijali građane. Te ubice, koji su bili direktno umiješani u naređivanje i sprovođenje ubijanja, najčešće su bili iz redova vojske, policije, naoružanih milicija i ključnih članova Partije i njene Omladinske organizacije.
Ako je za vrijeme Reforme sela KPK iskoristila seljake da svrgne zemljoposjednike i dobije zemlju, za vrijeme Reforme industrije i trgovine iskoristila radničku klasu da obori kapitaliste i stekne kapital i za vrijeme Anti-desničarskog pokreta eliminirala sve intelektualce koji su imali suprotno mišljenje, šta je onda bio cilj ubijanja za vrijeme Kulturne Revolucije? KPK je iskoristila jednu grupu da ubije drugu i nije se oslanjala ni na jednu klasu. Čak i ako si bio iz redova radnika i seljaka, dvije klase na koje se KPK oslanjala u prošlosti, ako se tvoje gledište razlikovalo od gledišta Partije, tvoj život je bio u opasnosti. I konačno, zbog čega se sve to desilo?
Cilj je bio ustanoviti komunizam kao jedinu religiju, koja će dominirati cijelom zemljom, kontrolirajući ne samo državu, već i misli svakog pojedinca.
Kulturna Revolucija je izdigla KPK i Mao Zedongov kult ličnosti do vrhunca. Maova teorija je morala sve diktirati i vizija jednog čovjeka se morala usaditi u mozgove desetina miliona ljudi. Kulturna Revolucija, na način dotad neviđen i koji nikad neće biti dostignut, namjerno nije određivala šta se ne smije raditi. Umjesto toga, Partija je naglašavala "šta se smije raditi i kako to treba raditi. Sve izvan tog okvira nije se smjelo raditi niti čak razmišljati o tome."
Za vrijeme Kulturne Revolucije, svako u Kini obavljao je ritual sličan religioznom: "ujutro pitaj Partiju za instrukcije i podnesi izvještaj Partiji uveče", salutiraj Predsjedniku Mao-u nekoliko puta dnevno, želeći mu bezgranično dug život i svakodnevno izvodi jutarnje i večernje političke molitve. Skoro svaka pismena osoba morala je doživjeti pisanje samo-kritike i izvještaja o sopstvenim mislima. Maovi citati slični ovome, često su bili recitirani: "Bori se žestoko protiv svake sebične misli." "Izvršavaj instrukcije bez obzira da li si ih razumio; produbi svoje razumijevanje u procesu izvršavanja."
Smio se obožavati samo jedan "bog" (Mao); bilo je dozvoljeno studirati samo jednu vrstu knjige (Maovo učenje). Uskoro je proces "proizvodnje boga" dostigao stepen da ljudi nisu mogli kupiti hranu u kantini ako nisu recitirali Maov citat ili ga pozdravili. Za vrijeme kupovine, vožnje autobusom ili čak za vrijeme telefoniranja, morao se recitirati jedan od Maovih citata, čak i ako je to bilo sasvim irelevantno. U ovim ritualima obožavanja, ljudi su bili ili fanatični ili cinični, i u oba slučaja su već bili pod kontrolom komunističke zle aveti. Proizvodnja laži, toleriranje laži i oslanjanje na laži postao je način života kineskog naroda.
7. Reforma i otvaranje - Nasilje napreduje s vremenom
Kulturna Revolucija je bila period pun krvoprolića, ubijanja, uvreda, gubljenja savjesti i brkanje ispravnog i pogrešnog. Nakon Kulturne Revolucije, vođstvo KPK je često mijenjalo svoje transparente, jer se vlada mijenjala šest puta u roku od 20 godina. Privatna svojina se vratila u Kinu, nejednakost u standardu življenja između gradova i seoskih oblasti se proširila, pustinjska oblast se brzo proširila, riječne vode se osušuju i upotreba droga i prostitucija su se povećale. Sva "nedjela" protiv kojih se KPK borila, sada su ponovo dozvoljena.
