Predgovor
Kolaps socijalističkog bloka ranih devedesetih godina, predvođen od strane SSSR-a, obilježio je neuspjeh komunizma nakon skoro jednog vijeka. Međutim, KPK je neočekivano opstala, i dalje upravljajući Kinom, nacijom u kojoj se sadrži petina svjetske populacije. Javlja se neizbježno pitanje: Da li je KPK danas i dalje prava komunistička partija?
Niko u današnjoj Kini, pa ni članovi Partije, ne vjeruje u komunizam. Nakon 50 godina socijalizma, KPK je prihvatila privatno vlasništvo, pa čak ima i berzu akcija. Ona potražuje strane investicije da bi se osnivala nova preduzeća, dok radnike i seljake eksploatira koliko god je moguće. Ovo je sasvim suprotno idealima komunizma. Uprkos pravljenju kompromisa sa kapitalizmom, KPK nad narodom Kine zadržava autokratsku kontrolu. U ustavu, promijenjenom 2004., i dalje se kruto navodi: "Kineski narod sastavljen od različitih etničkih grupa, nastaviće da se drži demokratske diktature naroda i socijalističkog puta, pod vođstvom Kineske komunističke partije, idejama Marksizma-Lenjinizma, ideologiji Mao Zedonga, teoriji Deng Xiaopinga i značajnoj misli "Tri predstavnika".
"Leopard je uginuo, ali ostala je njegova koža." [1] Danas je od KPK ostala samo "koža". KPK je naslijedila ovu kožu i koristi je da zadrži vlast nad Kinom.
Kakva je priroda kože koju je naslijedila KPK, to jest sama organizacija KPK?
1. Kultna obilježja KPK
Komunistička partija u suštini predstavlja kult zla koji škodi čovječanstvu.
Iako Komunistička partija sebe nikad nije nazivala religijom, sva njena obilježja podudaraju se sa religijskim (Tabela 1). Na početku, kad je osnovana, smatrala je da je Marksizam apsolutna istina na svijetu. Pobožno je obožavala Marksa kao svog duhovnog Boga, bodreći ljude da učestvuju u doživotnoj borbi za cilj izgradnje "komunističkog raja na zemlji".
Tabela 1. Religiozna obilježja KPK
| Osnovni religiozni oblici | Odgovarajući oblik kod KPK | |
|---|---|---|
| 1 | Crkva ili platforma (podijum) | Svi nivoi partijskih komiteta; platforme idu u rasponu od partijskog sastanka, do svih medija pod kontrolom Partije |
| 2 | Doktrine | Marksizam-Lenjinizam, Mao Zedongova Ideologija, Deng Xiaopingova Teorija, Jiang Zeminova "Tri predstavnika" i Statut Partije |
| 3 | Rituali inicijacije | Ceremonija u kojoj se polaže zakletva na vječnu odanost Partiji |
| 4 | Predanost jednoj religiji | Član može da vjeruje samo u komunističku partiju |
| 5 | Sveštenici | Partijski sekretari i rukovodioci na svim nivoima |
| 6 | Obožavanje Boga | Klevetanje svih bogova, a potom samopostavljenje za neimenovanog "Boga" |
| 7 | Smrt se naziva "usponom na nebo ili padom u pakao" | Smrt se naziva "odlaskom Marksu" |
| 8 | Sveti spisi | Terorija i spisi rukovodilaca Komunističke partije |
| 9 | Propovijed | Sve vrste sastanaka; govori rukovodilaca |
| 10 | Recitiranje svetih spisa; učenje ili uporedno izučavanje svetih spisa | Politička nastava; rutinski grupni sastanci ili aktivnosti članova Partije |
| 11 | Himna (religiozne pjesme) | Pjesme u slavu partije |
| 12 | Prilozi | Obavezna članarina; obavezno alociranje državnog budžeta, tj. novca koji je narod stvorio kroz krv i znoj, za partijske potrebe |
| 13 | Disciplinarne kazne | Partijska disciplina u rasponu od "kućnog pritvora i istrage", "isključenja iz Partije", do mučenja do smrti, pa čak i kažnjavanja rodbine i prijatelja |
Komunistička partija se znatno razlikuje od bilo koje ispravne religije. Sve ortodoksne religije vjeruju u Boga i dobrotu i za cilj imaju učenje ljudi moralu, kao i spasavanje duša. Komunistička partija ne vjeruje u Boga i suprotstavlja se tradicionalnom moralu.
Ono što Komunistička partija radi, ispostavilo se da je kult zla. Doktrine Komunističke partije zasnivaju se na klasnoj borbi, nasilnoj revoluciji i diktaturi proletarijata, što rezultira krvavom i nasilnom, tzv. "komunističkom revolucijom". Crveni komunistički teror traje skoro čitav vijek, donoseći katastrofe desetinama zemalja na svijetu, uzimajući desetine miliona života. Komunističko vjerovanje, ono koje je na zemlji stvorilo pakao, je ništa drugo nego najgnusniji kult na svijetu.
Kultna obilježja komunističke partije mogu se sažeti pod šest tačaka:
1. Smišljanje doktrina i eliminacija otpadnika
Komunistička partija uzima Marksizam za svoju religijsku doktrinu, prikazujući sebe kao "neospornu istinu". Doktrinama Komunističke partije nedostaju valjanost i tolerancija, umesto kojih nose aroganciju. Marksizam je nastao u periodu ranog kapitalizma, kad je produktivnost bila niska, a nauka nedovoljno razvijena. On nije imao ispravno poimanje odnosa između čovječanstva i društva, i čovječanstva i prirode. Nažalost, ova heretička ideologija se razvila u međunarodni komunistički pokret, koji će skoro čitav vijek štetiti ljudskom svijetu, prije nego što je ljudi budu odbacili, nalazeći da je u praksi potpuno pogrešna.
Partijske vođe od Lenjina na dalje oduvijek su nadopunjavali doktrine kulta. Od Lenjinove teorije nasilne revolucije i teorije Mao Zedonga o neprestalnoj revoluciji pod diktaturom proletarijata, do Jiang Zeminova "Tri predstavnika", istorija komunističke partije puna je ovakvih heretičkih teorija i paralogizama. Iako ove teorije u praksi konstantno izazivaju katastrofe i kontradiktorne su same sebi, Komunistička partija i dalje ih proglašava univerzalno ispravnim, tjerajući ljude da uče njene doktrine.
Eliminacija disidenata je najefektniji način za širenje doktrine komunističkog kulta zla. Pošto su doktrina i ponašanje tog kulta zla suviše smiješni, komunistička partija mora primoravati ljude da ih prihvate, oslanjajući se na nasilje pri eliminaciji disidenata. Nakon što je Komunistička partija Kine preuzela vlast u Kini, pokrenula je "zemljišnu reformu" da bi eliminirala klasu zemljoposednika, "socijalističku reformu" u industriji i trgovini da bi eliminirala kapitaliste, "pokret za odstranjivanje reakcionara" da bi eliminirala narodne religije i činovnike koji su bili na položaju prije komunističkog preuzimanja vlasti, "anti-desničarski pokret" da bi ućutkala intelektualce, i "Veliku kulturnu revoluciju" da bi izbrisala kinesku tradicionalnu kulturu. Pod komunističkim kultom zla, KPK je uspjela ujediniti Kinu, postižući situaciju u kojoj svako čita Crvenu knjigu, igra "ples lojalnosti", i "ujutru traži uputstva od Partije, uveče joj podnoseći izveštaj". U periodu nakon vladavine Maoa i Denga, KPK je shvatila da joj Falun Gong, tradicionalna praksa kultivacije u kojoj se vjeruje u Istinitost, Dobrodušnost i Toleranciju, konkuriše u osvajanju masa, pa je odlučila da izbriše Falun Gong. Time je pokrenula genocidan progon Falun Gonga, koji se nastavlja do danas.
2. Promocija obožavanja vođa i pogledi na prvenstvo vlasti
Od Marksa do Jiang Zemina, portreti lidera Komunističke partije se radi obožavanja izlažu na vidna mjesta. Apsolutni autoritet lidera Komunističke partije zabranjuje svaku konkurenciju. Mao Zedonga su nazivali "crvenim suncem" i "velikim oslobodiocem". Partija je o njegovim spisima govorila na nezapamćen način, riječima "jedna rečenica jednaka je desetini hiljada običnih rečenica". Kao "običan član partije" Deng Xiaoping je nekad dominirao kineskom politikom kao njen vrhovni gospodar. Jiang Zeminova teorija o "Tri predstavnika" ima ne više od 40 slovnih znakova, uključujući interpunkciju, ali su je na Četvrtoj plenarnoj sjednici KPK lansirali kao nešto što "daje kreativan odgovor na pitanja šta je socijalizam, kako napraviti socijalizam, kakvu partiju izgrađujemo, i kako da je gradimo". Partija je na skandalozan način govorila i o misli "Tri predstavnika", mada u ovom slučaju rugajući joj se tvrdnjom da je to nastavak i razvoj teorija Marksizma-Lenjinizma, misli Mao Zedunga, i teorije Deng Xiaopinga.
