Predgovor
55-godišnja istorija Komunističke partije Kine ispisana je krvlju i lažima. Događaji u ovoj krvavoj prošlosti su i krajnje tragični, kao i jedva poznati. Pod vladavinom KPK ubijeno je 60 do 80 miliona nedužnih kineskih građana, iza kojih su ostale skrhane familije. Mnogi ljudi se pitaju, zašto KPK ubija? Dok KPK nastavlja svoj brutalan progon Falun Gong praktikanata i kao nedavno, puca u ljudsku masu protestanata u gradu Hanyanu, ljudi se pitaju, hoće li ikada doživjeti dan, da će KPK naučiti govoriti riječima umjesto oružjem.
Mao Tse-tung je na sljedeći način sažeo ciljeve Kulturne revolucije: "...nakon haosa svijet ponovo nalazi mir. Ali sedam ili osam godina kasnije mora opet nastati haos." [1] Drugačije rečeno, svakih sedam do osam godina mora se desiti politička revolucija i svakih sedam do osam godina mora biti ubijen veliki broj ljudi.
Ipak, iza pokolja KPK stoje prateća ideologija i praktični zahtjevi.
Ideološki, KPK vjeruje u "diktaturu proletarijata" i "kontinuiranu revoluciju pod diktaturom proletarijata". Zbog toga je KPK nakon preuzimanja Kine ubijala zemljoposjednike da bi riješila problem proizvodnih odnosa u seoskim oblastima; ubijala je kapitaliste da bi postigla ciljeve komercijalne i industrijske reforme i riješila problem proizvodnih odnosa u gradovima. Nako što su uništene ove dvije klase, problemi u vezi narodne ekonomije su bili u osnovi riješeni. Na sličan način je rješavanje problema nadgradnje [2] također zahtijevalo krvoproliće. Progon "Anti-partijske grupe" Hu Fenga [3] i "Anti-desničarski pokret" eliminirao je intelektualce. Ubijanje Hrišćana, Taoista, Budista i omiljenih tradicionalista riješilo je "problem religija". Masovna ubistva za vrijeme "Kulturne revolucije" stvorila su kulturnu i političku osnovu za neprikosnovenu vladavinu KPK. Masakr na Trgu nebeskog mira poslužio je za sprječavanje političkih kriza i da bi se ušutkali zahtjevi za demokratijom. Progon Falun Gonga treba riješiti pitanje vjere i tradicionalnih metoda liječenja. Sve ovo je KPK smatrala neophodnim da bi pojačala svoju moć i održala vladavinu suočena s stalnom ekonomskom krizom (nakon preuzimanja vlasti od strane KP, cijene proizvoda su naglo skočile, a kineska ekonomija je skoro doživjela slom nakon "Kulturne revolucije"), političkim krizama (neki ljudi nisu slušali partijske naredbe, a neki drugi su htjeli sudjelovati u vlasti), kao i krizama vjere (slom bivšeg Sovjetskog Saveza, političke promjene u Istočnoj Evropi i problem Falun Gonga). Pored progona Falun Gonga, sve ove političke kampanje pojačale su zli karakter KP i potaknuli su želju za revolucijom. KPK je također koristila ove političke kampanje da bi testirala članove Partije i da bi eliminirala one, koji ne odgovaraju zahtjevima Partije.
Ubijanje je također neophodno iz praktičnih razloga. KPK je počela kao grupa razbojnika i varalica, koji ubijaju da bi stekli moć. Kada je ovaj prioritet postavljen, više nije bilo povratka nazad. Stalni teror je bio neophodan da bi se ljudi zastrašili i da bi bili primorani prihvatiti apsolutnu vladavinu KP.
Gledano na površini, može izgledati kao da je KPK bila "prisiljena na ubijanje" i da su se desili razni incidenti, koji su slučajno pokrenuli ubilačku mašineriju KPK. Ali istina je da KPK zahtijeva ova periodična ubijanja, a ovi incidenti na površini samo služe tome da prikriju potrebu za ubijanjem koja je sadržana u sistemu KPK. Bez ovih bolnih lekcija, ljudi bi možda počeli misliti da se KPK popravlja i mogli bi početi zahtijevati demokratiju, kao što su to učinili idealistični studenti za vrijeme demokratskog pokreta 1989. Uništavajuće kampanje, koje se ponavljaju svakih sedam ili osam godina, služe tome da ljudima osvježavaju sjećanje na teror i da upozoravaju mlađe generacije: Ko god radi protiv Partije, želi da izazove apsolutnu vlast KPK, ili pokuša da kaže istinu o istoriji Kine, "upoznaće željeznu šaku diktature proletarijata".
Ubijanje je za KPK postalo jedna od najvažnijih metoda održavanja vlasti. S eskalacijom njenih krvavih dugova, odlaganje njenog mesarskog noža ohrabrilo bi stanovništvo da se osveti za kriminalna djela KPK. Zbog toga, KPK ne samo da je morala nastaviti temeljito i sveobuhvatno ubijanje s masovnim egzekucijama, već je pokolj morao biti izvršen na najbrutalniji način, da bi stanovništvo bilo efektivno zaplašeno, pogotovo u početku, dok je KPK uspostavljala svoju vladavinu.
Kako je cilj ubijanja bio da se utjera najveći mogući strah, KPK je ciljeve ubijanja izabirala proizvoljno i iracionalno, tako da se nijedna grupa nije mogla osjećati sigurnom. U svakom političkom pokretu, KPK je koristila strategiju genocida. Uzmimo za primjer "gušenje kontrarevolucionara". KPK nije stvarno gušila "djela" takozvanih kontrarevolucionara, već ljude, koji su bili označeni kontrarevolucionarima. Ako je neko bio na listi Nacionalne armije (Kuomintang, KMT), i služio u njoj nekoliko dana, ali nije činio apsolutno ništa politično nakon što je KPK došla na vlast, on bi ipak bio ubijen zbog svoje "kontrarevolucionarne prošlosti". Tokom agrarne reforme, KPK je često ubijala čitave familije zemljoposjednika, da bi uklonila "korijen problema".
Od 1949. godine, KPK je proganjala više od polovine stanovnika Kine. Prema procjenama, 60 do 80 miliona ljudi umrlo je neprirodnom smrću. To je više od broja mrtvih u Prvom i Drugom svjetskom ratu zajedno.
Kao i u drugim komunističkim režimima, proizvoljna ubijanja od strane KPK uključuju i brutalna pogubljenja sopstvenih članova, da bi se uklonili oni među njima, koji ljudskost stavljaju iznad partijskih principa. Da bi stvorila "nepobjedivu ratnu tvrđavu", KP je morala terorizirati ne samo stanovništvo, već i svoje članove.
U normalnom ljudskom društvu, ljudi pokazuju ljubav i poštovanje jedni prema drugima. Oni poštuju i cijene život i vjeruju u višu silu. Na Istoku ljudi kažu: "Ne čini drugima, ono što ne želiš da drugi čine tebi." [4] Na Zapadu ljudi kažu: "Voli svog bližnjeg kao sebe samog." [5] Nasuprot tome, KPK kaže: "Istorija svih dosadašnjih društava je istorija klasne borbe" [6] Da bi se održale "borbe" u društvu, mora se sijati mržnja. Ne samo da KPK ubija ljude, već ona isto tako huška ljude da se međusobno ubijaju. Ona pokušava navesti ljude da ne poštuju život drugih i želi učiniti ljude neosjetljivim na patnje drugih, tako što ih okružuje stalnim ubijanjem. Ona želi da ljudi otupe od stalne izloženosti neljudskoj brutalnosti i da razviju mentalitet da je "najbolje ćemu se možeš nadati da izbjegneš da i sam budeš progonjen". Sve to pomaže KPK da održi svoju vladavinu.
Osim što je uništila nebrojeno puno života, KPK je također uništila dušu kineskih ljudi. Mnogi ljudi su do te mjere preobrazovani, da su zbog prijetnji KPK potpuno predali svoj razum i svoje principe. Na neki način, duše ovih ljudi su umrle - što je nešto još strašnije od fizičke smrti.
1. Grozan masakr
Još prije nego što je KPK došla na vlast, Mao Tse-Tung je napisao: "Sa sigurnošću nećemo pokazivati dobrodušnost u našoj politici prema kontrarevolucionarima i prema reakcionarnim djelovanjima reakcionarnih klasa" [7] Drugim riječima, KPK je već prije osvajanja Pekinga odlučila da će sprovoditi tiraniju pod ublaženim nazivom "Demokratske narodne diktature". Slijedi nekoliko primjera.
Progon kontrarevolucionara i agrarna reforma
U martu 1950. godine, KPK je izdala "Naredbu za striktno suzbijanje reakcionarnih elemenata", koja je istorijski poznata pod nazivom "Pokret suzbijanja kontrarevolucionara".
Za razliku od careva, koji su, nakon krunisanja, u cijeloj zemlji dodijeljivali generalnu amnestiju, KPK je od prve minute preuzimanja vlasti počela ubijati. Mao Tse-tung je u jednom saopštenju napisao: "Postoji još uvijek mnogo mjesta, gdje su ljudi previše strašljivi i ne usuđuju se otvoreno i u velikom opsegu ubijati kontrarevolucionare." [8] U februaru 1951. centrala KPK je proglasila da u mnogim regionima, izuzimajući provinciju Zhejiang i južni dio provincije Anhui, nije ubijen dovoljan broj ljudi, pogotovo u velikim gradovima i gradovima srednje veličine i da tamo trebaju nastaviti hapsiti i ubijati što više ljudi i ne trebaju prestati s tim previše skoro. Mao je čak zahtijevao da "u seoskim oblastima 1/1000 dio stanovništva treba biti ubijeno u svrhu odstranjivanja kontrarevolucionara, ... u gradovima može biti nešto manje." [9] U to vrijeme je Kina imala oko 600 miliona stanovnika i ova Maova "carska naredba" mogla je koštati života više od 600.000 ljudi. Niko ne zna odakle se pojavio ovaj odnos 1:1000. Možda je Mao iz nekog hira odlučio da bi 600.000 života bilo dovoljno da stvori temelj straha među ljudima i stoga je to naredio.
KPK nije bilo briga da li su oni, koji su ubijeni, zaslužili smrt. U "Pravilima Narodne Republike Kine o kažnjavanju kontrarevolucionara", objavljenjim 1951. je čak stajalo da oni, koji "šire glasine" mogu biti "odmah egzekutirani".
Dok je u cijeloj zemlji vatreno sprovođen progon kontrarevolucionara, istovremeno je sprovođena i agrarna reforma. U stvari, u oblastima koje su bile okupirane od strane KPK, već u 20-tim godinama je KPK započela agrarnu reformu. Površinski gledano, agrarna reforma je služila za postizanje ideala sličnom idealu nebeskog kraljevstva Taipinga [10], naime da svako ima zemlju, međutim ona je bila samo izgovor za ubijanje. Tao Zhu, koji je smatran četvrtim moćnim čovjekom u KPK, formulirao je parolu za agrarnu reformu: "Svako selo krvari, svako domaćinstvo se bori", što je upućivalo na to da u svakom selu moraju umrijeti zemljoposjednici.
Ustvari je agrarna reforma mogla biti sprovedena bez ubijanja ljudi. Vlada Tajvana sprovela je agrarnu reformu na taj način da je otkupila zemlju od zemljoposjednika. Ipak, kako je KPK potekla od gomile skitnica i lumpen-proletarijata, poznavala je samo pljačku kao metodu. Iz straha da bi se žrtve njene pljačke mogle osvetiti, KPK ih je morala ubiti da bi odstranila izvor problema.
