Komentar 6: Kako je Komunistička Partija Kine uništila tradicionalnu kulturu

Predgovor

Kultura je duša naroda. Taj duhovni faktor je važan ljudskom rodu kao fizikalni faktori, kao što su npr. porijeklo i zemlja.

Kulturni razvici određuju istoriju civilizacije naroda. Potpuno uništenje kulture naroda dovodi do nestanka naroda. Smatra se da su prastari narodi koji su stvorili veličanstvene civilizacije nestali kad su nestale njihove kulture, iako su ljudi njihovih naroda možda preživjeli. Kina je jedina zemlja na svijetu čija je prastara civilizacija neprekidno bila predavana 5,000 godina. Uništenje njezine tradicionalne kulture je neoprostiv zločin.

Kineska kultura, za koju se vjeruje da je Bog proslijedio, počela je od takvih mitova kao Pangovo stvaranje neba i zemlje [1], Nuwino stvaranje čovječanstva [2], Shennongovo definiranje sto ljekovitih biljaka [3] i Cangjieovo izumljivanje kineskih znakova [4]. "Čovjek slijedi Zemlju, Zemlja slijedi nebo, nebo slijedi Tao, a Tao slijedi što je prirodno." [5] Taoistička mudrost jedinstva neba i čovječanstva je tekla žilama kineske kulture. "Veliko učenje promovira kultivaciju vrline." [6] Konfucije je otvorio školu da podučava učenike prije više od 2.000 godina i predao je društvu Konfucijske ideale predstavljene sa pet glavnih vrlina - milosrđe, ispravnost, pristojnost, mudrost i odanost. Prvog stoljeća, Shakyamunijev Budizam putovao je istočno do Kine s naglaskom na milosrđe i spas svih bića. Kineska kultura je postala šira i dublja. Nakon toga, Konfucijanizam, Budizam i Taoizam su postale dopunske vjere u kineskom društvu, dovodeći Tang dinastiju (618.-907. N.E.) do vrha njene slave i napretka, kao što je poznato svima.

Iako je kineski narod doživljavao invaziju i napad mnogo puta u istoriji, kineska kultura je pokazala veliku izdržljivost i otpornost, a njena bit je neprekidno bila predavana s generacije na generaciju. Jedinstvo neba i čovječanstva predstavlja kosmologiju naših predaka. Zdrav razum kaže da će ljubaznost biti nagrađena, a zlobnost kažnjena. Osnovna je vrlina ne činiti drugima ono što ne želiš da se čini tebi. Odanost, poštovanje prema roditeljima, dostojanstvo i pravda su postavili društvene standarde, a Konfucijevih pet glavnih vrlina - milosrđe, ispravnost, pristojnost, mudrost i vjernost - postavili su temelj za moralnost društva i osobe. S tim principima, kineska kultura je jasno izražavala iskrenost, ljubaznost, harmoniju i toleranciju. Nadgrobne ploče običnih kineza pokazuju poštovanje prema "nebu, zemlji, vladaru, roditeljima i učitelju." To je kulturan izraz duboko-ukorijenjenih kineskih tradicija, koje uključuju službu bogu (nebu i zemlji), odanost državi (vladaru), cijenjenje porodice (roditelja) i poštivanje učitelja. Tradicionalna kineska kultura je težila harmoniji između čovjeka i univerzuma, i naglašavala je etiku osobe i moralnost. Bila je bazirana na vjerama kultivacije Konfucijanizma, Budizma i Taoizma i opskrbila je kineski narod s tolerancijom, društvenim napretkom, zaštitom ljudskog morala i pravednom vjerom.

Za razliku od zakona koji nalaže tvrda pravila, kultura je kao mekano ograničenje. Zakon sprovodi kaznu nakon što je zločin učinjen, dok kultura gajenjem morala od početka spriječava da se zločini događaju. Moralnost društva je često sadržana u kulturi.

U kineskoj istoriji, tradicionalna kultura je dosegla svoj vrhunac za vrijeme procvata Dinastije Tang, upravo u vrijeme kad je Kina bila najmoćnija. Nauka je također bila napredna i uživala visok ugled kod svih naroda. Evropski, srednjoistočni i japanski učenjaci su dolazili učiti u Chang’an, prijestolnicu Dinastije Tang. Države koje su se graničile s Kinom, smatrale su Kinu nadmoćnom zemljom. "Mnoge države dolazile su da odaju počast Kini, iako bi njihovi govori možda morali biti prevedeni mnogo puta i njihovi običaji razjašnjeni." [7]

Nakon Dinastije Qin (221.-207. NE), Kinu su često okupirale manjine. To se dogodilo za vrijeme Dinastija Sui (581.-618. NE), Tang (618.-907. NE), Yuan (1271.-1361. NE) i Qing (1644.-1911. NE) i u neka druga vremena kad su etničke manjine osnovale svoje vlastite režime. Ipak, skoro sve te etničke grupe su se prilagodile kineskom načinu života i kineskoj kulturi. To pokazuje veliku integrativnu snagu tradicionalne kineske kulture. Kao što je Konfucije rekao, "Ako ljudi iz daleka nisu obzirni, pridobij ih tako što ćeš ih naučiti (našoj) kulturi i vrlinama." [8]

Otkako je došla na vlast 1949. godine, KPK je posvetila resurse nacije da bi uništila kinesku tradicionalnu kulturu. Ta zla namjera nije došla od njenog žara za industrijalizacijom, niti od jednostavne gluposti obožavanja Zapadne civilizacije. To je najprije došlo od sastavne ideološke suprotnosti KPK tradicionalnoj kineskoj kulturi. Tako je uništenje kineske kulture od strane KPK bilo planirano, dobro organizirano i sistematsko, podržano državnom upotrebom nasilja. Od svog osnivanja 1921. godine, KPK nije nikad prestala "revolucionarizirati" kinesku kulturu u pokušaju da sasvim uništi njen duh.

Što još više zaslužuje prezir od uništenja tradicionalne kulture od strane KPK je njena namjerna zloupotreba tradicionalne kulture i njeno potajno prilagođavanje potrebama Partije. KPK je istakla loše dijelove povijesti Kine, stvari koje su se događale kad bi se ljudi udaljili od tradicionalnih vrijednosti, kao što su borba za vlast unutar carske porodice, upotreba taktika i urote, i primjena diktature i tiranije. Upotrijebila je te istorijske primjere da bi pomogla stvoriti vlastiti komplet moralnih standarda KPK, načina razmišljanja i sistema razgovora. Radeći tako, KPK je stvorila lažan dojam da je "kultura Partije" zapravo nastavak tradicionalne kineske kulture. KPK je čak iskoristila mržnju nekih ljudi prema "kulturi Partije" da inicira dodatno odbacivanje izvorne kineske tradicije.

Uništenje tradicionalne kulture od strane KPK je donijelo pogubne poslijedice Kini. Ne samo da su ljudi izgubili svoje moralne stege, oni su također bili prinudno indoktrinirani s zlim teorijama KPK.

1. Zašto je KPK želila sabotirati tradicionalnu kulturu?

Duga tradicija kineske kulture - bazirana na vjeri i poštovanju vrlina

Izvorna kultura kineskog naroda je počela prije oko 5.000 godina s mitskim imperatorom Huangom, koji se smatra najranijim pretkom kineske civilizacije. U stvari, imperatoru Huangu se također pripisuje da je osnovao Taoizam - koji se također nazivao Huang Lao (Lao Zi) škola misli. Dubok utjecaj Taoizma na Konfucijanizam se može vidjeti u Konfucijevim izrekama, kao što su: "Teži prema Tao-u, ravnaj se prema vrlinama, budi suglasan s milosrđem, i zanimaj se umjetnošću" i "Ako čovjek čuje Tao ujutro, može umrijeti bez sažaljenja uvečer." [9] Knjiga Promjena (I Ching), zapis o Nebu i Zemlji, yinu i yangu, kosmičkim promjenama, usponu i padu društva i principima ljudskog života, smatran je među konfucijanskim učenjacima "Prvim među svim kineskim djelima klasične književnosti". Proročanska snaga knjige je daleko nadmašila ono što moderna nauka može zamisliti. Osim Taoizma i Konfucijanizma, Budizam, a naročito Zen Budizam, imao je suptilan, no dubok utjecaj na kineske intelektualce.

Konfucijanizam je dio tradicionalne kineske kulture koji je bio usredotočen na "ulaženje u zemaljski svijet." Naglašavao je porodičnu etiku, u kojoj je poštovanje roditelja igralo krajnje važnu ulogu, podučavajući da "sva ljubaznost počinje od poštovanja roditelja." Konfucije je propagirao "dobronamjernost, ispravnost, pristojnost, mudrost i čestitost," ali je također rekao: "Nisu li poštivanje roditelja i bratska ljubav korijeni dobronamjernosti?"

Porodične etike mogu prirodno biti proširene da predvode društvenu moralnost. Poštovanje roditelja može biti prošireno na odanost potčinjenih monarhu. Govori se: "Rijetko je da će osoba koja poštuje roditelje i bratski voli biti sklona uvrijediti one gore." [10] Bratska ljubav je veza među braćom i može biti dalje proširena na ispravnost i pravdu među prijateljima. Konfucije podučava da u porodici, otac treba biti milosrdan, sin pun poštovanja, stariji brat prijazan, a mlađi brat učtiv. Ovdje, očeva milosrdnost se može dalje proširiti na milosrdnost monarha prema svojim potčinjenima. Dok god se može održati tradicija u porodici, društvena moralnost se može prirodno održati. "Kultiviraj se, reguliraj svoju porodicu, ispravno upravljaj svojom državom i učini da cijelo kraljevstvo bude mirno i sretno." [11]

Budizam i Taoizam su dijelovi kineske kulture koji su bili usredotočeni na "napuštanje zemaljskog svijeta." Može se pronaći da utjecaj Budizma i Taoizma prodire u sve aspekte života običnih ljudi. Praktike koje su duboko ukorjenjene u Taoizam sadrže kinesku medicinu, qigong, geomantiju (Feng Shui) i gatanje. Te praktike, kao i budističko shvaćanje nebeskog kraljevstva i pakla, karmatička nagrada za dobro i odmazda za loše su zajedno s Konfucijanskom etikom stvorili jezgru tradicionalne kineske kulture.

Vjere Konfucijanizma, Budizma i Taoizma su ponudile kineskom narodu veoma stabilan sistem morala, koji je nepromjenjiv "dok god nebesa ostaju." [12] Takav etični sistem je ponudio temelj za održivost, mir i harmoniju u društvu.

Moralnost pripada duhovnom svijetu; stoga je često konceptualna. Kultura izražava takav apstraktan moralni sistem jezikom koji se može uopšteno razumjeti.

Uzmimo "Četiri kineska Klasika", četiri najpoznatije novele kineske kulture, kao primjer. Putovanje na Zapad [13] je mitska priča. San crvenih dvoraca [14] počinje dijalogom između duhovnog kamena i Božanstva Beskrajnog Svemira i Taoa Beskonačnog Vremena na Litici bez podnožja na Velikoj pustoj planini - taj dijalog pruža uvid u ljudsku dramu koja se odvija u noveli. Odmetnici močvare [15] počinje pričom kako je Predsjednik vlade Hong, zadužen za vojne poslove, slučajno oslobodio 108 demona. Ova legenda objašnjava porijeklo "108 borbenih odmetnika junaštva". Tri Carstva [16] počinje sa nebeskim upozorenjem na katastrofu i završava se s neizbježnim zaključkom Božje volje: "Svjetovni poslovi jure naprijed kao beskonačni tok; sudbina koju su nebesa prorekla, beskrajnog dometa, sve osuđuje." Druge poznate priče, kao Roman Istočnog Zhoua [17] i Potpuna priča o Yue Fei [18], sve počinju sa sličnim legendama.

Upotreba mitova tih romanopisaca nije bila slučajna, nego odsjaj osnovne filozofije kineskih intelektualaca k prirodi i čovječanstvu. Ti su romani imali duboki utjecaj na kineski um. Kada govorimo o "pravednosti", ljudi misle na Guan Yu (160.-219. NE) iz Tri Kraljevstva prije nego o samom pojmu - kako je njegova pravednost prema prijateljima premašila oblake i dostigla nebesa; kako je svojom nepokornom odanošću ka svom pretpostavljenom i pobratimu Liu Beiu stekao poštovanje čak od svojih neprijatelja; kako je njegova hrabrost u bitci prevladala i najgoru situaciju, njegov posljednji poraz u bitci blizu grada Mai; i naposljetku njegov sastanak kao božanstvo sa svojim sinom. Kada govorimo o "odanosti", kineski narod obično misli na Yue Fei (1103.-1141. NE), generala Song Dinastije koji je služio svojoj državi s neograničenim integritetom i odanošću, i Zhuge Lianga (181.-234. NE), premijera države Shu za vrijeme razdoblja Tri Kraljevstva koji je "dao sve, sve dok mu srce nije prestalo biti."