Staljinov razuzdani pokolj nevinih ljudi, katastrofalna "Velika kulturna revolucija" koju je lansirao Mao Zedong, Dengovo naređenje da se na trgu Tiananmen izvrši masakr, i Jiangov progon Falun Gonga, koji i dalje traje, su užasni rezultati heretičke diktature Komunističke partije.
S jedne strane, KPK propisuje svojim Ustavom: "Sva vlast u Narodnoj Republici Kini pripada narodu. Organi preko kojih narod vrši vlast su Narodna skupština i lokalne skupštine na različitim nivoima." "Nijedna organizacija, niti pojedinac, ne može imati privilegiju da bude iznad Ustava i zakona." [2] S druge strane, statut KPK propisuje da je KPK jezgro vođstva kineskog socijalističkog razvoja, koje nadmašuje i državu i narod. Predsjednik Stalnog komiteta Narodne skupštine održao je širom zemlje "važne govore", tvrdeći da se Narodna skupština, kao najviši zakonodavni organ, mora držati vođstva KPK. Prema KPK principu "demokratskog centralizma", kompletna partija mora da sluša Centralni komitet Partije. Ogoljena do sopstvene suštine, ono na čemu Narodna skupština zaista insistira je diktatura Generalnog sekretara, kojeg za uzvrat štiti zakon.
3. Nasilno ispiranje mozga, kontrola misli, čvrsta organizacija i "kad se uđe nema izlaska"
Organizacija KPK je izuzetno čvrsta: za prijem su potrebne dvije preporuke članova Partije; novi član mora položiti zakletvu lojalnosti partiji; članovi partije moraju plaćati članarinu, prisustvovati organizacionim aktivnostima i učestvovati u kolektivnoj političkoj nastavi. Partijske organizacije prodiru u sve nivoe vlasti. U svakom selu, gradu i kraju postoje osnovne organizacije KPK. KPK kontroliše ne samo svoje članstvo i svoje poslove, već i one koji nisu članovi, jer se cjelokupan režim mora "povinovati partijskom vođstvu". U godinama kad su sprovođene kampanje klasne borbe, "sveštenici" KPK religije, to jest, partijski sekretari na svim nivoima, nisu se bavili ničim osim discipliniranjem ljudi.
"Kritika i samo-kritika" na partijskim sastancima su uobičajen način za kontrolu umova članova partije. Tokom svog postojanja, KPK je lansirala mnoštvo političkih pokreta za "čišćenje partijskog članstva", "ispravljanje partijske atmosfere" "hvatanje izdajnika", "odstranjivanje anti-boljševičkih trupa (AB trupa) [3] i "discipliniranje partije", periodično testiranje "osjećaja partijske svijesti" - što je upotreba nasilja i terora da bi se testirala odanost članova Partije Partiji, dok se osigurava da vječito idu u korak s njom.
Učlaniti se u KPK isto je što i potpisati neraskidiv ugovor o prodaji tijela i duše. Sa partijskim pravilima koja su iznad državnih zakona, Partija po volji može da isključi bilo kog člana, dok pojedini član ne može napustiti KPK bez da to rezultira drastičnom kaznom. Napuštanje Partije smatra se nelojalnošću i donosi kobne posljedice. Tokom Velike kulturne revolucije, kad je KPK imala apsolutnu vlast, dobro se znalo da ako partija želi da te nema, neće te ni biti; ako partiji trebaš živ, ne možeš umrijeti. Kad bi neko počinio samoubistvo, bio bi etiketiran kao neko ko se "plaši kazne naroda za počinjeni zločin", pa bi članovi njegove porodice bili involvirani i kažnjeni.
Proces odlučivanja unutar Partije funkcionira kao crna kutija, budući da se unutar-partijska borba mora držati u apsolutnoj tajnosti. Svi partijski dokumenti su povjerljivi. Bojeći se otkrivanja njihovih zločinačkih postupaka, KPK često napada disidente optužujući ih da su "otkrivali državne tajne".
4. Pobuđivanje nasilja, krvoprolića i žrtvovanja partiji
Mao Zedong je rekao: "Revolucija nije svečana večera, pisanje eseja, slikanje slike, ili vezenje goblena; ove stvari nikad neće biti tako prefinjene, tako ugodne i nježne, tako umjerene, dobre, uglađene, odmjerene i velikodušne. Revolucija je pobuna, akt nasilja kojim jedna klasa zbacuje drugu." [4]
Deng Xiaoping je preporučio da se "ubije 200.000 ljudi, u zamjenu za 20 godina stabilnosti".
Jiang Zemin je naredio: "Uništite ih (Falun Gong praktikante) fizički, srušite im reputaciju i dovedite ih do bankrota."
KPK promovira nasilje, a u proteklim političkim pokretima ubila je nebrojeno mnogo ljudi. Ona obrazuje ljude da neprijatelja tretiraju "hladno kao oštra zima". Crvenu zastavu treba shvatiti kao da je "crvena od mučeničke krvi". Zavisna od krvi i krvoprolića, Partija obožava crveno.
Da bi ohrabrila ljude da se žrtvuju Partiji, ona izlaže primjere "herojstva". Kad je Zhang Side stradao u peći za preradu opijuma, Mao Zedong je njegovu smrt veličao kao da je "teška poput planine Tai". [5] U tim sumanutim godinama, "hrabre riječi" poput "ne plašim se ni muka ni smrti" i "gorka žrtva ojačava čvrstu rješenost; mi se usuđujemo natjerati mjesec i sunce da zasjaju na novom nebu", usred ekstremne oskudice materijalnih zaliha, davale su stremljenjima opipljivost.
Krajem sedamdesetih, Vijetkong je poslao trupe i svrgnuo režim Crvenih kmera, koji je bio pod pokroviteljstvom KPK i počinio neopisive zločine. Iako je KPK bila van sebe od bijesa, nije mogla poslati trupe da podrži Crvene kmere, jer Kina i Kambodža nemaju zajedničku granicu. Umjesto toga, KPK je duž kinesko-vijetnamske granice lansirala rat protiv Vijetnama, da bi u ime "samoodbrane" kaznila Vijetkong. Desetine hiljada kineskih vojnika na ovaj način su žrtvovali svoju krv i živote za borbu između komunističkih partija. Njihova smrt, međutim, nije imala nikakve veze sa teritorijom, ili suverenitetom. Bez obzira, nekoliko godina kasnije, KPK je na sramotan način obilježila besmisleno žrtvovanje tolikih naivnih, nevinih mladih života, nazivajući ga "revolucinarnim herojskim duhom", bez poštovanja pozajmljujući pjesmu "Elegantno držanje krvlju obojeno". 154 kineska mučenika stradalo je 1981. zauzimajući planinu Faka u provinciji Guangxi, koju je KPK olako vratila Vijetnamu nakon graničnog sporazuma između Kine i Vijetnama.
Kad je naglo širenje SARS-a početkom 2003. prijetilo da ugrozi ljudske živote, KPK je spremno primila u svoje redove mnoge mlade medicinske sestre. Zatim su ove žene na brzinu zatvorene u bolnice da njeguju SARS pacijente. KPK gura mlade ljude na najopasniju liniju fronta, da bi stvorila "imidž veličanstvenosti" po principu "ne plašim se ni muka ni smrti". Međutim, KPK nema objašnjenje gdje su tada bili ostalih 65 miliona članova Partije i kakav su imidž donijeli Partiji.
5. Poricanje vjere u Boga i gušenje ljudske prirode
KPK promovira ateizam, tvrdeći da je religija "duhovni opijum" koji truje ljude. Iskoristila je svoju moć da suzbije sve religije u Kini, da bi nakon toga samu sebe proglasila za božanstvo, dajući apsolutnu vlast u državi KPK kultu.
KPK je istovremeno sabotirala religiju i razorila tradicionalnu kulturu. Tvrdila je da su tradicija, moral i etika nešto feudalno, praznovjerno i reakcionarno, brišući ih u ime revolucije. Za vrijeme Velike kulturne revolucije, rasprostranjeni loši fenomeni kršili su kinesku tradiciju, poput međusobnih optužbi bračnih parova, učenika koji su prebijali profesore, očeva i sinova koji su se okretali jedan na drugog, Crvenoarmejaca koji su neobuzdano ubijali nevine, a buntovnike prebijali, maltretirali i pljačkali. Ovo su bile prirodne posljedice pljačkaške prirode KPK.