Okrutno srce, podmukla priroda i zle akcije KPK, kao i njena sposobnost da zemlji donese propast su se povećale. Za vrijeme masakra na Trgu Tiananmen 1989. godine, Parija je mobilizirala armiju i tenkove da bi ubila studente, koji su protestirali na Trgu Tiananmen. Opaki progon Falun Gong praktikanata je čak i gori. U oktobru 2004. godine je grad Yulin iz provincije Shanxi, da bi oduzeo zemlju seljacima, mobilizirao 1.600 policajaca za borbu protiv nereda koji su uhapsili i ubili više od 50 seljaka. Politička kontrola kineske vlade nastavlja se oslanjati na filozofiju borbe i nasilja KPK. Jedina razlika u odnosu na prošlost je da je Partija postala čak još podmuklija.
Donošenje zakona: KPK nije nikad prestala proizvoditi sukobe među ljudima. Oni su progonili veliki broj građana kao reakcionare, anti-socijaliste, loše elemente i članove zlih sekti. Totalitarna priroda KPK nastavlja da se sukobljava sa svim drugim građanskim grupama i organizacijama. U ime "održavanja reda i stabiliziranja društva", Partija je nastavila mijenjati Ustav, zakone i pravila i progonila kao reakcionare sve koji se nisu slagali s vladom.
U julu 1999. godine, Jiang Zemin je, protiv volje većine drugih članova Politbiroa, donio ličnu odluku da uništi Falun Gong u roku od tri mjeseca; klevete i laži proširile su se cijelom zemljom. Nakon što je Jiang Zemin u intervjuu sa francuskim listom "La Figaro" optužio Falun Gong da je "zla sekta", kineska zvanična propaganda je slijedila objavljivajući članke kojima je vršila pritisak na sve ljude u zemlji da se okrenu protiv Falun Gonga. Narodni Kongres je bio primoran donijeti neodređenu "odluku" o borbi protiv zlih sekti; uskoro nakon toga su Vrhovni Narodni Sud i Vrhovni Narodni Pravobranilac zajednički objavili "objašnjenje" te odluke.
22. jula 1999., novinska agencija Xinhua objavila je govore lidera ministarstva za organizaciju i ministarstva propagande, koji su otvoreno podržali Jiangov progon Falun Gonga. Kineski građani su se našli upleteni u progon jednostavno zbog toga što je to bila odluka Partije. Oni samo mogu izvršavati naredbe i ne usuđuju se prigovarati.
U proteklih pet godina, vlada je upotrijebila četvrtinu državnih finansijskih sredstava u svrhu progona Falun Gonga. Svako u zemlji je morao proći test; najveći broj onih, koji su prakticirali Falun Gong, ali su odbili prestati s prakticiranjem, izgubili su posao; neki su bili osuđeni na prisilni rad. Falun Gong praktikanti nisu prekršili nikakve zakone, niti su izdali zemlju ili se suprotstavljali vladi; oni su samo vjerovali u "Istinitost, Dobrodušnost i Toleranciju". Ipak, stotine hiljada ih je bilo zatvoreno. Dok je KPK uspostavila striktnu blokadu informacija, za više od 2.800 ljudi je od strane njihovih porodica potvrđeno da su mučeni do smrti; stvarni broj mrtvih je mnogo veći.
Izvještavanje medija: 15. oktobra 2004. godine je list Wenweipao iz Hong Konga izvijestio da se 20-ti kineski satelit vratio na zemlju, padajući na kuću Hu Jiyua u gradu Penglai u opštini Dayin u provinciji Sichuan, uništavajući je. Izvještaj je citirao direktora vladinog biroa opštine Dayin Ai Yuqinga, koji je izjavio da je potvrđeno da je "crni grumen" bio satelit. Sam Ai Yuqing je bio zastupnik direktora projekta povratka satelita, i bio je na licu mjesta. Ipak, Xinhua News je samo izvijestila o vremenu povratka satelita, naglašavajući da je to bio 20-ti naučni i tehnički eksperimentalni satelit, koji se vratio u Kinu. Xinhua News nije spomenula ni riječ o tome da je satelit uništio jednu kuću. To je tipičan primjer ustaljene prakse kineskih medija da izvještavaju samo o dobrim vijestima i zataškavaju loše, prema instrukcijama Partije.