Hvalospjev tradicionalne kineske kulture o odanosti i pravednosti je u potpunosti obrađena u slikovitim pričama tih pisaca. Apstraktni moralni principi koje one podržavaju su postali specifični i utjelovljeni u kulturne izraze.

Taoizam ističe istinitost. Budizam ističe dobrodušnost, a Konfucijanizam cijeni odanost, toleranciju, milosrđe i pravednost. "Uprkos razlikovanju njihovih oblika, njihov cilj je jednak... oni svi potiću ljude da se vrate ljubaznosti." [19] To su najdragocjeniji aspekti tradicionalne kineske kulture koji se zasnivaju na vjerama Konfucijanizma, Budizma i Taoizma.

Tradicionalna kineska kultura je ispunjena pojmovima i principima kao nebesa, Tao, Bog, Buda, vjera, predodređenost, milosrđe, pravednost, pristojnost, mudrost, čestitost, iskrenost, sram, odanost, poštovanje roditelja, dostojanstvo itd. Mnogi kinezi su možda nepismeni, no bar su svi upoznati s tradicionalnim kazalištem i operama. Ti oblici kulture su važni načini za obične ljude da nauče tradicionalne morale. Zbog toga, uništenje tradicionalne kineske kulture od strane KPK je direktan napad na kineski moral i potkopava osnovu mira i harmonije u društvu.

Zla Komunistička teorija suprotstavljena je tradicionalnoj kulturi

"Filozofija" Komunističke partije sasvim proturječi izvornoj tradicionalnoj kineskoj kulturi. Tradicionalna kultura poštuje mandat nebesa, kao što je Konfucije jednom rekao: "Život i smrt su predodređeni, a bogatstvo i čin su ograničeni nebesima." [20] I Budizam i Taoizam su oblici teizma koji vjeruju u ciklus reinkarnacije života i smrti i u karmičku uzročnost dobra i zla. Nasuprot tome, Komunistička Partija, ne samo da vjeruje u ateizam, već divlja u preziranju Daoa i vrijeđanju nebeskih principa. Konfucijanizam cijeni porodicu, ali Komunistički Manifest izrazito objavljuje poništenje porodice. Tradicionalna kultura razlikuje kineze od stranaca, ali Komunistički Manifest se zalaže za ukidanje nacija. Konfucijanska kultura unapređuje ljubaznost prema drugima, ali Komunistička Partija ohrabruje klasnu borbu. Konfucijanisti ohrabruju odanost vladaru i ljubav ka naciji. Komunistički Manifest propagira ukidanje nacija.

Da bi dobila i održala vlast u Kini, Komunistička Partija je prvo morala posijati svoje nemoralne misli na kineskoj zemlji. Mao Zedong je tvrdio: "Ako želimo svrgnuti vladu, prvo moramo napraviti propagandu i raditi na području ideologije." [21] KPK je uvidjela da je nasilna komunistička teorija, koja se održava oružjem, otpad Zapadne misli i da se neće moći suprotstaviti kineskoj dubokoj istorijskoj kulturi od 5.000 godina. Onda je KPK sasvim uništila tradicionalnu kinesku kulturu, tako da su Marksizam i Lenjinizam mogli preuzeti kinesku političku scenu.

Tradicionalna kultura je prepreka diktaturi KPK

Mao Zedong je jednom rekao da on ne slijedi ni Tao ni nebesa. [22] Tradicionalna kineska kultura je nedvojbeno bila ogromna prepreka prkošenju KPK Taou i protivljenju nebesima.

Odanost u kineskoj tradicionalnoj kulturi ne znači slijepu predanost. U očima naroda, car je "sin nebesa" - s nebesima iznad njega. Car ne može biti uvijek u pravu. Zbog toga je bilo potrebno da promatrači stalno ukazuju na careve greške. Sistem kineske kronike je imao povijesničare koji su bilježili sve careve riječi i postupke. Školski službenici su mogli postati učitelji svojih mudrih kraljeva, a ponašanje cara se ocjenjivalo prema Konfucijanskim klasicima. Ako je car bio nemoralan - neprosvijetljen prema Taou, narod bi se mogao pobuniti da ga svrgne, kao u slučaju kad je Chengtang napao Jiea, ili u slučaju uklanjanja Zhoua od strane kralja Wu. [23] Ti ustanci, prema tradicionalnoj kulturi, nisu se smatrali kršenjem odanosti ili Taoa. Umjesto toga, na to se gledalo kao na sprovedbu Taoa u ime nebesa. Kad je Wen Tianxiang (1236.-1283. NE) [24], glasoviti vojni komandant Dinastije Song bio uhapšen, odbio se predati Mongolskim uljezima čak i kad ga car pokušao natjerati da se preda. Zato što je, kao Konfucijanist, vjerovao da je "Narod od najveće važnosti; zemlja je slijedeća; zadnji je vladar." [25]

Diktatorska KPK nije nikako mogla prihvatiti takve tradicionalne vjere. KPK je htjela kanonizirati svoje vlastite vođe i promovirati kult ličnosti, i tako ne bi dozvolila da takvi dugo održavani koncepti, kao što su nebesa, Tao ili Bog, odozgo vladaju. KPK je bila svjesna da je to što je učinila smatrano najodvratnijim i najvećim zločinom protiv nebesa i Taoa mjereno standardima tradicionalne kulture. Bili su svjesni da sve dok postoji tradicionalna kultura, narod neće hvaliti KPK kao "veliku, slavnu i ispravnu." Učenjaci će nastaviti tradiciju "riskiranja života da opomenu vladara," "održavanja pravde na račun svojih života," [26] i staviće narod iznad vladara. Tako, narod neće postati marioneta KPK i KPK neće moći prisiliti ujednačenost misli mase.

Poštovanje nebesa, zemlje i prirode u tradicionalnoj kulturi je postalo prepreka za "borbu protiv prirode" KPK u nastojanju da "promijeni nebesa i zemlju." Tradicionalna kultura cijeni ljudski život, podučavajući da se "u svakoj situaciji u kojoj je umiješan ljudski život mora postupati krajnje obzirno." Takvo shvatanje je bila smetnja genocidu naroda i vladanju terorom od strane KPK. Osnovni moralni standard "nebeskog Taoa" tradicionalne kulture smetao je manipulaciji moralnih principa od strane KPK. Iz tih razloga, KPK je stvorila od tradicionalne kulture neprijatelja nastojeći da pojača svoju vlastitu moć.

Tradicionalna kultura dovodi u pitanje legitimitet vladavine KPK

Tradicionalna kineska kultura vjeruje u Bogove i u nebeski mandat. Prihvatanje nebeskog mandata znači da vladaoci trebaju biti mudri, slijediti Tao i biti usklađeni sa sudbinom. Prihvatanje vjere u Bogove znači prihvatanje da izvor ljudske vlasti leži na nebesima.

Vladajući princip KPK ukratko glasi: "Neće nas više sputavati lanci tradicije, nećete se više radnici probuditi u ropstvu. Zemlja će se podići na novim temeljima; mi smo sad bezvrijedni, mi ćemo biti sve." [27]

KPK promovira istorijski materijalizam, tvrdeći da je Komunizam zemaljski raj, put kojem vode proleterski pioniri, ili Komunistička Partija. Vjera u Boga je zato direktno dovodila u pitanje legitimitet vladavine KPK.

2. Kako Komunistička Partija sabotira tradicionalnu kulturu

Sve što KPK radi služi političkim ciljevima. Da bi zasnovala, održala i učvrstila svoju tiraniju, KPK mora zamijeniti ljudsku prirodu sa svojom zlom Partijskom prirodom, a kinesku tradicionalnu kulturu sa svojom Partijskom kulturom "prevare, zla i nasilja." To uništenje i zamjena uključuje kulturne relikvije, istorijska mjesta i starinske knjige, stvari koje su opipljive i one neopipljive kao tradicionalni pogled na moral, život i svijet. Uljučeni su svi aspekti ljudskog života i također čovjekova djelovanja, misli i način života. Ujedno, KPK smatra beznačajne i površinske kulturne manifestacije kao "bit", zadržavajući ih i onda stavljajući tu "bit" kao fasadu. Partija zadržava privid tradicije, dok zamjenjuje pravu tradiciju s Partijskom kulturom. Onda vara narod i međunarodnu zajednicu iza fasade "nastavljanja i razvijanja" kineske tradicionalne kulture.

Istovremeno uništavanje tri religije

Radi činjenice da je tradicionalna kultura ukorijenjena u Konfucijanizam, Budizam i Taoizam, prvi korak KPK u uništenju tradicionalne kulture je bio uništiti manifestaciju božanskih principa u ljudskom svijetu, znači iskorijeniti tri odgovarajuće religije.

Sve tri glavne religije, Konfucijanizam, Budizam i Taoizam bile su suočene s uništenjem u raznim istorijskim razdobljima. Uzmimo na primjer Budizam: Pretrpio je četiri velike nevolje u istoriji koje su istorijsko poznate kao "Tri Wu i jedan Zong" progon budističkih vjernika od četiri kineska cara. Car Taiwu [28] iz Sjeverne Wei Dinastije (386.-534. NE) i car Wuzong [29] iz Tang Dinastije (618.-907. NE) su pokušali uništiti Budizam da bi Taoizam prevladao. Car Wu [30] iz Sjeverne dinastije Zhou (557.-581. NE) je pokušao uništiti i Budizam i Taoizam, ali je poštovao Konfucijanizam. Car Shizong [31] iz kasne dinastije Zhou (951.-960. NE) je pokušao uništiti Budizam samo da bi mogao upotrijebiti budističke statue za kovanje kovanica, a nije dirao Taoizam ili Konfucijanizam.

KPK je jedini režim koji želi istovremeno uništiti tri religije. Ukratko nakon što je KPK osnovala vladu, počela je uništavati hramove, paliti svete knjige i prisiljavati budističke monahe i kaluđerice da se vrate svjetovnom životu. Isto nije bila blaža ni u uništavanju drugih vjerskih mjesta. Do 60-tih, jedva da je ostalo nekoliko vjerskih mjesta u Kini. Velika kulturna revolucija je donijela još veću vjersku i kulturnu katastrofu za vrijeme pohoda "Odbacivanje četiri starih" [32]—t.j. starih ideja, stare kulture, starih običaja i starih navika.

Na primjer, prvi budistički hram u Kini je bio Hram Bijelog Konja (Hram Bai Ma) [33] koji je sagrađen za vrijeme rane istočne Han dinastije (25.-220. NE) izvan grada Luoyang, provincija Henan. Poštovan je kao "Kolijevka Budizma u Kini" i "Kuća Osnivatelja." Za vrijeme "Odbacivanja četiri starih", hram Bijelog Konja, naravno, nije mogao izbjeći grabeži.

Blizu hrama je bila proizvođačka brigada hrama Bijelog Konja. Sekretar ogranka Partije je predvodio seljake da opljačkaju hram u ime "revolucije". Glinene statue Osamnaest Arhata stare preko 1.000 godina izgrađene za vrijeme dinastije Liao (916.-1125. NE) su bile uništene. Sveta knjiga Beiye [34] koju je slavni indijski monah donio u Kinu prije 2.000 godina je bila spaljena. Rijetka dragocjenost, konj od nefrita, razbijen je u paramparčad. Nekoliko godina kasnije, kralj Kambođe u izgnanstvu Norodom Sihanuk poslao je specijalnu molbu da ode odati počast hramu Bijelog Konja. Zhou Enlai, tadašnji kineski predsjednik vlade, užurbano je naredio da se u Luoyang preveze sveta knjiga Beiye koja je pohranjena u Carskoj Palači u Pekingu i Osamnaest Arhata sagrađenih za vrijeme dinastije Qing iz hrama Plavetnih Oblaka (hram Biyun) smještenog u Xiangshan parku [35] u predgrađu Pekinga. Pomoću te pseudo zamjene, diplomatska poteškoća je bila "riješena". [36]

Kulturna Revolucija je započela u maju 1966. To je u stvari bilo "revolucioniziranje" kineske kulture sa ciljem da bude uništena. U avgustu 1966. je kampanja "Odbacivanja četiri starih" počela žariti i paliti u cijeloj Kini. Smatrani objektima "feudalizma, kapitalizma i revizionizma", budistički hramovi, taoistički hramovi, statue Bude, istorijska mjesta, kaligrafije, slike i antikviteti su postali glavni ciljevi uništenja Crvenih Gardi. [37] Uzmimo na primjer statue Bude: Postoji 1000 obojenih, glaziranih statua Bude u reljefu na vrhu Brežuljka Dugovječnosti u Ljetnoj Palači [38] u Pekingu. Nakon kampanje "Odbacivanja Četiri Starih", kod svih statua su pet organa čula bili oštećeni. Nijedna od njih nije bila pošteđena.