Po uspostavljanju svog režima, KPK je natjerala etničke manjine da se zavjetuju na savezništvo sa komunističkim rukovodstvom, kompromitirajući na taj način svoju bogatu i živopisnu etničku kulturu.
4. juna 1989., takozvana "Narodna oslobodilačka armija" masakrirala je studente u Pekingu. Zbog ovog su Kinezi potpuno izgubili nadu u političku budućnost Kine. Poslije ovog se cjelokupna nacija usredsredila na pravljenje novca. Od 1999. do danas, KPK brutalno progoni Falun Gong, okrenuta protiv "Istinitosti, Dobrodušnosti i Tolerancije", na ovaj način prouzrokujući ubrzani pad moralnih standarda.
Od početka ovog novog vijeka, nova runda nezakonitog ograđivanja zemljišta [6] i zaplijenjivanje novčanih i materijalnih resursa (od strane korumpiranih funkcionera KPK, u saradnji sa profiterima) je mnoge osiromašila, učinivši ih beskućnicima. Broj ljudi koji se, u nastojanju da se ispravi nepravda, žalio vlastima naglo se povećao, a socijalni konflikti su se intenzivirali. Masovni protesti, koje policija i oružane snage nasilno suzbijaju, su česti. Fašistička priroda "Republike" postaje očigledna, a društvo gubi sopstvenu moralnu savijest.
U prošlosti zločinac ne bi naudio prvom susjedu, ili, kako kaže poslovica - lisica lovi daleko od kuće. Danas, kad ljudi žele da nasamare nekog, oni radije ciljaju na svoje rođake i prijatelje, nazivajući to "ubijanjem poznanika".
U prošlosti, kinezi su cijenili čestitost iznad svega, a danas ljudi ismijavaju siromahe, ali ne i prostitutke. Istorija destrukcije ljudske prirode i morala u Kini živo je iskazana u sljedećoj baladi:
"Pedesetih ljudi su jedni drugima pomagali, šezdesetih ljudi su se borili jedni protiv drugih, sedamdesetih su varali jedni druge, osamdesetih im je bilo stalo samo do sebe samih, devedesetih iskorišćavaju svakog na kog naiđu."
6. Vojna uzurpacija vlasti, monopolizacija ekonomije i divlje političke i ekonomske ambicije
Jedina svrha osnivanja KPK bila je oružanim snagama osvojiti vlast i stvoriti sistem državnog vlasništva u kojem država, kroz plansku ekonomiju, održava monopol. Divlja ambicija KPK znatno prevazilazi onu koju imaju obični kultovi, koji naprosto akumuliraju novac.
U zemlji socijalističkog javnog vlasništva, u kojoj vlada Komunistička partija, partijske organizacije koje drže veliku vlast, to jest, partijski komiteti i ogranci na raznim nivoima, nametnuti su, ili posjeduju, normalnu državnu infrastrukturu. Uzurpatorske partijske organizacije kontroliraju državnu mašineriju, povlačeći sredstva direktno iz državnih budžeta na različitim nivoima. Kao vampir, KPK je isisala veliku količinu bogatstva iz nacije.
2. Šteta koju proizvodi KPK kult
Kad se pomenu incidenti poput ubijanja ljudi nervnim gasom od strane sekte Aum Shinri Kyo (Vrhovna istina), članovi sekte Sunčev hram, koji se samoubistvom penju na nebo, ili masovno samoubistvo 900 sljedbenika Jim Jonesovog "Narodnog hrama", svako uzdrhti od straha i ljutine. KPK je, međutim, kult zla koji čini hiljadu puta gnusnije zločine, povređujući nebrojeno mnogo života. Ovo je zato što KPK ima sljedeće jedinstvene osobine koje nedostaju običnim sektama.
Kult zla je postao državna religija
U većini zemalja, ako nisi sljedbenik neke religije, ipak možeš živjeti sretno bez čitanja literature i slušanja principa te religije. U Kini, međutim, nemoguće je živjeti bez konstantnog izlaganja doktrinama i propagandi KPK kulta, budući da je KPK, otkad je osvojila vlast, pretvorila ovaj kult zla u državnu religiju.
Svoje političke propovijedi KPK počinje usađivati još u vrtiću i osnovnoj školi. Bez da se prođe Politički ispit, ne može se dobiti viši stepen obrazovanja, ili unapređenje na više radno mjesto. Nijedno od pitanja iz Političkog ispita ne tolerira nezavisno razmišljanje. Oni koji polažu te ispite, da bi ih položili, prinuđeni su zapamtiti standardne odgovore koje daje KPK. Nesrećni Kinezi moraju ponavljati propovijedi KPK i dok su mladi, na taj način ispirajući svoj mozak iznova i iznova. Kad se jedan kadar unapređuje u višu državnu kancelariju, bez obzira je li član KPK ili nije, on mora završiti Partijsku školu. Neće dobiti unapređenje dok god ne ispuni zahtjev za dobijanje diplome Partijske škole.
U Kini, gdje Komunistička partija predstavlja državnu religiju, nije dozvoljno postojanje grupa koje imaju različito mišljenje. Čak i "demokratske partije", koje se osnivaju kao politički paravan KPK, i reformirana "Crkva Tri-samo" (tj. samo-administracija, samo-podrška i samo-propagacija" moraju formalno priznati vođstvo KPK. Prema pravoj kultnoj logici KPK, prije prihvatanja drugih vjerovanja, lojalnost prema KPK je najpriječi prioritet.
Kontrola društva ide do krajnosti
Ovaj kult zla mogao je postati državna religija zahvaljujući tome što je KPK imala potpunu društvenu kontrolu i što je pojedincu oduzela slobodu. Ovakva vrsta kontrole je bez presedana, budući da je KPK lišila ljude privatne imovine, kao jednog od temelja slobode. Prije osamdesetih godina, ljudi u urbanim područjima mogli su zaraditi samo radeći u preduzećima kontroliranim od strane Partije. Seljaci u ruralnim oblastima morali su živjeti na posjedima u vlasništvu partijskih komuna. Niko nije mogao izbjeći kontrolu KPK. U socijalističkoj zemlji poput Kine, partijske organizacije su sveprisutne - od centralne vlasti do lokalnih nivoa u društvu, uključujući sela i predgrađa. Kroz partijske komitete i ogranke na svim nivoima, KPK održava apsolutnu kontrolu nad društvom. Ovakva apsolutna kontrola ugnjetava individualne slobode - slobodu kretanja (sistem prijave boravka), slobodu govora (500.000 desničara je osuđeno od strane KPK zbog zbog izražavanja slobode govora), slobodu mišljenja (Lin Cao i Cang Ciksin [7] su streljani zbog sumnji u KPK), i slobodu informiranja (nezakonito je čitati zabranjene knjige i slušati "neprijateljske radio stanice"; surfanje po internetu se također prati).
Moglo bi se reći da KPK sada dopušta privatno vlasništvo, ali ne treba zaboraviti da je ova politika reformatorstva i otvorenosti nastala tek kad je socijalizam došao do tačke kad ljudi više nisu imali šta da jedu, a nacionalna ekonomija je bila na ivici kolapsa. Da bi se spasila od uništenja, KPK je morala da odstupi za korak. Bez obzira, čak i nakon reformi i otvaranja, KPK ipak nije prepustila kontrolu narodu. Brutalni progon Falun Gong praktikanata, koji je u toku, mogao se desiti samo u zemlji koju kontrolira Komunistička partija. Kad bi KPK uspjela postati ekonomski gigant, kako bi željela, izvjesno je da bi pojačala svoju kontrolu kineskog naroda.
Zastupanje nasilja i preziranje života
Skoro svi kultovi zla kontrolišu svoje sljedbenike, ili se nasiljem odupiru spoljnim pritiscima. Ipak, malo je njih bez ikakve griže savjesti pribjeglo nasilju, onako kako to KPK čini. Ni ukupan broj žrtava svih sekti na svijetu ne može se uporediti sa brojem ljudi koje je ubila KPK. KPK gleda na čovječanstvo samo kao na sredstvo kojim će doći do svog cilja; ubijanje je samo još jedno sredstvo. Stoga u progonu ljudi KPK nema ograničenja, niti skrupula. Svi, uključujući simpatizere, članove i rukovodioce KPK, mogu postati meta progona.
KPK je bila tutor Crvenim kmerima u Kambodži, što je tipičan slučaj brutalnosti KPK i nepoštovanja života. Inspirisana i vođena Mao Zedongovim učenjem, za vrijeme svoje vladavine duge 3 godine i osam mjeseci, Komunistička partija Kambodže, predvođena Pol Potom, usmrtila je dva miliona ljudi - oko četvrtinu cjelokupne populacije ove male zemlje - da bi "eliminirala sistem privatne svojine". Od ukupnog broja stradalih, više od 200.000 su Kineske nacionalnosti.