Laži i klevete, koje su objavljivane u novinama i na televiziji u velikoj mjeri su pomagale u sprovođenju politike KPK u svim proteklim političkim pokretima. Naredba Partije bi se momentalno izvršila od strane medija u zemlji. Kada je Partija htjela da započne Anti-desničarski pokret, mediji u cijeloj Kini izvještavali su jednoglasno o zločinima desničara. Kada je Partija želila da osnuje ljudske komune, sve novine u zemlji su počele hvaliti nadmoćnost ljudskih komuna. U prvih mjesec dana progona Falun Gonga, sve televizijske i radio stanice, konstantno su klevetale Falun Gong u svojim udarnim terminima kako bi ljudima isprale mozak. Od tada, Jiang je uvijek iznova upotrijebljavao sve medije da bi proizveo i proširio laži i neistine o Falun Gongu. To uključuje napor da se potakne mržnja protiv Falun Gonga širom zemlje objavljivanjem lažnih vijesti o tome kako Falun Gong praktikanti navodno vrše ubistva i samoubistva. Primjer takvog lažnog izvještavanja je inscenirani incident "samospaljivanja na Trgu Nebeskog Mira", koji je bio kritikovan od strane nevladine organizacije pod imenom "International Educational Development" kao akcija inscenirana od strane vlade, sa svrhom obmanjivanja ljudi. U proteklih pet godina nijedne novine ili televizijska stanica u Kini nije objavila istinu o Falun Gongu.
Kineski građani su se navikli na lažne medijske izvještaje. Iskusni novinar novinske agencije Xinhua jednom je rekao: "Kako možete vjerovati jednom izvještaju Xinhue?" Ljudi su čak opisali kineske novinske agencije kao Partijske pse. Kao što narodna pjesma kaže: "To je pas odgojen od strane Partije, koji čuva vrata Partije. On će ugristi svakoga, koga Partija želi da ugrize i ugrišće onoliko puta, koliko god Partija to bude htjela."
Obrazovanje: U Kini je obrazovanje postalo još jedno oruđe koje se koristi u svrhu kontrolisanja ljudi. Izvorni cilj obrazovanja je u tome da se obrazuju intelektualci koji će posjedovati znanje i ispravno presuđivanje. Znanje se odnosi na razumijevanje informacija, podataka i istorijskih događaja; presuđivanje se odnosi na proces analiziranja, istraživanja, kritike i množenja takvog znanja - proces duhovnog razvoja. Oni, koji imaju znanje, bez odgovarajućeg presuđivanja, nazivaju se knjiški moljci, a ne istinski intelektualci sa socijalnom savješću. Iz tog razloga su u kineskoj istoriji intelektualci sa ispravnim presuđivanjem bili visoko cijenjeni, a ne oni, koji su samo posjedovali znanje. Ipak, pod kontrolom KPK, Kina je puna intelektualaca, koji imaju znanje, ali ne i moć presuđivanja, ili koji se ne usuđuju presuđivati. Obrazovanje u školama se usredotočilo na podučavanje učenika da ne rade stvari, za koje Partija nije htjela da ih rade. Posljednjih godina, sve škole su počele podučavati politiku i istoriju KPK uz upotrebu istih udžbenika. Učitelji nisu vjerovali sadržaju udžbenika, ali su partijskom "disciplinom" bili prisiljeni da to podučavaju protiv svoje volje. Učenici nisu vjerovali udžbenicima ili svojim učiteljima, ali su ipak morali zapamtiti sve iz udžbenika da bi mogli položiti ispite. U zadnje vrijeme, pitanja o Falun Gongu su uvrštena u prijemne ispite za fakultete i visoke škole. Studenti, koji ne znaju standardne odgovore ne mogu dobiti dovoljno poena, da bi se mogli upisati na dobre fakultete ili visoke škole. Ako se student usudi reći istinu, biće momentalno izbačen sa fakulteta ili škole i izgubiće svaku šansu za formalno obrazovanje.