Glavni grad države je bio takav i također ostatak države. Čak ni udaljena mjesta nisu bila pošteđena.

"Postoji hram Tiantai u opštini Dai u provinciji Shanxi. Sagrađen je za vrijeme razdoblja Taiyan u vrijeme dinastije Sjeverne Wei, prije 1.600 godina i sadržao je dragocjene statue i freske. Iako se nalazio na jednom brežuljku dosta udaljenom od sjedišta oštine, ljudi koji su učestvovali u 'Odbacivanju četiri starih' su ignorirali poteškoće i izvršili tamo totalnu čistku statua i freski... Hram Louguan, [39] gdje je Lao Zi držao predavanje i ostavio svoj čuveni Tao-te Ching prije 2.500 godina, smješten je u opštini Zhouzhi u provinciji Shaanxi. Centriran oko bine gdje je Lao Zi predavao, unutar radijusa od 10 li [40], postoji oko 50 istorijskih mjesta, uključujući hram Poštivanja Mudraca (Zongsheng Gong) kojeg je Car Tang Gaozu Li Yuan [41] sagradio prije 1.300 godina da oda počast Lao Ziju. Hram Louguan i druga istorijska mjesta su uništeni, a svi taoistički svećenici su bili prisiljeni napustiti ta mjesta. Prema taoističkom kanonu, kad jednom čovjek postane taoistički svećenik, on ne smije brijati bradu ili se šišati. Međutim, taoistički svećenici su bili prisiljeni ošišati se, skinuti svoje taoističke odore i postati članovi Narodnih Komuna. [42] Neki su oženili kćeri mjesnih seljaka.... U svetim taoističkim mjestima na planini Laoshan u provinciji Shandong, hramu Vrhovnog Mira, hramu Najveće bistrine, harmu Vrhovne Bistrine, hramu Doumu, samostanu Huayan, hramu Ningzhen, hramu Guan Yu, 'statue svetaca, žrtvovne posude, svitci budističkih sutri, kulturne relikvije i ploče hrama su sve porazbijane i spaljene' .... Hram Književnosti u provinciji Jilin jedan je od četiri poznata hrama Konfucija u Kini. Za vrijeme ‘Odbacivanja četiri starih,’ bio je teško oštećen." [43]

Poseban način uništenja religije

Lenjin je jednom rekao: "Najlakši način osvojiti tvrđavu je iznutra." Kao grupa djece i unučadi Marksizma-Lenjinizma, KPK prirodno shvata taj princip.

U "Mahayani Mahaparinirvani Sutra," [44] Buda Shakyamuni je predvidjeo da će nakon njegove nirvane demoni biti reinkarnirani u monahe, kaluđerice i muške i ženske laičke budiste da pokvare Dharmu. Naravno, ne možemo dokazati na šta je tačno Buda Shakyamuni mislio. Međutim, uništenje Budizma od strane KPK je zaista počelo formiranjem "ujedinjenog fronta" s nekim budistima. Oni su čak poslali neke ilegalne članove komunističke partije da prodru direktno u religiju i potkopaju je iznutra. Na sastanku kritike za vrijeme Kulturne Revolucije, netko je pitao Zhaoa Puchu, tada podpredsjednika Kineske budističke Udruge: "Ti si član Komunističke Partije, zašto vjeruješ u Budizam?"

Buda Shakyamuni je dostigao najveće i potpuno prosvjetljenje kroz "zapovijedi, koncentraciju i mudrost." Zbog toga je prije svoje nirvane podučavao svoje sljedbenike: "Održavajte i pridržavajte se zapovijedi. Ne odbacujte ih i ne kršite ih." Također je upozorio: "Nebesima, zmajevima, duhovima i božanstvima se gade oni ljudi koji krše zapovijedi. Njihov zao ugled se širi daleko i široko... Kada njihovi životi završe, patiće u paklu za svoju karmu i dočekaće svoju nemilosrdnu sudbinu. Onda će izaći van. Oni će nastaviti patiti noseći tijela gladnih duhova i životinja. Oni će patiti u krugu na taj način beskrajno bez olakšanja. [45]

Politički budistički monasi nisu slušali Budina upozorenja. 1952. je KPK poslala predstavnike da prisustvuju osnivačkom sastanku Kineske budističke udruge. Na sastanku, mnogi budisti iz udruge su predložili ukidanje budističkih zapovijedi. Oni su tvrdili da su ti zahtjevi uzrokovali smrt mnogih mladića i djevojaka. Neki su ljudi čak zastupali stav da "ljudi trebaju imati slobodu da vjeruju u bilo koju religiju. Također monasima treba dati slobodu da se vjenčaju, piju alkohol i jedu meso. Niko se ne treba miješati u te stvari." U to vrijeme, majstor Xuyun je bio na sastanku i vidjeo je da Budizmu prijeti opasnost istrebljenja u Kini. On je istupio protiveći se prijedlozima i uložio molbu za očuvanje budističkih zapovijedi i načina odijevanja. Majstor Xuyun je tada bio oklevetan i označen "kontra-revolucionarom." Xuyun je bio zadržan u opatovoj sobi bez hrane i pića. Nije mu bilo dozvoljeno da izađe van, čak ni do toaleta. Također mu je bilo naređeno da preda svoje zlato, srebro i vatreno oružje. Kad je Xuyun odgovorio da nema ništa od toga, bio je tako brutalno pretučen da mu je lubanja napukla i krvarila, a rebra su mu bila slomljena. Xuyun je u to vrijeme imao 112 godina. Vojna policija ga je gurnula sa kreveta na zemlju. Kad su se vratili idući dan i vidjeli da je Xuyun još živ, opet su ga brutalno istukli.

Kineska budistička udruga, osnovana 1952. i Kineska taoistička udruga, osnovana 1957., obje su jasno proglasile u svojim osnivačkim principima da će biti "pod vođstvom narodne vlade." U stvarnosti, one će biti pod vođstvom ateističke KPK. Obje udruge su naznačile da će aktivno učestvovati u aktivnostima proizvodnje i gradnje, i da će sprovoditi politiku vlade. One su transformirane u sasvim svjetovne organizacije. No, budisti i taoisti koji su bili odani i poštovali zapovijedi označeni su kontra-revolucionarima ili članovima sujevernih sekti i tajnih organizacija. Pod revolucionarnom parolom "čišćenja budista i taoista," bili su hapšeni, prisiljavani na "transformaciju kroz rad" ili čak ubijani. Čak ni religije širene sa Zapada, kao hrišćanstvo i katolicizam nisu bile pošteđene.

Na osnovi statističkih podataka iz knjige "Kako Kineska komunistička partija proganja hrišćane", objavljene 1958., čak i ograničen broj dokumenata koji su objavljeni pokazuje da među svećenicima koji su bili optuženi kao 'vlastelini’ ili ‘mjesni nasilnici’, šokantan broj od 8.840 je ubijeno, a 39.200 poslano u radne logore. Među svećenicima koji su bili optuženi kao ‘kontra-revolucionari,’ 2.450 ih je ubijeno, a 24.800 poslano u radne logore. [46]

Religije su način za ljude da se uzdignu iz sekularnog svijeta i da se kultiviraju. One naglašavaju "drugu obalu" (obalu savršenog prosvjetljenja) i "nebesa". Shakyamuni je bio indijski princ. U potrazi za mukti-jem [47], stanjem u kojem osoba može postići duhovni mir, višu mudrost, totalno prosvjetljenje i nirvanu, [48] on je napustio prijestolje i otišao u planinu da se kultivira proživljavajući poteškoće i patnje. Prije nego što je Isus postao prosvijetljen, đavo ga je doveo na vrh planine, pokazao mu sva kraljevstva svijeta u punom sjaju. Đavo je rekao: "Ako se pokloniš preda mnom i budeš me obožavao, daću ti sve ove stvari." Ali Isus se nije dao zavesti. Ali politički monasi i pastori koji su formirali ujedinjene frontove sa KPK, izmislili su niz prevara i laži kao "Budizam ljudskog svijeta" i "religija je istina, a isto tako i socijalizam." Oni su tvrdili da "ne postoji proturječnost između ove obale i one obale." Oni su ohrabrili budiste i taoiste da teže za radošću, slavom, krasotom i bogatstvom u ovom životu i promjenili su vjerske principe i njihovo značenje.

Budizam zabranjuje ubijanje. KPK je ubijala ljude kao muhe za vrijeme "gušenja kontra-revolucionara." [49] Politički monasi su uslijed toga izmislili opravdanje da je "ubistvo kontra-revolucionara čak još veće milosrđe." Za vrijeme "Rata protiv agresora SAD-a i pomoći Koreji" (1950.-1953.) [50], monasi su čak slani direktno na linije fronta da ubijaju.

Uzmimo hrišćanstvo kao drugi primjer. 1950. godine je Wu Yaozong [51] osnovao "Tri-samo" crkvu, koja je slijedila principe samouprave, samopodrške i samoširenja. On je tvrdio da će se otrgnuti od "imperijalizma" i aktivno pridružiti "Ratu protiv agresora SAD-a i pomoći Koreji". Dobar prijatelj Wu Yaozonga je bio zatvoren preko 20 godina jer je odbio pridružiti se "Tri-samo" crkvi i pretrpio je svakojaka mučenja i poniženja. Kada je pitao Wu Yaozonga: "Kako shvataš čuda koja je Isus vršio?", Wu je odgovorio: "Ja sam ih sve odbacio."

Ne prihvatanje Isusovih čuda isto je što i ne prihvatanje Isusovog raja. Kako se osoba može smatrati hrišćanom kad čak ne priznaje Isusov raj na koji se Isus uspeo? Međutim, kao osnivač "Tri-samo" Crkve, Wu Yaozong je postao član stalnog odbora Političke konsultativne konferencije. Kad je zakoračio u Veliku narodnu salu [52], mora da je sasvim zaboravio na Isusove riječi. "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je prva i najveća zapovijed." (Evanđelje po Mateju, 22:37-38) "Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje." (Evanđelje po Mateju, 22:21)

KPK je zaplijenila imovinu hrama, prisilila monahe i kaluđerice da uče Marksizam i Lenjinizam da bi ih podvrgnula pranju mozga i čak ih prisilila na rad. Na primjer, postojala je ‘Budistička radionica’ u gradu Ningbo, u provinciji Zhejiang. Preko 25.000 monaha i kaluđerica su jednom bili prisiljeni tamo raditi. Što je još besmislenije je da je KPK poticala monahe i kaluđerice da se vjenčaju, sa ciljem da se rasturi Budizam. Na primjer, malo prije 8. marta 1951., dana žena, Federacija žena grada Changsha, u provinciji Hunan, naredila je da se sve kaluđerice u provinciji udaju u roku od nekoliko dana. Uz to, mladi i zdravi monasi su bili prisiljeni ići u vojsku i bili su poslani na bojište da služe kao topovska hrana.

Razne religiozne grupe u Kini su se raspale pod brutalnim tlačenjem od strane KPK. Prave elite Budizma i Taoizma bile su ugušene. Među onima koji su ostali, mnogi su se vratili svjetovnom životu, a mnogi drugi su postali tajni članovi Komunističke partije koji su se specijalizirali u tome da oblače kesa odore [54], taoističke odore ili pastorske dugačke haljine, kako bi iskrivljivali budističke svete spise, taoističke kanone i Svetu Bibliju i u tim doktrinama tražili opravdanja za pokrete KPK.

Uništenje kulturnih relikvija

Uništenje kulturnih relikvija je važan dio uništavanja tradicionalne kulture od strane KPK. Za vrijeme "Odbacivanja četiri starih", mnogo jedinstvenih knjiga, kaligrafija i slika koje su sakupili intelektualci bačeni su u vatru ili poderani. Zhang Bojun [55] je imao porodičnu zbirku od preko 10.000 knjiga. Vođe crvene garde su ih upotrijebili da proizvedu vatru da se ugriju. Ono što je ostalo je poslano u mlinove papira i poderano u paramparčad.