Najuobičajenija metoda ubijanja za vrijeme agrarne reforme bila je poznata pod nazivom "borbeni sastanak". KPK bi fabricirala zločine i optužila za njih zemljoposjednike ili bogate seljake. Onda bi okupljene mase pitala kako oni trebaju biti kažnjeni. Neki članovi KP ili drugi aktivisti su već bili među mnoštvom da bi vikali: "Treba ih ubiti!". Zatim bi zemljoposjednici i bogati seljaci bili egzekutirani na licu mjesta. U to vrijeme, ko god je posjedovao zemlju u selima, bio je označen "tiraninom". Oni koji su često iskorištavali seljake, bili su označeni "zlim tiranima", oni koji su pomagali u popravci javnih objekata i dotirali škole i pomagali u slučaju prirodnih katastrofa, bili su nazivani "dobrim tiranima", a oni koji nisu ništa radili, bili su nazivani "tihim tiranima". Ova klasifikacija je bila beznačajna, jer su svi "tirani" na kraju bili egzekutirani, bez obzira u koju kategoriju "tirana" su spadali.
Broj egzekutiranih "kontrarevolucionara", objavljen krajem 1952. od strane KPK iznosio je oko 2,4 miliona. Ustvari je stvarni broj žrtava među lokalnim činovnicima bivše vlade Kuomintanga i zemljoposjednika iznosio najmanje 5 miliona.
"Progon kontrarevolucionara" i "Agrarna reforma" imali su tri neposredne posljedice:
- Kao prvo, odstranjeni su bivši lokalni činovnici, koji su bili izabrani unutar postojećih struktura familijarnih klanova i koji su upravljali dotičnim regionima. Progonom kontrarevolucionara i agrarnom reformom, KPK je ubila sav upravljački personal prošlog sistema i ostvarila totalnu kontrolu ruralnih oblasti uspostavljajući ogranke Partije u svakom selu.
- Kao drugo, KPK je za vrijeme ova dva pokreta kroz krađu i otimanje stekla ogromno imanje.
- Kao treće, civilno stanovništvo je brutalnim progonom zemljoposjednika i bogatih seljaka terorizirano i zastrašeno.
"Tri-anti-kampanja" i "Pet-anti-kampanja"
"Progon kontrarevolucionara" i "Agrarna reforma" pogodili su uglavnom seoska područja, dok se "Tri-anti-kampanja" i "Pet-anti-kampanja", koje su nakon toga uslijedile, mogu smatrati odgovarajućim genocidom u gradovima.
"Tri-anti-kampanja" je započela u decembru 1951 i bila je usmjerena na korupciju, rasipništvo i birokratiju unutar KPK. Neki korumpirani činovnici KP bili su egzekutirani. Ubrzo nakon toga, KPK je tvrdila da je razlog "korumpiranosti vladinih činovnika" bio "zavođenje od strane kapitalista". Shodno tome, započeta je "Pet-anti-kampanja", protiv potkupljivosti, utaje poreza, krađe državne imovine, prevare kod državnih ugovora i ekonomske špijunaže.
"Pet-anti-kampanja" se u suštini sastojala u tome, da se kapitalistima oduzme svojina i čak i život. Chen Yi, tadašnji gradonačelnik Šangaja, svako veče je sjedeći na kauču sa šoljom čaja u ruci, slušao izvještaje, pri čemu je ležerno pitao: "Koliko ih je danas letjelo u zraku?" To pitanje je u stvari značilo: "Koliko poslovnih ljudi je sa nebodera skočilo u smrt". Niko od kapitalista nije mogao izbjeći "Pet-anti-kampanju". Od njih se zahtijevalo da plate "utajeni" porez iz perioda Guangxu (1875-1908) u dinastiji Qing (1644-1911), kada se Šangaj kao trgovački centar prvobitno uspostavio. Čak i ako bi iskoristili sav svoj imetak, kapitalistima nije bilo moguće platiti takve "poreze". Nisu imali drugog izlaza, već da si oduzmu život. Ali nisu mogli skakati u rijeku Huangpu, jer ako im tijelo ne bi bilo pronađeno, vlasti bi ih mogle optužiti za bijeg u Hong Kong i nadalje zahtijevati porez od njihovih familija. Umjesto toga, kapitalisti su skakali sa visokih zgrada, da bi im tijelo bilo pronađeno, kako bi KPK vidjela dokaz njihove smrti. U to vrijeme su stanovnici Šangaja izbjegavali hodati u blizini visokih zgrada, da ne bi bili pogođeni ljudima koji su skakali odozgo.
Prema "Faktima o političkim kampanjama nakon osnivanja Narodne Republike Kine", sastavljenog i objavljenog 1996. od strane četiri vladina biroa, uključujući i Centar za istoriju KPK, za vrijeme "Tri-anti-kampanje" i "Pet-anti-kampanje", više od 323.100 ljudi je bilo uhapšeno i preko 280 je izvršilo samoubistvo ili nestalo. U "Anti-Hu Fang kampanji" 1955. preko 5000 ljudi je bilo zatvoreno, više od 60 je počinilo samoubistvo i 12 ih je umrlo neprirodnom smrću. Za vrijeme progona kontrarevolucionara, koji je uslijedio, preko 21.300 ljudi je bilo pogubljeno i preko 4.300 ih je izvršilo samoubistvo ili je nestalo [11].
Velika oskudica hrane
Najveći broj žrtava zabilježen je za vrijeme velike oskudice hrane kratko nakon "Velikog skoka naprijed" [12]. U poglavlju "Velika oskudica hrane" iz knjige "Istorijski zapisi Narodne Republike Kine" se navodi: "Broj neprirodnih smrti i smanjenog broja porođaja od 1959. do 1961. godine se procjenjuje na oko 40 miliona... Kineska depopulacija za 40 miliona stanovnika najvjerovatnije je najveća oskudica hrane u cijelom svijetu u ovom vijeku. [13]
Velika oskudica hrane je od strane KPK pogrešno nazvana "trogodišnjom prirodnom katastrofom". Zapravo su tokom ove tri godine vremenske prilike bile dobre i nije bilo nikakvih velikih prirodnih katastrofa, kao što su poplave, suše, hurikani, tsunamiji, zemljotresi, mraz, grad ili najezde skakavaca. Ova "katastrofa" je bila izazvana isključivo ljudskom rukom. Kampanja "Veliki skok naprijed" zahtijevala je od svakoga u Kini da učestvuje u proizvodnji željeza, pri čemu su seljaci bili prinuđeni ostaviti ljetinu da istruli na njivi. Uprkos tome, lokalne vlasti u svim oblastima povećale su zahtijeve za rezultatima proizvodnje. He Yiran, prvi sekretar okružnog partijskog komiteta Liuzhoua, krivotvorio je osobno za općinu Huanjiang senzacionalan rezultat od "65.000 kilograma riže u ljusci po jednom mu" [14]. To je bilo neposredno nakon plenuma u Lushanu, kada se Anti-desničarska kampanja nalazila na svom vrhuncu. Da bi se pokazalo kako KPK uvijek ima pravo, cjelokupna ljetina je bila oduzeta od strane vlade kao jedna vrsta poreza na pretjerane dobitke. Tako su porcije žita, sjeme i osnovna sredstva prehrane seljaka bila u cjelosti zaplijenjena. Kako potražnja time još uvijek nije mogla biti zadovoljena, seljaci su bili optuženi za sakrivanje svoje ljetine.
He Yiran je jednom prilikom rekao da se svi moraju potruditi postići prvo mjesto u natjecanju za najvišu proizvodnju (željeza), bez obzira na to koliko ljudi u okrugu Liuzhou pri tome mora umrijeti. Nekim seljacima je sve bilo oduzeto i ostala im je samo šačica riže sakrivene u lavoru za urin. Partijski komitet općine Xunle u okrugu Huangjiang čak je izdao naredbu da se zabrani kuhanje, da bi se time spriječilo da seljaci jedu ljetinu. Seoske oblasti su po noći bile kontrolirane od strane policije. Ako bi negdje vidjeli odsjaj vatre, odmah bi upali i izvršili raciju. Mnogi seljaci nisu se više usuđivali jesti ni divlje biljke ili koru drveta i umrli su od gladi.
U istoriji, u vremenima oskudice i gladi, vlada bi obezbijedila stanovništvu zobenu kašu, djelila žito i dozvoljavala žrtvama da pobjegnu od oskudice i gladi. Ipak, KPK je bježanje od oskudice i gladi smatrala sramotom za prestiž Partije i stoga je naredila policiji da blokira puteve, kako bi spriječila žrtve da pobjegnu od gladi i oskudice. Svako, ko bi pokušao uzeti žito iz hangara, bio bi označen kontrarevolucionarom i ustrijeljen. U provincijama Gansu, Shandong, Henan, Anhui, Hubei, Hunan Sichuan i Guangxi, veliki broj seljaka je umro od gladi i posvuda je bilo leševa. Ipak, gladni seljaci su još uvijek bili prisiljeni raditi na navodnjavanju, konstrukciji brana i proizvodnji željeza. Mnogi su se za vrijeme posla srušili i nisu se više ustali. Na kraju, oni, koji su preživjeli, nisu imali snagu ni zapaliti umrle. Mnoga sela su potpuno izumrla, jer su familije jedna za drugom umirale od gladi.
Za vrijeme najtežih oskudica hrane u kineskoj istoriji prije KPK, bilo je slučajeva da su familije razmjenjivale djecu da bi ih jeli, ali ipak niko nikad nije jeo sopstvenu djecu. Ipak, pod vladavinom KPK, ljudi su čak bili prisiljeni jesti umrle, jesti ljude koji su pobjegli iz drugih regiona i čak ubijati i jesti sopstvenu djecu. Pisac Sha Qing opisao je tu scenu u svojoj knjizi Yi Xi Da Di Wan (Mračna zemlja na močvarnoj rijeci): U jednoj seljačkoj familiji za vrijeme velike oskudice hrane otac je ostao sam samo sa jednim sinom i jednom kćerkom. Jednog dana, otac je istjerao kćer iz kuće. Kada se vratila, nije nigdje vidjela svog mlađeg brata, ali je vidjela bijelo ulje u kazanu i gomilu kostiju pored peći. Nekoliko dana kasnije, otac je opet dodao vode u kazan i pozvao kćerku da dođe bliže. Djevojčica se prepala i sa druge strane vrata preklinjala svog oca: "Oče, molim te nemoj me pojesti. Ja mogu skupljati drva i za tebe kuhati. Ako me pojedeš, niko to neće raditi za tebe."
Stvarne razmjere i broj tragedija sličnih ovoj je nepoznat. Međutim KPK ih je lažno prikazala kao svoju otmjenu čast, tvrdeći da je KPK vodila ljude da se hrabro bore protiv "prirodnih katastrofa" i nastavila je sebe označavati "veličanstvenom, sjajnom i ispravnom".