U javnom sistemu obrazovanja, zbog utjecaja medija i vladinih dokumenata, mnoge poznate izreke ili fraze se šire kao istina, kao što je npr. Maov citat: "Trebamo podržavati sve čemu se neprijatelj suprotstavlja i suprotstavljati se svemu što neprijatelj podržava." Negativni efekti su se posvuda proširili: to je otrovalo ljudska srca, istiskujući dobrodušnost i uništavajući moralni princip života u miru i harmoniji.
2004. godine, Kineski Informativni Centar je analizirao anketu koju je napravila China Sina Net i rezultati su pokazali da se 82,6 % kineske omladine složilo s tim da se žene, djeca i zatvorenici mogu zlostavljati za vrijeme rata. Ovaj rezultat je šokantan. Ali on odražava stanje svijesti kineza i pogotovo mlađe generacije, kojoj nedostaje osnovno razumijevanje tradicionalnog kulturnog koncepta dobrodušne vladavine ili predstave univerzalne čovječnosti.
11. septembra 2004. godine, jedna osoba je u gradu Suzhou nožem fanatično iskasapila 28 djece. 20. septembra iste godine, osoba u Shandong provinciji povrijedila je nožem 25 učenika osnovne škole. Neki učitelji osnovnih škola prisilili su učenike da ručno prave petarde da bi škola zaradila novac, što je rezultiralo eksplozijom u kojoj su učenici poginuli.
Ostvarivanje političkih ciljeva: Rukovodstvo KPK je često koristilo prijetnje i prinudu da bi osiguralo izvršavanje svojih političkih ciljeva. Jedno od sredstava koja su korištena su bile političke parole. Dugo vremena, KPK je koristila broj postavljenih parola kao kriterij za ocjenjivanje nečijih političkih dostignuća. Za vrijeme Kulturne Revolucije, Peking je preko noći postao "crveno more" postera, sa parolom "Dole s vladajućim kapitalistima u Partiji" okačenom posvuda. Ironično je da su na selu parole bile skraćene na "Dole s vođama".
Nedavno su Državni biro za šumarstvo i sve njegove stanice i biroi za zaštitu šume, kako bi reklamirali zakon o šumama, strogo naredili standardnu količinu parola, koje se trebaju okačiti. Ako se ne postigne kvota, to će se smatrati neispunjavanjem zadatka. Kao rezultat toga, lokalni vladini biroi okačili su veliki broj parola, uključujući i: "Ko god pali šume, ići će u zatvor". U sprovođenju kontrole rađanja posljednjih godina, bilo je i strašnijih parola, kao što su: "Ako jedna osoba prekrši zakon, cijelo selo će biti sterilizovano", "Radije još jedan grob, nego još jedna beba", ili: "Ko se ne sterilizuje, kao što treba, njegova kuća će biti srušena; Žena koja ne bude imala abortus, kao što treba, njene krave i rižina polja će biti zaplijenjeni." Bilo je još parola, koje su kršile ljudska prava i Ustav, kao npr. "Ako danas ne platiš porez, sutra ćeš spavati u zatvoru."
Parola je u suštini jedna metoda reklame, ali na puno direktniji način i tako što se ponavlja. Zato kineska vlada često koristi parole da reklamira političke ideje, vjerovanja i pozicije. Političke parole se također mogu smatrati riječima, koje vlada govori svojim ljudima. Ipak, nije teško osjetiti sklonost nasilju i brutalnosti u političkim parolama KPK.