Stručnjak za uvezivanje i uramljivanje kaligrafija i slika, Hong Qiusheng, bio je starac poznat kao ‘doktor čudo’ za starinske kaligrafije i slike. Uramio je, ili uvezao bezbrojna remek-djela svjetske klase, a između ostalog i sliku prirode imperatora dinastije Song, Huizonga [56], Su Dongpovu [57] sliku bambusa i slike Wen Zhengminga [58] i Tang Bohua [59]. Za vrijeme nekoliko desetljeća, spasio je stotine starinskih kaligrafija i slika. Većina njih postale su dio nacionalne zbirke prve klase. Kaligrafije i slike koje je pomno skupljao ne štedeći truda bile su označene kao 'Četiri Starih’ i bačene u vatru. Nakon toga, g. Hong je rekao u suzama: "Preko 100 jina [60] (50 kilograma) kaligrafija i slika; potrajalo je dosta dugo dok su ih spalili!" [61]

"Dok svjetovni problemi dolaze i odlaze,
Starinski, moderni, tamo i vamo,
Rijeke i planine su postojano sjajne
I još uvijek trebaju biti promatrane sa ovog puta ..." [62]

Kad bi se u današnje vrijeme Kinezi još sjećali svoje istorije, vjerovatno bi se osjećali drugačije recitirajući ove stihove Menga Haorana. Čuvene planine i istorijska ušća rijeka su uništeni i nestali u oluji "Odbacivanja četiri starih." Nije samo Paviljon Orhideja bio uništen, gdje je Wang Xizhi [63] napisao čuveni "Uvod zbirci pjesama sastavljenih u Paviljonu Orhideja," [64], Wang Xizhijev vlastiti grob je također bio uništen. Wu Cheng’enova [65] bivša rezidencija u provinciji Jiangsu je bila srušena, isto kao i Wu Jingzijeva [66] bivša rezidencija u provinciji Anhui, a kamenu ploču na kojoj je bio Su Dongpoov tekst napisan rukom "Koliba na rubu ceste starog pijanice" [67] "mladi revolucionari" [68] su srušili, a slova na kamenoj ploči su bila istrugana.

Bit kineske kulture je naslijeđena i nakupljena tokom nekoliko hiljada godina. Jednom uništena, više ne može biti restaurirana. Ipak, KPK je barbarski uništila kulturu u ime "revolucije", bez trunke žalosti ili sramote. Kad smo žalili za Starom Ljetnom Palačom, poznatom kao "palača palači", koju su spalile Ujedinjene Englesko-Francuske trupe, kad smo žalili za monumentalnim djelom Yongle Enciklopedije [69] koju su uništili plamenovi osvajačkog rata, kako smo mogli predvidjeti da će uništenje koje je uzrokovala KPK biti još rasprostranjenije, dugotrajnije i temeljitije nego ono koje su bilo koji osvajači uzrokovali?

Uništenje duhovnog vjerovanja

Pored uništenja fizičkih oblika religije i kulture, KPK je također iscrpila sve svoje sposobnosti da bi uništila duhovni identitet naroda koji se formirao vjerom i kulturom.

Uzmimo za primjer tretman vjera pojedinih etničkih grupa od strane KPK. KPK je za tradicije muslimanske grupe Hui smatrala da spadaju u "Četiri Starih" - stare misli, stara kultura, stara tradicija i stari običaji. Dakle, prisilila je pripadnike etničke grupe Hui da jedu svinjetinu. Muslimanski seljaci i džamije su bili prisiljeni uzgajati svinje i svako domaćinstvo je moralo svake godine snabdjeti državu sa dvije svinje. Crvena Garda je čak prisilila drugog najvišeg Tibetanskog živog Budu, Panchen Lamu da jede ljudski izmet. Naredili su trojici monaha iz Hrama Blaženstva smještenog u gradu Harbinu, u provinciji Heilongjiang, a to je najveći budistički hram sagrađen u novije vrijeme (1921.), da drže ploču s plakatom na kojem piše: "U pakao sa sutrama-one su pune govana."

1971., Lin Biao [70], podpredsjednik centralnog komiteta KPK pokušao je pobjeći iz Kine, ali je poginuo kad je njegov avion pao iznad Undurkhana u Mongoliji. Kasnije, u Linovoj rezidenciji u Pekingu na Maojiawanu bili su pronađeni neki konfucijanski citati. KPK je tada započela mahniti pokret "Kritiziranja Konfucija." Pisac pod autorskim imenom Liang Xiao [71] objavio je članak u Crvenoj Zastavi, časopisu KPK, pod imenom "Tko je Konfucije?" Članak je opisao Konfucija kao "luđaka koji je želio da vrati istoriju unazad," i kao "varljivog i pronicljivog demagoga." Niz crtanih filmova i pjesama su uslijedili, koji su demonizirali Konfucija.

Na taj način, dostojanstvo i svetost religije i kulture su bili uništeni.

Uništenje bez prestanka i bez granica

U staroj Kini, vlast centralne vlade pružala se samo do opštinskog nivoa, ispod kojeg su patrijarhalni klanovi održali samostalnu vlast. Dakle, u kineskoj istoriji, uništenje, kao što je "spaljivanje knjiga i pokapanje konfucijskih učenjaka" koje je učinio imperator Qin Shi Huang [72] za vrijeme dinastije Qin (221.-207. P.N.E) i četiri kampanje uništenja Budizma, između petog i desetog stoljeća koje su učinili "Tri Wu i jedan Zong" su sve bile nametnute odozgo i nisu nikako mogle uništiti kulturu. Konfucijski i budistički klasici i ideje su nastavili opstajati u ogromnim prostorima društva. Za razliku od toga, kampanja "Odbacivanja četiri starih", koju su sprovodili mladi studenti potaknuti od strane KPK, bila je široka kampanja koja je obuhvatala osnovu društva i koja je sprovođena sa "spontanim oduševljenjem." Kroz protezanje KPK do svakog sela kroz Partijske ogranke na nivou sela, KPK je tako čvrsto kontrolirala društvo da se "revolucionarni" pokret KPK proširio bez kraja i djelovao na svaku osobu na svakom djeliću zemlje u Kini.

Nikada u povijesti nijedan imperator nije iskorijenio iz ljudskih umova ono što je smatrano najljepšim i najsvetijim, upotrebljavajući uz nasilje i klevetničku i pogrdnu propagandu, kao što je to učinila KPK. Uništenje vjere često može biti štetnije i dugotrajnije nego samo fizičko uništenje.

Reformiranje intelektualaca

Kineski znakovi izražavaju suštinu 5.000 godina civilizacije. Kroz oblik i izgovor svakog znaka, njihovu simboliku i istoriju, mogu se izraziti duboka kulturna značenja. KPK nije samo pojednostavila kineske znakove, već ih je također pokušala zamijeniti s romaniziranim pinyinom, koji bi uklonio svu kulturnu tradiciju iz kineskih znakova i jezika. Međutim, plan zamjenjivanja je propao, čime je izbjegnuto još dublje razaranje kineskog jezika. Ipak, kineski intelektualci koji su naslijedili istu tu tradicionalnu kulturu nisu bili tako sretni da budu pošteđeni uništenja.

Prije 1949., u Kini je živjelo oko dva miliona intelektualaca. Iako su neki studirali u zapadnim zemljama, još uvijek su naslijedili neke konfucijske ideje. KPK, naravno, nije mogla smekšati svoj nadzor nad njima, pošto su, kao članovi tradicionalne klase "učenjačkog-plemstva", njihovi načini razmišljanja igrali važnu ulogu u formiranju misli običnih ljudi.

U septembru 1951., KPK je, počevši od Pekingškog Univerziteta, započela veliki "pokret reforme misli". Ona je od intelektualaca (učitelja na fakultetima, srednjim školama i osnovnim školama i studenata na fakultetu) zahtijevala "da priznaju svoju istoriju vjerno i iskreno, i da time iščiste sve kontrarevolucionarne elemente u sebi. [73]

Mao Zedong nikada nije volio intelektualce. On je jednom rekao: "Oni [intelektualci] bi trebali biti svjesni istine da su zapravo mnogi takozvani intelektualci, relativno govoreći, prilično ignorantni i da radnici i zemljoradnici ponekad znaju više nego oni." [74] "U poređenju sa radnicima i seljacima, nereformirani intelektualci nisu bili čisti, i prema posljednjoj analizi, radnici i seljaci su bili najčišći ljudi, iako su njihove ruke bile prljave, a njihove noge uprljane balegom..." [75]

Progon intelektualaca od strane KPK je počeo s raznim vrstama optužbi, od kritike Wu Xuna [76] 1951. zbog "upravljanja školama s isprosjačenim novcem" do Mao Zedongovog osobnog napada na pisca Hu Fenga, 1955. [77] da je kontrarevolucionar. U početku, intelektualci nisu bili svrstani kao reakcionarna klasa, ali do 1957., nakon što se nekoliko glavnih religioznih grupa predalo za vrijeme pokreta "ujedinjenog fronta", KPK je mogla usredotočiti svoju energiju na intelektualce. Tako je bio pokrenut "Anti-dešnjački" pokret.

Krajem februara 1957., pod parolom "dozvolimo stotini cvjetova cvjetati i stotini škola misli nadmetati se", KPK je pozvala intelektualce da izraze svoje prijedloge i kritike Partiji, obećavajući da neće biti osvete. Ti intelektualci su bili nezadovoljni sa KPK već dugo vremena zbog njenog vladanja u svim područjima, iako je bila laik u tim područjima, i zbog njenog ubijanja nevinih ljudi za vrijeme pokreta "gušenja kontrarevolucionara" od 1950. do 1953. i "eliminiranja kontrarevolucionara" od 1955. do 1957. Oni su mislili da je KPK konačno postala otvorena. Zato su počeli glasno i jasno govoriti o svojim istinskim osjećajima i njihova kritika je postajala sve žešća.

Mnogo godina kasnije, još uvijek postoje ljudi koji vjeruju da je Mao Zedong tek počeo napadati intelektualce nakon što je postao nestrpljiv prema njihovim preoštrim kritikama. Međutim, pokazalo se da je istina drugačija.

15. maja 1957., Mao Zedong je napisao članak pod imenom "Stvari se počinju mijenjati" i podijelio ga među starijim službenicima KPK. U ovom članku je stajalo: "Posljednjih dana dešnjaci počinju bijesno divljati. ... Dešnjaci, koji su anti-komunisti, čine očajnički pokušaj da stvore tajfun kako bi uništili Komunističku partiju." [78] Nakon ovog članka, oni službenici koji su prvobitno bili ravnodušni prema kampanji "dozvolimo stotini cvjetova cvjetati i stotini škola misli nadmetati se", odjednom su postali puni entuzijazma i "uozbiljili su se".

Zhang Bojun, podpredsjednik Demokratskog udruženja i upravnik Centralnog organizacionog biroa KPK, ubrzo je postao jednom od meta napada.

U svojim memoarima "Prošlost ne može nestati kao dim", kćerka Zhang Bojuna se prisjećala:

Li Weihan, upravnik radnog odjela Ujedinjenog fronta, lično je pozvao Zhang Bojuna na sastanak, na kojem bi se trebalo diskutirati o tome kako da se poboljša KPK. Zhangu su namjestili da sjedi na kauču u prvom redu. Ne znajući da je to zamka, Zhang je izrazio svoju kritiku prema KPK. Čitavo to vrijeme, "Li Weihan je izgledao spokojan. Zhang je vjerojatno mislio da se Li slaže sa onim što je rekao. Zhang nije znao da je Li bio zadovoljan vidjeti svoju žrtvu kako pada u zamku." Nakon sastanka, Zhang je bio označen "najgorim desničarem u Kini".

Možemo citirati niz datuma 1957. koji su obilježavali prijedloge i govore intelektualaca koji su davali svoje kritike i sugestije: Zhang Bojunov "Prijedlog za politički program" 21. maja; Long Yunova "Apsurdna anti-sovjetska mišljenja" 22. maja; Luo Longjiev "Komitet za rehabilitaciju" 22. maja; Lin Xilingov govor "Kritika feudalističkog socijalizma KPK" na Pekinškom univerzitetu 30. maja; Wu Zuguangov "Partija treba prestati rukovoditi umjetnošću" 31. maja; Chu Anpingov "Partija dominira svijet" 1. juna. Svi ti prijedlozi i govori su bili naručeni i ponuđeni, nakon što je Mao Zedong već naoštrio svoju sataru.

Svi ti intelektualci su, kao što je lako predvidjeti, poslije bili označeni kao desničari. Bilo je više nego 550.000 takvih "desničara" širom zemlje.

U kineskoj tradiciji se govori da "naučnici mogu biti ubijeni, ali ne mogu biti poniženi." KPK je bila u stanju poniziti intelektualce uskraćujući im pravo na preživljavanje i čak optužujući njihove porodice ako ovi ne bi prihvatili poniženje. Mnogi intelektualci su se pokorili. U to doba, neki su izdali druge da bi se spasili, što je slomilo srca mnogih ljudi. Oni koji se nisu pokorili poniženju, bili su ubijeni - što je služilo kao primjer za zastrašivanje drugih intelektualaca.