Nakon održavanja konferencije u Lushanu 1959. godine, generalu Peng Dehuai-ju [15] je oduzeta pozicija, jer je digao svoj glas u odbranu ljudi. Mnogi vladini službenici, koji su se usudili reći istinu, izgubili su posao, bili su zatvoreni ili preslušavani. Nakon toga, niko se nije usuđivao reći istinu. U vrijeme Velike oskudice, umjesto da izvještavaju istinu, ljudi su prikrivali činjenice o velikom broju umrlih od gladi, kako bi zaštitili svoje sopstvene činovničke pozicije. Provincija Gansu je čak odbila hranu, koju je provincija Shaanxi ponudila kao pomoć, sa obrazloženjem da provincija Gansu ima prevelike rezerve hrane.
Velika oskudica je također bila kvalifikacioni test za kadrove KPK: onaj ko se čak suočen sa nekoliko desetina miliona umrlih od gladi odupirao tome da kaže istinu, odgovarao je kriterijima KPK. KPK bi onda znala da nikakve ljudske emocije ili nebeski principi ne mogu te kadrove spriječiti u slijeđenju partijske linije. Nakon Velike oskudice, odgovorni provincijski čelnici samo su učestvovali u formalnosti samo-kritike kako bi time okončali čitavu stvar. Li Jingquan, sekretar KPK za provinciju Sichuan, gdje su milioni ljudi umrli od gladi, bio je unaprijeđen u prvog sekretara južnozapadnog okružnog ureda KPK.
Od Kulturne revolucije, preko masakra na Trgu nebeskog mira, do progona Falun Gonga
Kulturna revolucija je zvanično započela 16. maja 1966. i trajala je do 1976. Ovaj period se naziva "Desetogodišnja katastrofa", čak i od strane same KPK. Kasnije je Hu Yaobang, bivši generalni sekretar partije, u intervjuu sa jednim jugoslovenskim novinarom rekao: "U to vrijeme je skoro 100 miliona ljudi bilo pogođeno, što je jedna desetina kineskog stanovništva."
U "Faktima o političkim kampanjama nakon osnivanja Narodne Republike Kine" stoji: "U maju 1984. godine, nakon 31-og mjeseca intenzivnih istraživanja, provjera i novih kalkulacija od strane Centralnog komiteta, proizilaze sljedeći fakti o Kulturnoj revoluciji: preko 4,2 miliona ljudi je bilo privedeno i preslušavano; preko 1.728.000 ljudi je umrlo neprirodnom smrću; preko 135.000 ljudi je bilo označeno kontra-revolucionarima i pogubljeno; bilo je preko 237.000 smrtnih slučajeva i 7,03 miliona invalida zbog oružanih napada; preko 71.200 familija je uništeno." Statistike, sabrane iz godišnjih knjiga općina, pokazale su da je za vrijeme Kulturne revolucije 7,73 miliona ljudi umrlo neprirodnom smrću.
Osim smrtnih slučajeva, uzrokovanim prebijanjima do smrti, početak Kulturne revolucije također je izazvao val samoubistava. Mnogi poznati intelektualci, kao npr. Lao She, Fu Lei, Jian Bozan, Wu Han i Chu Anping, oduzeli su sami sebi život već na početku Kulturne revolucije.
Kulturna revolucija je bila najgori period "ekstremne ljevice". Ubijanje je postalo natjecateljski način za izražavanje svog revolucionarnog stanovišta i tako su sredstva za odstranjivanje "klasnih neprijatelja" bila krajnje okrutna i brutalna.
Politika "reforme i otvaranja" omogućila je širenje informacija, što je stranim novinarima omogućilo da svjedoče masakru na Trgu nebeskog mira 1989. godine i da emitiraju televizijske izvještaje u kojima su prikazani tenkovi, koji gone i gaze studente do smrti.
Deset godina kasnije, 20. jula 1999. godine, Jiang Zemin je započeo svoj progon Falun Gonga. Krajem 2002. godine, izvori unutar vladinih krugova u Kini potvrdili su da broj umrlih u istražnim zatvorima, prinudnim radnim logorima, zatvorima i nervnim klinikama iznosi preko 7.000, što znači da je dnevno ubijano sedam ljudi.
U današnje vrijeme izgleda da KPK ubija puno manje nego u prošlosti, kada su milioni ili desetine miliona ubijani. Postoje dva razloga za ovu pretpostavku. Kao prvo, Partijska kultura je izopačila razum Kineza, tako da su postali pokorni i cinični. Kao drugo, kineska ekonomija je, zbog masivne korupcije i pronevjera od strane funkcionera KPK, postala jedna vrsta "transfuzijske ekonomije", koja je zavisna od stranog kapitala kako bi održala ekonomski razvoj i socijalnu stabilnost. Ekonomske sankcije nakon masakra na Trgu nebeskog mira ostale su u živoj uspomeni KPK i ona zna da bi javna ubijanja dovela do povlačenja stranog kapitala i da bi se time doveo u opasnost opstanak totalitarnog režima.
Ubijanje ustvari nije prestalo, samo KPK pokušava svim sredstvima sakriti svoja krvava djela.
2. Krajnje okrutne metode ubijanja
Sve što KPK radi, služi isključivo jednom cilju: Steći moć i očuvati moć. Ubijanje je za KPK značajna metoda očuvanja moći. Što je više ljudi bilo ubijeno i na što okrutniji način, tim bolje je to služilo cilju prestrašivanja ljudi. Ovaj teror je počeo već prije Kinesko-japanskog rata.
Masakr u Sjevernoj Kini za vrijeme Kinesko-Japanskog rata
Kada je prijašnji američki predsjednik Hoover preporučio knjigu "Neprijatelj iznutra" od Oca Raymonda J. De Jaeghera [16], komentirao je da je knjiga otkrila goli teror komunističkog pokreta. On je preporučio svakome u zemlji ko želi shvatiti takvu zlu silu da pročita tu knjigu.
U ovoj knjizi De Jaegher piše o tome kako je KPK primjenila silu da bi prestrašila ljude i tako ih pokorila. Na primjer, Komunistička partija je u jednom selu zahtijevala od svih ljudi u selu da dođu na seoski trg. Učitelji su poveli učenike na trg. Razlog okupljanju je bilo javno smaknuće trinaest patriotskih mladića. Nakon objavljivanja fabriciranih optužbi protiv žrtava, jedan komunistički funkcioner je naredio užasnutoj učiteljici da povede djecu da pjevaju patriotske pjesme. Dok su djeca pjevala, nisu se pojavili plesači na bini, već dželat sa oštrim nožem u ruci. Dželat je bio hladnokrvni, mladi, komunistički vojnik sa mišićavim rukama. Stao je iza prve žrtve, brzim pokretom podigao veliki, oštri nož, zamahnuo i prva glava je pala na zemlju. Krv je šiktala kao iz fontane, dok se glava kotrljala na zemlji. Histerično pjevanje djece pretvorilo se u haotično vrištanje i plakanje. Učiteljica je i dalje davala takt i pokušavala da nastavi pjesmu. Njena zvona su se čula kako zvone u ovom haosu.
Dželat je 13 puta zamahnuo i trinaest glava je palo na zemlju. Nakon toga su došli mnogi komunistički vojnici, presjekli grudi žrtvama i izvadili njihova srca da bi od njih napravili svečani ručak. Sve se to odvijalo pred očima djece. Djeca su problijedila užasnuta od ovog terora i nekoliko njih je moralo povratiti. Učitelji su vikali na njih i ona su se morala poredati u red da bi se vratila u školu.
Nakon toga, Otac De Jaegher često je vidio kako su djeca bila prisiljena gledati ubijanja. Djeca su se navikla na krvave scene i neka su čak počela uživati u uzbuđenju.
Kada je KPK osjećala da jednostavno ubijanje nije bilo dovoljno užasavajuće i napeto, izumila je sve moguće oblike zvjerskih mučenja. Na primjer žrtva bi bila prisiljena progutati velike količine soli, a nije joj bilo dozvoljeno piti vodu, tako da bi žrtva proživjela strašne muke i konačno umrla od žeđi. Ili bi neko bio skinut do gola i natjeran da se kotrlja po slomljenom staklu, ili bi se u zimu probila rupa u ledu na zamrznutoj rijeci i žrtva bi se ubacila u rupu, tako da bi se ili udavila ili se smrznula.
De Jaegher je pisao da je jedan član KPK u provinciji Shanxi izumio strašno mučenje. Jednog dana, dok je šetao gradom, zaustavio se ispred jednog restorana i zagledao se u veliku ključajuću bačvu. Kasnije je kupio nekoliko velikih bačvi i odmah uhapsio neke ljude koji su bili protiv komunističke partije. Za vrijeme užurbanog suđenja, bačve su bile napunjene vodom i ugrijane do ključanja. Tri žrtve su bile svučene do gole kože, ubačene u bačve i "kuhane" do smrti. U Pingshanu je De Jaegher bio svjedok tome kako je jednom ocu živom odrana koža. Članovi KPK su prisilili sina da to gleda i da učestvuje u neljudskom mučenju, da gleda svog oca u tegobnom mučenju i da sluša njegove krike. Članovi KPK posuli su očevo tijelo sirćetom i kiselinom i onda je njegova koža bila brzo odrana. Počeli su od leđa, zatim su prešli na ramena i ubrzo, koža cijelog njegovog tijela je bila odrana, osim glave. Njegov otac je umro nakon nekoliko minuta.
Crveni teror za vrijeme "Crvenog avgusta" i kanibalizam u provinciji Guangxi
Nakon sticanja potpune kontrole nad cijelom zemljom, KPK uopće nije prestala s nasiljem. Za vrijeme Kulturne revolucije, takvo nasilje se čak i pogoršalo.
18. avgusta 1966. godine, Mao Zedong se susreo s predstavnicima Crvene Garde na tornju Trga Tiananmen. Song Binbin, kćerka komunističkog vođe Song Renqionga, pričvrstila je traku Crvene Garde na maovu ruku. Kada je Mao čuo, da njeno ime znači "blaga" i "ljubazna", rekao je: "Ono što nama treba je više nasilja". Nakon toga je Song promijenila svoje ime u Song Yaowu (što znači "želi nasilje").
Ubrzo su se brutalni napadi proširili u cijeloj zemlji. Mlađa generacija, odgojena u komunističkom ateizmu, nije imala straha, niti dvoumljenja. Pod direktnim vođstvom KPK i vođeni Maovim naredbama, fanatični i ignorantni Crveni Gardisti, koji su se postavili iznad zakona, počeli su u cijeloj zemlji prebijati ljude i provaljivati u kuće. U mnogim oblastima, svih "pet crnih klasa" (zemljoposjednici, bogati seljaci, reakcionari, loši elementi i desničari) i njihovi članovi familija bili su ubijeni. Tipičan primjer je općina Daxing u blizini Pekinga, gdje je od 27. avgusta do 1. septembra 1966. ubijeno ukupno 325 ljudi u 48 lokalnih brigada i 13 narodnih komuna. Najstarija ubijena osoba je imala 80 godina, a najmlađa samo 38 dana. Dvadest i dva domaćinstva su bila ubijena da nije niko preostao.