Radi pamćenja zločina koje je počinila Komunistička partija, u spomen žrtvama, Kambodža je osnovala muzej u kojem su dokumentirani i prikazani zločini Crvenih kmera. Muzej se nalazi u bivšem zatvoru Crvenih kmera. Nekada srednja škola, zgradu je u zatvor S-21 pretvorio Pol Pot, specijalno za zatvorenike savjesti. Mnogi intelektualci su ovdje držani i mučeni do smrti. Zajedno sa zatvorskim zgradama i raznim spravama za mučenje, tu su i crno-bijele fotografija žrtava, prije nego što su poslate u smrt. Mnoga užasna mučenja su dokumentirana: klanje, bušenje mozga, djeca bačena na pod i ubijena, itd. Sve ove metode mučenja naučene su od "eksperata i tehničkih profesionalaca" koje je KPK poslala u pomoć Crvenim kmerima. KPK je obučavala čak i fotografe, koji su se specijalizirali za slikanje zatvorenika prije egzekucije, za dokumentaciju ili zabavu.
Upravo u ovom S-21 zatvoru konstruisana je mašina za bušenje glave i vađenje mozga za spravljanje hranjivih obroka za rukovodioce Komunističke partije Kambodže. Zatvorenici savjesti bi bili vezani za stolicu pred mašinom za bušenje glave. Žrtva bi bila izuzetno prestravljena, dok je otpozadi burgija polako prodirala kroz glavu, brzo i efikasno vadeći mozak prije nego što bi žrtva izdahnula.
3. Kultna priroda Komunističke partije
Šta to Komunističku partiju čini tako tiranskom i opakom? Kad je avet Komunističke partije došla na ovaj svijet, došla je sa jezivim zadatkom. Manifest Komunističke partije pri kraju sadrži poznati odlomak:
Komunisti preziru skrivanje sopstvenih pogleda i ciljeva. Oni otvoreno izjavljuju da se njihovi ciljevi mogu ostvariti samo nasilnim rušenjem svih postojećih društvenih poredaka. Neka vladajuće klase drhte pred komunističkom revolucijom. Proleteri nemaju šta da izgube sem sopstvenih okova. Svijet je njihov.
Zadatak ove aveti bio je da uz pomoć nasilja otvoreno izazove ljudsko društvo, da pregazi stari svijet, "da eliminira privatno vlasništvo", "da eliminira karakter, nezavisnost i slobodu buržoazije", "da eliminira eksploataciju, eliminira porodicu, i omogući da proletarijat zavlada svetom".
Ova politička partija, koja je otvoreno iznijela želju da "bije, gazi i pljačka", ne samo da poriče da je njeno gledište zlo, već već u Manifestu Komunističke partije licemerno objavljuje: "Komunistička revolucija je najradikalniji raskid sa tradicionalnim odnosima; nije čudno što njen razvoj uključuje radikalni raskid sa tradicionalnim idejama."
Odakle dolazi tradicionalna misao? Prema ateističkom prirodnom zakonu, tradicionalna misao prirodno dolazi iz prirodnih zakona i društva. Ona je rezultat sistematskog kretanja univerzuma. Prema onima koji vjeruju u Boga, međutim, ljudska tradicija i moralne vrijednosti su Bogom dane. Bez obzira na porijeklo, najosnovniji ljudski moral, norme ponašanja, i standardi za određivanje dobra i zla su relativno stabilni; oni su hiljadama godina osnova za reguliranje ljudskog ponašanja i održavanje društvenog poretka. Kad bi ljudi izgubili moralne norme i standarde za procjenu dobra i zla, zar se ne bi degenerirali u životinje? Kad Manifest Komunističke partije objavi "fundamentalni raskid sa tradicionalnim idejama", on prijeti osnovi normalne egzistencije ljudskog društva. Komunistička partija je osuđena na to da postane kult zla, koji donosi uništenje ljudskoj vrsti.
Cjelokupan Manifest Komunističke partije, koji postavlja vodeće principe komunističke partije, je prožet ekstremnim izjavama, ali ni zrnom dobrote i tolerancije. Marks i Engels su mislili da su pronašli zakon društvenog razvoja kroz dijalektički materijalizam. Stoga su sa "istinom" u svojim rukama sve stavili u pitanje, sve negirajući. Ljudima su tvrdoglavo nametnuli iluzije Komunizma, ne uzdržavajući se da radi razaranja postojećih socijalnih struktura i kulturnih temelja zastupaju upotrebu nasilja. Ono što je skupa sa Manifestom Komunističke partije prenijeto novonastaloj Komunističkoj partiji predstavlja zlu avet, koja se suprotstavlja nebeskim zakonima, ukida ljudsku prirodu, ostavljajući utisak arogancije, izuzetne sebičnosti i neobuzdanosti.
4. Teorija sudnjeg dana Komunističke partije - strah od kraja partije
Marks i Engels su usadili zao duh u Komunističku partiju. Lenjin je u u Rusiji osnovao Komunističku partiju, a onda je pomoću nasilja nitkova zbacio prelaznu vladu sastavljenu nakon Februarske revolucije, [8] odbacio buržoarsku revoluciju u Rusiji, preuzeo vladu, i obezbijedio uporište za Komunističku sektu. Međutim, Lenjinov uspjeh nije doveo do toga da proleteri osvoje svijet. Upravo suprotno, kako se kaže u prvom pasusu Manifesta Komunističke partije: "Sve sile stare Evrope ušle su u sveti savez da bi izvršili egzorcizam ove aveti…" Kad je Komunistička partija rođena, odmah se suočila sa krizom opstanka i neprestanim strahom od eliminacije.
Nakon Oktobarske revolucije [9], ruski komunisti, ili Boljševici, nisu donijeli mir i kruh narodu, već samo bezobzirno ubijanje. Linija fronta je gubila rat, a revolucija je slabila ekonomiju. Stoga su ljudi počeli da se bune. Građanski rat brzo se proširio kroz cijelu naciju, a seljaci su odbili da daju namirnice gradovima. Potpuna pobuna desila se među Kozacima, blizu rijeke Don; njihova borba protiv Crvene armije dovela je do brutalnog krvoprolića. Barbarska i brutalna priroda klanice koja je nastala u ovoj bici opisana je u literaturi, npr. u Šolohovljevom Tihom Donu, i drugim njegovim pripovjetkama iz ciklusa o rijeci Don. Trupe predvođene bivšim bjelogardejskim admiralom Aleksandrom Vasilijevićem Kolčakom i generalom Antonjinom Denikinom, skoro da su u jednom trenutku zbacile rusku Komunističku partiju. Iako novorođena politička snaga, Komunističkoj partiji se protivio veći dio nacije, možda zato što je komunistički kult bio suviše zao da bi osvojio ljudska srca.
Iskustvo Komunističke Partije Kine je bilo slično ruskom. Od "Incidenta Mari" i "Dvanaestoaprilskog masakra" [10] do toga da su pet puta bili potisnuti na teritorije pod kontrolom KPK, i toga da su bili prinuđeni da preduzmu 25.000 kilometara "Dugi marš" - KPK je uvek bila u opasnosti da bude eliminirana.
Komunistička partija je rođena sa odlučnošću da na svaki način uništi stari svijet. Tada se našla suočena sa sljedećim problemom: kako da opstane bez da bude eliminirana. Komunistička partija konstantno živi u strahu od sopstvenog pada. Opstanak je najveća briga komunističkog kulta, ono što mu je stalno u fokusu. Sa internacionalnim savezom komunista u rastrojstvu, kriza opstanka KPK se pojačala. Od 1989., kako joj se bliži gubitak vlasti, njen strah od sopstvenog sudnjeg dana postaje sve realniji.
5. Dragocjeno oruđe opstanka komunističkog kulta - brutalna borba
Komunistička partija bez prestanka naglašava gvozdenu disciplinu, apsolutnu odanost i organizacijske principe. Oni koji se učlanjanjuju u KPK, moraju položiti zakletvu:
"Želim da se priključim Komunističkoj partiji Kine, da podržavam statut partije, slijedim partijske propise, ispunjavam članske obaveze, izvršavam partijske odluke, strogo se pridržavam partijske discipline, čuvam partijske tajne, budem lojalan Partiji, radim marljivo, čitav život da posvetim Komunizmu, da budem spreman da sve žrtvujem Partiji i narodu, i da nikad ne izdam Partiju." (Statut KPK, I poglavlje, član 6)
Ovaj duh kultne odanosti Partiji, KPK naziva "osjećajem partijske svijesti". On od člana KPK traži da u svakom času bude spreman odreći se sopstvenih vjerovanja i principa, apsolutno poštujući partijsku volju i volju rukovodioca. Ako Partija od tebe traži da budeš dobar, onda ćeš biti dobar; ako Partija traži od tebe da činiš zlo, onda ćeš činiti zlo. U suprotnom ne ispunjavaš standard za člana Partije, jer nisi pokazao jak "osećaj partijske svijesti".