Tradicionalna "klasa učenjaka", koja je bila uzor društvenog morala, na taj način je bila zbrisana.

Mao Zedong je rekao:

Čim se može hvaliti imperator Qin Shi Huang? Ubio je samo 460 konfucijskih učenjaka, mi smo ubili 46.000 intelektualaca. Za vrijeme našeg gušenja kontrarevolucionara, zar nismo također ubili neke intelektualce kontrarevolucionare? Prepirao sam se s pro-demokratima koji su nas optužili da dejstvujemo kao Imperator Qin Shi Huang. Rekao sam da nisu u pravu. Mi smo ga prevazišli stotinu puta. [79]

Zaista, Mao je učinio više nego ubistvo intelektualaca. Još žalosnije, uništio je njihove umove i srca.

Stvaranje izgleda kulture zadržavajući sličnost tradiciji, ali zamjenjujući sadržaj

Nakon što je KPK usvojila ekonomsku reformu i politiku otvorenih-vrata, restaurirala je mnoge crkve kao i budističke i taoističke hramove. Također je organizirala neke sajmove u hramovima, kao i sajmove kulture u prekomorskim zemljama. Bilo je to zadnje nastojanje KPK da iskoristi i uništi ostatak tradicionalne kulture. Postojala su dva razloga zbog kojih je KPK to učinila. S jedne strane, ljubaznost prirođena ljudskoj naravi, koju KPK nije mogla nikako uništiti, dovešće do uništenja "Partijske kulture". S druge strane, KPK je namjeravala iskoristiti tradicionalnu kulturu da stavi kozmetiku na svoje [pravo] lice da bi prikrila svoje zle karakteristike "prevare, pokvarenosti i nasilja."

Bit kulture je njeno unutrašnje moralno značenje, dok površinski oblici posjeduju samo razonodnu vrijednost. KPK je obnovila površinske razonodne elemente kulture, da bi prikrila svoj pravi cilj, a to je uništenje morala. Koliko god izložba umjetnosti i kaligrafije KPK organizirala, koliko god izvela festivala kulture sa plesovima zmaja i lava, koliko god festivala hrane ugostila ili koliko god klasične arhitekture sagradila, Partija jednostavno obnavlja površinski izgled, ali ne i bit kulture. U međuvremenu, KPK je promovirala svoje eksponate kulture unutar i van Kine, pri čemu je njen jedini cilj održati političku vlast.

Uzmimo još jednom hramove za primjer. Namjena hramova je da budu mjesta gdje se ljudi kultiviraju, slušajući zvona ujutro, a bubnjanje pri zalasku sunca, moleći se Budi uz goreće fenjere. Ljudi običnog ljudskog društva mogu se također ispovijedati i moliti tamo. Kultivacija zahtijeva čisto srce koje ne teži za ničim. Ispovijedanje i moljenje također zahtijevaju ozbiljnu i svečanu atmosferu. Međutim, hramovi su pretvoreni u turistička odmarališta zbog ekonomskog profita. Među ljudima koji zaista posjećuju hramove u Kini danas, koliko njih je došlo razmišljati o svojim greškama sa iskrenim i učtivim mislima ka Budi? Koliko njih se okupalo i obuklo čistu odjeću, prije ulaska u hram?

Obnavljanje sličnosti, ali uništavanje unutrašnjeg značenja tradicionalne kulture je taktika koju je KPK preuzela da zbuni ljude. Bilo da je to Budizam, druge religije ili kulturni oblici koji su proizašli od njih, na taj način, KPK ih promišljeno degradira.

3. Partijska kultura

Dok je KPK uništavala tradicionalnu polu-božju kulturu, tiho je, kroz neprekidne političke pokrete, osnovala svoju vlastitu "Partijsku kulturu". Partijska kultura je preobrazila stariju generaciju, otrovala mlađu generaciju i također uticala na djecu. Njen uticaj je bio krajnje dubok i širok. Čak i kad su mnogi pokušali razotkriti opakost KPK, nisu mogli izbjeći da i sami preuzmu načine prosuđivanja dobrog i lošeg, načine analiziranja i način izražavanja koji je KPK razvila, što neizbježno nosi utisak Partijske kulture.

Kultura partije nije samo naslijedila suštinsku opakost strane marksističko-lenjinističke kulture, već je također umješno povezala sve negativne elemente iz hiljade godina stare kineske kulture sa nasilnom revolucijom i filozofijom borbe Partijske propagande. Ti negativni sastojci uključuju unutrašnji sukob za vlast unutar carske porodice, osnivanje grupa da bi se postigli sebični interesi, političke trikove da bi se drugima uzrokovale patnje, prljave taktike i urotu. Za vrijeme borbe KPK za preživljavanje u prošlim decenijama, njena karakteristika "prevare, opakosti i nasilja" bila je obogaćena, odgajana i dalje razvijana.

Tiranija i diktatura su bit Partijske kulture. Ta kultura služi partiji u njenoj političkoj i klasnoj borbi. Može se shvatiti kako ona stvara partijsku "humanističku" i "kulturnu" atmosferu terora i tiranije iz četiri gledišta.

Gledište dominacije i kontrole

A. Kultura izolacije

Kultura komunističke partije je izolirani monopol bez slobode razmišljanja, govora, udruženja ili vjerovanja. Mehanizam Partijske dominacije je jednak hidrauličnom sistemu, i oslanja se na visoki pritisak i izolaciju da bi održao svoje stanje kontrole. Čak i jedna malena pukotina može uzrokovati da sistem propadne. Na primjer, Partija je odbila dijalog sa studentima za vrijeme pokreta studenata od 4. juna 1989. [80] iz straha da ako se ova pukotina dozvoli, da bi i radnici, seljaci, intelektualci i vojska također mogli zahtijevati dijalog. Na taj način, Kina bi se konačno pokrenula prema demokratiji, a jednopartijska diktatura bi bila ugrožena. Stoga, izabrali su ubijati radije nego udovoljiti zahtjevu studenata. Danas KPK zapošljava desetine hiljada "internet policajaca" da bi nadgledali internet i direktno blokirali zapadne web stranice koje KPK ne odobrava.

B. Kultura terora

U posljednjih 55 godina, KPK je upotrebljavala teror da uguši misli kineskog naroda. Oni su rukovali bičevima i mesarskim noževima - ljudi nikad nisu znali kad će ih zadesiti nepredviđene katastrofe - koje bi prisilile ljude da se podčine. Ljudi su, živjeći u strahu, postali pokorni. Zaštitnici demokratije, nezavisni mislioci, skeptici unutar (KPK) sistema i članovi raznih duhovnih grupa postali su mete ubijanja, što je bio način upozoravanja javnosti. Partija želi ugušiti bilo kakvu opoziciju već u začeću.

C. Kultura mrežne kontrole

Kontrola KPK nad društvom je sveobuhvatna. Postoji sistem prijavljivanja domaćinstva, sistem susjedskih savjeta i razni nivoi strukture partijskih komiteta. "Ogranci Partije su osnovani na svim nivoima preduzeća." "Svako pojedino selo ima svoj partijski ogranak." Članovi Partije i Saveza mladih komunista imaju redovne aktivnosti. Shodno tome, KPK je također promovirala seriju parola. Nekoliko primjera su: "Čuvaj svoja vlastita vrata i nadgledaj svoje bližnje." "Ne daj svojim bližnjima da se žale." "Odlučno sprovedi sistem da nametne obaveze, garantiraj ispunjenje obaveza i utvrdi gdje se nalazi odgovornost. Čuvaj i kontroliraj strogo. Budi ozbiljan što se tiče discipline i pravila i garantiraj 24-satne mjere zaštite i mjere održavanja kontrole." "Ured 610 [81] će osnovati nadzorni odbor koji će u svako vrijeme nadgledati i nadzirati aktivnosti svakog područja i svake radne jedinice."

D. Kultura inkriminacije

KPK je sasvim zanemarila principe vladavine zakona u modernom društvu i punom snagom promovirala politiku implikacije. Upotrijebila je svoju apsolutnu moć da kazni rođake onih koji su bili označeni kao "vlastelini", "bogataši", "reakcionari", "loši elementi", i "desničari". Predložila je teoriju "izvora klase" [82].

Danas na primjer KPK sprovodi sljedeću politiku: "Ako zbog lošeg vršenja rukovodeće uloge i nepreduzimanja odgovarajućih mjera, Falun Gong praktikanti uspješno odu u Peking praviti smetnje [u stvari oni žele podnijeti žalbu], odgovorni rukovodioci moraju snositi konsekvence i biti javno ukoreni. U ozbiljnim slučajevima, biće poduzete disciplinske mjere." "Ako jedna osoba prakticira Falun Gong, svi članovi porodice će biti otpušteni." "Ako jedan radnik prakticira Falun Gong, niko u kompaniji neće dobiti premiju." KPK je također objavila politiku diskriminacije koja je klasificirala djecu u "one koje je moguće obrazovati i transformirati" ili "pet crnih klasa" (vlastelini, bogati poljoprivrednici, reakcionari, loši elementi i dešnjaci). Partija je promovirala podčinjavanje partiji i "postavljanje ispravnosti iznad porodične lojalnosti." Sistemi, kao što su kadrovski i organizacioni sistemi arhive i sistem privremenog premještanja, osnovani su da se osigura implementacija njene politike. Ljudi su bili poticani da okrivljavaju i razotkrivaju druge, i prema tome su nagrađivani za doprinos Partiji.

Gledište propagande

A. Kultura jednog glasa

Tokom Velike kulturne revolucije, Kina je bila ispunjena sloganima kao: "Naredba s vrha", "Jedna njegova [Maova] rečenica vrijedi kao deset hiljada običnih rečenica, svaka je istina." Svi mediji su bili pobuđeni da hvale Partiju i daju joj kolektivnu podršku. Po potrebi su lideri svih nivoa partije, vlada, vojska, radnici, omladinski savez i organizacije žena bili izvedeni da izraze svoju podršku. Svako je morao proći kroz te mučne ispite.

B. Kultura promoviranja nasilja

Mao Zedong je rekao: "Sa 800 milijuna ljudi, kako može ići bez borbe?" Za vrijeme progona Falun Gonga, Jiang Zemin je rekao: "Nema kazne za prebijanje Falun Gong praktikanata do smrti." KPK je podržavala "totalni rat" i "atomska bomba je samo papirnati tigar… čak i kad bi pola stanovništva poginulo, preostala polovina bi ponovo rekonstruirala našu domovinu iz ruševina."

C. Kultura poticanja mržnje

"Nemojte zaboraviti patnje siromašnih klasa i stalno se sjećajte krvavog neprijateljstva." postalo je osnovna nacionalna politika. Okrutnost prema klasnim neprijateljima se veličala kao vrlina. KPK je podučavala "Zagrizi u svoju mržnju, prožvakaj je i progutaj. Posadi mržnju u srce tako da cvjeta." [83]

D. Kultura prevare i laži

Tvrdnje kao što su: "Rodina po jednom mu [84] iznosila je preko deset hiljada jina tokom Velikog skoka naprijed (1958)", ili "niti jedna jedina osoba nije bila ubijena na Trgu Tiananmen 4. juna 1989.", pa sve do: "Imali smo kontrolu nad SARS virusom 2003." i "Sada je najbolje vrijeme za ljudska prava u Kini.", kao i teorija "Tri predstavnika." [85] sve predstavljaju primjere prevara i laži.

E. Kultura ispiranja mozga

KPK je izmislila mnoge parole kako bi isprala mozak narodu: "Ne bi bilo nove Kine bez Komunističke partije"; "Centralna snaga našeg napretka je KPK, a teoretska baza koja predvodi naše misli je Marksizam-Lenjinizam." [86] "Održavaj maksimalnu usklađenost sa Centralnim komitetom Partije." "Izvrši naredbu partije ako je razumiješ. Čak i ako ne razumiješ, izvrši u svakom slučaju, pa će se tvoje shvatanje produbiti u toku izvršenja naredbi."

F. Kultura ulagivanja

"Nebesa i Zemlja su veliki, ali još veća je dobrota Partije"; "Mi dugujemo sva naša dostignuća Partiji"; "Ja smatram Partiju svojom majkom"; "Koristim svoj vlastiti život da zaštitim Centralni komitet Partije." "Velika, slavna i ispravna Partija." "Nepobjediva Partija", itd.

G. Kultura uzornih projekata

Partija je uspostavila modele i uzore jedan za drugim, i pokrenula kampanje "socijalističkog, ideološkog i moralnog napretka" i "ideološkog obrazovanja". Na kraju, narod je nastavio raditi sve ono što je radio prije svake od tih kampanja. Sve javne lekcije, susreti učenja i razmjene iskustava samo su služili kao uzor, ali moralni standard društva je nastavio praviti velike skokove unazad.