Prebijanje nekoga na smrt postala je uobičajena pojava. Jedna grupa muških Crvenogardista tukli su na ulici Shatan jednu stariju ženu lancima i kožnim opasačima, sve dok se više nije mogla pomjerati. Zatim joj je jedna ženska Crvena Gardistkinja skočila na stomak i skakala po stomaku dok žena nije na mjestu umrla. ... U blizini Chongwenmenga, Crveni Gardisti su pretraživali kuću "žene zemljoposjednika" (udovice) i prisilili su svakog od njenih komšija da donese lonac s ključalom vodom. Onda su starijoj dami sipali ključalu vodu u kragnu, dok joj se tijelo nije skuhalo. Nekoliko dana kasnije, starija žena je pronađena mrtva u sobi, a njeno tijelo je bilo pokriveno crvima. ... Bilo je mnogo različitih načina ubijanja, uključujući prebijanje do smrti palicama, rezanje srpom i davljenje konopcem. ... Najbrutalniji je bio način ubijanja dojenčadi: ubica bi stao na jednu nogu dojenčeta i povukao bi drugu nogu, raskidajući dojenče na dva dijela. (Istraživanje masakra u Daxingu, od Yu Luowena) [17]
Kanibalizam u provinciji Guangxi je bio čak još neljudskiji nego masakr u Daxingu. Pisac Zheng Yi, autor knjige Scarlet Memorial opisao je dešavanja u tri razdoblja. [18]
Prvo je bilo početno razdoblje, kada je teror bio skriven i mračan. U analima jedne općine dokumentirana je tipična scena: U ponoć su se ubice tiho prišunjale do žrtve, prerezali joj tijelo da bi izvadili srce i jetru. Kako su bili neiskusni i preplašeni, greškom su uzeli njegova pluća umjesto srca, pa su se morali vratiti još jednom. Onda su skuhali srce i jetru, neki su donijeli liker od kuće, neki su donijeli začine i zatim su sve ubice zajedno jeli ljudske organe u tišini i uz svjetlo vatre iz peći.
U drugom razdoblju je ovaj teror dostigao vrhunac i teror je sprovođen otvoreno i javno. Za vrijeme ovog razdoblja, iskusne ubice su stekle iskustvo u tome kako da odstrane srce i jetru dok je žrtva još bila živa i podučavali su druge, usavršavajući svoje tehnike. Na primjer kada bi ubice htjele razrezati živog čovjeka, samo bi presjekli stomak čovjeka u obliku krsta, stupili bi nogom na njegovo tijelo (ako je žrtva bila vezana za drvo, ubice bi koljenom udarile čovjeka u trbuh) i srce i drugi organi bi sami od sebe ispali vani. Vođa ubica bi uzeo srce, jetru i genitalije, a ostali bi dobili ono što je ostalo. Ove upadljive i grozne scene bile su "ukrašene" crvenim zastavama i parolama.
Treća faza je bila mahnita. Kanibalizam je postao masovan pokret. U općini Wuxuan, ljudi su divlje žderali druge ljude, kao što divlji psi žderu leševe za vrijeme epidemije. Žrtve su često bile prvo "javno kritizirane", nakon čega je uvijek slijedilo ubijanje, a zatim kanibalizam. Čim bi žrtva pala na zemlju, živa ili mrtva, ljudi bi izvadili noževe, koje su pripremili, okružili bi žrtvu sjekući svaki dio tijela, kojeg bi se mogli dohvatiti. U ovoj fazi, obični ljudi su svi bili uključeni u kanibalizam. Hurikan "klasne borbe" oduvao je iz ljudskih umova svaki smisao za grijeh i ljudsku prirodu. Kanibalizam se proširio kao epidemija i ljudi su uživali u kanibalističkim gozbama. Svi dijelovi ljudskog tijela su bili jestivi, uključujući srce, meso, jetru, bubrege, laktove, stopala i tetive. Ljudska tijela su pripremana na različite načine, npr. bila su kuhana, dinstana, pržena u tavi, pečena na roštilju... Ljudi su pili liker ili vino i igrali razne igre dok su jeli ljudska tijela. U vrhuncu ovog pokreta, čak i kafeterija najviše državne organizacije, Revolucionarnog komiteta općine Wuxuan, nudila je jela od ljudskog mesa.
Čitaoci ne bi trebali misliti da je takav festival kanibalizma bilo neorganizirano ponašanje naroda. KPK je bila totalitarna organizacija koja je kontrolirala svaku ćeliju društva. Bez ohrabrenja i manipulacije od strane KPK, kanibalistički pokret se ne bi uopće mogao pojaviti.
Pjesma napisana od strane KPK u svoju sopstvenu čast kaže: "Staro društvo [19] je pretvorilo ljude u duhove, novo društvo je pretvorilo duhove u ljude." Ipak, ova ubijanja i kanibalističke gozbe nam govore da je KPK mogla pretvoriti ljudska bića u monstrume ili đavole, jer je sama KPK okrutnija od svakog monstruma i đavola.
Progon Falun Gonga
U vrijeme kada ljudi u Kini ulaze u doba kompjutera i kosmonauta i mogu barem privatno razgovarati o ljudskim pravima, slobodi i demokraciji, mnogi ljudi misle da jezivi i gnusni zločini pripadaju prošlosti, da je KPK obukla civilno odijelo i da je spremna priključiti se ostatku svijeta.
Ali to je daleko od istine. Kada je KPK otkrila da postoji grupa koja se ne boji njenih okrutnih mučenja i ubijanja, sredstva koja koristi postala su još bezumnija. Grupa koja je progonjena na taj način je Falun Gong.
Nasilje Crvene Garde i kanibalizam u provinciji Guangxi imali su za cilj ubijanje žrtve u mekoliko minuta ili sati i odstranjivanje tijela žrtve. Cilj progona Falun Gong praktikanata je da ih se prisili da se odreknu svog vjerovanja u "Istinitost, Dobrodušnost i Toleranciju". Također, brutalna mučenja često traju danima, mjesecima ili čak i godinama. Procjenjuje se da je više od 10.000 Falun Gong praktikanata umrlo od posljedica mučenja.
Falun Gong praktikanti koji su pretrpjeli sve vrste mučenja i izbjegli smrt, skicirali su preko 100 okrutnih metoda mučenja; ovo što slijedi su samo nekoliko primjera.
Okrutno prebijanje je metoda mučenja koja je najčešće korištena u zlostavljanju Falun Gong praktikanata. Policija i vođe zatvorenika prebijaju praktikante i također navode druge zatvorenike da tuku praktikante. Mnogi praktikanti su zbog ovih prebijanja izgubili sluh, njihove ušne školjke su bile otcijepljene, očne jabučice zdrobljene, zubi izbijeni, lobanje, kičma, rebra, ključna kost, karlica, ruke i noge polomljene; ili su ruke i noge su morale biti amputirane zbog posljedica prebijanja. Neki od mučitelja su gnječili testise muških praktikanata i udarali žene u predjelu genitalija. Ako se praktikanti nisu predali, mučitelji bi nastavili s prebijanjem, sve dok se koža ne bi rascijepila i rane u mesu zjapile otvorene. Tijela praktikanata su kroz mučenja bila potpuno deformirana i prekrivena krvlju, ipak bi ih stražari još posipali slanom vodom i nastavljali ih mučiti elektro-šokovima. Miris krvi se miješao s mirisom izgorenog mesa, a mučenički krikovi su bili užasni. Osim toga, mučitelji su koristili plastične kese, kojima su prekrivali glave praktikanata u pokušaju da ih potčine strahom od gušenja.
Elektro-šokovi su još jedna metoda, često korištena u kineskim prinudnim radnim logorima za mučenje Falun Gong praktikanata. Policija je koristila električne palice da bi povrijedila osjetljive dijelove tijela praktikanata, kao što su usta, tjeme, grudi, genitalije, kukove, bedra, stopala, grudi kod ženskih praktikanata i penis kod muških praktikanata. Neki policajci su šokirali praktikante s nekoliko električnih palica istovremeno, sve dok se nije osjećao miris gorućeg mesa, a povrijeđeni dijelovi bili tamni i ljubičaste boje. Ponekad, glava i anus su bili šokirani istovremeno. Policija je često koristila deset ili čak i više električnih palica istovremeno da bi dugo vremena prebijala praktikante. Obično električna palica ima desetine hiljada volti. Kada se prazni, odašilja plavo svjetlo uz statičan zvuk. Kada električna struja prolazi kroz tijelo osobe, osjeća se kao kada se čovjek opeče ili ga ujede zmija. Svaki elektro-šok je bolan kao ujed zmije. Koža žrtve postaje crvena, puca i izgorena je, a rane se gnoje. Postoje čak i jače električne palice s višim naponom, koje čine da se žrtva osjeća kao da je čekičem udarena u glavu.
Policija također koristi goruće cigarete da bi praktikantima palila ruke, lice, tabane, grudi, leđa, bradavice, itd. Oni koriste upaljače da pale ruke i genitalije praktikanata. Specijalno u tu svrhu proizvedene gvozdene šipke su u električnim pećima ugrijavane do usijanja. One se onda koriste da bi praktikantima palili noge. Policija također koristi užareni ugljen da bi palila lica praktikanata. Policija je zapalila praktikanta, koji je od toga umro. Predhodno je on već pretrpio brutalna mučenja i još je imao puls i disao je. Policija je onda tvrdila da je njegova smrt posljedica "samospaljivanja".
Policija udara grudi i genitalije ženskih praktikanata. Ne samo da pojedinačni policajci siluju žene praktikantkinje, već to rade i grupno. Uz to, policija je skinula odjeću ženskih praktikantica i ubacila ih u zatvorske ćelije s muškim robijašima, koji su ih zatim silovali. Oni su koristili električne palice da bi šokirali njihove grudi i genitalije. Koristili su upaljače da pale njihove bradavice i ubacivali su električne palice u vagine praktikantica da bi ih šokirali. Oni su povezali četiri četkice za zube i ubacili ih u vagine ženskih praktikantica i onda su gurali i okretali četkice. Ubacivali su željezne kuke u genitalije ženskih praktikanata. Ruke ženskih praktikanata su bile vezane iza njihovih leđa i njihove bradavice su bile probodene žicom, kroz koju je puštena struja.
Oni prisiljavaju Falun Gong praktikante da nose "Prinudne jakne" [20] i vezuju njihove ruke unakrsno na leđima. Oni onda povlače njihove ruke preko glave do grudi, vezuju noge praktikanata i vješaju ih tako na željeznim šipkama kroz prozor. Istovremeno začepe usta praktikantima tkaninom, stave im slušalice i neprestano im puštaju poruke koje kleveću Falun Gong. Prema izvještajima svjedoka, ljudi koji dožive ovu vrstu mučenja, ubrzo završe sa slomljenim rukama, ramenima, laktovima i ručnim zglobovima i pokidanim tetivama. Onima koji su dugo vremena bili mučeni ovom metodom mučenja, slomljena je kičma i umiru u nepodnošljivim bolovima.
Oni također bacaju praktikante u podzemne tamnice, koje su napunjene otpadnim vodama. Oni bodu prste praktikanata bambusovim štapom ispod noktiju i prisiljavaju ih da žive u vlažnim ćelijama punih crvene, zelene, žute, bijele i drugih vrsta plijesni na stropu, podu i zidovima, koje uzrokuju gnojne rane. Oni također puštaju pse, zmije i škorpione da ujedaju praktikante i ubrzigavaju praktikantima droge, koje uništavaju nervni sistem. Ovo su samo neki od načina na koje su praktikanti mučeni u radnim logorima.
3. Okrutne borbe unutar Partije
Zbog toga što KPK ujedinjuje svoje članove na bazi Partijske svijesti, prije nego na bazi morala i pravde, odanost njenih članova, a pogotovo viših zvaničnika, prema vrhovnom vođi predstavlja centralno pitanje. Zbog toga Partija mora stvoriti atmosferu terora ubijajući svoje članove. Preživjeli onda vide da ako vrhovni vođa želi da netko umre, ta osoba će bijedno umrijeti.