8. Pranje mozga cijele zemlje i pretvaranje zemlje u "duhovni zatvor"
Najefikasnije oružje, koje KPK koristi kako bi održala svoju tiransku vladavinu je njen sistem kontrole. Na dobro organizovan način, KPK nameće svakom od svojih građana mentalitet pokornosti. Svejedno da li partija sama sebi protivrječi ili stalno mijenja svoju politiku, to sve nije bitno, sve dok ona može sistematski organizirati način da ljudima oduzme njihova ljudska prava, koja im prirodno pripadaju. Vladini pipci su svugdje prisutni. Bilo u gradskim ili seoskim oblastima, ljudi su rukovođeni takozvanim uličnim ili gradskim komitetima. Donedavno, ako se neko želio oženiti ili razvesti ili dobiti dijete, za sve ovo mu je trebala dozvola od ovih komiteta. Partijska ideologija, način razmišljanja, organizaciona i socijalna struktura, propagandni mehanizmi i administrativni sistemi služe samo njenom diktatorskom cilju. Kroz sisteme vlade, Partija teži da kontroliše misli i djela svakog pojedinca.
Ma kako brutalno KPK kontrolirala svoje ljude, to se ne ograničava samo na njeno sprovođenje fizičkog mučenja. Partija također prisiljava ljude da izgube svoju sposobnost nezavisnog razmišljanja i pretvara ih u strašljive kukavice, koji samo gledaju da sebe zaštite i ne usuđuju se da progovore. Cilj vladavine KPK je da ispere mozak svakom od svojih građana, tako da oni misle i govore kao KPK i rade ono što ona propagira.
Postoji izreka da je "Partijska politika kao mjesec, mijenja se svakih 15 dana." Bez obzira koliko često Partija mijenjala svoju politiku, svako u naciji to mora usko slijediti. Kada si iskorišten kao sredstvo za napadanje drugih, moraš biti zahvalan Partiji što poštuje tvoju snagu; kada si povrijeđen, moraš zahvaliti KPK što te "naučila lekciju"; kada si bezpravno diskriminiran i KPK to naknadno ispravi, moraš biti zahvalan KPK što je velikodušna, otvorena i u stanju je ispraviti svoje greške. KPK sprovodi svoju tiraniju kontinuiranim ciklusima progona, nakon kojih slijedi naknadno ispravljanje.
Nakon 55 godina tiranije, KPK je uhapsila misli nacije i zatvorila ih unutar prostora dozvoljenog od strane KPK. Ako neko misli izvan ovih granica, to se smatra zločinom. Nakon borbi, koje su se uvijek iznova ponavljale, glupavost se veliča kao mudrost; biti kukavica je način preživljavanja. U modernom društvu, s Internetom, kao osnovnim sredstvom razmjene informacija, KPK čak traži od svojih ljudi da imaju samo-disciplinu i ne čitaju vijesti izvana i ne posjećuju stranice sa ključnim riječima kao što su "ljudska prava" i "demokratija".
Pokret KPK pranja mozga naroda je apsurdan, brutalan i podao, a osim toga je svuda prisutan. On je iskrivio moralne vrijednosti i principe kineskog društva i u potpunosti izvrnuo standarde ponašanja i životni stil nacije. KPK stalno koristi mentalna i psihička mučenja kako bi pojačala svoj apsolutni autoritet vladanja Kinom sa sveobuhvatnom "KPK religijom".
Zaključak
Zašto se KPK mora neprestano boriti da bi zadržala moć? Zašto KPK vjeruje da je borba beskrajna, sve dok život postoji? Da bi postigla svoj cilj, KPK ne preza od ubijanja ljudi ili uništavanja ekološkog okruženja, niti se KPK brine o tome što većina seljaka i mnogi stanovnici u gradovima žive u siromaštvu.