Gledište međuljudskih odnosa

A. Kultura ljubomore

Partija je promovirala "apsolutni egalitarizam" tako da "ko god odudara, biće cilj napada." Ljudi su ljubomorni na one koji imaju veću sposobnost i na one koji su bogatiji - takozvani "sindrom crvenog oka." [87]

B. Kultura gaženja jedni preko drugih

KPK je promovirala "borite se licem u lice" i "prijavljujte se leđa u leđa." Izdaja sopstvenog partnera, sastavljanje pisanih materijala da bi mu se podvalilo, fabriciranje činjenica i preuveličavanje njegovih grešaka - sva ova nepoštena ponašanja su bila korištena da bi se ocijenila nečija bliskost partiji i želja za napredovanjem…

Suptilni uticaji na ljudsku psihu i na ponašanje

A. Kultura koja preobraćuje ljudska bića u mašine

Partija zahtijeva od ljudi da budu "nikad rđajući vijci u mašini revolucije", da budu "pripitomljeno oruđe Partije", ili da "napadamo u bilo kome pravcu nas Partija usmjeri." "Vojnici predsjednika Mao najviše slušaju Partiju; oni idu gdje god su potrebni i naseljavaju se gdje god su poteškoće."

B. Kultura izvrtanja dobra i zla

Tokom Velike kulturne revolucije, KPK bi "radije imala socijalistički korov nego kapitalističku ljetinu." Vojsci je naređeno da puca i ubija za vrijeme masakra 4. juna "u zamjenu za 20 godina stabilnosti." "Čini drugima ono što ne želiš da ti se čini." - ovim se može karakterizirati moralno stanovište KPK.

C. Kultura samo-nametnutog ispiranja mozga i bezuslovne poslušnosti

"Niži činovi izvršavaju naredbe viših činova, a cijela Partija izvršava naredbe Centralnog komiteta Partije." "Bori se bez milosrđa da iskorijeniš sve sebične misli koje ti sijevaju kroz um." "Bukni revoluciju iz dna svoje duše." "Održavaj maksimalnu usklađenost sa Centralnim komitetom Partije." "Ujedinite umove, ujedinite korake, ujedinite naredbe i ujedinite komande."

D. Kultura osiguravanja službeničkih pozicija

"Kina bi bila u haosu bez Komunističke partije;" "Kina je tako ogromna. Ko drugi bi mogao vladati njom nego KPK?" "Ako Kina propadne, to će biti svjetska nesreća, zato trebamo pomoći KPK da održi vlast." Zbog straha i samo-zaštite, grupe koje KPK neprekidno ugnjetava, često izgledaju čak još više ljevičarske i radikalnije nego KPK.

Postoji još mnogo više takvih primjera. Svaki čitatelj bi vjerojatno mogao pronaći razne vrste elemenata Partijske kulture iz svojih ličnih iskustava.

Ljudi koji su proživjeli Veliku kulturnu revoluciju vjerovatno se još uvijek jasno sjećaju modernih opera: Pjesme, čiji tekst čine Maove riječi, i Ples odanosti. Mnogi se još uvijek sjećaju riječi iz dijaloga u operama: "Bjelokosa djevojka" [88], "Rat u tunelu" [89] i "Rat rudnika" [90]. Pomoću tih književnih djela, KPK je ispirala mozak ljudima, nasilno puneći njihove misli porukama kao što su: "kako je sjajna i velika" Partija; kako se "teško i hrabro" Partija borila protiv neprijatelja; kako su vojnici Partije bili "potpuno požrtvovani za Partiju"; kako su voljni žrtvovati se za Partiju; i kako su neprijatelji glupi i pokvareni. Dan za danom, propagandna mašinerija KPK nasilno ubrizgava svakom pojedincu vjeru koja je potrebna Komunističkoj partiji. Danas, kad bi se osoba vratila unazad da pogleda "epsku pjesmu" muzičkog plesa "Istok je crven", osoba bi shvatila da je čitava tema i stil predstave o "ubijanju, ubijanju i još većem ubijanju".

Istovremeno, KPK je sastavila svoj vlastiti sistem govora; u to spadaju pogrdni jezik pri kritikama masa, laskave riječi kojima se veliča Partija, i otrcane službene formalnosti, ka što je "esej u osam dijelova" [91]. Ljudi su nesvjesno dovedeni do toga da govore služeći se načinom mišljenja koje promovira ideju "klasne borbe" i "hvaljenje Partije" i upotrebljavaju nasilnički jezik umjesto staloženog i razumnog rasuđivanja. KPK također zloupotrebljava religijski rječnik i iskrivljava smisao tih pojmova.

Jedan korak iznad istine je laž. Partijska kultura KPK također zloupotrebljava tradicionalnu moralnost do izvjesnog stepena. Na primjer, tradicionalna kultura cijeni "vjeru", pa tako i Komunistička partija. Međutim, ono što promovira je "vjernost i iskrenost prema Partiji". Tradicionalna kultura naglašava "dječju odanost". KPK može baciti ljude u zatvor ako se ne brinu o svojim roditeljima, ali pravi razlog je jer bi ti roditelji inače postali "teret" za vladu. Kad paše potrebama Partije, od djece se zahtjeva da postave jasne granice koje ih odvajaju od njihovih roditelja. Tradicionalna kultura naglašava "odanost". Ipak, "narod je od najveće važnosti; nacija je slijedeća; zadnji je vladar." "Odanost" koju Partija preferira je "slijepa predanost" - toliko sasvim slijepa da se zahtjeva od ljudi da vjeruju u KPK bezuvjetno i slušaju je bez pitanja.

Riječi koje KPK obično upotrebljava su veoma varljive. Na primjer, građanski rat između Kuomintanga i Komunista nazvala je "Oslobodilački rat", kao da su ljudi bili "oslobođeni" od ugnjetavanja. Doba nakon 1949. KPK je nazvala "nakon osnivanja nacije", dok je u stvarnosti Kina postojala mnogo prije toga. KPK je jednostavno osnovala novi politički režim. Trogodišnja Velika glad [92] bila je nazivana "tri godine prirodne katastrofe", dok to ustvari nije uopšte bila prirodna katastrofa, već nesreća u potpunosti uzrokovana ljudskom rukom. Međutim, slušajući svakodnevno te riječi, ljudi nesvjesno primaju te riječi i u njima sadržanu ideologiju, što je upravo ono što KPK želi.

U tradicionalnoj kulturi, muzika se smatra načinom na koji se sputavaju i kanaliziraju ljudske žudnje. U Knjizi pjesama (Yue Shu), u 24. tomu iz Spisa povjesničara (Shi Ji), Sima Qian (145.-85. PNE) [93] je rekao da je ljudska narav mirna; osjećaj prema vanjskim stvarima djeluje na emocije osobe i pokreće osjećaj ljubavi ili mržnje zavisno od naravi osobe i njene mudrosti. Ako se ti osjećaji ne sputavaju, osoba će biti zavedena bezbrojnim vanjskim iskušenjima i svojim unutrašnjim osjećajima da uradi mnoga loša djela. Zato, rekao je Sima Qian, carevi u prošlosti su koristili rituale i muziku da sputaju ljude. Pjesme trebaju biti "vesele, ali ne vulgarne, žalosne, ali ne previše tužne." One trebaju izraziti osjećaje i želje, ali trebaju kontrolirati te osjećaje. Konfucije je rekao u Analektima: "Tristo stihova Oda (jedan od šest klasika koje je sastavio i uredio Konfucije) mogu se sažeti u jednu rečenicu: "Ne misli zlo".

Međutim, takvu lijepu stvar kao što je muzika, KPK je koristila kao način za ispiranje mozga ljudima. Pjesme kao što su "Socijalizam je dobar", "Ne bi bilo nove Kine bez Komunističke partije" i mnogo drugih su pjevane od obdaništa do fakulteta. Pjevajući te pjesme, ljudi su nesvjesno primili značenja riječi. Povrh toga, KPK je ukrala melodije najmilozvučnijih narodnih pjesama i zamijenila ih riječima koje hvale Partiju. To je služilo za to da se uništi tradicionalna kultura i da se promovira Partija.

U jednom od dokumenata, koje KPK smatra klasikom, "Govoru na forumu književnosti i umjetnosti u Yananu" [94], Mao je 1942. proglasio kulturu i vojsku za "dva borbena fronta". Naveo je da nije dovoljno imati samo naoružanu vojsku; "vojska književnih umjetnosti" je također potrebna. Utvrđeno je da "književna umjetnost treba služiti politici", i da "književna umjetnost klase proletarijata… predstavlja 'zupčanike i šarafe' revolucionarne mašine". Iz toga se razvio čitav sistem "Partijske kulture", sa "ateizmom" i "borbom klase" kao jezgrom. Taj sistem je sasvim suprotan tradicionalnoj kulturi.

"Partijska kultura" je zaista pružila odličnu službu pomažući KPK da osvoji vlast i kontrolu nad društvom. Kao i njena vojska, zatvori i policija, Partijska kultura je također mašina nasilja, koja pruža drugačiju vrstu brutalnosti - "kulturnu brutalnost". Uništavajući tradicionalnu kulturu staru 5000 godina, ta kulturna brutalnost je oslabila volju ljudi i podrovala jedinstvo kineske nacije.

Danas, mnogi kinezi jedva da znaju nešto o suštini tradicionalne kulture. Neki čak izjednačavaju 50 godina "Partijske kulture" sa kineskom tradicionalnom kulturom starom 5000 godina. To je žalosno za kineski narod. Mnogi ne shvaćaju da se protivljenjem tzv. tradicionalnoj kulturi zapravo protive "Partijskoj kulturi" KPK, a ne pravoj tradicionalnoj kulturi Kine.

Mnogi ljudi se nadaju da će sadašnji kineski sistem biti zamijenjen sa zapadnjačkim demokratskim sistemom. U stvarnosti, zapadna demokracija je također bila osnovana na kulturnoj bazi, ponajprije kršćanskoj, koja smatra da su "svi jednaki u očima Božjim," pa tako poštuje ljudsku narav i ljudske izbore. Kako može tiranska, nečovječna "Partijska kultura" KPK biti upotrijebljena kao temelj za demokratski sistem zapadnog stila.

Zaključak

Kina je počela odstupati od svoje tradicionalne kulture u dinastiji Song (960.-1279. NE), i ta kultura je od tada prolazila neprekidna razaranja. Nakon Pokreta 4. maja 1919. [95], neki intelektualci, koji su bili željni brzog uspjeha i trenutne koristi, pokušali su tražiti put za Kinu udaljavajući se od tradicionalne kulture, a približavajući se zapadnoj civilizaciji. Ipak, konflikti i promjene u kulturnoj oblasti ostali su centar akademskog sukoba bez učestvovanja državnih sila. Međutim, nakon svog osnivanja, KPK je izdigla kulturne konflikte u pitanje borbe života i smrti za Partiju. Zato je KPK počela direktno uništavati tradicionalnu kulturu, koristeći sva svoja razorna i podmukla sredstva, ali istovremeno i indirektnu metodu "zloupotrebe" u obliku "prihvatanja površine i odbijanja suštine."

Uništavanje nacionalne kulture je također bio proces uspostavljanja "Partijske kulture." KPK je potkopala ljudsku savjest i moralno rasuđivanje, uzrokujući da ljudi okrenu leđa tradicionalnoj kulturi. Kad bi nacionalna kultura bila sasvim uništena, bit nacije bi također nestala skupa s kulturom, ostavljajući samo prazno ime naciji. To nije pretjerano upozorenje.

Istovremeno, uništenje tradicionalne kulture prouzrokovalo je društvu neviđene materijalne gubitke.

Tradicionalna kultura cijeni jedinstvo nebesa i ljudi i harmoničnu koegzistenciju između ljudi i prirode. S druge strane, KPK je "borbu sa nebesima i zemljom" proglasila beskrajnom radošću. Ta kultura KPK je direktno dovela do ozbiljne degradacije prirodne okoline što danas muči Kinu. Uzmimo na primjer izvore vode. Kako je napustio tradicionalnu vrijednost da "plemenit čovjek cijeni blagodati, ali dolazi do bogatstva na korektan način", kineski narod je hirovito opustošio i zagadio prirodnu okolinu. Trenutno, više od 75 posto od 50.000 kilometara kineskih rijeka nisu upotrebljive za riblja staništa. Još prije deset godina je preko trećine podzemnih voda bilo zagađeno, a sada se situacija nastavlja pogoršavati. Čudan "prizor" se dogodio na rijeci Huaihe: Malo dijete je, igrajući se na rijeci zagađenoj uljem, stvorilo iskru, koja je pala na površinu rijeke i stvorila plamen visok 5 metara. Kad se vatra podigla u zrak, više od deset vrba u toj oblasti je potpuno izgorilo. [96] Nije teško zaključiti da je nemoguće za one koji piju takvu vodu ne razviti rak ili neke druge nepoznate bolesti. I drugi ekološki problemi, kao što su širenje pustinje i salinizacija u sjeverozapadnoj Kini, ili industrijsko zagađenje u razvijenim oblastima, su svi posljedica gubitka respekta prema prirodi od strane ljudi.