Interne borbe komunističkih partija su dobro poznate. Svi članovi Politbiroa Ruske komunističke partije u prva dva vladajuća perioda, osim Lenjina, koji je umro, i samog Staljina, bili su pogubljeni ili su izvršili samoubistvo. Tri od pet maršala su pogubljeni, tri od pet vrhovnih komandanata su pogubljeni, svih deset vrhovnih komandanata druge armije su pogubljeni, 57 od 87 komandanata korpusa armije su pogubljeni, 110 od 195 komandanata divizija su pogubljeni.
KPK uvijek zastupa "brutalnu borbu i nemilosrdne napade". Takva taktika ne cilja samo na ljude izvan Partije. Još u vrijeme revolucionarnog perioda u provinciji Jiangxi, KPK je već ubila toliko puno ljudi u Anti-boljševičkim korpusima (AB-korpusima) [21] da je samo malo njih preživjelo da bi se borili u ratu. U gradu Yan´an, Partija je sprovela kampanju "čišćenja". Kasnije, nakon što se politički utvrdila, eliminirala je Gao Ganga, Rao Shushi-ja [22], Hu Fenga i Peng Dehuai-ja. Do perioda Kulturne Revolucije, skoro svi stariji članovi Partije su bili odstranjeni. Ni jedan od ranijih generalnih sekretara KPK nije dobro završio.
Liu Shaoqi, bivši kineski predsjednik, koji je svojevremeno bio čovjek broj 2 u Kini umro je bijedno. Na njegov 70-ti rođendan, Mao Cetung i Zhou Enlai [23] rekli su izričito Wang Dongxing-u (Maovom glavnom tjelohranitelju) da Liu Shaoqi-ju odnese rođendanski poklon - radio, kako bi čuo zvanični izvještaj Osme Plenarne Sjednice dvanaestog Centralnog Komiteta, koji je glasio: "Zauvijek protjerajte izdajnika, špijuna i odmetnika Liu Shaoqi-ja iz Partije i nastavite otkrivati i kritizirati zločine izdaje Liu Shaoqi-ja i njegovih saučesnika."
Li Shaoqi je bio mentalno slomljen i njegove bolesti su se ubrzano pogoršavale. Kako je dugo vremena bio vezan za krevet i nije se mogao kretati, na njegovom vratu, leđima, kukovima i petama su se pojavile gnojne rane. Kada je osjećao jake bolove, uhvatio bi neki dio odjeće, predmet ili ruke drugih ljudi i ne bi ih puštao, tako da su ljudi stavili dvije plastične flaše u njegove ruke. Kada je umro, dvije plastične flaše su od njegovog zahvata dobile oblik pješćanog sata.
Do oktobra 1969., tijelo Liu Shaoqi-ja se počelo raspadati i inficirani gnoj je jako smrdio. On je bio mršav kao štap i na ivici smrti. Ali specijalni inspektor iz Centralnog komiteta Partije nije mu dozvolio da se istušira ili da se presvuče. Umjesto toga, oni su mu skinuli svu odjeću, zamotali ga u jedan jorgan, poslali ga avionom iz Pekinga u grad Kaifeng i zatvorili ga u podrum jednog nebodera. Kada je imao visoku temperaturu, ne samo da nisu dali lijekove, već su i premjestili medicinsko osoblje od njega. Kada je Liu Shaoqi umro, njegovo tijelo je već bilo potpuno degenerirano i on je imao sijedu kosu dužine oko 60 cm. Dva dana kasnije, u ponoć, bio je kremiran kao osoba s jako infektivnom bolešću. Njegova posteljina, jastuk i druge lične stvari su također kremirane. Na njegovoj smrtnoj kartici je stajalo: Liu Weihuang; zanimanje: nezaposlen; razlog smrti: bolest. KPK je na ovaj način mučila do smrti predsjednika nacije, ne dajući čak ni jasan razlog za to.
4. Izvoz revolucije, ubijanje ljudi izvan Kine
Uz ubijanje ljudi unutar Kine i unutar Partije svim mogućim sredstvima, KPK je također učestvovala u ubijanje ljudi izvan Kine, izvozeći "revoluciju". Crveni Kmeri su tipičan primjer.
Pol Potovi Crveni Kmeri su postojali samo četiri godine u Kambodži. I pored toga, od 1975. do 1978., više od 2 miliona ljudi, uključujući i preko 200.000 kineza, je ubijeno u ovoj maloj zemlji koja je imala populaciju od samo osam miliona ljudi.
Zločini Crvenih Kmera su bezbrojni, ali ih nećemo ovdje analizirati. Međutim, moramo govoriti o njihovoj vezi s KPK.
Pol Pot je obožavao Mao Cetunga. Od 1965. godine, četiri puta je posjetio Kinu da lično sluša učenje Mao Cetunga. Već u novembru 1965. je Pol Pot tri mjeseca boravio u Kini. Chen Boda i Zhang Chunqiao su s njim raspravljali o teorijama kao što su: "politička moć raste iz pušćanih cijevi", "klasna borba", "diktatura proletarijata" itd. Kasnije su ove teorije postale osnova njegove vladavine u Kambodži. Nakon što se vratio u Kambodžu, Pol Pot je promijenio ime svoje partije u Komunističku partiju Kambodže i ustanovio je revolucionarnu bazu prema modelu KPK o okruživanju gradova iz sela.
1968. je Komunistička partija Kambodže zvanično osnovala armiju. Krajem 1969. imala je nešto više od 3.000 ljudi. Ali 1975., prije nego što je napala i okupirala grad Phnom Penh, postala je dobro naoružana, odvažna borbena sila od 80.000 vojnika. To je sve bilo zahvaljujući podršci KPK. Knjiga "Dokumentacija podrške Vijetnamu i borbe protiv Amerike" od Wang Xingena [24] kaže da je 1970. godine Kina dala Pol Potu naoružanje za 30.000 vojnika. U aprilu 1975. Pol Pot je zauzeo glavni grad Kambodže i dva mjeseca kasnije se uputio u Peking da posjeti KPK i da posluša upute. Očigledno, ubijanja od strane Crvenih Kmera se ne bi mogla desiti, da nisu bila podržana teorijama i materijalnom podrškom KPK.
Na primjer, nakon što su dva sina princa Sihanuka bila ubijena od strane Komunističke partije Kambodže, Komunistička partija Kambodže je prema naredbama Zhou Enlai-ja poslušno poslala Sihanuka u Peking. Bilo je dobro poznato da, kada je Komunistička partija Kambodže ubijala ljude, da bi "čak ubili i fetus" da bi spriječili bilo kakve moguće probleme u budućnosti. Ali Pol Pot se povinovao zahtjevu Zhou Enlai-ja bez protesta.
Zhou Enlai je mogao spasiti Sihanuka jednom rječju, ali KPK nije prigovorila zbog 200.000 kineza, koji su ubijeni od strane Komunističke partije Kambodže. U to vrijeme, Kambodžanci kineskog porijekla su išli u kinesku ambasadu da traže pomoć, ali ih je ambasada ignorirala.
Maja 1998., kada se ubijanje i silovanje kineza desilo u Indoneziji, KPK nije rekla niti riječ. Nije ponudila nikakvu pomoć i čak je blokirala informacije o tome uunutar Kine. Izgleda da kineska vlada nije manje mogla voditi računa o sudbini kineza izvan Kine; čak nije ponudila nikakvu humanitarnu pomoć.
5. Uništavanje familije
Nemamo mogućnost da utvrdimo koliko ljudi je ubijeno u političkim kampanjama KPK. Zbog informacionih blokada i barijera među različitim regionima, etničkim grupama, odnosno lokalnim dijalektima, ne postoji mogućnost za sprovođenje takvog statističkog ispitivanja među stanovništvom. Vlada KPK nikad ne bi sprovela ovakvu vrstu ispitivanja, jer bi to bilo kao kopanje sopstvenog groba. KPK radije izostavlja detalje kada piše svoju sopstvenu istoriju.
Još je teže utvrditi broj familija uništenih od strane KPK. U nekim slučajevima je umrla jedna osoba i familija je već bila uništena. U drugim slučajevima je umrla čitava familija. Čak i u slučajevima gdje niko nije umro, mnogi su bili prisiljeni na razvod. Otac i sin, majka i kćer bili su prisiljeni odreći se svog srodstva. Neki su postali invalidi, neki su izgubili razum, a neki su umrli od teških bolesti uzrokovanih mučenjem. Zapisi svih ovih familijarnih tragedija jako su nepotpuni.
Časopis "Yomiuri News" iz Japana jednom je izvijestio da je više od polovine stanovništva Kine bilo progonjeno od strane KPK. Ako je to slučaj, procjenjuje se da broj familija uništen od strane KPK iznosi preko 100 miliona.
Zhang Zhixin [25] je zbog brojnih reportaža o njenoj sudbini postala poznato ime. Mnogi ljudi znaju da je doživjela fizičko mučenje, grupno silovanje i mentalno mučenje. Konačno je dovedena do gubljenja razuma i streljana, nakon što joj je predhodno odrezan jezik. Ali mnogi ljudi možda ne znaju da iza ove tragedije postoji još jedna okrutna priča - čak i članovi njene familije su morali pohađati "časove za familije osuđenika na smrt".
Lin Lin, kćerka od Zhang Zhixin, prisjećala se toga što se dešavalo u proljeće 1975. godine:
Osoba sa suda grada Shenyanga je glasno rekla: "Tvoja majka je stvarno okorjela kontrarevolucionarka. Odbija da prihvati reformu i nepopravljivo je tvrdoglava. Ona je protiv našeg velikog vođe Mao Cetunga, protiv nepobjedive Misli Mao Cetunga i protiv smjera revolucije proletarijata Mao Cetunga. Zločini se nižu jedan za drugim. Naša vlada razmišlja o tome da povisi kaznu. Ako ona bude pogubljena, kakav će biti tvoj stav prema tome?" Bila sam zapanjena i nisam znala šta da odgovorim. Moje srce je bilo slomljeno. Ali ja sam se pretvarala da sam mirna, mučeći se da zadržim suze. Moj otac mi je rekao da ne možemo plakati pred drugim ljudima, inače se nećemo moći odreći veze s mojom majkom. Otac je odgovorio umjesto mene: "Ako je to slučaj, vlada je slobodna da učini ono što smatra neophodnim."
Osoba sa suda je opet pitala: "Da li ćete pokupiti njeno tijelo ako bude pogubljena? Da li ćete pokupiti njene osobne stvari iz zatvora?" Ja sam spustila glavu i nisam ništa rekla. Otac je opet odgovorio umjesto mene: "Ne treba nam ništa." ... Otac je držao mene i mog brata za ruke i izašli smo iz općinske zgrade. Teturajući se, pješaćili smo prema kući usred zavijajuće snježne oluje. Nismo kuhali; otac je prepolovio jedini komad kruha koji smo imali kod kuće i dao ga mom bratu i meni. Rekao je: "Završite s tim i idite ranije na spavanje." Ja sam mirno ležala na zemljanom krevetu. Otac je sjedio na stolici i gledao nepomičan u svjetlo. Nakon nekog vremena, pogledao je na krevet i mislio da smo već zaspali. Ustao je, oprezno otvorio kofer koji smo donijeli iz našeg starog stana u Shenyangu i izvadio majčinu sliku. Gledao je i nije mogao zadržati suze.