Da li je ideologija Komunizma razlog zbog kojeg KPK prolazi kroz beskrajne borbe? Odgovor je "Ne". Jedan od principa Komunističke Partije je da se otarasi privatnog vlasništva, što je KPK pokušala kada je došla na vlast. KPK je vjerovala da je privatna svojina korijen svog zla. Ipak, nakon ekonomskih reformi 1980-tih godina, privatna svojina je ponovo dozvoljena u Kini i zaštićena je Ustavom. Kada progledaju kroz laži KPK, ljudi će jasno vidjeti da je u svojih 55 godina vladavine, KPK samo režirala dramu preraspodjele svojine. Nakon nekoliko rundi takve raspodjele, KPK je jednostavno kapital drugih pretvorila u svoju sopstvenu privatnu svojinu.
KPK za sebe tvrdi da je "pionir radničke klase" i da je njen cilj eliminirati kapitalističku klasu. Ipak, pravila KPK sada jasno dozvoljavaju kapitalistima da se priključe Partiji. Članovi KPK više ne vjeruju u Partiju i Komunizam i postojanje KPK je neopravdano. Ono što je ostalo od Komunističke Partije je samo ljuska bez sadržaja.
Da li je dugogodišnja borba KPK imala za cilj da svoje članove odvrati od korupcije? Ne. 55 godina otkada je KPK na vlasti, korupcija, pronevjere, kršenje zakona i djela, koja nanose štetu naciji i ljudima, još uvijek su široko rasprostranjeni među funkcionerima KPK širom zemlje. Posljednjih godina, od ukupnog broja od oko 20 miliona partijskih funkcionera u Kini, osam miliona je bilo izvedeno na sud i osuđeno za krivična djela vezana za korupciju. Svake godine, oko jedan milion ljudi podnosi žalbe višim nadležnim službama zbog korumpiranih zvaničnika, koji nisu pod istragom. Od januara do septembra 2004. godine, kineski Biro za razmjenu stranih valuta istražio je slučajeve ilegalnog oslobađanja deviza u 35 banki i 41 kompaniji i otkrio 120 miliona dolara ilegalnih transakcija. Prema statistikama iz posljednjih godina, ništa manje, nego 4.000 zvaničnika KPK pobjeglo je iz Kine sa pronevjerenim novcem, a količina novca ukradenog od države iznosi desetine milijardi dolara.
Jesu li borbe imale za cilj da se poboljša obrazovanje i osjećaj odgovornosti ljudi i da se održi njihovo interesovanje za probleme države? Odgovor je još jedno glasno "Ne". U današnjoj Kini, težnje za materijalnim dobrima su široko raširene i ljudi gube tradicionalnu vrlinu iskrenosti. Postalo je uobičajeno da ljudi obmanjuju rođake i varaju prijatelje. Što se tiče mnogih važnih pitanja, kao što su ljudska prava ili progon Falun Gonga, mnogi kinezi su ili nezainteresovani ili odbijaju da govore. Zadržavati svoje misli za sebe i ne izgovarati istinu, postala je osnovna vještina preživljavanja. U međuvremenu, KPK je u prikladnim prilikama uvijek iznova budila javni osjećaj nacionalizma. KPK može, na primjer, organizirati kineze da bacaju kamenje na američku ambasadu i da pale američke zastave. Kineski građani su uvijek bili tretirani ili kao poslušna masa ili kao nasilna gomila, ali nikad kao građani s garantovanim ljudskim pravima. Kulturni napredak je osnova za podizanje moralnih standarda i principa. Moralni principi Konfučija i Menciusa su kroz hiljade godina uspostavili moralne standarde i principe. "Ako su svi ovi [moralni] principi odbačeni, onda ljudi ne bi imali zakone, koje bi slijedili i ne bi razlikovali dobro i zlo. Oni bi izgubili svoje smjernice… Dao bi bio uništen." [9]
Cilj klasne borbe KPK je da se kontinuirano stvori haos, kroz koji se ona može čvrsto ustanoviti kao jedna i jedina vladajuća partija i religija u Kini, koristeći partijsku ideologiju kako bi kontrolirala kineske građane. Vladine institucije, vojska i mediji su samo oruđa iskorištena od strane KPK kojima ona sprovodi svoju nasilnu diktaturu. KPK, koja je Kini donijela neizlječive bolesti, je sama na ivici raspada i njen kolaps je neizbježan.