Mao Zedong je rekao: "Marksistička filozofija je filozofija borbe." Da bi odgojila i održala "osećaj partijske svijesti", KPK se oslanja na mehanizam periodične unutarpartijske borbe. Konstantno mobilizirajući brutalnu borbu unutar i izvan Partije, KPK eliminira otpadnike i stvara crveni teror. Istovremeno, Partija bez prestanka odbacuje članove, čini da pravila kulta budu strožija i njeguje stav članstva prema "partijskoj svijesti", kako bi ojačala borbenu sposobnost Partije. Ovo je dragocjeno oružje koje KPK koristi da bi produžila svoj opstanak.
Među rukovodiocima KPK, Mao Zedong je bio najvještiji u upotrebi dragocjenog oružja brutalne borbe unutar Partije. Brutalnost ovakve borbe i opakost njenih metoda počela je još tridesetih godina u područjima pod kontrolom kineskih komunista, u takozvanom "Sovjetskom području".
1930., Mao Zedong je na širokoj osnovi inicirao revolucionarni teror u Sovjetskom području provincije Jiangxi, poznat kao čistka Anti-Boljševičkih trupa, ili AB trupa. Hiljade vojnika Crvene armije, članova Partije i Lige, i civila, brutalno je ubijeno u komunističkim bazama. Incident je prouzrokovala Maova despotska kontrola. Nakon što je osnovao Sovjetsku oblast u Jiangxiju, Maoa je ubrzo izazvala Crvena armija i partijske organizacije sa jugozapada Jiangxija, koje je predvodio Li Wenlin. Mao nije mogao podnijeti nikakvu organiziranu opozicionu snagu pred nosom, pa je upotrijebio najekstremnije metode da bi potisnuo partijske članove za koje je sumnjao da su disidenti. Da bi stvorio ozbiljnu atmosferu za čistku, Mao nije oklijevao da pokrene trupe pod njegovom direktnom kontrolom. Od početka novembra do sredine decembra, Prvi front Crvene Armije je prošao kroz "brzu vojnu čistku". Organizacije za čistku kontra-revolucionara osnovane su na svakom pojedinom nivou armije, uključujući diviziju, puk, bataljon, četu i vod, hapseći i ubijajući partijske članove iz porodica zemljoposednika i imućnih seljaka, i one koji su imali primjedbe. Za manje od mjesec dana, od 40.000 vojnika Crvene armije, 4.400 je proglašeno za elemente AB trupa, uključujući 10 kapetana (kapetana AB trupa); svi su bili streljani.
U narednom periodu Mao je počeo kažnjavati disidente u Sovjetskoj oblasti. U decembru 1930. naredio je Li Shaojiu, Generalnom sekrtetaru Generalnog političkog odjeljenja Prvog fronta Crvene Armije i Predsjedniku komiteta za čišćenje da predstavljajući Generalni granični komitet odu u grad Futan u Jiangxi provinciji, gdje se nalazila komunistička vlada. Li Shaojiu je uhapsio članove Provincijskog izvršnog komiteta i osam komandanata 20. Crvene armije, uključujući Duang Liangbija i Li Baifanga. Upotrijebio je mnoge okrutne metode, poput premlaćivanja i nanošenja opekotina - ljudi koji su na ovaj način mučeni imali su povrede po cijelom tijelu, slomnjene prste, svuda opekotine i nisu se mogli kretati. Prema dokumentiranim dokazima iz tog vremena, krici žrtava parali su nebo; surove metode mučenja bile su izuzetno nehumane.
8. decembra, žene Li Baifanga, Ma Minga i Zhou Miana pošle su da posjete zatvorene muževe, ali su i one uhapšene kao članovi AB trupa i brutalno mučene. Grubo su premlaćene, tijela i spolni organi su im bili izgoreni, a dojke sječene noževima. Pod okrutnim mukama, Duang Liangbi je priznala da su Li Wenlin, Jin Wanbang, Liu Di, Zhou Mian, Ma Ming i ostali vođe AB trupa i da u školama Crvene armije ima puno članova AB trupa.
U jezivoj čistki AB-trupa u Futianu, od 7. decembra do večeri 12. decembra, za samo pet dana, Li Shaojiu i drugi uhapsili su više od 120 navodnih članova AB trupa i desetine glavnih kontra-revolucionara; više od 40 ljudi je streljano. Surovi postupci Li Shaojiua konačno su bili okidač za "Futianski incident" [11] 12. decembra 1930., koji je zapanjio Sovjetsko područje. (Iz Gao Huavog Istorijskog istraživanja Mao Zedongove čistke AB trupa u Sovjetskom području, provincija Jiangxi)
Od Sovjetskog područja do Yan’ana, Mao se oslanjao na svoju teoriju i praksu borbe, postepeno težeći i ostvarujući svoje apsolutno liderstvo u Partiji. Nakon što je KPK došla na vlast 1949., Mao je nastavio oslanjati se na ovu vrstu unutar-partijske borbe. Na primjer, na Osmom plenumu Osmog centralnog komiteta KPK održanog u Lushanu 1959., Mao Zedong je lansirao iznenadan napad na Peng Dehuaia, uklanjajući ga sa položaja [12]. Od svih centralnih vođa koji su prisustvovali konferenciji zatraženo je da zauzmu stav; nekolicina njih koji su se usudili da izraze drugačije mišljenje označeni su antipartijskim blokom Peng Dehuaija. Za vrijeme Kulturne revolucije, svi kadrovi-veterani u Centralnom komitetu KPK su kažnjeni jedan po jedan, a svi su se predali bez imalo borbe. Ko bi se usudio da išta kaže protiv Mao Zedonga? KPK je uvijek naglašavala gvozdenu disciplinu, odanost Partiji i organizacione principe, zahtijevajući bespogovornu poslušnost vođi hijerarhije. Ova vrsta partijske prirode je usađena ljudima neprestanom političkom borbom.
Za vrijeme Kulturne revolucije, Li Lisan, ranije jedan od rukovodilaca Partije, doveden je do granice izdržljivosti. Sa 68 godina starosti, isljeđivan je prosječno sedam puta mjesečno. Njegova žena Li Sha tretirana je kao špijun "Sovjetskih revizionista" i poslana u zatvor; ne zna se šta se s njom desilo. Nemajući drugog izbora, u očaju, Li se ubio velikom dozom pilula za spavanje. Prije smrti, Li Lisan je napisao pismo Mao Zedongu, istinski odražavajući "osećaj partijske prirode" prema kojem se član KPK ne smije predati čak ni na ivici smrti:
Predsjedniče,
Uskoro ću samoubistvom kročiti na put izdaje Partije, i nemam načina da opravdam svoj zločin. Samo jedno mogu da kažem, a to je da moja porodica nikad nije sarađivala sa neprijateljskim državama. Samo po ovom pitanju, zahtijevam da centralna vlada istraži i ispita činjenice, izvlačeći zaključke bazirane na istini...
Li Lisan
22. juni 1967. [13]
Dok je filozofija borbe Mao Zedonga očigledno vukla Kinu u katastrofu bez presedana, ova vrsta političke kampanje i unutar-partijske borbe, koja jednom u "sedam ili osam godina" dobija na širini, obezbijedili su opstanak KPK. Svaki put kad bi nastala kampanja, bila bi proganjana manjina od 5%, a većina od 95% bila bi navedena da poslušno slijedi osnovnu liniju Partije, na taj način ojačavajući kohezionu silu Partije i njen destruktivni kapacitet. Ova borba eliminirala bi i "posrnule" članove, koji nisu bili spremni odreći se sopstvene savjesti, i napadala svaku silu koja bi se usudila da se suprotstavi. Kroz ovaj mehanizam borbe, kontrolu zadržavaju oni članovi KPK koji imaju najveću želju za borbom, i najbolje koriste gangsterske metode. Svi lideri KPK kulta su neustrašivi ljudi, sa bogatim iskustvom borbe, puni partijskog duha. Onima koji su je iskusili, ovakva partijska borba daje i "krvavu lekciju" i nasilno ispiranje mozga. Istovremeno, ona konstantno dodaje energiju KPK, dalje ojačavajući njenu želju za borbom, obezbjeđujući svoj opstanak, i sprječavajući je da postane umjerena grupa koja se odriče borbe.