Ja sam ustala iz kreveta, prislonila glavu na očeve ruke i počela glasno plakati. Otac me potapšao i rekao: "Nemoj to raditi, ne možemo dozvoliti da nas komšije čuju." Moj brat se probudio čuvši moj plač. Otac je mene i mog brata čvrsto držao u rukama. Ne znam koliko smo suza protekli, ali nismo mogli slobodno plakati. [26]
Jedan univerzitetski profesor je imao sretnu familiju, ali je njegova familija doživjela nesreću za vrijeme kampanje ispravljanja prijašnjih anti-desničarskih pokreta. U vrijeme anti-desničarskih pokreta, njegova buduća žena se viđala s nekim ko je bio označen kao desničar. Njen ljubljeni je kasnije bio izgnan daleko od kuće i puno je propatio. Kako ona kao mlada žena nije mogla ići s njim, ostavila je svog ljubljenog i udala se za profesora. Kada se njen ljubljeni konačno vratio kući, ona, u to vrijeme majka nekoliko djece, nije imala drugi način da se pokaje za svoje nevjerstvo iz prošlosti. Insistirala je na razvodu od svog muža da bi se oslobodila grižnje savjesti. U to vrijeme, profesor je imao preko 50 godina; on nije mogao prihvatiti iznenadnu promjenu i izgubio je razum. Skinuo je svu svoju odjeću i trčao je uokolo i tražio mjesto gdje bi započeo novi život. Konačno, njegova žena je napustila njega i njihovu djecu. Bolna razdvojenost naložena od strane Partije je problem koji ne može biti riješen i neizlječiva socijalna bolest, koja samo jedno razdvajanje može zamijeniti drugim razdvajanjem.
Familija je osnovni dio kineskog društva. Ona je također posljednji bastion tradicionalne kulture protiv Partijske kulture. Iz ovog razloga je uništenje familije najokrutnije u istoriji ubijanja od strane KPK.
Zbog toga što KPK monopolizira sve socijalne resurse, kada je osoba označena da je na strani suprotnoj od diktature, on ili ona će se odmah suočiti s životnom krizom, biti optužena od svih u društvu i biće joj oduzeto svako dostojanstvo. Zbog toga što se nepravedno postupa prema njima, familija je jedino sigurno mjesto za ove nevine ljude gdje mogu naći utjehu. Međutim, politika sukrivnje KPK spriječava članove familije u tome da se međusobno tješe. Oni bi time rizikovali da i sami budu proglašeni opozicionarima prema diktaturi. Zhang Zhixin je bila prisiljena razvesti se.
Za mnoge ljude je izdaja članova familije - izvještavanje o njima, borba, javno kritiziranje ili optuživanje - posljednji udarac, koji ih slama. Iz ovog razloga su mnogi ljudi izvršili samoubojstvo.
6. Obrazac i konsekvence ubijanja
Teoretska osnova ubijanja KPK
KPK se uvijek hvalila kako je talentirana i kreativna u svom razvoju Marksizma-Lenjinizma, ali je u suštini KPK kreativno razvila u istoriji i u cijelom svijetu besprimjerno zlo. Ona koristi komunističku ideologiju socijalne jednakosti da bi obmanula javnost i intelektualce. Iskoristila je priliku da su nauka i tehnologija oslabile vjeru, da bi promovirala totalni ateizam. Ona koristi komunizam da odbaci privatno vlasništvo i koristi Lenjinovu teoriju i praksu nasilne revolucije da vlada zemljom. Istovremeno, kombinirala je i pojačala najmračniji dio kineske kulture, koji je u suprotnosti s najvećim dijelom kineske tradicije.
KPK je izumila kompletnu teoriju i sistem "revolucije" i "kontinuirane revolucije" pod diktaturom proletarijata; ona je iskoristila ovaj sistem da promijeni društvo i osigura diktaturu partije. Njena teorija ima dva dijela - ekonomsku bazu i ideološku nadgradnju pod diktaturom proletarijata. Prema njenoj teoriji ekonomska baza određuje nadgradnju, ali s druge strane nadgradnja može djelovati na ekonomsku bazu. Da bi se pojačala nadgradnja, a posebno moć Partije, ona prvo mora započeti revoluciju od ekonomske baze, koja uključuje:
- (a) Ubijanje zemljoposjednika da bi se riješili odnosi proizvodnje [27] na selu i
- (b) ubijanje kapitalista da bi se riješilo pitanje proizvodnih odnosa u gradovima.
Unutar ideološke nadogradnje je ubijanje također često primjenjivano da bi se osigurala apsolutna ideološka kontrola Partije. Ovo uključuje:
(1) Rješavanje problema političkog stava intelektualaca prema Partiji
Dugi period vremena, KPK je sprovodila mnogobrojne kampanje da bi reformirala misli intelektualaca. Ona je optužila intelektualce za buržoaski individualizam, buržoasku ideologiju, apolitične stavove, besklasnu ideologiju, liberalizam, itd. KPK je oduzela intelektualcima dostojanstvo perući im mozak i eliminirajući njihovu savjest. KPK je skoro u potpunosti eliminirala nezavisno razmišljanje i mnoge druge dobre osobine intelektualaca, uključujući i tradiciju izjašnjavanja u ime pravde i posvećivanje svog života održavanju pravde. Tradicija uči: "ne budi neumjeren, ako si bogat ili cijenjen, ne odstupaj od svog cilja zbog siromaštva ili mraka, ne povinuj se nasilju i moći" [28]; "Trebao bi biti prvi koji se brine za državu i zadnji koji zahtijeva svoj dio sreće." [29], "Svaki običan čovjek bi se trebao smatrati odgovornim za uspjeh i propast nacije." [30]; i "U zabitnosti plemenit čovjek usavršava svoju ličnost, ali u prominenciji on usavršava i cijelu zemlju." [31]
(2) Započinjanje kulturne revolucije i ubijanje ljudi da bi KPK zadobila apsolutno kulturno i političko vodstvo
KPK je mobilizirala masovne kampanje unutar i izvan Partije, počevši s ubijanjem u području književnosti, umjetnosti, pozorišta, istorije i obrazovanja. KPK je usmjerila svoje prve napade na nekoliko čuvenih ljudi, kao što su autorski trio "Selo s tri familije" [32], Liu Shaoqi, Wu Han, Lao She i Jian Bozan. Kasnije se broj ubijenih ljudi povećao na "malu grupu unutar Partije" i "malu grupu unutar Armije" i konačno je ubijanje eskaliralo od unutar Partije i Armije do svih ljudi u cijeloj zemlji. Oružana borba je eliminirala fizička tijela; kulturni napadi su ubijali ljudski duh. To je bio krajnje haotičan i nasilan period pod kontrolom KPK. Zla strana ljudske prirode je bila pojačana do maksimuma potrebom Partije da obnovi svoju moć u krizi. Svatko je mogao proizvoljno ubiti u ime "revolucije" i u ime "odbrane revolucionarne linije Predsjedavajućeg Mao". To je bila neviđena akcija koja je obuhvatala cijelu zemlju, a u kojoj je uništena ljudska priroda.
(3) KPK je otvorila vatru na studente na Trgu Tiananmen 4. juna 1989. kao odgovor na zahtijeve za više demokratije nakon završetka Kulturne revolucije
To je bio prvi put da je armija KPK javno ubila civile kako bi ugušila proteste ljudi protiv pronevjera, korupcije i tajnih sporazuma između vladinih službenika i poslovnih ljudi, kao i njihove zahtjeve za slobodom štampe, govora i okupljanja. Za vrijeme masakra na Trgu Tiananmen, kako bi potaknula mržnju između armije i civila, KPK je čak inscenirala scene ljudi koji pale vojna vozila i ubijaju vojnike. Rezultat toga je bila tragedija u kojoj je Narodna armija masakrirala sopstvene ljude.
(4) Ubijanje ljudi različite vjere
Kontrolirati vjeru je od životne važnosti za KPK. Kako bi omogućila svojoj hereziji da obmanjuje ljude, KPK je već u početku svoje vladavine počela tlačiti i eliminirati sve religije i vjerske pokrete. Kada se suočila sa duhovnim vjerovanjem u novoj eri - Falun Gongom, KPK je opet izvadila svoj mesarski nož. Strategija KPK je iskoristiti principe Falun Gonga: "Istinitost, Dobrodušnost i Toleranciju" i činjenicu da praktikanti ne lažu, ne pribjegavaju nasilju i ne uzrokuju socijalnu nestabilnost. Nakon što je stekla iskustvo u progonu Falun Gonga, KPK se još bolje osposobila za eliminiranje ljudi i drugih vjera. Ovaj put su Jiang Zemin i KPK pri ubijanju sami došli u prve redove umjesto da su koristili druge ljude ili grupe.
(5) Ubijanje ljudi da bi se prikrila istina
Pravo ljudi da saznaju istinu je još jedna slaba tačka KPK; KPK također ubija ljude da bi blokirala informacije. U prošlosti, "slušanje neprijateljskog radija" bio je prijestup koji se kažnjavao zatvorom. U današnje vrijeme, kao odgovor na više incidenata prekida programa državne televizije da bi se razjasnila istina o progonu Falun Gonga, Jiang Zemin je izdao naredbu da se "odmah ubija bez milosti". Liu Chengjun, koji je sproveo jedan takav prekid, bio je mučen do smrti. KPK je mobilizirala "Biro 610" (organizacija slična Gestapu u nacističkoj Njemačkoj, koja je osnovana sa ciljem progona Falun Gonga), policiju, tužioce, sudove i masivni sistem internet policije da bi slijedila svaki pokret ljudi.
(6) Oduzimanje narodu prava na život zbog sopstvenih interesa
Teorija KPK o kontinuiranoj revoluciji u stvari znači da ona nikad neće odustati od svoje moći. Trenutno su se pronevjere i korupcija unutar KPK razvile u sukob između apsolutnog vođstva Partije i prava ljudi na život. Čim se ljudi organiziraju da legalno zaštite svoja prava, KPK koristi nasilje i usmjerava svoj koljački nož prema takozvanim "vođama" ovih pokreta. KPK je već pripremila preko jedan milion naoružanih policajaca u tu svrhu. U današnje vrijeme je KPK puno bolje pripremljena za ubijanje nego što je bila u vrijeme masakra na trgu Tiananmen 1989. godine, kada je privremeno morala mobilizirati armiju. Ipak, dok tjera ljude u propast, KPK je sebe također dovela u slijepu ulicu. KPK je dospjela u tako ranjivu situaciju da "već i u travi i drveću vidi neprijatelja, čim zapuše vjetar", kao što kaže kineska poslovica.
Iz gore navedenog možemo vidjeti da je KPK u svojoj prirodi zla avet. Bez obzira kako se mijenja u određeno vrijeme ili na određenom mjestu da bi sačuvala apsolunu kontrolu, KPK neće promijeniti svoju istoriju ubijanja - ona je ubijala ljude prije, ubija ih danas i nastaviće ih ubijati i u budućnosti.
Različiti obrasci ubijanja pod različitim okolnostima
A. Prokrčiti put propagandom
KPK je u različitim periodima koristila mnoge različite načine za ubijanje ljudi. Najčešće je KPK prije ubijanja proizvodila propagandu. KPK je često govorila da "samo ubijanje može ublažiti ogorčenje javnosti", kao da su ljudi zahtijevali od KPK da ubija. Ustvari je to "ogorčenje javnosti" bilo pobuđeno od strane KPK.