Neki ljudi se brinu da će zemlja zapasti u haos ako se KPK raspadne. Ko će zamijeniti ulogu KPK u upravljanju Kinom? U poređenju sa 5.000 godina kineske istorije, samo 55 godina u kojima je KPK vladala je kratko kao oblak koji brzo promiče. Ipak, na nesreću, u ovom kratkom periodu od 55 godina, KPK je uništila tradicionalna vjerovanja i standarde; uništila tradicionalne moralne principe i socijalne strukture; preokrenula brižnost i ljubav među ljudskim bićima u borbu i mržnju; i zamijenila poštovanje prema nebu, zemlji i prirodi, sa arogancijom da "ljudi pokoravaju prirodu". Činovima uništavanja, jednim za drugim, Partija je razorila socijalne, moralne i ekološke sisteme, ostavljajući kinesku naciju u dubokoj krizi.
U kineskoj istoriji, svaki veliki vođa je smatrao da je voliti, hraniti i obrazovati narod dužnost vlade. Ljudska priroda teži dobroti i uloga vlade je da potakne ovu urođenu ljudsku sposobnost. Mencius je rekao: "Ovo je put ljudi: oni sa postojanim prihodima imat će postojana srca, dok oni bez postojanih prihoda neće imati postojana srca." [10] Obrazovanje bez blagostanja je bilo bezuspješno; tiranske vođe, koji nisu imali ljubavi za ljude, već su ubijali nevine, bili su prezreni od strane kineskog naroda.
Tokom 5.000 godina kineske istorije, bilo je puno dobrodušnih vođa, kao što su imperator Yao i imperator Shun u davna vremena, imperator Wen i imperator Wu u Zhou dinastiji, imperator Wen i imperator Jing u Han dinastiji, imperator Tang Taizong u Tang dinastiji i imperator Kangxi i imperator Qianlong u Qing dinastiji. Blagostanje koje su ljudi uživali u ovim dinastijama je bilo rezultat toga što su se vođe vodili nebeskim Dao, slijedeći učenje sredine i težeći miru i stabilnosti. Karakteristika dobrog vođe je da koristi čestite i sposobne ljude, da je otvoren prema različitim mišljenjima, da potpomaže pravdu i mir i daje ljudima ono što im je potrebno. Na ovaj način, građani će poštovati zakon, sačuvati osjećaj uljudnosti, živjeti sretno i raditi uspješno.
Posmatrajući situaciju u svijetu, često se pitamo ko određuje da li će jedna država živjeti u blagostanju ili nestati, iako znamo da uspon i pad jedne nacije imaju svoje razloge. Kada KPK ode, možemo očekivati da će se mir i harmonija vratiti u Kinu. Ljudi će se vratiti istinitosti, dobronamjernosti, skromnosti i toleranciji i nacija će opet voditi brigu o osnovnim ljudskim potrebama i sve profesije će prosperirati.
Napomene
[1] Iz "Anala namirnica i proizvoda" u Istoriji prijašnje Han dinastije (Han Shu). "Sve pod nebom" se odnosi na Kinu pod imperatorima.
[2] Qian Bocheng, Orijentalna kultura, četvrto izdanje, 2000. godine
[3] Gao Gang i Rao Shushi su bili članovi Centralnog Komiteta. Nakon neuspjelog nadmetanja u borbi za vlast 1954. godine, oni su bili optuženi za zavjeru s ciljem cijepanja Partije, a zatim su bili izbačeni iz Partije. Hu Feng, intelektualac i književni kritičar suprotstavio se politici književnosti indoktrinacije, koju je sprovodila KPK. On je bio izbačen iz Partije 1955. godine i osuđen na 14 godina zatvora. Od 1951 do 1952. godine, KPK je započela "kampanju Tri-Anti" i "kampanju Pet-Anti", pokreta sa naglašenim ciljem odstranjivanja korupcije, rasipništva i birokratije unutar Partije, vlade, armije i masovnih organizacija.