Tradicionalna kultura poštuje život. Ali KPK je uzvikivala: "pobuna je opravdana," i "borba protiv ljudskih bića stvara puno radosti". U ime revolucije, Partija može ubiti i izgladnjeti do smrti desetine miliona ljudi. To je dovelo do toga da ljudi više ne cijene ljudski život, kao i do pojave mnogih lažnih i čak otrovnih proizvoda na tržištu. U gradu Fuyang u provinciji Anhui je, na primjer, mnogo beba, koje su bila zdrave pri rođenju, za vrijeme perioda dojenja razvilo kratke udove, mršava i slaba tijela, i povećane glave. Osam beba je umrlo od te nepoznate bolesti. Nakon istrage, otkriveno je da je bolest uzrokovana otrovnim mliječnim praškom koji je proizveo pohlepan proizvođač bez savjesti. Neki ljudi hrane rakove, zmije i kornjače hormonima i antibioticima, miješaju industrijski alkohol sa vinom, glačaju rižu industrijskom masti, i pobijeljuju kruh industrijskim izbijeljivačima. Proizvođač u provinciji Henan je osam godina proizvodio na hiljade tona ulja za kuhanje svaki mjesec koristeći materijale koji sadrže karcinogene, kao što su otpadna ulja, ulja izvađena iz ostataka obroka, ili odbačenu ilovaču koja je sadržala nešto ulja nakon upotrebe. Proizvodnja otrovne hrane nije lokalna ili ograničena pojava, već je uobičajeno širom Kine. To je sve veoma povezano sa težnjom za materijalnom koristi, koja se razvila nakon uništenja kulture i propadanja ljudskog morala koje je uslijedilo.

Za razliku od apsolutnog monopola i isključivosti Partijske kulture, tradicionalna kultura ima ogromnu integrativnu sposobnost. Za vrijeme prosperitetne dinastije Tang, budistička učenja, hrišćanstvo i druge zapadne religije su koegzistirale u harmoniji sa taoističkom i konfucijanskom misli. Izvorna kineska tradicionalna kultura bi održavala otvoreni i tolarentni stav prema modernoj zapadnoj civilizaciji. Četiri "tigra" Azije (Singapur, Tajvan, Južna Koreja i Hong Kong) su stvorili "novo-konfucijski" kulturni identitet. Njihova rastuća ekonomija je dokazala da tradicionalna kultura nije barijera za društveni razvoj.

Istovremeno, izvorna tradicionalna kultura mjeri kvalitet ljudskog života na osnovi sreće iznutra prije nego na materijalnoj udobnosti izvana. "Radije bih da me nitko ne optužuje iza leđa, nego da me hvale u lice; radije bih imao duševni mir, nego tjelesnu udobnost." [97] Iako je Tao Yaunming (365.-427. NE) [98] živio u siromaštvu, održavao je veselu narav i uživao "brati lijepe kate iza istočne ograde, gledajući južne planine iz daleka."

Kultura ne pruža odgovore na pitanja, kako povećati industrijsku proizvodnju ili kakve društvene sisteme prihvatiti, ali ona igra važnu ulogu u pružanju moralne poduke i uči nas uzdržljivosti. Istinsko obnavljanje tradicionalne kulture treba biti povratak poniznosti prema nebesima, zemlji i prirodi, poštovanja života i strahopoštovanja prema Bogu. To će dozvoliti čovječanstvu da živi u harmoniji s nebesima i zemljom i da uživa starost danu od nebesa.