Na primjer, drama "Djevojka bijele kose" [33], koja je potpuno izobličenje narodne legende i krivotvorene priče o prikupljanju najamnine i vodenim tamnicama iz drame "Liu Wencai" su korištene kao sredstvo za "obrazovanje" ljudi da mrze zemljoposjednike. KPK je obično demonizirala svoje neprijatelje, kao što je to uradila u slučaju bivšeg kineskog predsjednika Liu Shaoqi-ja. Osobito, KPK je inscenirala incident samospaljivanja na trgu Tiananmen u januaru 2001. da bi izazvala mržnju ljudi prema Falun Gongu, a zatim je udvostručila svoju masivnu genocidnu kampanju protiv Falun Gonga. Ne samo da KPK nije promijenila svoje načine ubijanja ljudi, već ih je umjesto toga perfekcionirala uz upotrebu nove informacione tehnologije. U prošlosti je KPK mogla obmanuti samo Kineze, ali sada ona obmanjuje ljude širom svijeta.
B. Mobiliziranje masa da ubijaju ljude
KPK ne samo da ubija ljude pomoću mehanizma svoje diktature, već također aktivno mobilizira ljude da se međusobno ubijaju. Čak i ako se KPK obazirala na neke propise i zakone na početku ovih mobilizacija masa, sve više je ljude poticala da je slijede i ništa nije moglo zaustaviti pokolj. Na primjer, kada je KPK sprovodila svoju reformu sela, komitet reforme sela je mogao odlučiti o životu ili smrti zemljoposjednika.
C. Prvo uništiti duh, a zatim fizičko tijelo
Jedan drugi obrazac ubijanja je slomiti nečiji duh, prije ubijanja njegovog fizičkog tijela. U kineskoj istoriji, čak ni najokrutnija i najbrutalnija Qin dinastija (221. - 207. PNE) nije uništavala ljudski duh. KPK nikad nije dala ljudima mogućnost da umru kao mučenici. Ona je proglasila smjernice kao što su: "Uviđavnost prema onima koji priznaju i okrutna kazna onima koji se odupiru" ili "Spustiti glavu i priznati zločin je jedini izlaz". KPK prisiljava ljude da izdaju svoje sopstvene misli i vjeru, čineći da umiru kao psi bez dostojanstva; dostojanstvena smrt bi ohrabrila sljedbenike. Samo ako ljudi umru u poniženju i sramoti, KPK može postići svoj cilj "obrazovanja" ljudi koji su se divili žrtvi. Razlog zbog kojeg KPK progoni Falun Gong s ekstremnom okrutnošću i nasiljem je zato što Falun Gong praktikanti smatraju svoju vjeru važnijom od svog života. Kada KPK nije bila u stanju uništiti njihovo dostojanstvo, učinila je sve što je mogla da muči njihova fizička tijela.
D. Ubijanje ljudi savezima i otuđivanjem
Kad KPK ubija ljude, koristi šargarepu i štap, da bi se sprijateljila s nekim ljudima, a otuđila druge. KPK se uvijek trudi da napada "mali dio" stanovništva, koristeći proporciju od 5 posto. "Većina" stanovništva je uvijek dobra i uvijek predmet "obrazovanja". Takvo obrazovanje se sastoji od terora i brige. Obrazovanje kroz teror koristi strah da bi se pokazalo ljudima da oni koji se suprotstavljaju KPK neće dobro završiti, čineći da se oni ograde od onih, koji su predhodno napadnuti od strane Partije. Obrazovanje kroz "brigu" pokazuje ljudima da ako mogu steći povjerenje KPK i ako su uz KPK, ne samo da će biti sigurni, već će imati i dobru šansu da budu unaprijeđeni ili da dobiju druge povlastice. Lin Biao [34] je jednom rekao: "Mali dio [progonjen] danas i mali dio progonjen sutra, uskoro će to ukupno biti veliki dio." Oni koji su sretni da prežive jedan pokret, često postaju žrtve sljedećeg.
E. Ugušiti potencijalne prijetnje u začeću i tajno ubijanje izvan zakona
Nedavno je KPK razvila obrazac ubijanja da bi se potencijalne prijetnje ugušile u začeću i tajnog ubijanja izvan zakona. Na primjer, kako štrajkovi radnika ili protesti seljaka postaju učestala pojava u raznim mjestima, KPK eliminira te pokrete prije nego što mogu narasti, hapseći takozvane "kolovođe" i osuđujući ih na teške zatvorske kazne. U drugom primjeru, kako sloboda i ljudska prava u cijelom svijetu uopšteno postaju sve priznatiji trend, KPK nije osudila nijednog Falun Gong praktikanta na smrt, ali pod Jiang Zeminovim poticanjem da "nitko neće biti pozvan na odgovornost za ubijanje Falun Gong praktikanata", uobičajena je pojava širom Kine da su Falun Gong praktikanti tragično mučeni do smrti. Iako Ustav Kine utvrđuje pravo svakog građanina na žalbu ako doživi nepravdu, KPK koristi policajce u civilu ili unajmljuje lokalne razbojnike da bi zaustavili, uhapsili i poslali kući, ili čak u radni logor, ljude koji žele podnijeti žalbu.
F. Ubijanje jednog čovjeka da bi se upozorili drugi
Slučajevi progona Zhang Zhixin, Yu Luoke i Lin Zhao [35] su sve takvi primjeri.
G. Upotreba progona da bi se prikrila istina o ubijanju
Čuveni ljudi s internacionalnim utjecajem su obično ugnjetavani, ali nisu ubijani od strane KPK. Svrha toga je da se prikrije ubijanje onih, čija smrt neće izazvati pažnju javnosti. Na primjer, za vrijeme kampanje progona reakcionara, KPK nije ubila visoke generale KMT-a, kao što su Long Yun, Fu Zuozi i Du Yuming, već je umjesto toga ubila niže oficire i vojnike KMT-a.
Ubijanje od strane KPK je, tokom dugog perioda vremena, potpuno deformiralo duše Kineza. Sada u Kini mnogi ljudi imaju nagon ka ubijanju. Kada su teroristi napali SAD 11. septembra 2001., mnogi Kinezi su proslavljali napade u internet forumima. Svugdje su se mogli čuti advokati "apsolutnog rata". Već pri pomisao na to, čovjeka može obliti hladan znoj.
Zaključak
Zbog informacione blokade od strane KPK, nemamo načina da utvrdimo tačno koliko je ljudi stradalo u različitim pokretima progona, koji su se odigrali za vrijeme njene vladavine. Najmanje 60 miliona ljudi je umrlo samo u ovim pokretima. Uz to, KPK je također ubijala etničke manjine u Xijiangu, Tibetu, Unutarnjoj Mongoliji, Yunnan-u i drugim mjestima. Teško je pronaći informacije o ovim incidentima. Washington Post je jednom procijenio broj ljudi progonjenih do smrti od strane KPK na 80 miliona. [36]
Osim broja mrtvih, nemamo mogućnosti saznati koliko ljudi su postali invalidi, duševno bolesni, depresivni ili umrli u očaju i u strahu od progona. Svaki pojedninačni smrtni slučaj je gorka tragedija koja ostavlja iza sebe trajnu agoniju članovima familije žrtve.
Kao što je japanski list Yomiuri News izvijestio [37], kineska centralna vlada je sprovela anketu o žrtvama za vrijeme Kulturne Revolucije u 29 provincija i općina pod direktnom upravom centralne vlade. Rezultati su pokazali da je skoro 600 miliona ljudi bilo progonjeno ili okrivljeno za vrijeme Kulturne Revolucije, što čini oko polovinu stanovništva Kine.
Staljin je jednom rekao da je smrt jednog čovjeka tragedija, ali je smrt jedan milion ljudi samo statistika. Kada mu je rečeno da je puno ljudi umrlo od gladi u provinciji Sichuan, Li Jingquan, bivši sekretar Partije provincije Sichuan, je rekao: "U kojoj dinastiji ljudi nisu umirali?" Mao Cetung je rekao: "Žrtve su neminovne u svakoj borbi. Smrt je česta pojava." Ovo je ateističko-komunistički pogled na život. To je razlog tome što je 20 miliona ljudi umrlo zbog progona od strane Staljinovog režima, što čini 10 posto stanovništva bivšeg Sovjetskog Saveza. KPK je ubila skoro 80 miliona ljudi, što je također skoro 10 posto stanovništva [na kraju Kulturne Revolucije]. Crveni Kmeri su ubili dva miliona ljudi, ili četvrtinu stanovništva Kambodže u to vrijeme. U Sjevernoj Koreji, broj umrlih od gladi se procjenjuje na milion ljudi. Ovo su sve krvavi dugovi komunističkih partija.
Zli kultovi žrtvuju ljude i koriste njihovu krv da bi se molili zlim avetima. Od svojih početaka, komunistička partija je nastavila ubijati ljude - kada nije mogla ubijati ljude izvan Partije, ona bi čak ubijala svoje sopstvene ljude - da bi proslavljala svoje "klasne borbe", "borbe unutar partije" i druge zablude. Ona čak stavlja svoje sopstvene sekretare partije, maršale, generale, ministre i druge na žrtveni oltar zlog kulta.
Mnogi misle da bi trebalo dati vremena KPK da se popravi, govoreći da je sada prilično suzdržana u ubijanju. Kao prvo, ubijanje jednog čovjeka još uvijek čini nekoga ubicom. Kako je ubijanje jedna od metoda koje KPK koristi da bi vladala svojim režimom baziranim na teroru, KPK ubija upravo onoliko puno ili malo, koliko odgovara njenim trenutnim potrebama. Ubijanje od strane KPK je, uopšteno govoreći, nepredvidljivo. Kada ljudi nemaju jak osjećaj straha, KPK bi mogla ubijati više da bi povećala njihov osjećaj terora; kada su ljudi već strašljivi, i ubijanje nekolicine bi moglo zadržati osjećaj terora; kada se ljudi već toliko boje KPK, onda bi čak i nagovještavanje namjere za ubijanjem, bez stvarne potrebe za ubijanjem, bilo dovoljno za KPK da održi teror. Nakon proživljenih bezbroj političkih i ubilačkih pokreta, ljudi su razvili kondicionirani refleks reakcije prema teroru KPK. Stoga, nema potrebe za KPK da čak i spomene ubijanje, čak i ton masovne kritike propagandne mašinerije je dovoljan da ljude podsjeti na teror.
KPK bi prilagodila intenzitet njenog ubijanja, čim se osjećaj terora kod ljudi promijeni. Opseg ubijanja sam po sebi nije cilj KPK; ključ je u dosljednosti u ubijanju zbog održavanja moći. KPK nije postala uviđavnija. Niti je odložila svoj koljački nož. Naprotiv, ljudi su postali poslušniji. Jednom kada ljudi ustanu da zahtijevaju nešto što prevazilazi toleranciju KPK, KPK neće prezati od ubijanja.