[4] Lu Xun ili Lu Hsün (25. septembar 1881. - 19. oktobar 1936.) se često smatra osnivačem moderne domaće (Baihua) kineske literature. On je također bio poznati prevodilac. Kao ljevičarski pisac, Li je igrao važnu ulogu u istoriji kineske literature. Njegove knjige su imale veliki utjecaj na veliki broj kinske mladeži. Kada se vratio u Kinu sa studija medicine u gradu Sendai u Japanu 1909. godine, postao je predavač na univerzitetu u Pekingu i počeo je pisati.
[5] I Car Žada i Kralj Zmaja su kineske mitološke figure. Car Žada, formalno poznat kao August Personage of Jade i kako ga djeca i obični ljudi neformalno nazivaju Djed Nebo, je gospodar Neba i jedan od najvažnijih bogova kineskog daoističkog panteona. Kralj Zmaja je nebeski gospodar četiri oceana. Svakim od oceana, koji svaki odgovaraju jednom kardinalnom smijeru, vlada jedan Kralj Zmaja. Kraljevi Zmaja žive u kristalnim palačama, čuvani od strane vojnika morskih račića i generala rakova. Osim vladanja vodenim životom, Kraljevi Zmaja također upravljaju oblacima i kišom. Za Kralja Zmaja Istočnog Mora se kaže da ima najveću teritoriju.
[6] Peng Dehuai (1898.-1974.): Kineski komunistički general i politički vođa. Peng je bio glavni komandant u Korejskom ratu, vice-premijer Državnog Vijeća, član Politbiroa i ministar odbrane od 1954. do 1959. godine. On je bio odstranjen sa njegovih zvaničnih pozicija, nakon neslaganja sa Maovim ljevičarskim pristupom na plenumu KPK u Lushanu 1959. godine.
[7] Zhao Gao (datum rođenja nepoznat, umro 210. godine p.n.e): Glavni evnuh za vrijeme Qin dinastije. 210. godine p.n.e, nakon smrti imperatora Qin Shi Huanga, Zhao Gao, glavni ministar Li Si i Hu Hai, drugi sin imperatora izmislili su dvije želje imperatora, učinivši Hu Hai-ja novim imperatorom i naređujući prestolonasljedniku princu Fu Su da izvrši samoubistvo. Kasnije su sukobi između Zhao Gao i Hu Hai-ja zaoštrili. Zhao je doveo jelena u kraljevski sud i rekao da se radi o konju. Samo mali broj činovnika se usudio da izrazi neslaganje i da kaže da je to jelen. Zhao Gao je vjerovao da su ti činovnici, koji su životinju nazvali jelenom protiv njega i uklonio ih je sa njihovih pozicija.
[8] Masakr u Daxingu se desio u avgustu 1966. godine za vrijeme promjene partijskog vrha u Pekingu. U to vrijeme, Xie Fuzhi, ministar javne bezbijednosti, održao je govor na sastanku biroa javne sigurnosti u Pekingu, gdje se založio za nemiješanje u akcije Crvenih Gardista protiv "pet crnih klasa". Ovaj govor se kratko nakon toga prenio i na sastanku Stalnog Komiteta Biroa javne sigurnosti u Daxinu. Nakon sastanka, Biro javne sigurnosti Daxina odmah je preuzeo akciju i napravio plan da nahuška mase u oblasti Daxina da ubiju "pet crnih klasa".
[9] Iz "Kolekcije političkih spisa" Kang Youwei-ja (1981). Zhonghua Zhuju. Kang Youwei (1858.-1927.) je bio važan reformatorski mislilac kasnog Qing perioda.
[10] Iz „Menciusa“