Napomene

[1] Pangu je bio prvo živo biće i stvaralac čitave kineske mitologije.
[2] Nuwa je bila majka božica koja je stvorila čovječanstvo u kineskoj mitologiji.
[3] Shennong (doslovno, "Božji poljoprivrednik") je legendarni lik kineske mitologije koji je živio prije nekih 5.000 godina. On je naučio drevne narode poljoprivredi. Također mu je pripisano riskiranje života da odredi stotine lijekovitih (i otrovnih) biljaka i raznih sličnih raslinja što je bilo presudno za razvitak tradicionalne kineske medicine.
[4] Cangjie ili Cang Jie je legendarni i bajkoviti lik iz drevne Kine, kaže se da je bio oficijalni istoričar Žutog Cara i izumitelj kineskih znakova. Kompjuterska metoda unosa kineskih znakova Cangjie je nazvana po njemu.
[5] Iz Tao-te Chinga ili Dao De Jinga, jednog od najvažnijih taoističkih tekstova, čiji je autor Lao Zi ili Lao Tze.
[6] Uvodni komentari iz "Velikog Učenja", od Konfucija.
[7] Iz "Memoara istoričara" (Shi Ji, također prevedeno kao "Memoari velikog pisara") od Sima Qiana (145.-85. PNE), koji je bio prvi veliki kineski istoričar. Tu je dokumentirana istorija Kine i susjednih država od drevnih vremena do njegovog vremena. Stil historiografskog rada Sima Qiana bio je jedinstven i služio je kao uzor zvaničnim standardnim istorijama carskih dinastija idućih 2000 godina.
[8] Iz Konfucijevih Analekata.
[9] Iz Konfucijevih Analekata.
[10] Iz Konfucijevih Analekata.
[11] Konfucije je rekao u "Velikom učenju": "Njihove naravi kultivirane, njihove porodice regulirane. Njihove porodice regulirane, njihove države pravilno vladane. Njihove države pravilno vladane, cijelo carstvo je postalo tiho, mirno i sretno."
[12] Dong Zhongshu (179.-104. PNE), Konfucijski mislilac za vrijeme dinastije Han, rekao je u tezi "Tri načina kako harmonizirati ljude sa nebesima" (Tian Ren San Ce), "ako nebesa ostanu, Tao se ne mijenja."
[13] "Putovanje na zapad", na zapadu poznato kao "Kralj majmuna", napisao Wu Chengen (1506.?-1582.?), jedan je od poznatih klasičnih kineskih romana. Temelji se na istinitoj priči poznatog kineskog monaha za vrijeme Tang dinastije, Xuan Zanga (602.-664.), koji je putovao pješke u sadašnju Indiju, mjesto rođenja Budizma, da bi tražio sutre. U romanu, Kralj majmuna, Pigsi i Sendi su namješteni od Bude da postanu učenici Xuana Zanga i otpratili su ga na Zapad da donese sutre. Oni su prošli 81 opasnost i nesreću prije nego su najzad stigli na Zapad i dostigli Istinske plodove.
[14] "San o crvenim dvorcima" (Hung Lou Meng, također prevedeno kao "San o crvenoj odaji"), napisao Cao Xueqin (ili Tsao Hsueh-Chin) (1715.?-1763.?) za vrijeme dinastije Qing (Ching). To je tragična ljubavna priča u pozadini aristokratske porodice u padu. Sa tim kao glavnom temom, roman detaljno otkriva ogromni i potresni predio društvene povijesti. On također prikazuje nezaboravan i sjajan ansambl likova, a glavni su Jia Baoyu i Lin Daiyu. Opsežna i pedantna struktura romana, zajedno s njegovom književnom vrednosti u obliku izvrsnog jezika, čine ga svjetsko poznatim kao primjer umjetnosti klasičnog romana Kine.
[15] "Odmetnici močvare" (također prevedeno kao "Heroji obala"), jedan od kineskih velikih klasičnih romana, napisan u 14. stoljeću od Shi Naiana. Sto osam muškaraca i žena se pridružuju da bi bili odmetnici močvare. Spletke, avanture, ubistva, rat i romantične priče su ispričane na uzbudljiv način od tradicionalnog pripovjedača.
[16] "Tri kraljevstva", jedan od najpoznatijih kineskih klasičnih romana, napisao Luo Guanzhong (1330.?-1400.?) temelji se na istoriji doba Tri kraljevstva (220.NE-280.NE). Opisuju se komplicirane i napete borbe za prijestolje među tri snažne političke sile: Liu Bei, Cao Cao i Sun Quan, uz usredotočenje na razne velike talante i hrabre strategije tijekom tog doba.
[17] "Romansa Istočnog Zhou", roman koji je izvorno napisao Yu Shaoyu za vrijeme dinastije Ming, preradio i prepisao Feng Menglong krajem dinastije Ming, i dalje preradio Cai Yuanfang za vrijeme dinastije Qing. On pokriva istoriju preko 500 godina za vrijeme doba Proljeća i jeseni (770.-476. PNE) i doba Zaraćenih država (475.-221. PNE).
[18] "Kompletna priča o Yue Feiu", napisao Qian Cai u dinastiji Qing. Opisala je život Yue Feia (1103.-1142.) za vrijeme Južne Song dinastije. Yue Fei je bio jedan od najpoznatijih generala i rodoljubnih heroja u kineskoj istoriji. Isticao se u borbama protiv sjevernih napadača nacije Jin. Podvalili su mu zločine koje nije počinio, pa je poslat u zatvor i pogubljen, kada je premijer Qin Hui pokušavao ukloniti ratnu partiju. Ime Yue Feia je poslije bilo očišćeno od neosnovanih optužbi i hram je bio izgrađen za njegovu uspomenu. Četiri figure od ljevenog željeza su napravljene za njegovu grobnicu. Golih grudi i ruku zavezanih na leđima, klečući ispred groba, one predstavljaju one ljude koji su odgovorni za ubistvo Yue Feia. Yue Fei je postao uzor lojalnosti zemlji u kineskoj kulturi.
[19] Ovaj citat je iz "Sadržaja sakupljenih taoističkih spisa" (Dao Cang Ji Yao), koji je kompletiran u dinastiji Qing.
[20] Vidi [8].
[21] Iz Maovog govora na Osmoj sjednici Desetog plenuma KPK.
[22] Maove izvorne riječi na kineskom sadrže igru riječima: Ja sam kao monah koji drži kišobran - ne Tao (ili Fa, igra riječi za "kosu") niti nebesa (igra riječi za "nebo").
[23] Jie je ime zadnjeg vladara dinastije Xia (21.-16. PNE), a Zhou je ime zadnjeg vladara dinastije Shang (16.-11. PNE). Oba su poznata kao tiranini.
[24] Wen Tianxiang (1236.-1283. NE), vojni komandant koji se borio protiv Mongolskih trupa da bi zaštitio cjelovitost Južne Song dinastije. Ubijen je 9. januara 1283. jer se odbio predati Mongolima nakon što je bio uhvaćen.
[25] Iz Mencija
[26] Iz veoma poznate izreke Mencija: "Život, moja želja; pravda, također moja želja. Kad ne mogu imati oboje istovremeno, održat ću pravdu na račun svog života."
[27] Iz himne "Komunističke Internacionale". Kineski doslovni prijevod znači: "Nikad nije postojao spasilac, mi se također ne uzdamo u Boga; da stvorimo ljudsku sreću, uzdamo se potpuno u sebe."
[28] Car Taiwu Sjevernog Weia, inače zvan Tuo Tao (424.-452. NE)
[29] Car Wuzong dinastije Tang, inače zvan Li Yan (840.-846. NE)
[30] Car Wu Sjeverne Zhou dinastije, inače zvan Yu Yong (561.-579. NE)
[31] Car Shizong Kasne Zhou dinastije, inače zvan Chairong (954.-959. NE)
[32] Parola upotrebljavana sredinom šezdesetih za vrijeme Velike kulturne revolucije u Kini.
[33] Hram bijelog konja, prvi budistički manastir u Kini, izgrađen 68. NE, u jedanaestoj godini Yong Pinga u Istočnoj Han dinastiji (25.-220. NE).
[34] Na Dai jeziku, spis Beiye se izgovara Tanlan. Beiye je suptropska biljka koja pripada porodici palmi. To je visoka vrsta drveta sa debelim listovima, koji su otporni na kukce i veoma polako se suše. U drevna vremena, dok papir još nije bio izumljen, Daievi preci su urezivali pisma ili članke na list. Slova urezana u list se nazivaju Beiye dopisivanje, a spis na njemu, Tanlan (Beiye spis).
[35] Park Xiangshan, također nazvan Park Mirišljavih brežuljaka, smješten 28 kilometara sjeverozapadno od centra Pekinga. Prvobitno sagrađen 1186. u dinastiji Jin, on je postao ljetovalište carskih porodica za vrijeme dinastija Yuan, Ming i Qing.
[36] Iz "Koliko mnogo kulturnih ostataka je bačeno u vatru" od Ding Shua.
[37] Crveni gardisti se odnosi na građane koji su bili glavni izvršitelji Velike kulturne revolucije. Većinom je to bila omladina od 13.-19. godina.
[38] Ljetna palača, smještena 15 kilometara od Pekinga, najveći je i najočuvaniji kraljevski vrt u Kini, s istorijom od preko 800 godina.
[39] Hram Louguan je najpoznatiji taoistički oltar u Kini. Obožavan je kao "prva zemlja blagoslovljenih pod nebesima." Hram je smješten na obronku brežuljka sjeverno od Zhongnan planina, 15 kilometara jugoistočno od okruga Zhouzhi i 70 kilometara od grada Xiana.
[40] Li je kineska jedinica za dužinu (1 li je 0,5 kilometara).
[41] Car Gaozu dinastije Tang, još nazvan Li Yuan (618.-626. NE), prvi car dinastije Tang.
[42] Narodne komune (Renmin Gongshe) su prije bile najviši od tri najviša administrativna nivoa u seoskim oblastima u razdoblju od 1958. do otprilike 1982. u Narodnoj Republici Kini. Komune su imale državne, političke i ekonomske djelatnosti. One su bile najveće kolektivne jedinice i bile su dalje podijeljene u proizvođačke brigade i proizvođačke timove.
[43] Vidi [36].
[44] Mahayana Mahaparinirvana Sutra se smatra Budinom zadnjom Mahayana sutrom, koja je predana zadnjeg dana njegovog života na zemlji. Govori se da sadrži suštinu svih Mahayana sutri.
[45] Iz Taisho Tripitake, tom T01, Br. 7, Mahayana Mahaparinirvana Sutra. Privremen prevod podložan poboljšanju.
[46] Iz "Teorije i prakse ugušenja religija od strane Kineske komunističke partije", Bai Zhi. Web stranica: http://www.dajiyuan.com/gb/3/4/15/n300731.htm (na kineskom).
[47] Mukti znači Dharma šake ili podučavanje Zakona ili predaja. Mukti se još može prevesti kao "nezavezanost, sloboda, izbavljenje, oslobođenje, oslobađanje, osamostaljenje; bijeg od okova i postizanje slobode, sloboda od transmigracije, od karme, od iluzije, od patnje"; to označuje Nirvanu i također slobodu dobivenu u Dhyani (meditaciji). To je da bi se izbjegla Samsara (reinkarnacija).
[48] Nirvana, u Budizmu ili Hinduizmu, predstavlja stanje blaženog spokojstva i harmonije iznad patnji i želja za individualnim postojanjem, stanje jedinstvenosti sa vječnim duhom.
[49] Kampanja ugušenja kontrarevolucionara postupila je nasilno sa bivšim članovima tajnih društava, religijskim udruženjima i sa Kuomintangom (KMT) rane 1951.
[50] "Rat otpora agresiji SAD-a i pomoći Koreji", kao što ga je nazivala KPK, izbio je 1950. U zapadnom svijetu opšte poznat kao "Korejski rat".
[51] Wu Yaozong (1893.-1975. NE) i drugi su objavili tzv. "Načine za kinesko hrišćanstvo da uloži trud u izgradnju Nove Kine", koji se također naziva "Manifest inoviranja Tri-samo" 1950. i osnovali su nakon toga crkvu "Tri-samo".
[52] Narodna aula, izgrađena 1959., smještena na zapadnoj strani trga Tiananmen. To je mjesto sastanaka Nacionalnog narodnog kongresa Kine.
[53] Vidi [46].
[54] Odjeća kesa, odjeća monaha, ili svećenika.
[55] Zhang Bojun (1895.-1969. NE) bio je jedan od osnivača "Kineskog demokratskog saveza," demokratske partije u Kini. Mao Zedong ga je 1957. svrstao kao "desničara broj jedan", i bio je jedan od malog broja "desničara" koji nisu bili rehabilitirani nakon Kulturne revolucije.
[56] Car Huizong, iz dinastije Song, još poznat i kao Zhao Ji (1100.-1126. NE).
[57] Su Dongpo (1036.-1101. NE), poznati kineski pjesnik i pisac dinastije Song. Jedan od "Osam velikih majstora proze dinastija Song i Tang."
[58] Wen Zhengming (1470.-1559. NE) kineski slikar dinastije Ming.
[59] Tang Bohu (1470.-1523.) poznati kineski učenjak, slikar i pjesnik dinastije Ming.
[60] Jin je jedinica težine upotrebljavana u Kini. Jedan jin je 0,5 kg.
[61] Vidi [36]
[62] Iz pjesme Meng Haorana (689.-740. NE) koji je bio vrlo poznati pjesnik dinastije Tang.
[63] Wang Xi Zhi (321.-379. NE), najpoznatiji kaligrafičar u povijesti, iz dinastije Tang.
[64] Izvorni "Lan Ting prolog", navodno napisao Wang Xi Zhi početkom svoje kaligrafske karijere (51 godinu starosti, 353. NE), u svijetu priznat kao najvažniji komad u istoriji kineske kaligrafije.
[65] Wu Chengen (1506?-1582? NE), kineski romanopisac i pjesnik dinastije Ming, autor "Putovanja na Zapad", jednog od četiri najpoznatija kineska romana.
[66] Wu Jingzi (1701.-1754. NE), elegantni pisac dinastije Qing, autor "Učenjaka" (Rulin Waishi), još poznato kao "Neslužbena povijest učenjaka").
[67] Prozu napisao Ouyang Xiu (1007.-1072. NE), jedan od "Osam velikih majstora proze dinastija Tang i Song." Ouyang Xiu je nazivao sebe "stari pijanac".
[68] Drugo ime za Crvenu Gardu.
[69] "Enciklopediju Yongle" ili "Yongle Dadian" je naručio car Yongle iz kineske Ming dinastije 1403. Smatra se najranijom i najvećom enciklopedijom u svijetu. Dvije hiljade učenjaka je radilo na tom projektu, unoseći 8000 tekstova iz drevnih vremena sve do rane dinastije Ming. Enciklopedija, koja je završena 1408., sadržala je preko 22.000 toma spisa zauzimajući 40 kubnih metara.
[70] Lin Biao (1907.-1971.), jedan od starijih vođa KPK, služio pod Mao Zedongom kao član Politbiroa, kao zamjenik glavnog predsjedajućeg (1958.) i Ministar odbrane (1959.). Lin je bio naimenovan za Maovog nasljednika 1966., ali je prestao biti popularan 1970. Govori se da je pokušao pobjeći iz Kine. Njegov avion se srušio u Mongoliji, što je rezultiralo njegovom smrću.
[71] "Liang Xiao" predstavlja grupu određenih pisaca, među kojima je bio Zhou Yiliang, koji je sudjelovanjem u grupi pisaca zaradio anonimno pismo od starog prijatelja koje je govorilo o "krajnjoj bestidnosti".
[72] Car Qin Shi Huang (259.-210. PNE), još poznat kao Ying Zheng, bio je prvi car u istoriji ujedinjene Kine. Standandizirao je zakonske kodove, pisani jezik, valute, težine i mjere, i naredio da se sagradi Veliki kineski zid. Sve te mjere imale su veliki i duboki utjecaj na kinesku istoriju i kulturu. Naredio je da se knjige raznih škola spale uključujući knjige konfucijanske i taoističke škole, a jednom je naredio da se 460 konfucijanskih učenika živi zakopaju. Ti događaji su poslije bili nazvani u istoriji "paljenje knjiga i zakopavanje konfucijanskih učenika." Sagradio je za sebe ogromni mauzolej, a vojska Terra-cotta grobnice cara Qina postala je poznata kao Osmo svjetsko čudo.
[73] Iz "Spisi Mao Zedonga" 1949.-1976. (2. tom)
[74] Iz Maovog "Ispravi način rada Partije" (1942.).
[75] Iz Maovog "Govori na Yananskom forumu literature i umjetnosti" (1942.).
[76] Wu Xun (1838.-1896.), izvorno Wu Qi, rođen u Shandonskom Tangyi. Pošto je izgubio oca u mladosti, njegova porodica bila je siromašna. Morao je prositi hranu da prehrani svoju majku i postao je poznat kao prosjak dječjeg poštivanja roditelja. Nakon što je njegova majka preminula, prosjačenje je postalo njegovo jedino sredstvo opstanka. Upravljao je besplatnim školama s novcem koji je skupio od prosjačenja.
[77] Hu Feng (1902.-1985.), učenjak i književni kritičar, protivio se politici doktrinske književnosti KPK. Izbačen je iz Partije 1955. i osuđen na 14 godina zatvora.
[78] Iz Izabranih radova Mao Zedonga (5. tom), "Stvari se počinju mijenjati" (1957.)
[79] "Orijentalna kultura", Qian Bocheng, četvrto izdanje (2000.).
[80] Pokret studenata 4. juna su započeli studenti fakulteta koji su zagovarali demokratske reforme u Kine između 15. aprila i 4. juna, 1989. Kasnije ih je ugušila Narodna oslobodilačka vojska, pa to međunarodna zajednica naziva masakr 4. juna.
[81] Biro posebno osnovan za progon Falun Gonga, s apsolutnom vlašću nad svakim nivoom administracije u Partiji i nad svim drugim političkim i sudskim sistemima.
[82] Teorija "klasnog porijekla" tvrdi da je nečija narav određena klasom porodice u kojoj je osoba rođena.
[83] Iz pjesme moderne opere "Legenda crvene svjetiljke", popularnog službenog "uzornog pozorišnog komada" razvijenog za vrijeme "Velike kulturne revolucije" (1966.-1976.).
[84] Mu je jedinica zemljišta upotrebljavana u Kini. Jedan mu je 0,165 jutara.
[85] "Tri predstavnika" tvrdi da Partija uvijek mora predstavljati razvojni trend naprednih produktivnih snaga Kine, smjer napredne kineske kulture i temeljne interese velike većine kineskog naroda.
[86] Otvarajuća rečenica na Prvoj sjednici Prvog nacionalnog narodnog kongresa Narodne Republike Kine (15. rujan 1954.).
[87] "Sindrom crvenog oka", isto kao "zelenog oka" u zapadnom izrazu, upotrebljava se ovdje da se opiše osoba, koja kad vidi da su drugi bolji nego on, osjeća se nejednakim i neudobno, i misli da on treba biti onaj tko je bolji.
[88] Popularna službena "uzorna kazališna predstava" razvijena za vrijeme "Velike kulturne revolucije" (1966.-1976.). U narodnoj legendi, bjelokosa djevojka je besmrtnica koja živi u pećini i ima nadprirodne sposobnosti da može nagraditi vrlinu i kazniti zlo, podržavati ispravno i suzbijati loše. Međutim, u ovoj kineskoj "modernoj" operi, opisana je kao djevojka koja je bila prisiljena pobjeći u pećinu nakon što je njen otac bio prebijen do smrti pošto je odbio oženiti je za starog vlastelina. Postala je bjelokosa zbog neishranjenosti. To je postala jedna od najpoznatijih "modernih" drama u Kini i poticala je mržnju prema klasi vlastelina.
[89] "Bitka tunela" (Didao Zhan), crno-bijeli film iz 1965., u kojem je KPK tvrdila da su se njene gerile u centralnoj Kini borile protiv japanskih osvajača pomoću raznih podzemnih tunela 1940. godine.
[90] "Rat rudnika" (Dilei Zhan), crno-bijeli film iz 1962., u kojem je KPK tvrdila da su se njene gerile u provinciji Hebei borile protiv japanskih osvajača pomoću rudnika domaće izrade 1940. godine.
[91] Književni sastav propisan za ispite carske građanske službe, poznat po njegovom krutom stilu i siromaštvu ideja.
[92] Velika glad od 1959.-1961. u Kini je najveća nestašica hrane u ljudskoj istoriji. Procijenjeni brojevi "nenormalnih smrti" za vrijeme nestašica hrane idu od 18 do 43 miliona.
[93] Vidi [7].
[94] Od Mao Zedonga (1942.).
[95] Pokret četvrtog maja je bio prvi masovni pokret u istoriji moderne Kine, koji je počeo 4. maja, 1919.
[96] Chen Guili, "Upozorenje rijeke Huaihe" (1995.).
[97] Iz "Prologa Vidjeti Li Yuana kako se vraća Panguu" od Hana Yu (768.-824. NE), jednog od "Osam velikih majstora proze dinastija Tang i Song."
[98] Tao Yuanming (365.-427. NE), također poznat kao Tao Qian, veliki pjesnik kineske književnosti.