Iz potrebe da održi teror, proizvoljna ubijanja daju najbolji rezultat u ostvarivanju ovog cilja. U ubijanjima velikih razmjera, koja su se odigravala u prošlosti, identitet, prestup i standard za osudu žrtava je namjerno bio neodređen od strane KPK. Da bi izbjegli da budu meta ubijanja, ljudi bi se često sami ograničavali na "sigurnu zonu" prema sopstvenoj procjeni. Takva "sigurna zona" je nekad bila tjesnija od one, koju je KPK namjeravala utvrditi. Iz tog razloga u svakom pojedinom pokretu ljudi naginju tome da djeluju "kao ljevičari, radije nego kao desničari". Kao rezultat toga, pokret često "prerasta" svoj namjeravani opseg, jer ljudi na različitim nivoima dobrovoljno nameću sebi ograničenja da osiguraju sopstvenu sigurnost. Što niži nivo, to okrutniji postaje taj pokret. Takvo dobrovoljno pojačavanje terora u cijelom društvu potiče od proizvoljnih ubijanja KPK.
U svojoj dugoj istoriji ubijanja, KPK se transformirala u izopačenog serijskog ubicu. Kroz ubijanje, ona zadovoljava svoj izopačeni osjećaj apsolutne moći u odlučivanju o ljudskom životu ili smrti. Kroz ubijanje, ona smiruje svoj sopstveni najdublji strah. Kroz ubijanje, ona potiskuje socijalne nemire i nezadovoljstvo uzrokovano njenim ranijim ubijanjima. Danas, nagomilani krvavi dugovi KPK učinili su nemogućim dobrodušno rješenje. Ona se samo može osloniti na intenzivan pritisak i totalitarnu vladavinu da bi održala svoje postojanje do svog posljednjeg momenta. Uprkos tome što KPK povremeno obmanjuje ljude rehabilitacijom ubijenih žrtava, krvoločna priroda KPK se nikad nije promijenila. Još je manje vjerovatno da će se promijeniti u budućnosti.
Napomene
[1] Pismo Mao Tse-tunga njegovoj supruzi Jiang Qing (1966.)
[2] Nadgradnja u kontekstu marksističke socijalne teorije odnosi se na način interakcije ljudskog subjektiviteta i materijalne supstance društva.
[3] Hu Feng, učenjak i književni kritičar, suprotstavljao se doktrinarnoj književnoj politici KPK. On je izbačen iz Partije 1955. i osuđen na 14 godina zatvora.
[4] Analekti Konfučija
[5] Levictus 19:18
[6] Marks, Komunistički Manifest (1848.)
[7] Mao Tse-tung, Narodna demokratska diktatura (1949.)
[8] Mao Tse-tung, "Mi moramo u potpunosti promovirati [progon reakcionara] tako da je svaka familija informirana." (30. mart 1951.)
[9] Mao Tse-tung, "Mi moramo nasilno i precizno udariti reakcionare." (1951.)
[10] Nebesko Kraljevstvo Taiping (1851.-1864.), također poznato kao Taiping pobuna, bila je jedna od najkrvavijih sukoba u kineskoj istoriji. To je bio sukob između snaga imperijalne Kine i jedne hrišćanske grupe, inspirirane jednim samozvanim mistikom Hakka kulturne grupe pod imenom Hong Xiuquan. Vjeruje se da je u tom sukobu najmanje 30 miliona ljudi izgubilo život.
[11] Iz izvoda knjige objavljenog od magazina Chengming iz Hong Konga (www.chengmingmag.com), oktobar 1996.
[12] Veliki skok naprijed (1958.-1960.) je bila kampanja KPK da se pojača kineska industrija, osobito industrija željeza. U širokom krugu se na to gleda kao na značajnu ekonomsku katastrofu.
[13] Objavljeno u februaru 1994. od Red Flag Publishing House. Citat je preveden od strane prevodioca.
[14] Kineska jedinica mjere za zemlju. 1 mu = 0,165 jutara.
[15] Peng Dehuai (1898.-1974.): Kineski komunistički general i politički vođa. Peng je bio glavni komandand u Korejskom ratu, vice-premijer Državnog Savjeta, član Politbiroa i ministar odbrane od 1954.-1959. Bio je odstranjen sa svojih pozicija nakon neslaganja s Maovim ljevičarskim pristupima na plenumu KPK u Lushanu 1959. godine.
[16] De Jaegher, Raymond J., Enemy within. Guild Books, Catholic Polls, Incorporated (1968.).
[17] Masakr u Daxingu se desio u avgustu 1966. za vrijeme promjene partijskog sekretara Pekinga. U to vrijeme, ministar javne sigurnosti Xie Fuzhi održao je govor na sastanku s Biroom javne sigurnosti Pekinga u vezi nemiješanja u akcije Crvenih gardi protiv "pet crnih klasa". Taj govor je ubrzo nakon toga proslijeđen sastanku Stalnog komiteta Biroa javne sigurnosti Daxina. Nakon sastanka, Biro javne sigurnosti Daxina odmah je stupio u akciju i izradio plan huškanja masa u okrugu Daxina na uništavanje "pet crnih klasa".
[18] Zheng Zi, Scarlet Memorial (Taipei: Chinese Television Publishing House, 1993.). Ova knjiga je također objavljena i na engleskom jeziku: Scarlet Memorial: Tales of Canibalism in Modern China, Yi Zheng, prevod i obrada: T. P. Sym (Boulder, Colorado: Westview Press, 1998.)
[19] "Staro društvo", kako ga naziva KPK, odnosi se na period prije 1949., a "novo društvo" se odnosi na period nakon 1949., kada je KPK preuzela kontrolu nad zemljom.
[20] Prinudna jakna je instrument za mučenje u obliku jakne. Ruke žrtve su izvijene i povezane konopcem na leđima i onda prevučene preko glave; ova metoda mučenja odmah vodi ka sakaćenju ruku. Nakon toga se žrtvi nasilno navlači prinudna jakna i ona je obješena za ruke. Najdirektnija posljedica ovog surovog mučenja je fraktura kostiju u ramenima, laktovima, ručnim zglobovima i leđima, što uzrokuje da žrtva umre u nepodnošljivim bolovima. Nekoliko Falun Gong praktikanata je umrlo od ove vrste mučenja. Posjetite sljedeće linkove za više informacija:
Kineski: http://search.minghui.org/mh/articles/2004/9/30/85430.html
Engleski: http://www.clearwisdom.net/emh/articles/2004/9/10/52274.html
[21] 1930. godine je Mao naredio Partiji da ubije hiljade članova Partije, vojnika Crvene Armije i nedužnih civila u provinciji Jiangxi u pokušaju da utvrdi svoju moć u oblastima kontroliranim od strane KPK. Posjetite sljedeći link za više informacija:
Kineski: http://kanzhongguo.com/news/articles/4/4/27/64064.html
[22] Gao Gang i Rao Shushi su bili članovi Centralnog komiteta KPK. Nakon neuspješne borbe za prevlast 1954. godine, optuženi su da su se urotili da podijele Partiju i nakon toga su izbačeni iz Partije.
[23] Zhou Enlai (1898.-1976.) je bio drugi po važnosti poslije Mao Tse-tunga u istoriji KPK. On je bio vodeća ličnost u KPK i premijer Narodne Republike Kine od 1949. do svoje smrti.
[24] Wang Xiangen, Documentary of Supporting Vietnam and Fighting with America (Beijing: International Cultural Publishing Company, 1990.)
[25] Zhang Zhixin je bila intelektualka, koja je bila mučena do smrti od strane KPK za vrijeme Velike kulturne revolucije zbog kritiziranja Maovog neuspjeha u Velikom skoku naprijed i govorenja istine. Zatvorski čuvari su joj više puta potrgali odjeću s tijela, vezali joj ruke na leđima i ubacili je u ćelije s muškim zatvorenicima da bi je oni silovali, dok nije izgubila razum. Zatvor se bojao da bi kod pogubljenja mogla uzvikivati parole, pa su joj prije pogubljenja presjekli grkljan.
[26] Iz izvještaja Laogai Research Foundation od 12. oktobra 2004.: http://www.laogai.org/news2/newsdetail.php?id=391 (na kineskom)
[27] Jedno od tri sredstva (sredstva proizvodnje, načini proizvodnje i proizvodni odnosi), koja je Marks upotrijebio za analizu socijalnih klasa. Proizvodni odnosi se odnose na odnose između ljudi koji posjeduju proizvodna sredstva i one koji ih ne posjeduju, npr. odnos između zemljoposjednika i seljaka, ili odnos između kapitalista i radnika.
[28] Iz Menciusa, 3. knjiga, Penguin Classics series, prevod: D.C. Lau.
[29] Od Fan Zhongyana (989.-1052.), čuvenog kineskog pedagoga, pisca i vladinog službenika iz Sjeverne Song dinastije. Ovaj citat je iz njegove poznate proze: "Penjanje na toranj Yueyang".
[30] Od Gu Yanwu-a (1613.-1682.), poznatog učenjaka iz rane Qing dinastije.
[31] Iz Menciusa, 7. knjiga, Penguin Classics series, prevod: D.C. Lau.
[32] "Selo s tri familije" je bila kratka oznaka za tri pisca u 1960. godini: Deng Kuo, Wu Han i Liao Mosha. Wu je autor predstave "Hai Rui se povlači sa svoje pozicije", koju je Mao smatrao političkom satirom o njegovom odnosu s generalom Peng Dehuai-jem.
[33] Kineska narodna legenda "Djevojka bijele kose" je priča o ženskoj besmrtnici koja je živjela u pećini i koja je imala nadprirodne sposobnosti da nagradi vrline i kazni porok, da podrži ispravno i obuzda zlo. Ipak, u kineskoj "modernoj" drami, operi i baletu, ona je opisana kao djevojka, koja je bila primorana pobjeći u pećinu nakon što je njen otac bio pretučen do smrti jer je odbio da je uda za starog zemljoposjednika. Ona je osijedila od nedostatka hrane. Pod perima pisaca KPK, to je transformirano u jednu od najpoznatijih "modernih" drama u Kini za poticanje klasne mržnje prema zemljoposjednicima.
[34] Lin Biao (1907.-1971.), jedan od visokih vođa KPK, služio pod Mao Tse-tungom kao član Politbiroa, podpredsjednik (1958.) i ministar odbrane (1959.). Lin se smatra arhitektom Kineske kulturne revolucije. Lin je bio proglašen Maovim nasljednikom 1966., Lin je pao u nemilost 1970. Osjećajući svoj pad, Lin je bio umješan u pokušaj protuudarca, koji je međutim bio neuspješan, i pokušao je pobjeći u SSSR, kada je ovaj pokušaj otkriven. Njegov avion se srušio u Mongoliji u pokušaju bijega od osude, što je rezultiralo njegovom smrću.
[35] Yu Luoke je bio mislilac i borac za ljudska prava, koji je ubijen za vrijeme Kulturne revolucije. Njegov monumentalni esej: "O familijarnoj pozadini", napisan 18. januara 1967. bio je najrasprostranjeniji i s najvećim utjecajem od svih eseja, koji su reflektirali misli suprotne KPK u godinama Kulturne revolucije. Lin Zhao, studentica žurnalizma Univerziteta u Pekingu, bila je proglašena za desničara 1957. godine zbog njenog nezavisnog razmišljanja i izražene kritike komunističkog pokreta. Ona je osuđena za zavjeru za rušenje narodne demokratske diktature i uhapšena je 1960. godine. 1962. je osuđena na 20 godina zatvora. Ubijena je od strane KPK 29. aprila 1968. kao kontra-revolucionar.
[36] Iz http://www.laojiao.org/64/article0211.html (na kineskom)
[37] Iz "Otvoreno pismo Song Meilinga Liao Chengzhiju" (17. avgusta 1982.).
Izvor: http://www.blog.edu.cn/more.asp?name=fainter&id=16445 (na kineskom)