Ova vrsta partijske prirode na kojoj KPK insistira, dolazi upravo od kultne prirode KPK. Da bi postigla svoj cilj, KPK je odlučna da raskine sa svim tradicionalnim principima, i upotrijebi sva sredstva da bi se bez oklijevanja izborila sa svakom silom koja je ometa. Zato joj je potrebno da navede i natjera sve članove da postanu bezdušno, nepravedno i bezvjerno oruđe Partije. Ovakva priroda KPK potiče od mržnje prema ljudskom društvu i tradiciji, obmanjujućem samo-preispitivanju i ekstremnoj sebičnosti i preziru prema ljudskom životu. Da bi dostigla svoj tzv. Ideal, KPK koristi nasilje da bi pregazila svijet i eliminirala sve disidente. Ovakav kult zla susreo bi se sa protivljenjem ljudske savijesti, pa da bi se ljudi natjerali da vjeruju u njenu zlu doktrinu, mora eliminirati ljudsku savijest i dobre misli. Stoga, da bi obezbijedila svoj opstanak, KPK najprije mora uništiti ljudsku savijest, dobre misli i moralne standarde, pretvarajući ljude u robove i oruđe. Prema logici KPK, interes i život Partije prevazilaze sve ostalo; oni su čak važniji od kolektivnog interesa svih članova Partije, pa tako svaki zasebni član Partije mora biti spreman da se žrtvuje za Partiju.
Posmatrajući istoriju KPK, pojedinci koji su zadržali način razmišljanja tradicionalnih intelektualaca poput Chen Duxiua i Qu Quibaija, ili oni kojima je i dalje bilo stalo do narodnih interesa, poput Hu Yaobanga i Zhao Ziyanga, ili onih koji su bili odlučni da budu čisti funkcioneri i da zaista služe narodu, poput Zhu Rongjia - bez obzira koliko su doprinijeli Partiji, i bez obzira koliko su lišeni ličnih ambicija, bili su neizbježno očišćeni, uklonjeni, ili potisnuti partijskim interesima i disciplinom.
Osjećaj partijske prirode, ili naklonost Partiji, odgajan u njihovim kostima kroz puno godina borbe, često ih je tjerao da prave kompromise i predaju se u kritičnim momentima, jer je u njihovoj podsvijesti opstanak Partije najviši interes. Radije bi se žrtvovali, gledajući kako zla sila unutar Partije vrši ubistvo, nego što bi svojim savjesnim i samilosnim razmišljanjem doveli u pitanje opstanak Partije. Ovo je upravo rezultat mehanizma borbe KPK: dobre ljude ona pretvara u svoje oruđe, a prirodu Partije koristi da u najvećoj mogućoj mjeri ograniči, i čak eliminira ljudsku savest. Desetine "borbenih linija" KPK oborile su više od 10 najviših partijskih lidera ili predviđenih nasljednika; nijedan od glavnih partijskih lidera nije dobro završio. Iako je Mao Zedong bio kralj 43 godine, malo pošto je umro, njegova žena i nećak su zatvoreni, što je širom Partije pozdravljeno kao velika pobjeda Maoizma. Je li ovo komedija ili farsa?
Nakon što je KPK ugrabila političku moć, krenule su neprestalne političke kampanje, od unutar-partijskih borbi do borbi izvan Partije. Ovako je bilo u eri Mao Zedonga, tako je i u eri "reformi i otvaranja", posle Maoa. Osamdesetih godina, kad su ljudi u svom razmišljanju upravo počinjali dobijati malo slobode, KPK je lansirala kampanju "Opozicije buržoarskoj liberalizaciji", predloživši "Četiri fundamentalna principa" [14] da bi održala apsolutnu vlast. 1989., studenti koji su na miran način zatražili demokratiju, u krvi su ugušeni, jer KPK ne dopušta demokratske aspiracije. Devedesete godine su bile svjedokom brzog porasta broja Falun Gong praktikanata koji vjeruju u Istinitost, Dobrodušnost i Toleranciju, ali koji su se 1999. suočili sa genocidnim progonom, jer KPK ne može tolerirati ljudsku prirodu i blagonaklone misli. Da bi uništila ljudsku savjest i osigurala sopstvenu vlast, ona mora koristiti nasilje. Od ulaska u 21. vijek, Internet je povezao svijet, ali KPK troši ogromne sume novca za internet blokade koje će uhvatiti online liberale, jer se KPK jako plaši kad ljudi slobodno dolaze do informacija.
6. Degeneracija zlog kulta KPK
Zli kult KPK u velikoj mjeri vlada suprotno ljudskoj prirodi i nebeskim principima. KPK je poznata po svojoj aroganciji, samo-važnosti, sebičnosti, i brutalnim, neobuzdanim postupcima. Zemlji i narodu, KPK konstantno donosi katastrofe, a ipak nikad ne priznaje sopstvene greške, nikad ljudima ne otkriva svoju pravu prirodu. KPK nikad nije oklijevala da mijenja svoje slogane i oznake, što je od strane KPK smatrano sredstvom za održavanje kontrole. Ona će sve učiniti da opstane na vlasti, uz potpuno neuvažavanje moralnosti, pravde i ljudskog života.
Institucionalizacija i socijalizacija ovog kulta zla moraju ga dovesti do kolapsa. Kao rezultat centralizacije vlasti, javno mnenje se ućutkuje, a svi kontrolni mehanizmi se razaraju, ne ostavljajući nikakvu snagu koja bi KPK mogla zaustaviti od daljeg klizanja u korupciju i dezintegraciju.
Današnja KPK je postala najveća vladajuća "partija pronevjere i korupcije" na svijetu. Prema zvaničnoj statistici u Kini, među 20 miliona rukovodilaca, činovnika i kadrova Partije ili države tokom zadnjih 20 godina, osam miliona je okrivljeno za korupciju, pa je disciplinirano i kažnjavano na osnovu partijskih propisa. Ako bi se u obzir uzeli i neidentificirani državni funkcioneri, procjenjuje se da bi bilo više od dvije trećine korumpiranih partijskih i državnih zvaničnika, od kojih je samo mali dio otkriven i pod istragom.
Obezbjeđivanje materijalne koristi pomoću mita i iznude postao je najveći faktor kohezije za jedinstvo KPK. Korumpirani činovnici znaju da bez KPK ne bi imali priliku da steknu ličnu korist, a ako KPK padne, oni ne samo da će izgubiti moć i položaj, već će se također suočiti sa istragom. U "Nebeskoj kletvi", romanu koji razotkriva djelovanje funkcionera KPK iza kulisa, autor Chen Fang kroz usta Hao Xiangshoua, zamjenika direktora opštinske kancelarije KPK, otkriva najveću tajnu KPK, da je "korupcija stabilizirala političku moć".
Kineskom narodu je jasno da "ako se bude borio protiv korupcije, partija će pasti; ako se ne bude borio protiv korupcije, nacija će iščeznuti". KPK, međutim, neće rizikovati sopstvenu propast da bi se izborila sa korupcijom. Ono što će učiniti svodi se na egzekuciju nekoliko korumpiranih pojedinaca, kao žrtvenih jaganjaca, a radi popravljanja sopstvenog imidža. Ovo joj produžava život za još koju godinu, na račun malog broja korumpiranih elemenata. Danas je jedini cilj kulta zla KPK da se održi na vlasti i da odloži svoj slom.
U današnjoj Kini, moral i etika su se degenerirali do neprepoznatljivosti. Bezvrijedni proizvodi, prostitutke, droga. Zavjere funkcionera i bandi, organizovani zločin, kocka, podmićivanje - iskvarenost svake vrste preovladava. KPK masovno ignoriše ovaj moralni raspad, dok su mnogi visoki funkcioneri gazde u zadnjoj sobi, iznuđujući reket od uplašenih ljudi. Cai Shaoqing, stručnjak za izučavanje mafije i organizovanog zločina na Nanjing univerzitetu, procjenjuje da je ukupan broj članova organizovanih bandi najmanje jedan milion. Svaki uhapšeni član uvijek razotkrije neke korumpirane komuniste koji operiraju iza scene, a koji su državni funkcioneri, sudije ili policajci.
KPK se boji da bi kineski narod mogao dobiti osjećaj savjesti i moralnosti, pa se ne usuđuje dopustiti narodu da vjeruje u religiju, ili u slobodu misli. Ona sve što ima na raspolaganju koristi da progoni dobre ljude koji imaju vjeru, poput podzemnih Hrišćana, koji vjeruju u Isusa i Boga, i Falun Gong praktikanata koji žele biti Istiniti, Dobrodušni i Toleralntni. KPK se boji da će demokratija značiti kraj jednopartijske vladavine, pa se ne usuđuje narodu omogućiti političku slobodu. Ona hitro reaguje kad treba uhapsiti nezavisne liberale i aktiviste za ljudska prava. Ona, međutim, narodu daje jednu drugu vrstu slobode: Dok god te ne zanima politika i ne dovodiš u pitanje liderstvo KPK, možeš poželjeti šta god hoćeš, čak i ako to podrazumijeva da radiš zle, neetične stvari. Rezultat ovoga je da se KPK dramatično izopačuje, a društveni moral u Kini doživljava alarmantno oštar pad.
"Sprječavanje puta ka nebu i otvaranje vrata pakla" najbolje opisuje kako kult zla KPK razara današnje kinesko društvo.
7. Razmišljanja o vladavini zle KPK
Šta je Komunistička partija?
Naizgled jednostavno pitanje nema jednostavan odgovor. Pod geslom da je "za narod", maskirana u političku partiju, Komunistička partija je zaista obmanula milione ljudi. I opet, ona nije politička partija u standardnom smislu, već štetni kult zla opsjednut zlom sablašću. Komunistička partija je živo biće koje se manifestira na ovom svijetu kroz partijske organizacije. Ono što zaista kontrolira Partiju je zla sablast koja ju je još na početku zaposjela, i ta zla sablast određuje zlu prirodu Komunističke partije.
Lideri Komunističke partije, djelujući kao gurui kulta, služe samo kao glasnici zle sablasti i Partije. Kad je njihova volja i cilj u liniji sa Partijom, i kad ih ova može upotrijebiti, oni će biti izabrani za lidere. Ali kad više ne odgovaraju potrebama partije, oni bivaju bezobzirno zbačeni. Partijski mehanizam borbe obezbjeđuje da samo najvještiji, najviše zli, i najjači trajno zadržavaju pozicije gurua Komunističke partije. Više od deset najviših partijskih lidera je palo u nemilost, što potvrđuje istinitost ovog argumenta. Zapravo, najviši lideri Partije hodaju po vrlo tankom koncu. Oni se mogu ili odmetnuti od partijske linije i steći u istoriji dobro ime, kao što se desilo Gorbačovu, ili postati žrtve partije, poput mnogih Generalnih sekretara Partije.
Meta partijske represije i porobljavanja su ljudi. Pod vlašću Partije, ljudi nemaju pravo da odbiju Partiju. Umjesto toga, oni su primorani prihvatiti partijsko rukovodstvo i ispuniti obavezu da će podržati Partiju. Oni su također podvrgnuti redovnom kultnom ispiranju mozga, pod prijetnjom prinude od strane Partije. KPK primorava cjelokupnu naciju da vjeruje i potpomaže ovaj kult zla. U današnjem svijetu, ovo se rijetko sreće, pa moramo priznati da represivnoj vještini KPK nema takmaca.
Članovi Partije su fizička masa koja se koristi da se ispuni tijelo Partije. Mnogi od njih su pošteni i dobri, i čak mogu biti vrlo uvaženi u svom javnom životu. KPK voli regrutirati ovakve ljude, pošto njihova kompetencija i reputacija mogu poslužiti partiji. Mnogi drugi, iz želje da postanu funkcioneri i da uživaju viši društveni status, naporno će raditi da uđu u Partiju i da pomognu ovom zlom biću. Ima i onih koji se Partiji priključuju u želji da nešto postignu u životu, shvatajući da je pod komunističkom vlašću, bez članstva u Partiji ovako nešto nemoguće. Neki se učlanjuju u Partiju želeći bolji stan, ili naprosto bolji imidž. Tako među desetinama miliona članova Partije ima i dobrih i loših ljudi. Bez obzira na motive, jednom kad se pred zastavom Partije zakuneš na vijernost, voljno ili nevoljno, to znači da si se dobrovoljno posvetio Partiji. Poslije ovog ćeš prolaziti nedeljno ispiranje mozga učestvovanjem u nedeljnoj političkoj nastavi. Značajnom broju članova Partije ostaće malo ili nimalo njihovih sopstvenih misli i zahvaljujući partijskoj indoktrinaciji, zla avet KPK lako će ih kontrolirati. Ovi ljudi će unutar partije funkcionirati kao ćelije u ljudskom organizmu, non-stop radeći za opstanak partije, iako su i sami dio populacije koju je porobila Partija. Što je još tužnije, pošto ti se nametne vezanost za "partijsku prirodu", vrlo je teško otresti je se. Kad jednom pokažeš svoju ljudsku stranu, bićeš odstranjen, ili progonjen. Čak i ako želiš, sam se ne možeš povući iz Partije, jer bi te partija, svojom polikom "može unutra, ne može napolje" tretirala kao izdajnika. Zato ljudi obično otkrivaju dvojnu prirodu: u svom političkom životu prirodu Komunističke partije, a u svom dnevnom životu ljudsku prirodu.
Partijski kadrovi su grupa koja među članovima Partije zadržava vlast. Iako i oni mogu imati izbor između dobrog i lošeg, sami donoseći odluke u specifičnim prilikama, u specifično vrijeme, u specifičnim događajima, oni, kao cjelina, moraju slijediti volju Partije. Mandat diktira: "cijela Partija slijedi Centralni Komitet". Partijski kadrovi su lideri na različitim nivoima, oni su kičma Partije. I oni predstavljaju samo oruđe Partije. I njih su, tokom političkih pokreta u prošlosti, obmanjivali, iskorišćavali i žrtvovali. Glavni kriterijum KPK je da isproba slijediš li pravog gurua i jesi li iskreno odan.
Zašto ljudi ostaju nesvjesni?
KPK je djelovala zlo i opako tokom više od 50 godina svoje vladavine nad Kinom. Ali zašto kineskom narodu nedostaje realističan stav prema zloj prirodi KPK? Je li to zato što su Kinezi glupi? Ne. Kinezi sačinjavaju jednu od najmudrijih nacija na svijetu i diče se bogatom tradicionalnom kulturom i naslijeđem od 5.000 godina. Ipak Kineski narod i dalje živi pod vladavinom KPK, bojeći se da iskaže sopstveno nezadovoljstvo. Ključ leži u kontroli misli koju sprovodi KPK.
Kad bi kineski narod uživao slobodu izražavanja i kad bi otvoreno mogao debatirati o manama i vrlinama KPK, ubijeđeni smo da bi odavno sagledao zlu prirodu KPK i oslobodio se utjecaja ovog kulta zla. Nažalost, kineski narod je prije pola vijeka, sa dolaskom KPK na vlast, izgubio svoju slobodu misli i izražavanja. Razlog koji stoji iza progona desničara među intelektualcima 1957. bio je da se ograniči sloboda izražavanja i da se kontroliše ljudski um. U društvu kojem toliko nedostaju osnovne slobode, većina omladine koja je s punim srcem učila djela Marksa i Engelsa za vrijeme Kulturne revolucije, ironično je označena kao "anti-partijska klika" i nakon toga progonjena. Diskusija o tome da li je Partija u pravu ili nije, naprosto je isključena.
Nema mnogo Kineza koji se usuđuju KPK nazvati kultom zla. Međutim, kad bi se ovakva tvrdnja iznijela, onima koji su ikad živjeli u Kini ne bi bilo teško pronaći jake dokaze koji podupiru ovaj argument, bilo iz njihovog sopstvenog iskustva, ili iskustva rođaka i prijatelja.
Kineski narod ne samo da je lišen slobode misli, već je indoktriniran učenjima i kulturom Partije. Zato je jedino što se može čuti veličanje Partije, a umovi su im ispražnjeni svake pomisli koja ne jača KPK. Uzmimo npr. masakr na Tiananmenu. Kad se 4. juna 1989. počelo pucati, mnogi ljudi su instinktivno potrčali da se sakriju u žbunje. Trenutak kasnije, uprkos riziku, hrabro su izašli iz skrovišta i zajedno zapjevali "Internacionalu". Ovi Kinezi su itekako hrabri, nevini i za svako poštovanje; zašto su onda pjevali komunističku himnu, "Internacionalu?", suočeni sa komunističkim ubijanjem? Razlog je jednostavan. Obrazovani partijskom kulturom, sve za šta jadni ljudi znaju je komunizam. Oni na Tiananmenu nisu znali nikakve druge pjesme osim "Internacionale", i još par njih koje slave Komunističku partiju.
Gdje je izlaz?
KPK ide ka svom potpunom uništenju. Za žaljenje je što prije svog sloma i dalje pokušava vezati svoju sudbinu za kineski narod.
Umiruća KPK očigledno slabi, a njena kontrola ljudskih misli popušta. Sa napretkom telekomunikacija i interneta, Partiji je teško kontrolirati informacije i suzbijati slobodno izražavanje. Dok korumpirani funkcioneri sve više pljačkaju i tlače narod, javnost se počinje buditi iz iluzija o KPK, a mnogi pokazuju građansku neposlušnost. KPK ne samo da nije uspjela ostvariti svoj cilj povećavanja ideološke kontrole u progonu Falun Gonga, nego je dalje oslabila sebe, razotkrivajući svoju apsolutnu bezobzirnost. Ovaj oportuni momenat naterao je ljude da preispitaju svoj stav prema KPK, utabavajući put kineskoj naciji na kom će se osloboditi ideološke vezanosti, u potpunosti se oslobađajući od kontrole zle aveti komunizma.
Pošto je pod vladavinom zla KPK živio više od 50 godina, kineskom narodu ne treba nasilna revolucija, već spasenje duše. Ovo se može postići samo ako sam sebi pomogne, a prvi korak prema ovom cilju je postati svjestan zle prirode KPK.
Doći će dan kad će ljudi odbaciti partijske organizacije povezane sa državnim aparatom, dopuštajući društvenim sistemima da nezavisno funkcioniraju, podržani od snaga jezgra tog društva. Kad više ne bude bilo diktatorske partijske organizacije, efikasnost države će se popraviti i unaprijediti. A taj dan je blizu. Zapravo, još osamdesetih godina, reformatori unutar partije zastupali su ideju "odvajanja partije od države", u pokušaju da Partiju isključe iz države. Pokazalo se da su reformski napori unutar KPK neadekvatni i neuspješni, jer ideologija "apsolutnog liderstva Parije" nije u potpunosti odbačena.
Sredina neophodna za opstanak zle komunističke sekte je partijska kultura. Može se ispostaviti da je teže ukloniti zaposjednutost ljudskih umova od strane KPK, nego očistiti državnu administraciju od KPK, ali ovo uklanjanje je jedini način da se iskorijeni zlo komunizma. Ovo se može izvesti samo naporima samog kineskog naroda. Kad budu razmišljali na ispravan način, i kad se ljudska priroda bude mogla vratiti u prvobitno stanje, javnost će povratiti svoj moral i uspjeti u tranziciji na pošteno ne-komunističko društvo. Lijek za ovu zaposjednutost zlom leži u prepoznavanju prirode i škodljivosti kulta zla, brisanjem iz ljudskog uma, istjerivanjem na čistinu, da više nema gdje da se krije. Komunistička partija naglašava ideološku kontrolu, jer je sama ništa drugo nego sama ideologija. Ta ideologija će se rastočiti kad svi Kinezi u sebi budu odbili komunističku obmanu, aktivno izbrisali iz sebe partijsku kulturu, oslobađajući sopstveni mentalitet i život utjecaja komunističkog kulta zla. Kad ljudi budu spasili sami sebe, KPK će se raspasti.
Nacije sa komunističkom vlašću, obično se povezuju sa siromaštvom, totalitarizmom i progonom. Ovakvih nacija je ostalo jako malo, a među njima je Kina, Severna Koreja, Vijetnam i Kuba. Njihovi dani su odbrojani.
Sa mudrošću kineskog naroda, inspirisanog istorijskom slavom kineske nacije, Kina oslobođena od zaposjednutosti zlom biće nacija koja obećava.
Zaključak
KPK više ne vjeruje u komunizam. Njena duša je mrtva, ali ostaje njena sijenka. Od komunizma je naslijedila samo "kožu", ali i dalje pokazuje prirodu kulta zla: aroganciju, uobraženost i sebičnost, i prepuštanje bezobzirnoj destruktivnosti. KPK je od komunista naslijedila poricanje nebeskog zakona, pa njeno poricanje ljudske prirode ostaje nepromijenjeno.
Danas, KPK nastavlja vladati Kinom metodama borbe kojima je zagospodarila kroz godine, koristeći svoj sistem organizacije "sitnog veza", udruženog sa vladajućim oblikom "opsjednutosti Partijom", kao i zlom propagandom koja funkcionira kao državna religija. Šest osobina Komunističke partije koje su prethodno opisane, čvrsto svrstavaju KPK unutar definicije "kulta zla", koji ne čini ništa dobro, već isključivo zlo.
Kako joj se bliži smrt, ovaj zli komunistički kult ubrzava korak u korupciji i degeneraciji. Najneugodnije je to što on tvrdoglavo čini sve da za sobom, u ambis korupcije i degeneracije, povede i kinesku naciju.
Kinezi moraju pomoći sami sebi; treba da razmisle i da se otresu KPK.
Napomene
[1] "Leopard je uginuo, ali ostala je koža" je iz drevne kineske knjige proročanstava po imenu "Pjesma šljive u cvatu", Shao Jonga (1011.-1077.). Leopard ovdje predstavlja geografsku teritoriju bivšeg Sovjetskog saveza, koja zaista po obliku podsjeća na leoparda u trku. Sa raspadom Sovjetskog saveza, suština komunističkog sistema se raspala, ostavljajući samo "kožu" (formu), koju je KPK naslijedila.
[2] Ustav Narodne republike Kine (zvanični prevod, 1999.).
[3] Pod incidentom sa AB trupama misli se na operaciju "anti-Boljševičkih trupa" 1930., kad je Mao naredio ubijanje hiljada članova Partije, vojnika Crvene armije, i nevinih civila u privinciji Jiangxi, u nastojanju da konsolidira svoju vlast u područjima kontroliranim od strane KPK.
[4] Iz Maovog "Izveštaja o Seljačkom pokretu u Hunanu" (1927.).
[5] Planina Tai (Taišan) je prva od pet poznatih planina u provinciji Šandong. Od 1987. predstavlja svjetsku prirodnu baštinu.
[6] Pokret za ograđivanje zemljišta odnosi se na mračnu stranu ekonomskih reformi u Kini. Slično industrijskoj revoluciji u Engleskoj (1760. - 1850.), poljoprivredno zemljište u današnjoj Kini je razgraničeno da bi se napravile razne ekonomske zone na svim nivoima (seoske, gradske, provincijske i državne). Rezultat ograđivanja zemljišta je to što su kineski seljaci gubili zemlju. U gradovima, stanovnici starijih gradskih područja često su bili primorani da se sele, da bi ispraznili zemljište za komercijalni razvoj, uz minimalnu naknadu. Više informacija na raspolaganju na adresi: http://www.republicanchina.org/enclosure.htm.
[7] Lin Zhao, završila novinarstvo na pekinškom univerzitetu, zbog nezavisne misli i kritike komunističkog pokreta, svrstana je 1957. u desničare. Optužena je za zavjeru za svrgavanje narodne demokratske diktature i uhapšena 1960. 1962. osuđena je na 20 godina robije. 29. aprila 1968., KPK ju je ubila kao kontra-revolucionara.
Zhang Zhixin je bila intelektualka koju je KPK, za vrijeme Kulturne revolucije, mučila do smrti, zbog kritike Maovog neuspjeha u Velikom skoku naprijed i istine koju je govorila. Zatvorski čuvari su je puno puta skidali do gola, ruke joj vezivali lisicama iza leđa i bacali je među muške zatvorenike, da bi je silovali dok nije poludjela. Plašeći se da će na streljanju izvikivati protestne parole, prije egzekucije su joj prerezali grlo.
[8] "Februarska revolucija" se odnosi na rusku buržoarsku revoluciju 1917., koja je zbacila Cara s prijestola.
[9] Oktobarsku revoluciju, poznatu kao Boljševičku revoluciju, vodio je Lenjin, 1917. godine. Revolucija je likvidirala revolucionare kapitalističke klase, koji su zbacili Cara, na taj način gušeći buržoarsku revoluciju.
[10] "Incident Mari" i "Dvanaestoaprilski masakr se odnose na Kumintanogove napade na KPK. "Incident Mari" se desio 21. maja 1927., u gradu Changsha, provincije Hunan. Dvanaestoaprilski masakr se desio 12. aprila 1927. u gradu Shanghai. U oba slučaja su napadnuti članovi KPK i pro-KPK aktivisti, koji su uhapšeni ili ubijeni.
[11] Liu Di, politički činovnik 20. Crvene armije, optužen da je član AB-trupa, predvodio je pobunu u Futianu, optužujući Li Shaojiua za kontra-revolucionara. Oni su preuzeli kontrolu nad gradom Futian i oslobodili više od stotinu zarobljenih "pripadnika AB trupa", izvikujući parolu "dole Mao Zedong".
[12] Peng Dehuai (1898.-1974.): kineski komunistički general i politički vođa. Peng je bio glavnokomandirajući u Korejskom ratu, vice-premijer Državnog savjeta, član Politbiroa, i ministar odbrane od 1954.-1959. Uklonjen je sa svojih položaja nakon neslaganja sa Maovim ljevičarskim pristupom plenumu KPK u Lushanu 1959.
[13] Iz knjige: "Li Lisan: Čovjek za koga su održane četiri memorijalne službe".
[14] Četiri principa su: put socijalizma, diktatura proletarijata, vođstvo KPK, i Marksisam-Lenjinizam i misao Mao Zedonga.